’El Pibe’ i njegov legitimni naslednik

Bongarts/Getty Images

Nedavno je u Buenos Airesu, kraj stadiona Argentinos Juniorsa, kluba u kojem je sad već davne 1976. godine započeo igračku karijeru, otkrivena statua Dijega Armanda Maradone, bez sumnje najvoljenijeg, a po dominantnom mišljenju i najvećeg argentinskog fudbalera svih vremena.

Formalni povod za otkrivanje 2,8 metara visoke bronzane statue, pokraj koje se nalazi mural koji ovekovečuje Dijega u crvenom dresu Juniorsa, bio je 58. rođendan ’Božije ruke’, dok stvarni razlog možda najbolje objašnjavaju reči Alberta Peresa, direktora Komisije istorijskog istraživanja La Paternal distrikta.

Skulpture se obično prave u čast mrtvih, ali nekad morate da izrazite poštovanje za žive. Svi bi trebalo da znaju da će njegov kraj uvek pamtiti Dijega“.

Naravno, to nije prva bista koju je dobio Maradona u svojoj zemlji (2006. je otkrivena 220 centimetara visoka skulptura ’Malog zelenog’ na stadionu Boke Juniors, “Bombonjeri”), niti je on jedini argentinski fudbaler kojem je na takav način izražena zahvalnost još za života. Ipak, postoje bitne razlike u motivima za podizanje bista argentinskih fudbalskih asova, kao što i najveći od njih imaju različit tretman u srcima i dušama ljudi u zemlji gaučosa.  Za razliku od Dijega – kojem su statue počele da se dižu kad je već rekao sve što ima da kaže na fudbalskom terenu – njegovom legitimnom nasledniku i po nekim ocenama kompletnijem igraču Lionelu Mesiju bista je 2016. podignuta iz daleko pragmatičnijeg razloga. Tačnije, čitava stvar je bila motivisana željom nacije da tim poklonom privoli nekadašnjeg dečaka iz Rosarija da odustane od  najavljenog napuštanja reprezentacije posle ko zna kog neuspeha na Kopa Amerika.

Catherine Ivill/Getty Images

Argentinac na preko deceniju i po privremenom radu u Barseloni je uslišio molbu naroda, ali to ni njemu, ni Argentini, nije donelo željenu radost na Mundijalu u Rusiji, pošto Mesi ni u svom četvrtom i verovatno poslednjem pokušaju nije stigao do titule svetskog šampiona. Mnogi u tom Leovom neuspehu da učini ono što je Dijegu pošlo za rukom u njegovom legendarnom pohodu na Meksiko 1986. godine vide ključni razlog Mesijevog lošijeg tretmana kod argentinskih ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svetu, ali je ovo objašnjenje, iako delimično tačno, ipak pojednostavljeno i površno. 

Tačno je da je ’El Pibe’ gotovo sâm (najkvalitetnije asistente imao je u Buručagi i Valdanu) pogurao ’Gaučose’ do neočekivanog trijumfa u gradu Asteka, a četiri godine kasnije u Italiji sa još skromnijim timom (jedini pravi saradnik mu je bio Kaniđa) stigao je na korak od ponavljanja podviga, pošto su ga u finalu, zaustavili Nemci, rivali iz prethodnog završnog meča u Meksiku. Zanimljivo je da je i njegov legitimni naslednik u svoja čak tri od četiri nastupa na Mundijalima stao pred nemačkom preprekom (2006. i 2010. u četvrtfinalima, a 2014. u finalu), pri čemu treba podsetiti da je na Svetskom prvenstvu u Južnoj Afici, gde su dvostruki šampioni planete deklasirani od strane ’Pancera’ (0:4), na klupi južnoameričke reprezentacije kao selektor sedeo upravo Maradona. Ipak, taj selektorski neuspeh nije mogao da kod većine Argentinaca pokvari sliku Dijegove igračke zaostavštine, ali je zato Mesiju – posle ovoga, kao i kasnijih kikseva (uz poraze na Svetskim prvenstvima, izgubio je i tri finala Kopa Amerike) – stavljeno na dušu da, za razliku od ’Božije ruke’, ne poseduje harizmatični autoritet vođe, sposobnog da u najvažnijim utakmicama povede nesumnjivo kvalitetnu ekipu do trijumfa. Da je upravo ta razlika u ličnostima dvojice najvećih argentinskih asova ključni razlog zbog kojeg je Maradona za većinu Argentinaca božanstvo, a Mesi samo osoba koja zaslužuje poštovanje, možda najbolje pokazuje objašnjenje ljubitelja fudbala iz Leovog rodnog mesta Rosarija, koji otkrivaju zašto im je idol Napolitanaca draži od nekadašnjeg sugrađanina.

Maradona je Bog, a Mesi samo fantastičan igrač. U pitanju je ličnost. Dijego je pun strasti, on živi za fudbal, umire i ponovo se rađa na svakoj utakmici. Mesi je previše tih i dosadan, nema ni harizmu ni snagu Maradone“.

Jednostavno, za temperamentne stanovnike najveće latinskoameričke države španskog govornog područja, nekadašnji siromašni dečak iz radničke četvrti Buenos Ajresa Avelande je, sa svojom vrelom krvlju, oštrim jezikom, dokazanim patriotizmom, ali i ljudskim manama poput konzumiranja kokakina, samo jedan od njih, odnosno tipičan Argentinac sa kojim se mogu identifikovati. Istovremeno, on je zbog svoje igračke genijalnosti i nešto drugo, više od toga, zbog čega zaslužuje ljubav i status fudbalskog božanstva. Tu genijalnost, kojom je trajno kupio ljubav argentinskog naroda, pokazao je postizanjem dva istorijska gola na utakmici sa Englezima na Mundijalu u Meksiku 1986. godine, utakmici koja je zbog želje ’Gaučosa’ da se na fudbalskom terenu bar donekle osvete Ostrvljanima za poraz u Folklandskom ratu, bila više od obične igre.

Prvi od tih golova – kako ga je sâm Dijego nazvao, postignut ’Božjom rukom’ posle kojeg je usledilo radovanje koje je imalo za cilj da prevari sudiju – njegovi sunarodnici nikad nisu tretirali kao neprihvatljiv potez, već su ga, naprotiv, u duhu razmišljanja ljudi sa ovog podneblja, doživljavali kao dozvoljenu lukavost, učinjenu u funkciji postizanja višeg cilja – pobede nad neprijateljem. Drugi je ostao upamćen kao verovatno najlepši pogodak u istoriji Svetskih prvenstava, pošto je mali debeli čarobnjak u neponovljivoj solo akciji najpre prešao više od pola terena i zaobišao nekoliko nemoćnih engleskih igrača, a zatim savladavši golmana Šiltona zadao završni osvetnički udarac omrženoj (tada već bivšoj) Imperiji. Argentinci su taj trijumf doživeli, ako ne kao vraćanje Malvina (Folklanda) njihovoj zemlji, onda bar kao pobedu koja umanjuje bol i nepravdu koju su im naneli “arogantni Englezi”, a sâm Maradona je objasnio zašto u državi, poznatoj po pampi, tangu i biftecima, nisu želeli da prihvate tu utakmicu kao isključivo sportsko nadmetanje, koje nema veze sa politikom.

Mi smo znali da engleski reprezentativci protiv kojih smo igrali na Svetskom prvenstvu u Meksiku nisu krivi za rat, niti su u njemu učestvovali, ali oni su predstavljali zemlju koja nas je napala i ubijala naše vojnike na Malvinima”.

Bongarts/Getty Images

Iako zastupa levičarsku ideologiju koju ne prihvataju svi u njegovoj zemlji, Dijego je, ipak – u  majku nacije Evitu Peron, pionira tanga Karlosa Gardela i doktora iz Rosarija Ernesta Gevaru koji je u istoriju ušao kao Če – jedan od simbola Argentine. Nekadašnji bosonogi igrač fudbala iz sirotinjskog kvarta Vila Fjorite nikad nije skrivao da je prijatelj sa ocem kubanske revolucije Fidelom Kastrom (njegov, kao i lik Če Gevare, je istotevirao na svojim rukama, a na Kubi se i lečio od zavisnosti od droge) i protivnik američke “imperijalističke politike”, ali mu to ni njegovi argentinski politički oponenti nisu uzeli kao neoprostiv greh  zbog kojeg bi ’El Pibe’ trebalo da izgubi status nacionalnog fudbalskog božanstva. Takvom blagonaklonom stavu svakako je i doprinelo i opravdano uverenje da Maradona ne predstavlja realnu političku opasnost, tačnije da je nemoguće zamisliti scenario po kojem bi on, poput liberijskog asa Žorža Vee, jednog dana došao na čelo države.

Argentinci su svakako nepravedni prema Leu Mesiju, koji u svetu uživa daleko veću popularnost nego u zemlji u kojoj je rođen. Mlađi od dvojice najpoznatijih ljudi iz Rosarija (drugi je Če Gevara) svakako nije kriv što je kao 13-godišnjak otišao u Barselonu, a ne može mu se zameriti ni to što se zbog nedostatka temperamenta svojstvenog Argentincima ne uklapa u očekivanja zemljaka. Legitimni naslednik je sve učinio da osvajanjem Mundijala (i Kopa Amerika) ispuni svoja, kao i očekivanja nacije i tako izađe iz Maradonine senke, ali u tome, nažalost, nije uspeo. Da jeste verovatno bi se smanjio jaz između čutljivog asa tima sa “Kamp Noua” i njegovih udaljenih sunarodnika, koji bi prestali da ga zovu Kataloncem i govore kako ništa nije učinio za Argentinu.

Richard Heathcote/Getty Images

Ne znamo da li za Mesija može biti uteha što Argentinci sličan odnos imaju prema još jednom velikom asu iz te zemlje, koji je takođe najveću slavu i brojne evropske klupske trofeje stekao u Španiji, doduše u dresu Barsinog velikog rivala – Reala. Reč je naravno o Alfredu di Stefanu, čoveku koji je uspeo da sa ’Gaučosima’ stigne do jednog važnog trofeja – Kopa Amerike, ali ga je kasniji životni i profesionalni put odveo ne samo do dresova drugih reprezentacija (Kolumbije i Španije, za koje je nastupao sa dozvolom FIFA, pošto je višestruka promena fudbalskog državljanstva u to vreme bila moguća), već i trajno udaljio od duša i srca Argentinaca. Ni Mario Kempes, napadač koji je sa dva pogotka u finalnom susretu sa Holanđanima doneo Argentincima prvu titulu svetskih šampiona na prvenstvu održanom 1978. u njihovoj zemlji, nije sebi time obezbedio mesto u hramu fudbalskih bogova ove južnoameričke države. Prema njemu, Mesiju, Di Stefanu, Batistuti, Sivoriju i Veronu Argentinci mogu gajiti manje ili veće simpatije i poštovanje, čak im i podizati i statute ali niko od ovih asova ne može ugroziti jedino istinsko fudbalsko božanstvo – neponovljivog Dijega Maradonu.

Da li će se u budućnosti pojaviti neko ko će svojim igračkim kvalitetima ali i harizmatičnom ličnošću ugroziti ili prevazići neprikosnoveni status ’El Pibea’ u Argentini? Teško! Ipak, ne i nemoguće, pogotovo ako Maradonin unuk, i sin Serhija Aguera i Dijegove kčerke Đanine Benjamin, koji je već počeo da trenira u Akademiji Mančester Sitija, jednog dana postane istinski as.