Rudar, tenkista, Liverpulova legenda

Alex Livesey/Getty Images

Polovinom proslog meseca pre 23 godine, tačnije 14. februara 1996. godine, preminuo je jedan od najuspešnijih britanskih i evropskih fudbalskih trenera – Robert Bob Pejsli.

Sin rudara iz malog sela Heton-le-Hol nadomak Sanderlenda na severu Engleske, koji je na svet došao 23. januara 1919. godine, sve svoje uspehe ostvario je u Liverpulu, iako u mladosti nije navijao za taj klub, već za “crne mačke” iz rodnog kraja.

I kao igraču i kao menadžeru Enfild mu je bio jedina stanica u profesionalnoj karijeri. Sa “redsima” je najpre kao fudbaler osvojio jednu titulu šampiona Engleske (1947), ali je u istoriju ušao kao najtrofejniji čovek sa klupe tog kluba – tokom devet godina vođenja ekipe, od 1974. do 1983, uzeo je uzeo šest titula prvaka Engleske (tada Prve Divizije), tri Liga Kupa, šest FA Čeriti Šilda (danas Komjuniti Šild), tri Kupa šampiona, jedan Kup UEFA i jedan UEFA Super Kup.

Pejsli će biti zauvek upamćen po tome što je bio prvi trener koji je uspeo da tri puta (1977, 1978. i 1981) trijumfuje u najvažnijem evropskom klupskom takmičenju, a koliko je to bilo teško ostvariti, pokazuje podatak da su njegov podvig kasnije uspeli da ponove još samo dvojica ljudi – Karlo Ančeloti (2003, 2007, 2014) i Zinedin Zidan (2016, 2017, 2018).

Momak iz okoline Sanderlenda nije bio tvorac velikog Liverpula ali je uspešno nastavio i nadogradio započeto delo svoga prethodnika i šefa Bila Šenklija, stvorivši od “skauzera” mašinu za osvajanje trofeja. Mada su kao ljudi i stručnjaci bili potpuno različiti, Bila i Boba je povezivala privrženost klubu i efikasnost u poslu. Zbog toga su na Enfildu tretirani kao deo jedinstvene celine, tj. najlepše Liverpulove priče. Svoju dvojicu najuspešnijih menadžera u istoriji klub iz velike luke je ovekovečio nazvavši dve kapije na stadionu – “Šenklijeva” i “Pejslijeva”, a njihove fotografije često možete videti na utakmicama, u rukama navijača petostrukog šampiona Starog kontinenta.

Pejsli je, uz trojicu braće, oca rudara Sema i majku domaćicu Emili, odrastao u selu, koje je kasnije opisao kao “usko povezano društvo gde je ugalj bio kralj, a fudbal religija”. U osnovnoj školi je odlično igrao fudbal, ali je druženje sa njim privremeno prekinuo u 14. godini zaposlivši se kao rudar u obližnjem kopu uglja gde je već radio njegov otac. Nakon nesreće u kojoj mu je otac povređen u rudniku, usledilo je zatvaranje ugljenokopa, pa se Bob vratio fudbalu. Zaigrao je za mali klub Heton, a san mu je bio da dobije šansu u voljenom Sanderlendu.

“Crne mačke” ga međutim nisu želele, pošto su procenile da je Pejsli “suviše nizak da bi bio dobar fudbaler”. Posle dve sezone nastupa u amaterskom Bišop Ouklendu, mladiću iz malog sela Heton-le-Hol se najzad osmehnula sreća, jer je za njegove usluge bio zainteresovan tadašnji menadžer Liverpula Džordž Kej. Pejsli je za sumu od 25 funti prešao u klub u kojem će ostati ceo radni vek, a ostalo je zabeleženo da je na početku karijere na Enfldu dobijao nedeljnu platu od osam funti.

Iako je prošao pripreme i odigrao nekoliko prijateljskih mečeva, Bob je morao da sačeka skoro punih sedam godina kako bi odigrao prvu zvaničnu utakmicu za “redse”. Velika Brtitanija se od septembra 1939. našla u Drugom svetskom ratu, pa je Pejsli mobilisan i poslan u Afriku da se bori protiv Nemaca. Preživeo je bitke sa Romelovim Afričkom korpusom u Torbuku i El Alamejnu, da bi se posle toga našao na italijanskom ratištu, gde se borio na Siciliji.

Kasnije je imao zadovoljstvo da kao tenkista uđe 5. juna 1944. godine u oslobođeni Rim. Tog događaja se prisetio 33 godine kasnije kada je u tom istom “večnom gradu” ostvario svoj drugi veliki trijumf, ali sada kao menadžer “redsa”. Tog 25. maja 1977. Liverpul je nakon pobede nad Borusijom iz Menhengladbaha (3:1) prvi put postao šampion Evrope, a nekadašnji britanski tenkista se od te rimske večeri našao na večnoj listi trenera osvajača najvažnijeg klupskog trofeja Starog kontinenta.

Clive Brunskill Getty Images Sport

Ipak, za Pejslija je to drugo rimsko slavlje bilo, ne samo daleko, nego i teško zamislivo kada se 1945. posle skidanja vojne uniforme vratio civilnom životu na Ostrvu. Za Liverpul je konačno debitovao u zvaničnoj utakmici 5. januara 1946, godine, da bi u sezoni 1946/1947. bio član tima koji je posle 24 “sušne” godine doneo na Enfild toliko čekanu petu titulu šampiona Engleske. Bila je to jedina titula koju je Bob proslavio ao igrač, ali je – kasnije će se pokazati – bila dovoljna da se nađe u ekskluzivnom društvu petorice srećnika (uz njega su to Bil Nikolson, Hauard Kendal, Džordž Graham i Keni Dalgliš) koji su se i kao fudbalari i kao menadžeri sa istim klubom peli na tron namenjen šampionu Engleske.

Pejsli je 1951. poneo kapitenski traku “redsa”, ali je tri godine kasnije okončao igračku karijeru. To, međutim, nije značilo da napušta Liverpul pošto je ostao da radi u klubu, prvo kao samouki fizioterapeut, a zatim i trener rezervnog tima. Nisu to bila dobra vremena za budućeg “vladara Evrope”, koji je u sezoni 1953/1954 ispao iz elitnog ranga engleskog fudbala. Prelomni trenutak za preporod “bolesnika” iz grofovije Mersisajd dogodio se 1959. godine kada je vođenje tima preuzeo Škot Bil Šenkli. Ovaj stručnjak je odlučio da posao prvog asistenta poveri Robertu Pejsliju, pa je tako počeo da funkcioniše tandem koji će narednih godina vratiti Liverpul u vrh engleskog fudbala, a zatim od njega stvoriti svetski brend.

Pod dirigentskom palicom stručnog štaba u kome su još bili Džoe Fagan i Ruben Benet, tim sa Enfilda se u sezoni 1961/1962. vratio u u Prvu dviziju. Dve godine kasnije, u sezoni 1963/1964. u grad Bitlsa je stigla šesta titula šampiona Engleske, a naredne je na “Vembliju” osvojen FA Kup. Šenkli je bio izuzetan motivator koji je od igrača izvlačio ono najbolje, dok je njegov prvi asistent važio sa sjajnog taktičara koji je uspešno dopunjavao svog šefa. Tokom 15-godišnje Šenklijeve “ere”, koja je 1974. godine okončana uzimanjem drugog trofeja FA kupa, “redsi” su se još dva puta (u sezonama 1965/1966. i 1972 /1973) peli na šampionski tron, ali i došli do svog prvog evropskog pehara. Seriju velikih uspeha na Starom kontinentu započeli su 1973. osvajanjem tada tek trećeg po vrednosti rangiranog evropskog takmičenja – Kupa UEFA, u kojem su trijumfovali posle dva dramatična finalna meča sa Borusijom iz Menhengladbaha (3:0, 0:2).

Sad već 55-godišnji čovek iz seoceta nadomak Sanderlenda preuzeo je 1974. posao od Škotlanđanina sa namerom da Liverpul učini još većim, tj. da njegove vitrine obogati novim trofejima. Za razliku od Bila, Bob je bio tih i povućen. Zamerali su mu da ne može da ostvari dovoljno dobru komunikaciju sa igračima, ali su rezultati demantovali kritičare. On je, uostalom, i sâm taj odnos sa fudbalerima objasnio rečima da „njegova ekipa govori na terenu umesto njega”. Ako nije mnogo govorio, znao da je nepogrešivo proceni koji su igrači prava pojačanja za “skauzere”, što jasno potvrđuje učinak kasnijih klupskih legendi Keni Dalgliša, Jana Raša, Alana Hansena i Grema Sunesa, koje je upravo on doveo na Enfild.

Pejsli samo u prvoj od svojih devet sezona provedenih na klupi Liverpula nije uzeo nijedan trofej, a podatak da su “redsi” pod njegovim vođstvom u šampionatu Engleske jedino 1981. okončali prvenstvenu trku na poziciji ispod drugog mesta dovoljno govori kakve su standarde postavili u tom periodu. Da se u ovom klubu tada samo titula računala kao uspeh pokazuje i izjava ondašnjeg menadžera “skauzera”, čiji je smisao bio više nego jasan.

“Izvinite, ali ja sam bio ovde i tokom loših vremena – jedne godine smo bili drugi u prvenstvu.”

Do svoje prve od ukupno šest titula šampiona Engleske došao je u sezoni 1975/1976, u kojoj je doveo Liverpul i do novog međunarodnog uspeha – drugog pehara Kupa UEFA. Pejslijevi momci su u finalnom nadmetanju bili bolji od belgijskog Klub Briža (3:2, 1:1), ekipe sa kojom će se dve godine kasnije ponovo sastati u završnom odmeravanju snaga za trofej, ali ovaj put Kupa šampiona.

Naredne sezone je odbranjen engleski tron, ali i ostvaren već spomenuti veliki rimski trijumf. “Tenkista Bob” je posle pobede nad Borusijom (strelci za engleski tim u finalu su bili Mekdermont, Smit i Nil) konačno doveo Liverpul na mesto “zvaničnog vladara Evrope”. Koliko je tom mirnom vojniku kluba sa Enfilda značio ostvareni uspeh, najbolje pokazuju reči koje je izgovorio u noći rimskog slavlja.

Michael Regan, Getty Images Sport

“Ne, neću da popijem ni kap alkohola! Želim sa ostanem trezan i dobro upamtim svaki detalj ovog veličanstvenog momenta. Večeras ćemo u Rimu samo papa i ja biti trezni!”

Mada su naredne sezone nočekivano predali titulu nacionalnog šampiona autsajderu Notingen Forestu, Pejslijevi momci su ponovo bili najbolji na Starom kontinentu. Na “Vembliju” su 10. maja 1978. pogotkom Kenija Dalgliša savladali Klub Briž i tako nadmašili najvećeg rivala Mančester junajted po broju osvojenih trofeja u najcenjenijem takmičenju Starog kontinenta.

Pejslijevu nameru da tri puta uzastopno trijumfuje u Kupu šampiona sprečio je Notingem Forest, koji je u prvom kolu takmičenja u sezoni 1978/1979. bio bolji u obračunu dva engleska kluba. Menadžer Liverpula je utehu za neuspeh pronašao u povratku titule nacionalnog prvaka na Enfild, a superiornost na Ostrvu potvrdio je i naredne 1980, kada je sa timom “redsa” četvrti put okončao prvenstvenu trku na čelu kolone.

Iduće 1981. sada već 62-godišnji Pejsli dobio je priliku da u istoriju uđe kao prvi trener sa tri osvojena Kupa šampiona. Poslednja prepreka u finalu, odigranom 27. maja 1981. godine u Parizu, bio je tim madridskog Reala, koga je sa klupe predvodio jugoslovenski stručnjak Vujadin Boškov. U ne naročito kvalitetnom susretu presudio je pogodak Alana Kenedija postignut u završnici meča. Fudbaler Liverpula je u 81. minutu iskoristio grešku defanzivca Reala Garsije Kortesa i tako ne samo doneo treću evropsku titulu u Mersisajd, već i “lansirao” svoga menadžera na čelo liste najtrofejnijih trenera u ovom takmičenju.

Ross Kinnaird, Getty Images

Bob Pejsli više nije dobio priliku da osvoji još jedan pehar Kupa šampiona, ali je u naredne dve sezone (1981/1982 i 1982/1983) Liverpulovu kolekciju pehara upotpunio sa još dve titule prvaka Engleske i isto toliko trofeja u Liga Kupu. Nakon svoje šeste, a Liverpulove 14. titule šampiona države, već pomalo umorni 64 -godišnji veteran brojnih bitaka kluba sa Enfilda odlučio je da kaže “zbogom“ trenerskom poslu, u kome je osvojio sve prestižne trofeje osim FA Kupa. Čovek koga su kolege čak šest puta izabrale za menadžera godine u Engleskoj se, međutim, ni tada nije rastao sa klubom u koji je stigao pre više od četiri decenije kao igrač. Do penzionisanja 1992. radio je u Liverpulu kao direktor i savetnik svojim naslednicima Džou Faganu i Keniju Dalglišu, koji su pokušavali da nastave njegovim trofejnim putem.

Suočen sa teškom Alchajmerovom bolešću, Pejsli je poslednje godine života proveo daleko od javnosti, a sa ovog sveta je zauvek otišao 14. februara 1996. Nekadašnji rudar, vojnik, igrač i fudbalski menadžer sahranjen je u dvorištu crkve Svetog Petra u Vultonu u Liverpulu, a u rodnom mestu Heton le Holu podignut mu je spomenik. Njegovu zaostavštinu cene ne samo navijači Liverpula, već i svi istinski ljubitelji fudbala, a koliko je bilo teško ostvariti ono što je Bob učinio najbolje pokazuje učinak kluba sa Enfilda u “postpejslijevom vremenu”.

Do kraja osamdesetih prošlog veka Fagan i Dalgliš su “Kopu” darovali još četiri titule prvaka Engleske, osvojena su i dve nova naslova šampiona Evrope (1984. i 2005), ali Liverpul je izgubio status kluba koji osvaja trofeje i dominira u takmičenjima na Ostrvu i Starom kontinentu. Za one koji već skoro tri decenije čekaju 19. titulu šampiona Engleske podsećanje na vreme kad su Pejslijevi “skauzeri” dominirali kod kuće i u Evropi najviše liči na bajku.