Uvek pobede Nemci, ali Rumuni su heroji

Skener 28. jun 201914:21 > 14:21
sport klub

U jednom trenutku tokom noći klima je prestala da radi. Razlog je i dalje nepoznat. Probudili smo se u prostoriji koja je delovala kao sauna, a ne spavaća soba. Već na prvi udisaj toplog vazduha bilo je jasno da je napolju pakao.

Bolonja. Četvrtak. Oko 9 časova ujutro. Termometar kaže 33 stepena. Subjektivni osećaj govori 40. Recepcioner tvrdi da su na prognozi rekli da će tokom dana biti i 42 iznad nule. Znači barem 45, 46… Ali, šta je tu je. Mora da se radi. Neće se polufinala sama ispratiti.

Prvobitni plan bio je da idem u Ređo Emiliju na duel Španaca i Francuza od 21h, ali je ubrzo došlo do izmene, pa sam poslat na utakmicu Nemačke i Rumunije koja je počinjala tri sata ranije na Renato Dal’Ari. Bilo mi je drago zbog toga, ali i nije. U prvom slučaju, zato što neću morati na voz po 1000x u prethodnih 13 dana i zato što ću se u hotel neću ponovo vratiti iza ponoći. U drugom, zato što ću morati da se pržim na bolonjskoj nesnosnoj temperaturi i zato što ću propustiti da sa lica mesta ispratim okršaj za koji sam verovao da je „finale pre finala“.

Druga dva razloga pobijena su onog trenutka kad smo ušli u gradski autobus broj 21 koji vozi do stadiona. Bio je ispunjen rumunskim navijačima. Žuta boja na sve strane. Pevali su, uzvikivali razne parole, pili, udarali o prozore… Podsetilo me je na Beograd i GSP u satima pre neke velike utakmice. Ne podržavam takvo ponašanje u javnom prevozu, ali ga razumem. U neku ruku i volim. Ono probudi u meni onu navijačku strast, za koju smatram da se nalazi u krvi svakog čoveka koji voli sport, naročito fudbal. A i malo je iskrenijih ljubavi od one prema svom timu, tako da se ovako nešto ne može uzeti za zlo. Ni Rumunima ni bilo kome ko se prepusti ovakvoj vrsti ponašanja.

Mihaiju, kolegi iz Bukurešta, bilo je puno srce zbog toga.

„Brate, biće oko 20 hiljada naših na stadionu. Ne mogu da dočekam da počne“, govorio je sa ponosom u glasu, dok smo stajali na jednoj nozi u busu.

sport klub

Osećao sam se srećno zbog njega i u tom trenutku definitivno prestao da žalim što nisam otišao u Ređo Emiliju. Ni 42 stepena, koliko je oko 17 časova bilo u Bolonji, nisu mi smetala. I ja sam jedva čekao početak.

To se nije moglo reći za mog cimera Gerija. Znao sam za netrpeljivost Mađara i Rumuna, ali da je izražena u tolikoj meri… Baš mu je teško pao ovaj uspeh suseda.

Ulice oko stadiona nagoveštavale su da Mihai nije (mnogo) preterao kad je najavio najezdu srpskih istočnih suseda. Na sat vremena do starta naleteli smo na svega trojicu Nemaca, dok su dresovi sa imenima Hadži, Mutu, Kivu, Stančiju i plavo-žuto-crvene zastave izbijale iza svakog ugla.

Na tribinama nije bilo baš 20 hiljada Rumuna, ali jeste minimum 15, od ukupnog broja gledalaca koji je iznosio 16.210. Himna „Deșteaptă-te, române!“, u slobodnom prevodu „Probudite se, Rumuni“ otpevana je uglas. Malo ko se nije naježio u tim momentima.

Nemačka je ispraćena aplauzom. Gospodski. Još jedna scena za poštovanje.

Giorgi Hadži je kralj u Rumuniji, ali njegov sin Janis preti da mu preotme krunu. Svaki put kad je mladi plejmejker izvodio prekid, bilo korner ili slobodan udarac, ceo stadion bi skandirao njegovo ime. Nije uobičajeno da ljudi u toj meri vole igrača koji je tek na početku svoje karijere…

Neuobijačeno za njih, Nemci su prepustili rivalu da kontroliše igru i često se branili sa svim igračima iza lopte. Bila je jasna namera selektora Štefana Kunca da preko kontri kazni poletnu ekipu Mirela Radoija. U tome je uspeo već u 21. minutu. Amiri je krenuo u trk sa sredine terena, nijedan od rumunskih igrača nije izašao u blok, pa je vezista Hofenhajma sa ivice šesnaesterca poslao loptu iza leđa Radua.

Podrška Rumuna sa tribina u tim minutama postala je još jača, a igrači su to umeli da iskoriste i znatno bolju igru sredinom poluvremena krunišu izjednačenjem. Baumgartl je oborio Hadžija u šesnaestercu, u nastavku akcije je Puškaš pogodio stativu u situaciji jedan na jedan sa Kubelom, ali je sudija podlegao pritisku kompletne rumunske ekipe i posle nekoliko trenutaka ubeđivanja pogledao VAR. Ishod je bio penal, treći za Rumune, a četvrti protiv Nemaca na takmičenju, koji je iskoristio Puškaš za izjednačenje.

Napadač Palerma mučio je nemačku odbranu i do odlaska na odmor, Hadži je bio svuda gde je lopta, a sve češće su napadi išli preko levog krila. Tako je došlo i do preokreta.

Duga lopta Janisa pogodila je „u trepavicu“ Ivana na levom krilu, usledio je maestralan centaršut na penal, odakle je Puškaš jakim trzajem glavom pogodio dalji ugao.

Sjajni napadač je svega nekoliko trenutaka kasnije mogao i do het-trika. Bila je to gotovo identična situacija kao kod drugog gola, ali je ovoga puta Nubel panterskom reakcijom sprečio da Rumuni sa 3:1 odu na veliki odmor. Ispostavilo se da je to bio i ključni momenat utakmice…

Mihai je bio u transu tokom poluvremena, nije ga držalo mesto, pa je ulazio i izlazio iz pres sobe nekoliko puta, ne progovorivši ništa.

Kristijan mi je za to vreme uporno ponovljao više nego jasnu rečenicu:

„Jesam li ti rekao da ćemo da igramo kao go**a? Znao sam! Zato ćemo da izgubimo ovo“.

Povezano

 Razumeo sam ponašanje i jednog i drugog, toliko sam se puta našao na obe strane, ali mi je bilo svejedno. Želeo sam samo da drugo poluvreme bude još uzbudljivije. I bilo je.

Nemci su rešili da pokažu kako Nemci zapravo igraju i stisli od prvog zvižduka. Samo šest minuta nastavka bilo im je dovoljno da anuliraju zaostatak. Hadži je oborio Dauda u šesnaestercu, iako smo svi u datom trenutku mogli da se kladimo da je faul bio malo izvan linije, a sudija opet pokazao na belu tačku.

Luka Valdšmit je pogodio i učvrstio se na prvom mestu liste strelaca takmičenja u tom momentu sa 6 golova.

Kako je vreme odmicalo, tako je Rumunija sve više padala. Znate ono kad vidite da se jedna ekipa drži zubima za vazduh i da je samo pitanje momenta kad će da izdahne, dok druga izgleda kao da je tek počela meč?

Barem smo mi u mnogo navrata prisustvovali takvim scenama, što na klupskom, što na reprezentativnom nivou…

Bližio se kraj 90 minuta, Nemci su nizali šanse, Rumuni se branili kao da im život zavisi od toga, u nadi da će izboriti dodatnih 30 minuta, iako je bilo upitno da bi li bi izdržali još toliko na terenu.

Do mene je sedeo Martin iz Danske. Sve vreme je bio ubeđen da meč ide u produžetke, dok je u meni nešto govorilo da ćemo ponovo prisustvovati „nemačkom“ načinu pobeđivanja. Onom najbolnijem mogućem za protivnika.

Opklada je bila jedini način da se „izmere“ sučeljena mišljenja.

Meč je ušao u 90. minut, Nemačka je iz slobodnog udarca odigrala kratku kombinaciju, pre nego što je Valdšmit zario strelcu u srca svih Rumuna, sebi gotovo sigurno obezbedio nagradu za najboljeg strelca i igrača turnira, a meni doneo veliko točeno na Martinov račun.

Ko mu je kriv kad ne poznaje komšije dovoljno dobro…

Amiri je na kraju stavio pečat novim golom nekoliko trenutaka kasnije. 

Nemačka je u finalu, Nemačka će se boriti za odbranu evropske titule protiv Španije. A Rumuni tužni i ponosni istovremeno. Njihova bajka prekinuta je na košmaran način, ali opet imaju dovoljno razloga da budu srećni zbog istorijskog uspeha. U njihovoj zemlji oni su heroji. Predstavljaju generaciju koja se plasirala na Olimpijske igre posle 56 godina.

Zato su navijači gotovo pola sata po završetku utakmice pozdravljali svoje ljubimce, za veliku podršku dobili su aplauz i nemačke selekcije koja je otišla do njihovog „kopa“ da im oda priznanje, a sve je ispraćeno i od velikog Georgija Hadžija, koji nije mogao da pobegne novinarskim očima.

U finalu ćemo gledati reprizu od pre dve godine. Tada je Elf slavio protiv Španaca.

Sada je pred nama nova šansa da vidimo da li je fudbal zaista igra u kojoj uvek pobede Nemci.

Posle prikazanog na takmičenju, ja veće šanse dajem Furiji.

A vi?

Nedelja, stadion Friuli, Udine.

Vidimo se!