Pre pet godina, 11. avgusta 2014. godine, u Splitu je preminuo Vladimir Beara, verovatno najbolji golman u istoriji jugoslovenskog fudbala i po mnogim ocenama jedan od najboljih svetskih čuvara mreže pedesetih godina prošlog veka.
Čovek kojeg su nakon sjajnih odbrana na meču Engleska – Jugoslavija na londonskom “Hajberiju” nazvali ‚Veliki Vladimir‘ je u periodu od 1950. do 1959. godine 59 puta oblačio dres sa državnim grbom, te nastupio na tri svetska šampionata. Ali, u istoriju je najviše ušao kao član legendarnog olimpijskog tima iz Helskinkija sa kojim je 1952. osvojio srebrnu medalju.
Da je golman koji je jedini u karijeri uspeo da odbrani penal Ferencu Puškašu (u finalu več pomenutog olimpijskog turnira u Helsinkiju 1952.) bio top klasa potvrđuju i komplimenti koje je dobio od najvećih jedinica sveta. Španac Rikardo Zamora je tvrdio kako “Evropa nema boljeg golmana od Jugoslovena Vladimira Beare”, dok je Sovjet Lav Jašin na vrhuncu slave izjavio: “Nisam ja najbolji golman na svetu. To je Vladimir Beara!”.
Glavni junak naše priče je voleo svoj matični klub Hajduk na čijem golu je stigao do tri titule šampiona Jugoslavije, međutim ta ljubav prema ‚Bilima‘ ga nije sprečila da zbog, kako je smatrao, potcenjivačkog odnosa čelnih ljudi majstora s mora prema njemu 1955. godine pređe u Crvenu zvezdu. Taj prelazak je prerastao u prvu veliku fudbalsku aferu u Titovoj Jugoslaviji. Splitski klub je pokrenuo sve državne veze kako bi onemogućio ‚zabludelom sinu‘ da postane golman beogradskog kluba, a način na koji su Zvezdini ljudi čuvali Bearu od Hajdukovih potera do pravosnažnosti njegovog transfera mogao je da posluži kao scenario za neki od kriminalističkih filmova.
‚Veliki Vladimir‘ je sa Zvezdom četiri puta bio prvak države i dva puta osvajao Kup maršala Tita. Posle pet godina je iz Beograda otišao u Nemačku gde je u klubovima Alemanija Ahen i Viktorija Keln priveo kraju veliku golmansku karijeru. Usledile su decenije trenerskog posla tokom kojih je radio u mnogim klubovima, međutim, njegov učinak na tom poslu je bio znatno manje uspešan nego onaj prethodni među stativama.
Golman koji je, kažu, tokom karijere odbranio polovinu izvedenih jedanaesteraca i nikada nije postavljao živi zid prilikom izvođenja slobodnih udaraca, imao je specifičan stil čuvanja svoje mreže na utakmicama. Bio je graciozan, izvijao se kao niko od tadašnjih jedinica, bacao se sa kraja na kraj gola i bez straha skakao u noge protivničkim napadačima. Sigurnost hvatanja lopti je, prema vlastitom priznanju, stekao kroz rad sa jednim od prvih trenera Lukom Kaliternom koji ga je terao da hvata male ‚balune‘ veličine loptice za bezbol. Zbog baletskih skokova koje je izvodio prilikom intevencija su ga zvali ‚Šjor balerina‘ i ‚Baletski plesač sa rukama od čelika‘,a kasnije je objasnio da je tu skočnost stekao kao dečak dok je čuvao koze na obroncima planine Svilaje.
„Kao mali čuvao sam koze. I ja kao one, skok sa kamena na kamen. Odatle moji baletski skokovi”, otkrio je Beara.
Budući veliki golman rođen je 26. avgusta 1928. u selu Zelovo u Sinjskoj krajini. Porodica Beara se kasnije preselila u Split, a Vladimir je tokom rata kao 5-godišnji dečak otišao u partizane. Po oslobođenju zemlje nastavio je da živi u gradu pod Marijanom gde je, kaže legenda, igrom slučaja postao golman ‚Bilih‘. Posmatrao je jedan trening Hajduka na kojem je prvi golman doživeo povredu, a pošto njegova zamena još nije došla na stadion, Jozo Matošić je pozvao tada 18 -godišnjeg Bearu da stane među stative.
“Mali, ajde ti stani na branku, dok onaj mulac ne dođe”.
Mladić iz Zelova je iskoristio priliku i tokom treninga branio i ono što je izgledalo neodbranjivo. Trener Leo Lemešić mu je, kad je krenuo kući, poručio da sutra ponovo dođe na trening splitskog tima, da bi već godinu dana kasnije nekadašnji čuvar koza iz Dalmatinske zagore postao prvi golman najvećeg kluba južne Hrvatske.
Beara je sa ‚Bilima‘ 1950. uzeo prvu titulu šampiona Jugoslavije, a dve sezone kasnije Splićani su ponovo pre svih presekli ciljnu vrpcu u prvenstvu. Mladi golman je dobrim odbranama privukao pažnju selektora pa se 1950. našao na spisku putnika za Svetski šampionat u Brazilu. Na Mundijalu u Južnoj Americi je bio rezerva veteranu Srđanu Mrkušiću, ali je već u novembru iste godine stekao slavu na Ostrvu zahvaljujući briljantnim odbranama u meču Engleske i Jugoslavije na “Hajberiju” koji je okončan bez pobednika (2:2). Čuvar mreže Hajduka je nakon tog susreta prozvan ‚Velikim Vladimirom‘ ali i postao standardna jedinica naše reprezentacije sa kojom će dve godine kasnije na Olimpijskim igrama u Finskoj ostvariti najveći uspeh u karijeri.
Nakon prve utakmice sa selekcijom Sovjetskog Saveza – koja je nakon vođstva ‚Plavih‘ od 5:1 okončana u Tampereu nerešenim rezultatatm (5:5) – nezadovoljni Beara nije mogao da zaspi celu noć. To fudbalsko odmeravanje snaga je zbog tadašnjeg sukoba Tita i Staljina bilo više od igre, pa je cela zemlja tražila od naših igrača da ostvare pobedu u ponovljenom susretu. Jugosloveni su položili popravni ispit savladavši ‚Zbornaju komandu‘ sa 3:1, čime su otvorli put ka finalu u Helsinkiju. A tamo ih je u borbi za zlatnu medalju čekala mađarska ‚laka konjica‘, tada najbolja reprezentacija sveta, koju je predvodio genijalni ‚major‘ Ferenc Puškaš. Iako je Beara uspeo da u tom susretu odbrani Puškašov udarac sa bele tačke, to nije bilo dovoljno da se izbegne poraz (0:2) od objektivno kvalitetnijeg protivnika.
Naredne 1953. sad već 25-godišnji golman Hajduka i jugoslovenske reprezentacije dobio je veliko međunarodno priznanje, pozvan je da brani za selekciju Evrope u utakmici sa Englezima na londonskom “Vembliju”. Čovek kojeg su na Ostrvu već ranije nazvali ‚veliki Vlad‘ je i tom spektakularnom meču (okončanom nerešenim rezultatom 4:4) ispunio očekivanja jer je tokom vremena provedenog na terenu imao nekoliko sjajnih intervencija i primio samo jedan gol. Beara je 1954. prvi put nastupio na jednom svetskom šampionatu. Članovi olimpijskog tima iz Finske pojačani Milošem Milutinovićem su sa velikim ambicijama otputovali na Mundijal u Švajcarku, međutim u četvrtfinalu su zaustavljeni (0:2) od budućeg šampiona Savezne Republike Nemačke, koja je u ovom obračunu ravnopravnih protivnika imala više sreće od rivala sa Balkana.
Kada su splitski ‚Bili‘ 1955. po treći put postali prvaci Jugoslavije niko nije mogao da pretpostavi da će na proslavi titule u hotelu “Dalmacija” doći do neočekivanog raskida braka između Hajduka i njegovog reprezentativnog golmana. Beara je već ranije bio nezadovoljan tretmanom koji je imao kod čelnika kluba ali je kap prelila čašu kada je predsednik Hajduka Marko Markovina na banketu poimenice zahvaljivao svim igračima na osvojenom trofeju izostavivši jedino u svetu poznatu jedinicu. Vladimir nije mogao da izdrži pa je upitao prvog čoveka kluba zašto njega nije spomenuo. Usledio je odgovor Markovine koji je porušio sve mostove između Beare i njegovog matičnog kluba.
“Šta se buniš, nisi ti ni za šta zaslužan, ionako igraš samo za reprezentaciju. Ti si običan golman, u klubu imamo još dvojicu takvih, što bih te pominjao”.
https://youtube.com/watch?v=UkLIKfCF0j0
Uvređeni čovek iz Zelova koji je u to vreme spadao u evropski i svetski golmanski vrh napustio je banket rešen da nastavi karijeru u nekom drugom klubu. Prvo se ponudio Dinamu, ali je od direktora zagebačkih ‚Plavih‘ Ota Hofmana u telefonskom razgovoru dobio objašnjenje da bi klub iz Maksimira bio spreman da ga angažuje samo pod uslovom da prethodno obezbedi ispisnicu od Hajduka. Beara je, međutim, bio uporan, a njegov novi sagovornik direktor Crvene zvezde Aca Obradović pozvao je najboljeg jugoslovenskog golmana da dođe u Beograd.
Tako je počela ‚operacija Beara‘, odnosno velika fudbalska afera sa elementima politike i filmskog trilera. Pošto je prema tadašnjim propisima FSJ postojao rok u kojem igrač od potpisivanja pristupnice novom klubu može da se predomisli ili da ga njegov stari poslodavac vrati u svoje redove, Zvezdini ljudi su u tom kritičnom vremenskom periodu na tajnim lokacijama čuvali Bearu od Hajdukovih ‚progonitelja‘. Skrivanje je, kažu, sprovođeno po direktivama šefa UDBE Srbije i velikog navijača ‚crveno-belih‘ Slobodana Penezića Krcuna, a ‚veliki Vlad‘ je, prema tvrdnjama obaveštenih, dane i noći provodio na Avali, te kafanama i stanovima varošica u okolini Beograda.
Naravno, ni u Hajduku nisu želeli da se tek tako odreknu svoga asa, pa je u rat za povratak Beare uključen i splitski MUP. Iz policije najvećeg grada Dalmacije je kolegama u Beogradu upućen službeni zahtev da im se isporući Beara, sa neverovatnim obrazloženjem da poznati golman planira “da bombom ubije Tita i njegovog gosta predsednika Indonezije Sukarna”.
Zvezdini ljudi u tajnoj policiji su, znajući o čemu se zapravo kad je u pitanju Beara radi, smirivali situaciju, međutim uporni Hajdukovi čelnici nisu odustajali. Splićani su pokušali da dođu lično do druga Maršala kako bi ga upoznali sa problemom ‚zabludelog sina‘, ali ih je Tito, zaokupiran pripremama za put u Egipat i Etiopiju, prebacio na Edvarda Kardelja. Tvorac svih jugoslovenskih ustava i samoupravnih projekata je navodno nakon što su ga Splićani upoznali sa problemom prokomentarisao čitav slučaj rečima:
“Pa bogamu, drugovi, zar je toliko važno da li će taj Beara igrati tenis u Splitu ili u Beogradu!”.
Pošto nisu uspeli da dobiju podršku na samom državnom vrhu, hajdukovcima je još preostalo da se uzdaju u tadašnjeg mladog hrvatskog političara (a kasnije jednog od čelnika ove republike u vreme Maspoka) Miku Tripala, koji je u to vreme bio predsednik Disciplinske komisije FSJ. Tripalo je pokušao da spreči Bearin prelazak u Zvezdu optuživši beogradski klub da je – suprotno ondašnjim pravilima koji su fudbal tretirali kao čisto amaterski sport – dao nedozvoljeni novac reprezentativnom golmanu. Kasnije se zaista pokazalo tačnim da su ljudi iz Zvezde izdvojli izvestan novac za ‚velikog Vladimira‘ (uz to su mu dali i na korišćenje stan), ali pošto ‚drug Mika‘ svoju tvrdnju nije mogao da potkrepi konkretnim dokazima kad je bilo potrebno, “bitku za Bearu” je na kraju dobio klub iz Beograda.
Nova “jedinica Zvezde je sa ‚crveno-belima‘ četiri puta (1956, 1957, 1959. i 1960.) bila prvak Jugoslavije, dva puta podizala pehar nakon osvajanja Kupa Maršala Tita (1958. i 1959. godine), te nastupala u susretima Kupa evropskih šampiona od kojih treba izdvojiti onaj revanš sa Mančester junajtedom u Beogradu, posle kojeg je većina igrača tog engleskog tima tragično izgubila život u avionskoj nesreći u Minhenu. Split i Hajduk nisu, međutim, mogli oprostiti izdaju Beari, pa mu je iz centra južne Hrvatske poručivano da više ne dolazi u grad pod Marijanom. Zvezdin golman zaista nije dolazio sa svojim timom na utakmice u Split, ali su zato navijači ‚Bilih‘ na drugim stadionima širom Juge koristili svaku priliku da ga vređaju i gađaju sitnim novčićima.
Poslednje veliko takmičenje na kojem je nastupio bilo je Svetsko prvenstvo u Švedskoj 1958. godine. Na utakmicama u grupnoj fazi šampionata nije branio prema očekivanjima, pa je zato izostavljen iz tima koji je u još jednom četvrtfinalnom sudaru sa tadašnjim Zapadnim Nemcima (0:1) okončao učešće na turniru. Čovek koji je debitovo na golu reprezentacije 8. okobra 1950. u susretu sa Austrijom, poslednji put je obukao dres sa državnim grbom devet godina kasnije u prijateljskom meču sa Mađarima.
Iz Zvezde je kao 32-godišnjak 1960. godine otišao u Nemačku gde je narednih sezona branio za Alemaniju Ahen i Viktoriju iz Kelna. Zbog problema sa povredama je 1964. okončao veliku golmansku karijeru, rešivši da se baci u nesigurne trenerske vode. Beara je 1967. završio Trenersku akademiju u Kelnu da bi, nakon vođenja Rijeke i Fortune iz Kelna, neočekivano 1970. dobio poziv od čelnika Hajduka da se vrati u Split i bude pomoćnik tadašnjem šefu stručnog štaba ‚Bilih‘ Slavku Luštici.
Nekadašnji čuvar koza sa Svilaje i kasniji splitski ‚baletski plesač sa rukama od čelika‘ je prihvatio poziv i pomogao Luštici da nakon 16 godina čekanja majstora s mora u sezoni 1970/71 ponovo dovede do titule šampiona Jugoslavije. ‚Velikom Vladimiru‘, međutim, nije bilo lako dok je radio taj posao u gradu pod Marijanom. Navijači su ga vređali na rivi i tribinama stadiona kraj Plinare, a u klub su stizala pisma sa zahtevom „da se izdajnik otera iz Hajduka”. Kada je za novog trenera ‚Bilih‘, umesto Luštice došao nekadašnji Bearin suigrač iz reprezentacije Branko Zebec, za tada 44-godišnje čoveka iz Zelova više nije bilo mesta u stručnom štabu člana jugoslovenske velike četvorke.
Oteran iz Splita nastavio je da hleb zarađuje radeći kao trener u uglavnom nižerazrednim klubovima tadašnje jugoslovenske države. Jedno vreme je proveo kao trener golmana u svom drugom klubu Crvenoj zvezdi, a najveći uspeh je ostvario kao selektor reperezentacije Kameruna sa kojom je osvojio Kup afričkih nacija.
Penzioner Beara se pod stare dane ponovo vratio u Split u kome je živeo povučeno, kontaktirajući samo sa nekolicinom istinskih prijatelja. Nekadašnjem ‚čoveku od gume‘, koji je početkom devedesetih godina prošlog veka prerano ostao bez sina Dade (preminuo je od raka), većina u gradu pod Marijanom nikako nije mogla oprostiti nekadašnju izdaju. Vlado je i dalje voleo ‚Bile‘, ali nije skrivao razočaranje odnosom koji je prema njemu imao, ne samo splitski klub, nego i Crvena zvezda za koju je – kako je smatrao – postao suvišan čim je otišao u Nemačku.
“Od Hajduka nikad nisam dobijao platu ili premiju. Klub mi je jedino dao 10.000 dinara kad sam se oženio, a za te pare tada nisam mogao kupiti nijedno janje. A Zvezda mi je kada sam otišao u Nemačku oduzela stan koji mi je prethodno dala”, prisećao se ‚Veliki Vladimir‘.
Nakon nekoliko moždanih udara, Beara je zauvek sklopio oči 11. avgusta 2014. Na poslednje prebivalište na splitskom groblju Lovrinac ispraćen je, prema vlastitoj želji, uz pesmu navijača Hajduka: “Kad umrem umotan u bilo”, dok je njegov mrtvački sanduk bio pokriven zastavom voljenog kluba.