"Najveći talenti nalaze se i stvaraju na ulici"

Skener 4. jan 202019:25 > 19:39
Mike Stobe, Getty Images Sport

Bog malog fudbala, reći će vam oni koji su ga gledali kako igra. Srpski fudbaler i američki reprezentativac. Šampion MLS. Predrag Preki Radosavljević.

Kao i mnogi igrači njegove generacije, tražio se na početku između košarke i fudbala. Mogao je da bira jer je voleo i voli oba sporta i zato što je u oba bio dobar.

Izabrao je fudbal. I to je jedna od retkih stvari koje je birao. Život mu je sam gradio karijeru i po tome se razlikuje od mnogih koji živote grade oko karijera.

„U moje vreme nije bilo roditelja da te vode, da te odvoze, bilo je neko drugo, mirnije vreme. Naravno, morao si da voliš sve to jer si išao sam. Moji roditelji su radili po ceo dan i nisu imali vremena da mi se na taj način posvete. Meni to nije bilo teško. I tada sam, kao i sada, imao veliku ljubav prema fudbalu i prema košarci. I sada pratim i jedno i drugo. Pratim i našu košarku i naš fudbal zato što volim“, kaže Predrag Radosavljević u razgovoru za Sport Klub.

Početak karijere vezuje ga za Čukarički. Usledio je odlazak u Crvenu zvezdu, a onda se cela njegova karijera promenila. Jedna odluka odredila mu je ceo život.

„Ja sam fudbalsku karijeru počeo relativno kasno, tek u 15. godini. Maltene sam u 16. postao profesionalac, tada sam već imao prva primanja. Imao sam čudan put. Igrao sam par sezona za prvi tim Čukaričkog, a kada nisam imao obaveze u prvom timu igrao sam za podmladak. Od 16. godine sam sve više vremena provodio sa prvom ekipom da bih posle par sezona prešao u Crvenu zvezdu“, priseća se Radosavljević.

„Glavni razlog i čovek zbog koga se sve dogodilo je Milovan Đorić koji me je povukao u Crvenu zvezdu. Verovao je u mene. U Crvenoj zvezdi sam bio relativno kratko. Dve sezone, od toga sam jednu sezonu proveo u armiji. Nisu mi to bile najsjanije sezone u karijeri. Naravno, kada ne igraš, kada si samo povremeno na klupi i kada si povrememo u selekciji dođe do neke sumnje da li je to to, da li si krenuo pravim putem, zašto nisi izabrao onaj drugi sport u kome si isto dobar. Ali, na kraju pobedio je moj mentalitet i moja ljubav prema fudbalu. Ja sam imao izuzetan fokus i znao sam šta hoću i nisam dozvolio da me iko uspori u nekom mom putu ka napred“.

Put u Ameriku i u avanturu zvanu mali fudbal dogodio se spontano.

„Slučajno se sve desilo. Vratio sam se iz armije i igrao sam jedan turnir u malom fudbalu na Tašmajdanu. Tu su bili i neki ljudi iz Amerike, a na tribinama je bio i pokojni Srba Stamenković i Majk Stanković koji je već igrao u Americi. Oni su došli do mene posle jedne utakmice i, da vam pošteno kažem, potpisao sam ugovor u pet ujutru. A trebalo je da putujem za Nikšić da potpišem pozajmicu za Sutjesku i imao sam te papire kod sebe. Imao sam svu kontrolu u tom trenutku i iskoristio sam je. To me je povelo u karijeru u malom fudbalu. U moje vreme nisi mogao samo da uzmeš papire i da ideš u neku drugu zemlju Evrope, moralo je da se čeka do 28. godine. Posle je došao i Bosmanov zakon koji je neke stvari promenio i kada se to dogodilo ja sam otišao i u Englesku“.

Za većinu profesionalnih fudbalera danas je nezamislivo da se bave bilo čime sem svojim obavezama prema klubu. Ranije to nije bilo tako, treninzi i utakmice bili su obaveze, igranje na malim terenima bilo je uživanje.

„Bilo je mnogo nas koji smo igrali profesionalno, a voleli smo da igramo i pored toga. Ja sam imao neku neverovatnu ljubav prema igri i želeo sam svaki dan da igram i da se takmičim. Nije mi bilo teško da treniram dva puta i da onda uveče igram sa drugarima mali fudbal. Ja nikakav plan u životu nisam imao da igram mali fudbal. To se samo tako izdešavalo. U Americi zapravo i nisam igrao bukvalni mali fudbal, to je nešto malo drugačije. Veći je prostor. Ali, voleo sam da igram, bilo je neko drugo vreme. Svi smo imali svoje ekipe, učili smo na ulici. Koliko vidim, to se izgubilo kod nas. I dalje tvrdim da se najbolji i najveći talenti nalaze i stvaraju na ulici i u tim uličnim igrama malog prostora, igrama dva na dva, tri na tri, gde se razvija kreacija i mašta“, kaže Radosavljević.

Došlo je i vreme da se junak naše priče otisne u Englesku, u Premijer ligu san gotovo svakog fudbalera na planeti.

„Imao sam odlično iskustvo u Engleskoj. To je zemlja koja živi za fudbal. Nisam se prevario što sam otišao. Voleo bih da se to desilo malo ranije u mojoj karijeri, ali šta je tu je. Takav je životni put. Ta igra malog fudbala u Americi koja se igra na većem prostoru mi je dosta značila u Engleskoj jer je to agresivna igra sa dosta trčanja, to je nešto sasvim drugo u odnosu na ono što mi ovde zovemo malim fudbalom. Iz tog razloga sam uspeo da bez velikih problema pređem opet na fudbal i uklopim se u Evertonu“.

U skoro svakom razgovoru koji sam vodila sa Vladimirom Petrovićem, Pižon je kao omiljenu stvar iz vremena igranja u Engleskoj pomenuo specifičnu loptu, lepu, belu Mitru. Prekiju lopta kao takva nije preterano važna, ona je sredstvo kojim se igrači služe.

„Lopta je ista i za vas i za mene. Lopta je sredstvo koje koristimo tokom igre. Ona je važna, ali je najvažnije znanje. Svi mi igramo istom loptom. Po meni to nema mnogo veze. Ljubav prema fudbalu, priča o fudbalu po ceo dan – to je moj glavni utisak. Tamo se samo o tome priča, ne možete da shvatite kakva je to ljubav. Oni poznaju sve igrače iz prve, druge, treće, četvrte lige. To je nezamislivo. Zato su tu gde jesu. Imaju sve bolje igrače, tehnički obučene. U moje vreme engleski igrači su bili sirovi, jaki, brzi bez puno ideje, bez puno talenta. Sve se to menja, fudbal napreduje“, kaže Preki.

Kao i svaki fudbaler, i Radosavljević se nadao pozivu u reprezentaciju. Umesto onog koji je želeo, dobio je drugi poziv – u Americi su dobro znali da će u njemu imati dobrog igrača.

„Ne da sam čekao poziv nego, nego eto… Dok sam igrao u Engleskoj niko to ovde nije pratio. Možda jedan kolega da je povremeno zvao i pitao šta se dešava. U Srbiji se to malo pratilo, ne bih ni da ulazim u to šta su bili razlozi. Što sam postajao stariji bilo je sve manje nade da će tako nešto da se desi. Međutim, stigao je poziv iz zemlje u kojoj sam proveo više života nego ovde. Ali, to ne menja stvar. Ja sebe smatram Srbinom. Da je stigao poziv sa dve strane, odluka bi bila veoma jasna, brza i laka“.

Poziv Bore Milutinovića u reprezentaciju Sjedinjenih Američkih Država doneo mu je nastup na Svetskom prvenstvu 1998, ono čemu se nada svaki igrač, ali ne mogu svi da se pohvale da im se želja ostvarila.

„To je jedan izuzetno lep doživljaj i velika stvar u karijeri. Puno igrača igra na Svetskom prvenstvu, ali puno igrača ne dođe ni blizu toga. Gledam to kao veliki lični uspeh, da dođeš na takav nivo da igraš protiv najboljih igrača na svetu. To je uspomena koja ostaje za ceo život“.

A te 1994. na Mundijalu smo gledali reviju igrača koje danas svrstavamo među najbolje ikada. Dvojica su na Radosavljevića ostavila poseban utisak:

„Zidan i Ronaldo. Da ne idemo dalje. Dva igrača vrhunske klase“.

Kao što je i sve u njegovoj karijeri došlo lako, kao samo od sebe, tako je došao i trenerski poziv.

„Uopšte nisam ni mislio o tome do neke 37-38. godine. Prestao sam da igram u 42. godini posle jedne teške povrede. Što se tiče trenerske karijere, to je krenulo na smešan način. Imam sina i kćerku i oboje treniraju fudbal. Išao sam na njihove utakmice, ali ja sam od onih roditelja koji stoje sa strane i ne mešaju se. Ja znam šta znači stajati sa strane i nekome soliti pamet, a ne znaš šta je trener rekao toj deci. Ako me kasnije deca pitaju šta mislim, ja izložim ono što imam u nekoj blagoj priči da ne budem puno zahtevan. I tako sam ja gledao sve sa strane, slušao te roditelje koji galame kako trener nema pojma dok mi jednog dana žena nije rekla ‘pa što ti ne preuzmeš, sin i kćerka ti igraju, što ne probaš’. Ja sam prvo govorio da to nije za mene, ali na kraju ipak odlučim da probam. Onog trenutka kad sam prvi put stao pored linije odmah sam znao da je to za mene i da time moram da se bavim“.

„Kad završavaš karijeru onda se logično pitaš šta dalje. Gledam neki otvaraju restorane, kafiće. Pa ja to nikad nisam radio, to je učenje od samog početka kako se nešto radi, treba da si stvoren za nešto, ali ako hoćeš da si u nečemu uspešan moraš da učiš. I onda kažem, ja sam celog života u fudbalu, što bih ja sad učio da budem restorandžija ili bilo šta drugo. Pošteno da vam kažem, nisam se prevario. Volim ovaj posao koji nije ni malo lak. Naporno je i zahtevno i morate tome da budete posvećeni 24 sata“.

Različite stavove imaju ljudi na našim prostorima o MLS ligi. Dugo je ovde profesionalna fudbalska liga SAD važila za „mesto gde igraju isluženi Evropljani“, ali činjenica je da se to mnogo promenilo. MLS je stvorio svoje talente, ima specifičan sistem takmičenja i donosi mnogo zabave onima koji je prate.

„MLS liga se mnogo promenila. Ja sam jedan od onih koji su u toj ligi od prvih dana. U moje vreme nije bilo stranaca, isluženih igrača. Onda je nastao jedan period od neke 2012-13, možda i ranije gde je tokom nekih četiri ili pet sezona dovođen veliki broj tih starijih igrača iz Evrope. Mogli ste u svakom klubu da nađete po jednog ili dvojicu igrača u godinama. Oni su mislili da će time privući veći broj ljudi. Shvatili su da je to pogrešan put. Sada sem Švajnšatjegara koji je završio karijeru, Runija i Ibrahomovića koji su otišli niste imali mnogo takvih igrača. Zlatan je doveden zato što je Zlatan. Galaksi je možda i jedini klub koji može da podnese nešto takvo, to je tim zvezda, to je Los Anđeles, to je Holivud. Drugi klubovi to ne rade. Galaksi tradicionalno traži zvezde, ali ne bih mogao da vam kažem da li će tako nastaviti i nakon Zlatana. Činjenica je da je sve manji broj tih igrača u MLS“, objašnjava Preki.

Zalud Galaksiju Zlatan, Los Anđelesu Karlos Vela, zalud ostalima sve što su uradili. Niko od njih nije šampion. Šampion je Prekijev Sijetl.

„Pa nisu mogli da budu šampioni“, uz osmeh kaže Radosavljević, pomoćni trener šampiona SAD.

„Imate 22 kluba, ozbiljnu organizaciju, ozbiljni novci su u pitanju. Ništa nije lako da se osvoji. To što u timu imate zvezdu kakav je Karlos Vela ili Zlatan Ibrahimović, to vam ništa ne znači. To možda znači da ćete da dobijete određeni broj utakmica, ali vam svakako ne garantuje da ćete da osvojite titulu. Naše je takmičenje specifično, da se igra po našim pravilima Vela bi osvojio titulu. Ali, u Americi moraš da pokažeš i u plej ofu da si najbolji. Svi znamo šta znači kada igraš utakmicu na ispadanje. Svašta može da se desi za 90 minuta. Možeš da dobiješ crveni karton, da pogodiš pet stativa a primiš gol iz prekida… U fudbalu je sve relativno, nikad ne moara da znači da će bolji da pobedi“.

Mike Stobe, Getty Images Sport

Ženska fudbalska reprezentacija SAD je višestruki svetski šampion, a kako na to gledaju njihove muške kolege?

„Svi su oni svesni, i jedni i drugi, koliko je teško da se osvoji Svetsko prvenstvo u muškoj konkurenciji. Da budemo pošteni osim reprezentacije Amerike koja ulaže neverovatne količine novca, u poređenju sa drugom reprezentacijama, pa bilo bi sramota da one nisu tu gde jesu. Ne možete da zamislite koliko je u Americi generalno razvijen ženski sport što je zaista sjajno. Ali, ne možemo da poredimo, ne bi bilo realno i ne bi bilo pošteno. Realno je da kažemo da je jedno dobro za ženski, a drugo za muški sport, nema potrebe da poredimo“.

Gde je fudbal u SAD, kako se rangira u odnosu na ostale sportove koji su tradicionalno bili najzanimljiviji ljudima u Americi? Radosavljević kaže da je stanje mnogo drugačije nego što to ljudi van SAD zamišljaju.

„Nekada je bila ogromna razlika. Fudbal je sada drugi sport po gledanju u Americi, posle američkog fudbala. Sve više roditelja gura decu u ovaj sport. Naravno i u košarku. Svi mi znamo da je u Americi ta vrhunska košarka sport u kome dominiraju ‘crni igrači’, da ih tako nazovem a da ne bude da nekog obeležavam po rasi. Ne odvajam to, ali oni su jednostavno fizički dominantni. Mada, u poslednje vreme je sve više belaca, posebno iz Evrope, koji dolaze u NBA. Fudbal je došao na taj nivo, pogotovo kada uzmemo u obzir da plaćanja idu postepeno ka tome da dostignu košarku, bejzbol.. Liga je na pravom putu i tu nema zaustavljanja, to je sada jedna mašina. Amerikanci kada sebi daju zadatak da nešto proguraju nema zaustavljanja“.

Radosavljević je više puta tokom razgovora rekao da prati zbivanja u srpskom fudbalu, posebno ono što klubovi rade u evropskim takmičenjima. Nije, ipak, želeo da daje sud o tome šta je problem i zašto u Evropi izostaju u Evropi.

„Ne bi bilo korektno da ja nešto filosofiram jer nisam tu. Ja sve to pratim na svoj način. Problem je jedan. Ekonomski ne možemo da se nosimo sa drugim zemljama. Da bi se igralo u tako ozbiljnim takmičenjima mora ozbiljno i da se ulaže i to je jasno. O ostalom ne bih da komentarišem jer ja nisam ovde. Bez obzira na sve probleme, i Partizan i Crvena zvezda, pogotovo Zvezda, su napravili veliki uspeh. Mi možemo da se lažemo i da zamišljamo da treba da idemo u drugi deo takmičenja, ja se sa tim ne bih složio. Mi pravimo izuzetan uspeh u odnosu na finansijske mogućnosti i ja bih obema ekipama skinuo kapu“, zaključio je Preki Radosavljević.

Pročitajte sve tekstove iz naše praznične ponude #SKpaketić OVDE