Kolaković: Samo Srbija nedostaje u Tokiju

Foto: FIVB

Gost Sport Kluba bio je Igor Kolaković, jedan od najboljih odbojkaških trenera današnjice, koji je predvodeći Iran na Azijskom kvalifikacionom turniru u Kini, došao do pobede i Olimpijskih igara u Tokiju.

O novom velikom uspehu vrsnog stručnjaka, rođenog u Podgorici pre 54 godine, pričali smo kroz 30-minutni intervju, u kojem smo se dotakli mnogih zanimljivih odbojkaških tema.

Sam kvalifikacioni turnir odigran u Đjangmenu, po rečima Kolakovića imao je svoju predigru.

Naša prva šansa bila je u avgustu u Rusiji, ali је tada domaćin bio mnogo bolji. Pred odlazak u kinu, očekivanja su bila najviša i svi su pričali kako Iran mora da se nađe na olimpijskom turniru. Bilo je to s razlogom, jer i ja smatram da je Iran najbolja azijska selekcija i da je njen put do Tokija bio znatno lakši u odnosu na put nekih evropskih zemalja, među kojima je bila i Srbija”, počeo je Kolaković.

Pred Vama su četvrte Olimpijske igre, po čemu ste jedan od retkih odbojkaških stručnjaka na ovim prostorima?

U prvom trenutku nisam ni bio svestan da su predamnom četvrte Olimpijske igre. U glavi mi je bilo samo da se plasiramo. Na kraju su me neki drugi ljudi podsetili na to da sam bio asistent Ljubomiru Travici u Atini, a da sam selekciju Srbije vodio kao prvi trener u Pekingu i Londonu”.

Povezano

Kakva su Vaša iskustva sa tih Igara?

Velika, ali ne baš sjajna. Imali smo puno problema i kada sam bio pomoćnik gospodinu Travici u Atini, ali i kasnije u Pekingu i Londonu. Ne znam da li se sećate kako smo prošli u Grčkoj, pošto smo kao prvi iz grupe igrali sa Rusijom, koja je došla na nas, pošto su Brazilci pustili Amerikance. Ivan Miljković je bio bolestan, završio je na infuziji, sve to je uticalo na nas i izgubili smo u četvrtfinalu od Rusije„, prisetio se Kolaković i dodao:

U Pekingu su se povredila dva osnovna primača, Nikola Kovačević i Bojan Janić. Izgubili smo u četvrtfinalu 3:2 od Amerikanaca, koji su posle osvojili titulu. Dejan Bojović, kao korektor, igrao je na poziciji primača. U London smo otišli sa znatno mlađim timom, ali i iskusnim dizačem Petkovićem, koji je, nažalost, zadobio povredu još tokom prvenstva Irana, a koju nije uspeo da sanira, jer je i lečenje išlo krivim tokom. Došao je u London nespreman. I tu smo se borili i sa Brazilom i sa Nemačkom, ali smo izgubili 3:2 i nismo uspeli da dođemo do četvrtfinala„.

Na Vašu sreću, Iran je pre četiri godine igrao u Riju. Momci imaju iskustva, a nije vam strano ni to što ćete nastupati u dalekom Japanu?

Iz tog razloga ćemo Ligu nacija, koja prethodi Igrama, posvetiti mladim igračima. Ovi najstariji, koji igraju po Evropi, kao što su Maruf, Musavi i Milad, pa i oni iz iranskog prvenstva, kao što su Šahram Mahmudi i Gaemi, propustiće ovo takmičenje. Imamo loše iskustvo sa nekim prethodnim turnirima, koja su bila vezana. Iz tog razloga ćemo morati da modifikujemo pripreme i da se posvetimo samo Olimpijskim igrama”.

Kad pogledamo spisak reprezentacija koje učestvuju u Tokiju, od 12 selekcija njih 10 će se boriti za medalje. Samo Tunis i Venecuela ne spadaju u svetski vrh.

Japan je znatno podigao kvalitet, prišli su samom svetskom vrhu, a biće posebno kvalitetni pred svojom publikom. Na Svetskom kupu, na kojem su osvojili četvrto mesto, pokazali su mnogo. Od selekcija koje nedostaju, na prvom mestu je Srbija, koja bi od ostatka sveta, valjda jedina mogla da se ravnopravno upusti u borbu za medalje. Turnir je siromašan za selekciju Srbije. Ostalih deset selekcija u Tokio odlaze sa snovima o medalji”.

Koliko je teško biti strani trener u Iranu, a koji je za svoje prve asistente angažovao sunarodnike, Dragana Kobiljskog i Danijela Mišića. Nailazite često na neke probleme?

Strani treneri su uvek na udaru. Imate ljude koji se razumeju u odbojku i one koji se ne razumeju. A imate i one koji se razumeju, ali su zlonamerni. Iran je takva zemlja, imam puno svojih kolega, koji u klubovima ne mogu da ostvare neki dobar rezultat, ali su zato spremni da kritikuju odbojku na najvišem mogućem nivou. I nije problem što oni napadaju mene i moj rad, iako mi nikada nisu ni došli na trening. Problem je što napadaju igrače, koji zdušno igraju za reprezentaciju, daju sve od sebe i jako pate u neuspesima. Podsećaju me po tome na reprezentativce Srbije, koji nikada nisu otkazali poziv za reprezentaciju”.

Pored svih rezultata uvek ste imali i sjajan odnos sa igračima i navijačima, kako na ovim prostorima, tako i u Iranu. Predstavite nam igrače, ko su ti sjajni momci, kakvi su kao ljudi?

Maruf, Musavi, Gafur, Milad… To su jako inteligentni igrači i tehnički jako dobri. Pre nego što sam došao u Iran nisam mislio da su toliko usavršeni. Veliki su borci, ali se njihova amplituda raspoloženja menja. Brzo se razočaraju, ali brzo padnu i u euforiju. Kad namirišu pobedu, kad su spremni da se bore, mogu da dobiju bilo koga na svetu. To su momci koji znaju za hijerarhiju, poštuju odnose, trenere. Kod njih se zna red, nema šansi da mladi igrač ne ponese torbu starijem. Mislim da je tako bilo i u našoj zemlji pre nekih pedesetak godina”.

Naredna tema neka bude reprezentacija Srbije. Orlovi se nisu kvalifikovali na Olimpijske igre, nisu pregrmeli težak kvalifikacioni ciklus. Kakav je vaš prvi komentar?

Reprezentacija Srbije u odbojci je moja velika emocija, na kraju krajeva i dobar deo života sam proveo u toj selekciji. Pre pomenutih devet godina, u kojima sam bio prvi trener, bio sam i još tri pomoćnik Ljubomiru Travici u selekciji Srbije i Crne Gore„, rekao je Kolaković.

Već sam rekao da Srbija zaslužuje da se nađe na Olimpijskim igrama po kvalitetu kojeg ima i bila bi jedan od kandidata za medalju. Ipak, taj surovi način kvalifikacija, koji prosto obavezuje prisustvo selekcija sa svih kontinenata, smanjuje broj evropskih selekcija koje mogu da se nađu na Olimpijskim igrama”.

Foto: FIVB

Javnost se čudi kako Srbija kao evropski prvak, nije došla do Olimpijskih igara?

Srbija jeste postala evropski prvak, ali moramo da istaknemo da je Srbija načinila iznenađenje na tom takmičenju. Jer, put Srbije do osvajanja evropskog zlata je bio dosta težak. Bez obzira što smo igrali protiv Ukrajine u četvrtfinalu i to je bio težak meč. Takođe, i onaj protiv Francuske u polufinalu bio je izuzetno stresan. Možda je samo nešto lakši meč bilo zapravo finale protiv Slovenije. Ali, u tom kosturu se nismo sreli sa Rusijom i Poljskom i ne može se reći da je Srbija dominirala. Mislim da je napravila iznenađenje, baš kao što smo ga mi napravili 2011. godine u Beču”.

Da li je onda titula osvojena u Parizu bila dodatni teret igračima i stručnom štabu pred turnir u Berlinu?

Mislim da na osnovu svega nije bilo kredibiliteta da se kaže da moramo da odemo na Olimpijske igre. Ali, kad postanete evropski prvak samopouzdanje raste. Isto tako, svi su bili svesni da će put biti jako težak i pored hrabrenja izjavama u medijima. Povrede koje su imali Atanasijević i Uroš Kovačević sigurno su limitirale reprezentaciju. Kad igrate protiv Francuske i bez Bojera, nije vam lako. Protiv Bugara, koji su prethodno dobili Francusku, a znajući njihov mentalitet, nije bilo uopšte realno dobiti ih sa 3:0, ili 3:1. Bugarska je osetila svoju šansu, a mi smo ostali bez polufinala. Mislim da u psihološkom pritisku, pored pomenutih povreda, treba tražiti razloge, zašto se nismo našli među četiri tima u Berlinu. Preveliki je to zalogaj bio, Francuzi su bili sjajni, Bugari takođe, Slovenci su pokazali kvalitet, Nemci kao domaćini izuzetni. Desilo se Srbiji to da, na jednom turniru izjednačenog kvaliteta, ne uspe da se domogne prvog mesta i Olimpijskog turnira”.

Posle Rija, Srbije neće biti ni u Tokiju. Neuspeh ili nešto drugo?

Dva olimpijska turnira su propuštena, ali je Srbija evropski prvak i u naredne dve godine. Svi će je uvažavati kroz to. Verujem da će većina reprezentativaca nastaviti da se takmiče, a do Pariza 2024, Srbija ima još dosta velikih takmičenja, uključujući i Ligu nacija. Možda je samo za nauk to, da ubuduće ne vežemo dva različita takmičenja, kakvi su Evropsko prvenstvo i evropske olimpijske kvalifikacije i da ne stvaramo sliku moranja, iako smo prvaci Starog kontinenta”.

Imate li neki savet igračima, ili budućem selektoru Srbije. Da li je pametno ove godine juriti trijumf u Ligi nacija, ili da se podmladi selekcija, pa da od 2021. krene novi ciklus.

Nezahvalno je da ja delim savete, jer nisam blizu nacionalnog tima, iako sam dobar prijatelj sa većinom igrača, koje sam trenirao. Postoje te dve varijante, verujem da će ljudi u Savezu izmeriti šta je najbolje. Kreće rang-lista, koja će se bodovati po novom sistemu i u kojoj je svaki meč važan. Liga nacija je dobra šansa da se osvoji. Jedino što znam je da Srbija, bez obzira na ovo što se desilo, ima veliku perspektivu i ogroman potencijal. Čak i u mlađim kategorijama, koje ne postižu neke velike rezultate na međunarodnoj sceni. Znate, te velike rezultate nisu imale ni generacije Grbića, Vujevića, Gerića, Miljkovića, pa su od njih postali olimpijski prvaci. Srpski odbojkaši su specifični, neki od njih malo kasnije sazrevaju. Srbija ima dobar put i sa Bobom Kovačem i sa nekim drugim trenerima, ili drugom strategijom, Srbija će uvek biti u svetskom vrhu”!

Od zemalja iz regiona i Slovenija je već u evropskom vrhu, a na poslednjem Evropskom šampionatu i Crna Gora i Makedonija su ostavili sjajan utisak.

Posebno me raduje to što su uradili Crna Gora i Makedonija. Bili su jako blizu plasmana u drugi krug. Ostvarili su po dve pobede. A Slovenija je u Ljubljani ostvarila čudo i pobedila Rusiju i Poljsku. Šteta za ispušteno polufinale u Berlinu protiv Slovenaca. Odbojka se budi na ovim prostorima i mimo Srbije i to raduje sve nas, koji smo sportski orjentisani na stvari u regionu”.

Na kraju intervjua dogovorili smo se da nam Igor Kolaković po završetku Igara u Tokiju donese olimpijsku medalju, jer smo sigurni da bi baš on sa selekcijom Irana mogao da bude najprijatnije iznenađenje Turnira u Japanu.