Džo Frejzer – buldožer iz Južne Karoline

Cameron Spencer, Getty Images

U novembru 2011. sa ovog sveta otišao je Džo Frejzer, jedan od najvećih šampiona u istoriji boksa. Čovek koga su nazivali Smokin Džo je, zajedno sa Muhamedom Alijem i Džordžom Formanom, obeležio šezdesete i sedamdesete godine dvadesetog veka u profi ringu.

Frejzer je među velikane stigao zahvaljujući sirovoj snazi ali i neverovatnoj upornosti, odnosno spremnosti da bez obzira na cenu u svakoj borbi ide po pobedu. Jurišao je u ringu na protivnike u stilu ‘buldožera’, udarajući ih uporno u bubrege, srce i glavu kako bi slomio njihov otpor. Naravno da je ovakav način borbe donosio velike rizike, ali je Džo bio spreman da da primi i istrpi teške udarce kako bi stigao do cilja.

Najveće komplimente Frejzerovim bokserskim kvalitetima dao je jednom prilikom upravo njegov najveći rival i čovek koji ga je često vređao svojim neodmerenim izjavama.

„U borbama protiv Džoa Frejzera sam bio najbliže smrti. On je najsuroviji i najteži od svih rivala sa kojima sam se borio, uključujući i Sonija Listona i Džordža Formana. Kad bi me bog pozvao u sveti rat, voleo bih da se Džo Frejzer bori pored mene“, rekao je Muhamed Ali.

Upravo je ‘brbljivac iz Luisvila’ predstavljao najveći problem za Smokin Džoa. Mada je titulu svetskog šampiona u teškoj kategoriji izborio savladavši Džima Elisa, a izgubio je pretrpevši nokaut u nadmetanju sa Džordžom Formanom, bokserski vek udarača iz Južne Karoline su obeležile surove borbe sa Alijem.

Bilo ih je ukupno tri, a prva održana u njujorškom ‘Medison Skver Gardenu’ i poslednja koju svet pamti kao ‘triler u Manili’ ušle su u istoriju kao bokserski klasici. Iako je trijumfovao samo u tom prvom njujorškom ‘sudaru svetova’ Frejzer je do kraja života smatrao da je pobedio u sva tri njihova obračuna.

„Ja sam ono što jesam. I da, tri puta sam počistio Alija. On uvek kaže da ja nikad ne bih bio to što jesam da nije bilo njega, ali ko bi on bio da nije bilo mene“, zapitao se Džo.

Čovek koji je u karijeri ostvario 32 pobede (27 nokautom) i doživeo četiri poraza (uz jedan nerešen meč) primljen je 1990. godine u Boksersku kuću slavnih.

Za razliku od svog najvećeg rivala, nije znao da sačuva novac zarađen tokom bokserske karijere, pa je zbog loših investicija u nekretnine ostao gotovo ‘švorc’ sredinom sedamdesetih godina prošlog veka.

Do gubitka poslednje neravnopravne borbe sa rakom jetre, radio je kao trener, pratio bokserske karijere sina Marvisa i čerke Lejle, komentarisao aktuelna dešavanja u svom sportu i, naravno, prisećao se blistavih trenutaka velike karijere.

Budući svetski šampion Džozef Vilijams Frejzer je rođen 12. januara 1944. godine u siromašnoj crnačkoj baptističkoj porodici u mestu Bjufortu u američkoj državi Južna Karolina. Sa sedam godina je naučio da vozi traktor, sa osam da upravlja automobilom, a čim je ojačao počeo je da učestvuje u uličnim tučama. U boks se zaljubio gledajući na crno – belom televizoru prenose mečeva tadašnjih asova Rokija Marćana i Šugar Rej Robinsona.

Mali Džo je nabavio boskerski džak i zarekao se da će narednih godina redovno vežbati na njemu:

„Sledećih šest, sedam godina ću udarati ovaj džak. Neka sam proklet ako ne bude tako!“

Škola mu nije išla, pa je dalje obrazovanje prekinuo kao petnaestogodišnjak napustivši srednju školu. Ubrzo se oženio, a zatim otišao u Filadelfiju, gde se zaposlio u jednoj mesari i počeo da trenira boks. Uporni momak je brzo savladavao tajne plemenite veštine i napredovao u amaterskoj karijeri.

Ključni trenutak za njegov dalji uspon bio je nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. na koje je nokauter iz Južne Karoline otputovao neplanirano kao zamena za povređenog Bastera Metisa.

Prethodno je Metis u borbi za mesto u američkom olimpijskom timu savladao budućeg Smokin Džoa, međutim, imao je tu nesreću da uoči puta za Japan slomi palac.

U reprezentaciju SAD je umesto njega u poslednjem trenutku ‘uskočio’ Frejzer i iskoristio šansu. Mada je i sam u polufinalnom duelu sa sovjetskim bokserom Jemeljevom slomio palac nekadašnji udarač bokserskog džaka iz Bjuforta nije dozvolio da ga ova povreda omete na putu ka olimpijskom zlatu. Savladao je Jemeljeva, a zatim i u finalu Nemca Hubera iako u ovom meču nije smeo da koristi ozleđenu levicu.

Sa titulom olimpijskog šampiona 20-godišnjem Džou su bila otvorena vrata uspešne karijere u profesionalnom ringu. U njega je zakoračio godinu dana kasnije započevši penjanje preko 11 stepenica, koje će ga dovesti do Olimpa.

Pod snažnim Frejzerovim udarcima padali su tadašnji ugledni borci u najtežoj kategoriji Džimi Kveri, Oskar Bonavena, Edi Mahen, Džordž Čuvalo, da bi 1970. bila savladana i poslednja prepreka – Džimi Elis. U borbi za svetsku titulu nekadašnji siromašni dečak sa američkog Juga je nokautirao rivala u petoj rundi i tako postao zvanično najbolji bokser planete.

Ipak, problem je predstavljala činjenica da je, pored oficijelnog vladara, postojao i drugi nepobeđeni svetski šampion Muhamed Ali kome je, zbog odbijanja da ratuje u Vijetnamu, najpre oduzeta titula, a zatim i administrativnim putem zabranjeno da ‘zarađuje hleb’ kao profesionalni bokser.

Mada sasvim drugačijih političkih opredeljenja od čoveka iz Lusivila, Frejzer je krajem šezdesetih godina dvadesetog veka – što treba imati u vidu kada se zna kako su kasnije razvijali njihovi odnosi – ne samo javno zahtevao da se Aliju vrati bokserska licenca, već i finansijski pomagao svog budućeg velikog rivala koji je bio bez izvora prihoda. Kada je nekadašnjem Kasijusu Kleju dozvoljeno da ponovo zakorači u ring bilo je samo pitanje vremena kada će doći do borbe dvojice do tada neporaženih šampiona.

Ono što je svet želeo, dobio je 8. marta 1971. u njujorškom ‘Medison Skver Gardenu’. Dvadesetsedmogodišnji Frejzer i dve godine stariji Ali odmerili su snage pred 20.455 gledalaca koji su za ovu privileginju platili ulaznice od ukupno 1.352.960 dolara. ‘Borba veka’ je na velikim ekranima gledana i u pozorišnim i bioskopskim dvoranama širom SAD, a putem televizije i širom sveta, pa je prihod od ovog spektakla nadmašio tada neverovatnih 20 miliona dolara. I tadašnji Jugosloveni su imali to zadovoljstvo da u kasne noćne sate (meč je po našem vremenu počeo u dva sata iza ponoći) uz komentar Dragana Nikitovića sa lica mesta posmatraju ‘sudar titana’ koji je, na kraju će se pokazati, doneo trijumf snage nad tehnikom.

Smokin Džo je od starta napadao protivnika strahovitim krošeima, dok je Najveći u svom stilu ‘lepršao’ po ringu i povremeno uzvraćao direktima. Ipak, Frejzer je u tom svom verovatno najboljem meču karijere bio prosto nezaustavljiv. Ali je bio ozbiljno uzdrman u 11. rundi, da bi u poslednjoj 15. po prvi put u karijeri odleteo na pod. Uspeo je da na nogama dočeka kraj dvoboja, ali o ishodu meča nije bilo nikakvih dilema – sva trojica dodelila su pobedu aktuuelnom šampionu.

Džo Frejzer je tog 8. marta 1971. bio u zenitu karijere. Pobedom nad najvećim rivalom je dokazao da se zasluženo nalazi na bokserskom svetskom Olimpu. Zato mu nije teško palo ni to što je nakon iscrpljujućeg meča dobio infekciju bubrega, dok je Muhamed, nakon prvog poraza u karijeri, morao da leči slomljenu vilicu.

Pre nego što je pružio priliku za revanš Aliju, šampion je neočekivano ostao bez titule. U meču održanom 1973. u Kingstonu na Jamajci, nokautirao ga je još jedan bivši olimpijski šampion (iz Meksika 1968.) Džordž Forman, koji je prethodno nekoliko puta slao na pod nemoćnog udarača iz Južne Karoline. Džo više nikad nije uspeo da se vrati na tron ali je i dalje izlazio na megdan dvojici najvećih protivnika i u nekim od tih duela pokazao da i dalje ima srce i snagu šampiona.

Novi obračun Frejzera i Alija, održan 1974. ponovo u ‘Medison Skver Gardenu’, ne samo da nije odlučivao o tituli, već je po kvalitetu prikazanom boksa bio najdosadniji od svih duela velikih rivala. Sudije su ovaj put u Njojorku za pobednika proglasile čoveka koji je nekoliko godina ranije odbio da ratuje u Indokini, a on je u oktobru te iste 1974. nokautiravši Formana u Kinšasi po drugi put zakoračio na tron.

Svet je ponovo hteo da vidi borbu Kleja i Frejzera kako bi nakon njihovog trećeg odmeravanja snaga mogao da kaže ko je od ove dvojice velikih suparnika zaista bolji, odnosno zaslužuje da nosi titulu svetskog šampiona.

‘Trileru u Manili’, održanom 1. oktobra 1975. u glavnom gradu Filipina, prethodio je verbalni duel starih rivala koji je svesno inicirao elokventni superstar iz Luisvila. Ali je Frejzera nazvao ‘Gorilom iz Manile’ i ‘čovekom koji je previše glup i ružan da bi bio svetski prvak’, a proglasio ga je i ‘sramotom za crnu Ameriku’. Ove reči su teško pogodile inače ne naročito govorljivog Smokin Džoa, pa je uoči meča zapretio – Poješću mu srce!

Duel koji mnogi smatraju najvećim u istoriji boksa održan je u Manili na temperaturi od 38 stepeni, a putem TV ekrana ga je širom sveta posmatralo 750 miliona ljudi. Obojica arherivala su u tom njihovom poslednjem obračunu dala sve od sebe i borila se do krajnih granica izdržljivosti, zapravo može se reći da su dodirnuli samu ivicu opasnu po život. Tokom celog meča razmenjivali su brutalne udarce, a Ali je u pauzi između devete i desete runde u svom uglu sav iscrpljen rekao: „Nikad nisam bio bliži smrti“.

Džo je poslednjim rundama praktično boksovao slep – desno oko mu je bilo natečeno i zatvoreno od protivnikovih udaraca, dok je preko levog već ranije bila navučena mrena. I jednan i drugi protivnik su se u 14. rundi praktično teturali po ringu, pa se samo postavljalo pitanje ko će duže da izdrži ovu antologijsku borbu. Najveći je skupio snage da uputi još nekoliko udarca u glavu borca iz Južne Karoline, međutim, gong je prekinuo ovu njegovu ofanzivu.

Alijev trener Andželo Dandi je, kažu, u pauzi pred poslednju rundu videvši u kakvom se stanju nalazi njegov pulen želeo da preda meč, ali ga je preduhitrio Frejzerov ‘čovek u uglu’ Edi Fač. On je strahujući za vid, ali i život hrabrog borca iz Bjuforta, pozvao sudiju Padilju i rekao mu: „To je to“.

Džo nije hteo da se pomiri sa odlukom njegovog trenera da preda meč, pa je urlao na Fača:
„Želim ga šefe, želim ga!“

https://twitter.com/historylvrsclub/status/1222285464574615554

Sve je bilo uzalud, Muhamed Ali je proglašen za pobednika, ali nije mogao da slavi trijumf. Nakon što je podigao desnu ruku pao je od iscrpljenosti na pod, a mnogi smatraju da su udarci koje je tog dana dobio u glavnom gradu Filipina ubrzali razvoj Parkinsonove bolesti kod ovog velikog šampiona.

‘Triler u Manili’ bio je poslednji veliki meč Džoa Frejzera. Pošto je naredne 1976. godine još jednom poražen od Džordža Formana odlučio je da okonča boksersku karijeru. U ring se, ipak, nakratko vratio u decembru 1981, ali je borba sa Flojdom Kamingsom (okončana nerešenim rezultatom) pokazala da vremešni (tada 37-godišnji) Smokin Džo nije ni trebao da ponovo navlači bokserske rukavice.

Godine su prolazile, međutim, penzionisani šampion sa prebivalištem u Filadelfiji nije mogao da oprosti svom najvećem rivalu uvrede koje je uputio na račun ‘Čiča Tome’ i ‘sluge belaca’.

„Bog će da mu vrati za sve. On je taj koji odlučuje“, odgovoro je jednom prilikom na pitanje da li može da oprosti Aliju.

To, međutim, nije bilo sve. Ogorčeni Frejzer je čak izrazio zlurado zadovoljstvo zbog zdravstvenih problema njegovog nekadašnjeg protivnika konstatujući ‘kako ga je Bog kaznio Parkinsonovom bolešću zbog onoga što je pričao’.

Ipak, nakon brojnih poruka izvinjenja koje je dobio od bivšeg ‘brbljivca iz Lusivila’, pred kraj života je izgleda bio spreman da ublaži dotadašnji stav prema mrskom neprijatelju.

„Pustite čoveka (Alija) da vrati svoj život. Kroz dovoljno ratova smo prošli“, rekao je pomirljvo pri kraju svog životnog puta.

Nikad se neće saznati da li je zaista čoveku u čijoj je senci bio iskreno oprostio izrečene teške uvrede. Ostalo je zapisano da je teško bolesni Ali prisustvovao njegovom odlasku na večno prebivalište i tom prilikom uputio poslednju pohvalu nekadašnjem ljutom rivalu.

„Svet je izgubio velikog šampiona. Sećaću ga se sa poštovanjem i divljenjem“.

Nadživeo ga je nešto više od četiri godine. Nakon njegovog odlaska u večnost ljubiteljima boksa je ostalo da se putem filmskih snimaka i novinskih članaka podsećaju na jedno neponovljivo vreme istinskih šampiona u kome su nezaustavljivi ‘buldožer’ iz Južne Karoline i neuhvatljivi ‘leptir’ iz Kentakija vodili nemilosrdne obračune u ringu, ali i van njega.