Znarjuk kao Herb Bruks, SKA se plašio Jokerita!

Skener 24. mar 202019:46 > 19:48
Harry How/Getty Images

Sedim u izolaciji, reč najpopularnija na globalnom nivou, i u nedogled okrećem telefone, ubijam vreme... Čuo sam se sa i onima koje po desetinu godina unazad nisam, raspredamo priče kao da pauze u druženju nikad nije bilo.

Valjda nas ovo stanje ili kako god da ga nazovemo ujedinjuje, inspiriše da saznamo da li je sve u redu sa onima koje poznajemo. Kazaćete, možda imamo i višak vremena, pa se i setimo ljudi koje u „normalna vremena“ nemamo u objektivu. Priznaćete, u nekoj realnoj svakodnevnici nije lako pronaći vreme za sve koje su vam dragi, normalno je da pravimo selekciju, odabire za koje smatramo da su dobri. Elem, pričam tako sa mojim drugom Saletom, davno smo se poslednji put čuli, a prošli smo dosta toga u srednjoškolskim danima… I dobar deo razgovora bazirali smo na zajedničkoj strasti – hokeju na ledu.

Povezano

Devedesetih smo redovno utorkom i petkom od 17.30 posećivali halu Pionir, i gledali utakmice Partizana i Crvene zvezde. Sećali smo se igrača koji su prošli kroz dva kluba, za njega je najbolji stranac koga je gledao bio Nik Pašić, za mene Frensis Matičuk… Ujedinili smo stavove da je najbolji domaći igrač koga smo gledali bio Igor Gile Kosović. Ujedinili smo stavove da su i najlepše devojke Beograda dolazile na hokejaške utakmice, mada im iskreno i nismo bili previše interasantni u to vreme… Jednostavno, sport koji je ušao u sve naše pore, ljubav koja traje i neće prestati.

Priznao mi je Sale da sluša, kad može, i moje prenose na SK, da kapira kako je i njegova zasluga odabir onoga čime ću se baviti. I ima istine u tome. Zbog ljubavi prema hokeju sam i došao na SK pre deset godina, a zasluga za to pripada i kolegi Predragu Juriševiću, koji je znao za moju strast jer je i sam devedesetih i kasnije bio deo „elitnog društva“ u hali Pionir… Sve ovo pišem da bih naglasio koliko me je taj razgovor sa Saletom inspirisao za redove koji slede, za priču o hokeju na ledu, sa akcentom na tekuću sezonu u Kontinentalno hokejaškoj ligi. Ne zamerite što ću malo da lutam, što ću se možda dohvatiti i nekih drugim tema jer o hokeju mogu tri dana bez prestanka. Pišem o svojoj ljubavi onako kako osećam, bez uvijanja, pa ako vam se svidi, možda i ponovim u neko dogledno vreme.

KHL je definitivno najjača evropska liga. Ozbilljna organizacija koja je umnogome ugleda na NHL, sigurno po kvalitetu bez premca u svetu. Ove godine je iz moje prizme trebalo da doživi vrhunac, kažem trebalo iz razloga koji dobro znate. Obećao sam sebi da ime tog virusa neću napisati sigurno u ovom blogu. Više ga nam je svima prema glave. U prvom delu sezone nije bilo iznenađenja, u smislu eliminacije ekipa koje su bile projektovane da se nađu među osam na Zapadu i Istoku. One platežno moćnije poput CSKA i SKA lako su se usidrile kao vodeće u ligi, dok je vredan pažnje bio učinak AK Barsa i Barisa.

U prvoj rundi plej-ofa najviše pažnje privukla su dva derbija, ali i poraz bogatog Avtomobilista od Sibira. Sa Dacjukom i Dousom klub iz Jeketerinburga doživeo je pravi fijasko, u tri meča na svom ledu postigli su samo jedan gol! Ruski mediji već spekulišu da će klub uskratiti poverenje treneru Andreju Martemjanovu. Sibir je jednostavno disciplinom, snagom i kvalitetom pre svega Finca Pustinena napravio čudo. Bila su u hokeju i mnogo veća iznenađenja, kao recimo 1980. godine kada je praktično koledž reprezentacija SAD savladala u Lejk Plesidu u polufinalu Olimpijskih igara možda i najmoćniji tim svih vremena, selekciju SSSR sa 4:3. Samo deset dana pre ovog trijumfa Sovjeti su u Njujorku demolirali Amerikance sa 10:3, ali su izabranici legendarnog trenera Herba Bruksa naučili na greškama, odigrali kao tim i savladali legende ove igre Tretjaka, Kasatonova, kapitena Mihajlova, Makarova, Krutova i jednog od najboljih igrača svih vremena Valerija Harlamova, koji je godinu dana kasnije poginuo u saobraćajnoj nesreći.

I danas mnogi stručnjaci kažu da sa Harlamovim mogu da se porede samo Mario Lemju i Vejn Grecki. Elem, istorija je u mnogo navrata jasno stavila do znanja da ne igraju imena, nego tim. Iz tog američkog ni jedan igrač nije napravio karijeru kao navedeni iz sovjetskog koji je predvodio Viktor Tihonov. Ali će biti upamćeni kao tim. U hokeju se kao i u drugim sportovima prilagođavate rivalima, a to je Herb Bruks znao, nije dozvolio svojim momcima da se uplaše velikana sa druge strane. Zato me ova priča podsetila na duele Avtomobilista i Sibira jer gosti nisu zazirali od velikih imena sa druge strane leda. Imali su pravog vođu u liku svog trenera Nikolaja Zavaruhina, koji je gle čuda, u prethodne tri godine radio kao asistent trenera u Avtomobilstu, i pekao zanat kod sadašnjeg šefa struke Dinama Vladimira Krikunova.

Herb Bruks je postao inspiracija mnogim trenerima, a Zavaruhin je istu imao i u Andreju Skabelki, koji je takođe radeći u Sibiru imao dobre ekipe u kombinaciji ruske i skandinavske škole, u slučaju Sibira isključivo su eskploatisali igrače iz Finske. Videćete da se u ovoj priči mnoga imena prepliću, pa kada sam već kod Krikunova da pređemo na još dva duela koje sam izdvojio iz prve runde. Serija Dinama i Spartaka je okupirala pažnju iz više razloga. Pre svega reč je o velikim moskovskim rivalima. Dalje, na klupi Spartaka sedeo je Oleg Znarjuk, koji je upravo sa Dinamom napravio prve velike uspehe u karijeri sa dva uzastopno osvojena Gagarinova trofeja. Meč je najavljen i kao sukob Znarjuka i najboljeg igrača Dinama Vadima Šipačjova, koji datira još od perioda kada su sarađivali u SKA iz Sankt Peterburga, ali i reprezentaciji Rusije na Olimpijskim igrama u Pjongčangu. Tada je zapravo sukob i počeo, jer je Znarjuk nakon startnog poraza Rusa od Slovačke poslao Šipačjova na tribine i više ga nije vraćao u tim. Javnost nije zamerila Znarjuku, jer se u Rusiju vratio sa zlatnim odličjem.

Ezra Shaw/Getty Images

Ali, Šipačjov jeste, on je napustio SKA i preselio se u Moskvu. Znarjuk je trener koji traži disciplinu i mnoga rada. Ne priznaje imena, a poznat je kao stručnjak čije su ekipe maksimalno spremne. I tu paralelu upravo pronalazim sa Herbom Bruksom. Ne samo da je veliki trener imao ista načela u poslu, već se i sam suočavao sa problemima u timu poput Znarjuka tri decenije kasnije. Naime, Bruks je pre turnira želeo da napravi jednu promenu u timu, ali je na sugestiju igrača prijavio momke koji su od prvog dana bili na pripremama. Da je u tom momentu prelomio drugačije, ko zna da li bi sada o Bruksu pričali iz ove perspektive. Videćemo da li će Znarjuk imati prilike da jednog dana vodi Rusiju na OI kao trener, ali sa igračima iz NHL. Bruks je dobio šansu 2002. kada je osvojio srebrnu medalju posle poraza u finalu od Kanade. Tek, u ovom duelu Znarjuk je izgubio od Šipačjova, koji je ključni gol postigao u utakmici broj 5 posle koje je Dinamo poveo sa 3:2, i dva dana kasnije obezbedio prolaz u narednu rundu.

Najbolji hokej gledali smo u seriji Avangarda i Salavat Julajeva. Dva tima koji su prošle sezone igrali finale Istočne konferencije. Teško mi je bilo da proglasim favorita, mada sam naginjao Avangardu. S jedne strane Bob Hartli, trener koji je sa Kolorado Avelanšima osvajao Stenlijev trofej, s druge strane Nikolaj Culjigin, sjajni stručnjak, koji je za dve godine od Salavata napravio ozbiljan tim, pravi takmičarski, sa kvalitetnom igrom u oba pravca. Avangard je prvi meč lako rešio u svoju korist, a onda je usledio drugi, verovatno i presudni, pogotovo na psihološkom planu. Avangard je vodio sa 2:1 do šest sekundi pre kraja, kada je Sakari Maninen izjednačio i uveo meč u produžetak. Tamo je za Salavat pogodio Dmitri Kugrišev. Kasnije se Salavat lakše nego što se očekivao izborio za prolaz u narednu rundu i revanširao za poraz od godinu dana ranije.

E, sad dolazimo do manje zanimljive priče. Kada smo očekivali spektakl dobili smo prekid. Pitanje je da li će se liga završiti, i da li više možemo da je smatramo regularnom nakon odustajanja Jokerita i Barisa. Znamo da hokeja neće biti do 10. aprila, a KHL svakako treba da ustanovi format sa šest ekipa, SKA, CSKA, Dinamo, AK Bars, Salavat Julajev i Sibir. Mnogo sam se radovao nekim mečevima, koji su bili planirani po onom starom rasporedu. Tako je megdan trebalo da dele CSKA i Dinamo. „Armejci“ koji su za mene glavni favoriti za odbranu titulu, sa Nikitinom na klupi, i zvezdama poput Andronova, Kaprizova, Okulova, Grigorenka, Šalunova… Teško ih je savladati u seriji na četiri pobede, mnogi smatraju i nemoguće. Neki poput Grigorenka i Okulova već imaju potpisane ugovore sa klubovima iz NHL, što im je motiv da se oproste u velikom stilu, ali pitanje je da li ćemo uopšte imati prilike da ih gledamo u ovoj ligi.

Ronald Martinez/Getty Images

Pažnju nam je privlačio i meč između AK Barsa i Salavat Julajeva. Čuveni „Zeleni derbi“ u kome prednost dajem Salavatu, i pored toga što jako poštujem trenera AK Barsa Dmitrija Kvartalnova, koji je tokom sezone iz moje percepcije vukao neke nepopularne poteze, ali se ispostavilo da je svaki bio u službi tima. To ću priznatti i reći čak i ako se nastavi prvenstvo, a AK Bars dođe do velikog finala. Jer sigurno nije bilo lako pustiti jednog od najboljih bekova lige Igora Ožiganova u SKA za već prilično „istrošene“ Viktora Tihonova i Romana Rukavišnikova. Kasnije tokom sezone odrekao se Vladimira Tkačjova, koji je pre dve godine bio ozbiljan kandidat za ruski nacionalni tim u Pjongčangu i legende ove igre Andreja Markova. Njih je poslao u Lokomotivu iz Jaroslavlja, koju je trenirao prošle sezone, za Stepana Sanikova, nekada najboljeg strelca Sibira. Navijači su sumnjičavo vrteli glavom, ali je AK Bars bio najbolja ekipa na Istoku u regularnom delu sezone.

Najmanje se očekivalo od duela Barisa i Sibira. Žao mi je što Baris nećemo gledati. Nekako se ne da Andreju Skabelki, opet je napravio sjajan tim, letos je ostao bez Fratina i Kormijea, koji su prešli u AK Bars. Sumnjalo se da li mogu do plej-ofa, a Istok su završili odmah iza AK Barsa. Mogli su i do velikog finala… I za kraj, meč koji će mi najviše nedostajati. Kao što u fudbalu naginjem italijanskom stilu, tako gledajući godinama hokej nekako sam najbliži skandinavskoj školi. Taktici koja zahteva dobru uigranost, kvalitetnoj saradnji igrača, brzim dodavanjima i sa mnogo klizanja hokejaša koji nisu u posedu paka. Najbolji tim koji sam gledao je onaj koji je Švedska imala na Olimpijskim igrama u Torinu iz 2006. godine. Tada su u finalu pobedili Finsku sa 3:2 golovima trojke iz Detroit Red Vingsa, Zeterberga, Kronvala i Lidstroma. Bilo je to poslednje takmičenje velikog Matsa Sundina, jednog od prvih koji su otvorili vrata Evropljanima u NHL. Ovaj Jokerit je najbolji koji se ikada takmičio u KHL, i jedini koji po tom stilu igranja odudara od kompletne lige.

Znamo koliko je ruski nacionalni tim u prošlosti imao problema sa disciplinovanim Fincima, smatram da bi se i SKA mučio sa Jokeritom, kome su Lehtonen i Niemi doneli čvrstinu, Iskustvo, pobednički duh… Da se razumemo, to što volim skandinavski stil, ne sprečava me da priznam da je najatraktivniji, da su najveći umetnici u igri – Rusi. Ruske igrače krase izuzetna kreativnost, besprekorna kontrola paka i mogućnost igrača da kretnjom i takvom kontolom iskoristi svaku priliku da se kazni greška protivnika. Često je ta individualnost bila i pošast ruskih nacionalnih timova jer je selektorima bio problem da formiraju kvalitetan tim od momaka koji redom u svojim klubovima imaju dominantne role. S tim se suočavao i Zinetila Bilatedinov kao selektor Rusije na OI u Sočiju, kad je cela nacija u neverici gledala poraz od Finske (1:3) u četvrtfinalu. Inače, Bilatedinov je takođe igrao za Sovjetski Savez te 1980. godine u Lejk Plesidu.

Ovaj današnji SKA najbolje oslikava istoriju ruskog hokeja, toliko dobrih pojedinaca poput Tkačjova, Barabanova, Plotnikova, Ožiganova… Sa četvoricom juniorskih vicešampiona sveta, koje je trener Kudašov već promovisao u igrače od uticaja. Posebno Vasili Podkolzin, sa 18 godina jedan od najboljih mladih igrača na  svetu, biran kao 10 pik prve runde od strane Vankuvera… Nikad nećemo saznati šta bi bilo u ovom duelu, iako verujem da se sudeći po momentima iz bliske prošlosti, SKA plašio meča sa Jokeritom. Nikada nećemo saznati, možda čak i ne dobijemo osvajača Gagarinovog trofeja. I Rusija danas vodi neke važnije bitke.

Eto, toliko za ovaj put. Nadam se da je ovaj tekst inspirisao i nekog klinca da pohrli, kao u mom slučaju u halu Pionir, ili neku drugu, da se upozna sa ovim prelepim sportom. Drugačiji je užitak gledati ga uživo, mada je u Srbiji situacija mnogo teža i složenija nego u vreme kad sam počeo da osećam privrženost najbržoj i najlepšoj kolektivnoj igri na svetu. Ali ni to ne treba da bude prepreka da pokušate, možda će i neko od vas jednog dana pisati o nekom novom Giletu Kosoviću, možda će to neko i sam postati… Za sada, čuvajte zdravlje, i nadam se da ćemo imati prilike da se uskoro vratimo svakodnevnici, koja će valjda i za hokej na ledu na ovim prostorima biti nekako lepša… Živeli…