Bora

fiba.basketball

U drugoj polovini marta (20.) nas je zauvek napustio jedan od očeva jugoslovenske košarke Bora Stanković koji je u svom dugom radnom veku prešao put od kvalitnog igrača i uspešnog trenera do prvog administrativca tog sporta koji je u penziju otišao sa funkcije generalnog sekretara FIBA.

Čovek rođen 9. jula 1925. godine u Bihaću vodio je Svetsku košarkašku federaciju u periodu od 1976. do 2002. godine i tokom njegovog mandata je zahvaljujući Borinoj uspešnoj saradnji sa komesarom NBA lige Dejvidom Sternom uspostavljena čvršća veza između evropske i američke profesionalne košarke. Zvezde iz NBA lige su konačno zaigrale u dresovima američke reprezentacije na olimpijskim turnirima i svetskim šampionatima, dok su najbolji košarkaši sa Starog kontinenta počeli da u velikom broju odlaze u klubove preko bare.

Stanković je od 1978. bio član MOK, a ostalo je zapisano da je bio prva osoba sa prostora nekadašnje Jugoslavije koja je 1991. uvedena u Košarkašku kuću slavnih u Springfildu, da bi mu 16 godina kasnije bilo dodeljeno zasluženo mesto i u Kući slavnih FIBA. Njegovo rukovođenje međunarodnom košarkaškom organizacijom čije je sedište bilo u Minhenu se poklopilo sa najvećim uspesima reprezentacija SFRJ i SRJ na evropskoj i svetskoj sceni pa su neki nepravedno optuživali tadašnjeg generalnog sekretara FIBA da je koristio poziciju kako bi pomogao zemljacima.

Ovaj poliglota, koji je govorio šest jezika, posedovao je veliku radnu energiju o čemu najbolje govori podatak da je u jednom periodu života tokom dana uspevao da spoji tri različita posla. U vreme kada se još nije moglo profesionalno živeti od košarke Bora – koji je inače bio diplomirani veterinar – jutra je provodio u Beogradskoj klanici gde je radio kao kontrolor mesa i životnih namirnica, da bi zatim jurio u KSJ u kome je amaterski obavljao dužnost generealnog saveza te organizacije. Budući ’prvi diplomata’ svetske košarke je radni dan završavao u večernjim časovima kao trener OKK Beograda sa kojim je čak tri puta (1958, 1960. i 1964.) bio šampion Jugoslavije.

Prve titule je osvojio kao igrač Crvene zvezde u čijem dresu se tri puta sa klupskim drugovima peo na tron namenjen najboljem timu države. Za reprezentaciju Jugoslavije je odigrao 36 utakmica i nastupio na Svetskom prvenstvu Argentini gde su ’Plavi’ zauzeli deseto mesto, kao i na Šampionatu Evrope 1953. u Sovjetskom Savezu sa koga su se igrači iz tadašnje Titove države vratili kao šestoplasirani. Radeći kao trener je bio uspešan, ne samo tokom vođenja najuspešnije generacije OKK Beograda, već i Italiji gde je sedeći na klupi Oransoda postao prvi strani košarkaški stručnjak koji se okitio titulom šampiona na Apeninima.

fiba.basketball

Bilo je, naravno, u Borinom radnom veku i neuspeha. Pri kraju njegovog vođenja FIBA došlo je do’napuklina’ u odnosima između te organizacije i bogatih evropskih klubova koji su tražili veća prava u organizaciji takmičenja na našem kontinentu. Stanković je, na kraju, kao penzioner morao da nemoćno posmatra kako Đordi Bartomeu pravi Evroligu na račun FIBA. Nije imao više sreće ni u pokušaju da u penzionerskim danima reformiše srpsku košarku. Počasnom predsedniku FIBA su svi odavali poštovanje, ali njegove ideje, zbog protivljenja klupskih struktura, nisu mogle da zažive u praksi.

Stanković se kao trogodišnjak sa roditeljima iz rodnog Bihaća preselio u Novi Sad u kome je živeo do aprilskog rata 1941. godine, kada je porodica najpre otišla u sremsko mesto Ledince, a zatim pronašla novi dom u okupiranom Beogradu. U tim ratnim godinama se bavio tenisom i stonim tenisom, pri čemu je naročito uspešan bio u ’ping-pongu’ u kome je dva puta osvojio titulu prvaka Srbije. Ipak, izbeglica iz Novog Sada se po oslobođenju zemlje zaljubio u jedan sasvim novi sport – košarku, koju je počeo da igra na nagovor doktora Svetislava Vulovića, čoveka koji je prvi doneo košarkašku loptu u Beograd. Prve igračke korake načinio je na terenima današnjeg Tašmajdana, gde mu je jedan od saigrača bio legendarni fudbalski golman Crvene zvezde i reprezentacije Jugoslavije Srđan Mrkušić.

Košarka nas je sve opčinila. Zbog ovog sporta sam umalo ostao bez fakultetskog obrazovanja. Znate kako je to bilo za nas: košarka, pa supruga, pa roditelji, pa sve drugo“, prisećao se kasnije tih dana generalni sekretar FIBA.

Stanković je na kraju rata ostao bez oca Vasilija koji je kao ’narodni neprijatelj’ najpre uhapšen, a zatim u januaru 1945. i streljan od strane novih komunističkih vlasti. Iako je od jula 1945. do 1948. bio jedan od ključnih igrača Crvene zvezde, Bora je na svojoj koži osetio šta znači biti sin ’narodnog neprijatelja’. Zbog tog ’greha’ mu je oduzet pasoš, pa je nezadovoljan napustio ’crveno-bele’ i privremeno prekinuo igračku karijeru. Posvetio se trenerskom poslu u ekipi Željezničara koju je ekspresno uspeo uvesti u Prvu savezu ligu. Računajući da će kao košarkaš Partizana lakše doći do pasoša, odlučio je da se 1950. godine reaktivira kao igrač u najvećem Zvezdinom rivalu. Za tim ’crno-belih’ nastupao je do 1953. godine i u tom periodu stekao status reprezentativca, člana selekcije ’Plavih’ koja je bila učesnik Svetskog prvenstva u Argentini i Šampionata Evrope u Sovjetskom Savezu.

fiba.basketball

Po okončanju igračke karijere Stanković je ostao u košarci bez koje jednostavno nije mogao da zamisli svoj život. Ponovo se posvetio trenerskom poslu, ali ovoga puta u tadašnjem BSK, koji će  ubrzo postati OKK Beograd. Pod njegovom dirigentskom palicom taj mali klub, koji se tada takmičio u regionalnoj ligi, izrastao je u višestrukog šampiona Jugoslavije koji se krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog veka sa ljubljanskom Olimpijom smenjivao na tronu u nacionalnom prvenstvu. Glavni igrač tog nezaboravnog tima ’plavih’ – koji je Bora tokom svog prvog mandata u OKK Beogradu vodio od 1953. do 1963. godine – bio je legendarni Radivoje Korać ali su, uz njega, veliki doprinos uspesima ekipe davali Trajko Rajković, Slobodan Gordić, Sija Nikolić.

Stanković je tih godina – kao što smo već rekli – stizao da, pored trenerskih obaveza i profesionalnog zaposlenja u Beogradskoj klanici, bude aktivan i u KSJ. Najpre je od 1954. bio predsednik Takmičarske komisije, da bi dve godine kasnije preuzeo funkciju generalnog sekretara Saveza na kojoj će provesti čitavu deceniju. Za njegovu kasniju međunarodnu karijeru ključan je bio izbor za člana Komisije za evropske kupove 1958. godine. Tokom rada u tom organu, koji je imao veliki uticaj na evropsku košarku, upoznao je prvog čoveka FIBA Britanca Vilijama Džonsa. Čovek koji je od 1932. bio prvi administrativac (generalni sekretar) Svetske košarkaške federacije bio je impresioniran sposofnostima mladog Jugoslovena pa ga je 1960. promovisao za svog pomoćnika, doduše tada ne u stausu profesionalca zaposlenog u FIBA.

Pošto je 1965. zauvek otišao sa klupe OKK Beograda ( treću titulu državnog prvaka je s ’plavima’ uzeo 1964. godine, dok je sezonu ranije Koraća i drugove do trona doveo Aleksandar Nikolić) Stanković je krenuo put Italije gde je preuzeo ekipu Oransonda Kantu. Doskorašnji generalni sekretar KSJ je položio ispit i sa trećim timom koga je vodio sa trenerske klupe pošto je na kraju sezone 1967/1968 ekipa Kantua prva presekla ciljnu vrpcu u šampionatu na čizmi. Posle tog uspeha dobio je ponudu iz FIBA da kao profesionalac u Minhenu obavlja poslove zamenika generalnog sekretara Svetske košarkaške federacije, a na odluku da je prihvati i tako kaže zbogom trenerskom poslu uticali su i zdravstveni problemi.

U jednom periodu na utakmicama sam počeo da paničim jer su mi se javljale crvene mrlje pred očima, ništa nisam video. Konsultovao sam lekare i rekli su mi da je u pitanju stres. Kada je 1969. stigla ponuda iz FIBA odlučio sam da prekinem trenersku karijeru“, istakao je Stanković.

Getty Images/Matthew Stockman

Džons je pripremao Stankovića za svog naslednika na funkciji generalnog sekretara FIBA, a Jugosloven je narednih godina realizujući uspešno delikatne organizacione i diplomatske zadatke opravdao njegova očekivanja. Primopredaja dužnosti na kormilu Svetske košarkaške federacije obavljena je nakon Olimpijskih igara u Montrealu 1976. godinu kada je Britanac, posle 44 godine vođenja FIBA, otišao u zasluženu penziju. Izboru nekadašnjeg izbeglice iz Novog Sada za prvog čoveka organizacije čiji je sport dobijao sve veću popularnost u svetu doprinela je, pored njegovih ličnih neospornih kvaliteta, i činjenica da je tadašnja nesvrstana Jugoslavija uživala veliki ugled kao posrednik između dva suprostavljena vojno-politička bloka.

Bora se pokazao kao uspešan diplomata koji je vodeći FIBA nastojao da unapredi svetsku amatersku košarku ali i učvrsti veze sa NBA, koja dirigovala superiornim američkim profesionalnim strojem.  Njegova saradnja sa Dejvidom Sternom je dala rezultate, pa je 1987. na otvorenom turniru u Milvokiju, pored NBA ekipe iz tog američkog grada, nastupila reprezentacija Sovjetskog Saveza i klupski šampion Evrope milanski Trejser. Na olimpijski turnir u Barseloni 1992, godine Amerikanci su prvi put poslali svoj ’drim tim’ – koji su činile NBA zvezde Džordan, Džonson, Bird, Malon. Barkli – ali je zbog raspada SFRJ izostao njihov dugo očekivani duel sa selekcijom košarkaških majstora sa Balkana.

Nestanak dotadašnjeg bipolarnog sveta uticao je na svetski sport, pa i poziciju FIBA koja  se teško prilagođavala novim globalističkim vetrovima, odnosno zahtevima bogatih evropskih klubova da naprave takmičenje iz koga će uzimati najveći deo finansijskog kolača. Stanković je pokušavao da saradnjom sa ULEB spase što se spasti može, ali je prelazak najkvalitetnijih klubova Starog kontinenta u Evroligu pokazao da je FIBA sa svojom Superligom izgubila bitku. Došlo je vreme da i on ode u zasluženu penziju što je i učinio na Kongresu FIBA u Indijanopolisu 2002. godine. Simbolično, njegov odlazak sa kormila Svetske košarkaške federacije se poklopio sa poslednjim nastupom jedne reprezentacije Jugoslavije (konkretno SRJ) na svetskim prvenstvima, a Bora je imao to zadovoljstvo da se poslednji Mundobasket kome je prisustvovao u svojstvu prvog čoveka FIBA okonča trijumfom izabranika Svetislava Pešića.

Poslednji od očeva jugoslovenske košarke (Nebojša Popović, Radomir Šaper, Aleksandar Nikolić i Boris Kristančič su nas napustili ranije) preminuo je u Beogradu 20. marta 2020. godine. Tri dana kasnije je čovek koji je prešao nesvakidašnji životni put od rodnog Bihaća do minhenske kancelarije prvog funkcionera Svetske košarkaške federacije ispraćen na večni počinak na beogradskom Novom groblju uz zvuke njegove omiljene pesme „My Way“.