Neponovljivi Pape

Jasper Juinen/Getty Images

Pre 65 godina, 13. aprila 1955. u Zavidovićima rođen je jedan od najvećih majstora u istoriji jugoslovenskog fudbala i zvanično najbolji igrač Bosne i Hercegovine svih vremena – Safet Sušić.

Čovek koji je kao dečak dobio nadimak ’Pape’ oduševljavao je svojim driblinzima, asistencijama i golovima, ne samo navijače Sarajeva, u kojem je proveo devet sezona, već i ljubitelje fudbala širom nekadašnje Juge. Kasnije i tifoze Pari Sen Žermena, u čijem je dresu osvojio jedina dva trofeja (prvenstvo i Kup Francuske) u dugoj igračkoj karijeri. Mada tokom bavljenja trenerskim poslom nije uspeo da dostigne one visine koje je dotakao kao igrač, za sada je jedini selektor koji je odveo reprezentaciju BiH na neko veliko takmičenje – Mundijal u Brazilu 2014. godine.

Nedostatak osvojenih trofeja tokom igranja u ligi tadašnje SFRJ nisu sprečili Sušića da stekne status fudbalskog velemajstora i nezaobilaznog reprezentativca bez koga se u periodu od 1977. do 1985. nije mogao zamisliti naš državni tim. Mlađi brat takođe sjajnog veziste Crvene zvezde Seada Sušića je u dresu sa šest buktinja odigrao 54 utakmice i zabio 21 pogodak, a stariji ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svetu još pamte njegove ’het-trikove’ u mečevima sa Rumunijom (6:4), Italijom (4:1) i Argentinom (4:2), kao i susret sa Bugarima (3:2) u kojem je dva puta zatresao mrežu rivala ’Plavih’.

Nastupio je na dva Mundijala (1982. u Španiji i 1990. u Italiji), kao i Evropskom prvenstvu u Francuskoj 1984, ali je na ovim takmičenjima najviše pružio onda kada se to od njega najmanje očekivalo, i to na završnoj smotri svetskog reprezentativnog fudbala na Apeninima na koju je stigao kao 35-godišnji veteran. Kada je bio na vrhuncu stvaralačkih sposobnosti razočarao je – kao i kompletan Miljanićev tim – na Svetskom prvenstvu održanom na Pirinejskom poluostrvu. Slično se ponovilo i dve godine kasnije na šampionatu ’Starog kontinenta’, odigranom u zemlji galskih petlova na kojem su tadašnji izabranici selektora Veselinovića doživeli tri poraza u prvom krugu takmičenja.

Bilo je u gradu na Miljacki i pre i posle njega velikih fudbalskih asova poput Asima Ferhatovića, Vahidina Musemića, Ivice Osima, Mehmeda Baždarevića, Edina Džeka, ali je samo jedan i neponovljiv bio Safet Sušić. Za tim sa Koševa odigrao je 219 utakmica i postigao 86 golova, a u sezoni 1979/80 bio je prvi strelac jugoslovenskog prvenstva za 17 postignutih pogodaka. U tom šampionatu je Sarajevo predvođeno maestralnim Sušićem stiglo do nezvanične titule jesenjeg prvaka, međutim na proleće nije izdržalo nadmetanje sa Crvenom zvedom pa je šampionat završilo na drugom mestu. As iz Zavidovića je 1979. godine proglašen najboljim fudbalerom Jugoslavije, naredne 1980. izabran je za najboljeg sportistu Bosne i Hercegovine, dok je 1981. dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva.

Tih godina je, uz košarkaša Mirzu Delibašića, predstavljao najveći sportski brend glavnog grada tadašnje centralne jugoslovenske republike. Navijači Sarajeva su ga prosto obožavali, a simpatizeri velikog rivala Željezničara poštovali. Da je to obožavanje išlo i do neželjenih ekstrema pokazuju i dva slučaja koja su se u to vreme desila u gradu na Miljacki. Jednom je Sušić, napustivši sa devojkom poznati kafić u centru Sarajeva, ostavio neispijenu čašu viskija, što je iskoristio jedan od prisutnih gostiju da dokrajči ostatak pića koji je prethodno konzumirao njegov idol. Taj svoj nesvakidašnji postupak je ostalim gostima pokušao da objasni rečima: „Dovršio sam ono što je Pape započeo”. Drugi ’incident’ se desio u sarajevskoj Katedrali gde je raja svih nacionalnosti tih godina iz znatiželje dolazila da prisustvuje ponoćki uoči katoličkog Božića. Nakon što je sveštenik tokom prepovedi izgovorio reči: “Samo je jedan gospod Bog”, jedan od prisutnih posetilaca je uzviknuo: “Pape Sušić!”.

Da njegove fudbalske vrednosti prevazilaze lokalne jugoslovenske okvire pokazao je tokom godina igranja za francuski PSŽ. Koliko su u ovoj zemlji cenili Sušićevu igračku zaostavštinu pokazuje i to što ga je ugledni sportski list “Frans fudbal” 2010. godine proglasio za najboljeg igrača ’Svetaca’ svih vremena i najboljeg stranca koji je ikad nastupao u Ligi 1.

Pape nije bio klasičan napadač, već polušpic, koji je imao precizan šut, sjajnu tehniku i sposobnost da u pravom trenutku asistira saigračima. Nije bio previše brz, niti je voleo da obavlja defanzivne zadatke, a na terenu je često delovao nezainteresovano. Kada bi, međutim, dobio loptu poput tenka bi se stuštio prema protivničkom golu, dok su odbrambeni igrači protivničkog tima najčešće ispoljavali nemoć da nađu rešenja za njegove driblinge.

Dribling se ne uči u klubovima. To je stvar koju naučiš na ulici, dok igraš kao mali. Imao sam veoma jake noge i mišiće. Nisam ni tako visok (174 centimetra) pa sam mogao lagano da promenim pravac. To je najvažnije u driblingu. Kreneš na jednu stranu, pa finta i odeš na drugu”, objašnjavao je kasnije tajnu svojih driblinga junak naše priče.

Safeta je kao 13-godišnjaka na fudbalski teren zavidovićke Krivaje odveo stariji brat Sead, koji je po mnogim mišljenjima bio i veći talenat od njega. Mlađi Sušić je već sa 16 godina postao prvotimac ovog nižerarazrednog tima i privukao pažnju čelnika kluba sa Koševa. U redove Sarajeva je prešao 1972. kao junior, da bi 3. avgusta 1973. debitovao za najbolji bordo tim u utakmici Letnje lige šampiona sa Crvenom zvezdom. Budući najveći igrač Sarajeva u njegovoj istoriji se prvi put upisao u strelce 2. decembra iste godine, nakon što je u 16. minutu prvenstvenog duela sa Proleterom predriblao nekoliko protivničkih igrača i golmana Šarovića.

Već u narednoj sezoni (1974/75) talentovani momak iz Zavidovića je sa 11 postignutih prvenstvenih golova bio najbolji strelac tima. Kada se očekovalo da će i dalje napredovati iznenada se suočio sa teškom bolešću koja je ugrozila njegovu dalju igračku karijeru. Na pripremama u Rogatici u januaru 1976. ustanovljeno je da Sušić boluje od upale zglobova posle čega je sa terena odsustvovao punih devet meseci. Lekari su sumnjali hoće li se moći da se vrati fudbalu, ali su ljudi iz kluba verovali u njega, pa su mu, dok je ležao u bolnici, ponudili novi ugovor. To je bio jedan od razloga zbog kojih Pape kasnije – i kad je dobijao sjajne finansijske ponude od članova ’velike četvorke’ – nije želeo da napusti svoje Sarajevo.

Bilo mi je predobro da odem iz Sarajeva. Ja sam tip čoveka koji, kad se negde dobro oseća, nema razloga išta menjati, tražiti novo. Imao sam puno prijatelja, život u Sarajevu je bio odličan. Ljudi su me voleli, čak i pisali pesme o meni”, isticao je Sušić.

Safet je pobedio bolest i vratio se na teren. Njegov put prema zvezdama bio je samo usporen, ali ne i prekinut što se pokazalo u jesen 1977. kada je golovima postignutim u prva dva nastupa za reprezentaciju postao nezaobilazni faktor u jugoslovenskom fudbalu. Za ’Plave’ je debitovao 5. oktobra u prijateljskom meču sa Mađarima u Budimpešti i dva puta matirao golmana domaće reprezentacije. Time je kod članova tadašnje selektorske komisije kupio mesto u timu za daleko važniji susret kvalifikacija za Svetsko prvenstvo koje je naš državni tim igrao sa Rumunijom u Bukureštu 13. novembra.

Sušić je bio glavni akter tog nezaboravnog susreta odigranog na stadionu Steaue. Tri puta je primorao golmana Rumunije Morarua da nakon njegovih šuteva vadi loptu iz mreže i time trasirao put ka trijumfu (6:4) kojim je selekcija SFRJ sačuvala šanse da pobedom nad Španijom u poslednjem kolu izvadi vizu za Mundijal u Argentini. As sa Koševa je 30. novembra 1977. na beogradskoj “Marakani” prvi i poslednji put u životu zaigrao na jednoj utakmici u istom timu sa bratom Seadom. Na žalost Sušića, ali i miliona Jugoslovena, Španci su tog dana savladali domaćina (1:0) i tako obezbedili plasman na šampionat u u zemlji ’gaučosa’.

I posle ovog neuspeha nastavio je pruža dobre partije u svome Sarajevu i plavom dresu. U junu 1979. u prijateljskom duelu sa Italijanima na zagrebačkom Maksimiru ostvario je još jedan ’het-trik’, a oni koji su putem malih ekrana posmatrali taj meč verovatno još pamte reči egzaltiranog TV komentatora legendarnog Mladena Delića: „Safete, Safete, gledaju te i otac i majka!”.

Ponovo je zablistao 16. septembra 1979. godine u Beogradu na oproštajnom meču Dragana Džajića, kada je tri puta, nakon solo prodora, zatresao mrežu tadašnjih svetskih šampiona Argentinaca. Prethodne sezone (1978/79) je sa 15 pogodaka odveo bordo tim do četvrtog mesta u nacionalnom šampionatu, da bi u narednom prvenstvu (1979/80) poneo epitet najboljeg strelca ligaškog takmičenja koje je Sarajevo okončalo na drugoj poziciji.

Sušić je u oktobru 1980. otišao u JNA, ali je pre toga bio akter dva meča koja je klub iz glavnog grada BiH odigrao sa Hamburgerom u prvom kolu kupa UEFA. Njegova dva gola koja je zabio u prvom susretu nisu bila dovoljna da se izbegne poraz (4:2) na severu Nemačke, da bi nakon efikasnog revanša okončanog bez pobednika (3:3) tim sa Koševa morao da se oprosti od takmičenja u Evropi.

Nakon povratka iz vojske pružio je nekoliko dobrih igara u prolećnom delu šampionata 1982. godine i tako pomogao Sarajevu da još jednom izbori plasman u Kup UEFA. Predstojao je Mundijalu Španiji na kojem se od njega u Jugoslaviji očekivalo da potvrdi neospornu svetsku klasu, ali je umesto toga Pape – kao i ostali izabranici selektora Miljanića – pružio blede partije. Iako je kao 27-godišnjak stekao pravo da po okončanju Svetskog prvenstva nastavi karijeru inostranstvu, još jednu polusezonu je proveo u dresu tima sa Koševa. Predvodio je Sarajevo u evropskim pobedama nad bugarskom Slavijom i rumunskim Korvinulom, međutim belgijski Anderleht je bio nepremostiva prepreka. Revanš susret sa ekipom iz Brisela, odigran 8. decembra 1982. na Koševu, predstavljao je oproštaj legendarnog asa od dresa klub u kojem je proveo devet sezona.

Najpre je potpisao predugovor sa Interom da bi, nakon dobijanja finansijski povoljnije ponude od Torina, odlučio da postan igrač kluba iz Pijemonta. Pošto mu je FS Italije, nakon žalbe Intera, zabranio transfer u bilo koji klub sa čizme, Sušić je prihvatio ponudu Pari Sen Žermena čiji dres će nositi narednih devet sezona i postići 96 golova (uz 61 asistenciju). Već 1983. sa ’Svecima’ je uzeo trofej namenjen pobedniku Kupa Francuske, a u finalnom meču sa Nantom (3:2) je bio strelac jednog od tri pogotka Parižana. Na kraju te godine je proglašen najboljm stranim igračem francuske lige, da bi u sezoni 1985/86 sa svojih devet pogodaka pružio veliki doprinos prvom trijumfu Parižana u nacionalnom šampionatu. Nakon rastanka sa Pari Sen Žermenom odigrao je još jednu sezonu za francuski Red Star posle čega je 1992.  kao 37-godišnjak stavio tačku na veliku igračku karijeru.

Sušić je bio prvi strelac selekcije ’Plavih’ u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Francuskoj. Njegova dva gola u nezaboravnom duelu sa Bugarima na splitskom “Poljudu” stvorila su uslove da Ljubomir Radanović u poslednjim trenucima meča postigne “istorijski pogodak koji je Jugoslovene odveo na završni turnir najboljih reprezentacija našeg kontinenta. Nakon debakla nacionalnog tima na šampionatu u Francuskoj činilo se da je Safet okončao karijeru u dresu sa šest buktinja. 

Izostavljen je sa spiska selektora za nastupe u kvalifikacijama za Mundijal u Meksiku i Evropsko prvenstvo u Nemačkoj, a onda je Ivica Osim neočekivano, nakon gotovo četiri i po godine pauze, pozvao ’pod zastavu’ vremešnog asa za utakmicu sa Francuzima u Beogradu. Mnogi su sa skepsom dočekali odluku selektora da vrati u tim 33-godišnjeg veterana, međutim, Pape je tog 19. novembra 1988. na stadionu JNA pružio igru iz njegovih najboljih igračkih dana i postigao drugi gol za selekciju domaćina koja je pobedom nad ’Trikolorima’ (3:2) načinila važan korak ka plasmanu na Mundijal u Italiji.

Clive Brunskill/Getty Images

Na turniru u Italiji je 19. juna 1990. u utakmici sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima (4:1) zabio svoj prvi i jedini gol na Svetskom prvenstvu. U četvrtfinalnom susretu sa Argentincima proveo je na terenu 64 minuta (zamenio ga je Savićević), pa se tako nije našao među izvođačima penala koji su propustili priliku da Jugoslaviju odvedu među četiri najbolje reprezentacije naše planete. Poslednji, 54. nastup za reprezentaciju države koja će uskoro otići u istoriju imao je 14. novembra 1990. u Kopenhagenu, kada se pobedom nad Dancima (2:0) oprostio od plavog dresa.

Tokom dosadašnje trenerske karijere vodio je klubove u Francuskoj, Turskoj i Saudijskoj Arabiji, ali najveći uspeh je ostvario kao selektor Bosne i Hercegovine. Nakon neuspeha u mečevima baraža sa Portugalom za plasman na EURO 2012. godine, uspeo je da  svoje ’Zmajeve’ (kao prvoplasirane u kvalifikacionoj grupi) odvede na Mundijal u Brazilu 2014. Nažalost, Sušićevi izabranici su debitantski nastup na velikim takmičenjima okončali već posle prvog kruga čemu je verovatno odlučujuće doprinela velika sudijska greška u utakmici sa Nigerijom (1:0). Loš start u kvalifikacijama za naredno prvenstvo ’Starog kontinenta’ bio je dovoljan razlog čelnicima vladajućeg tela bosanskohercegovačkog fudbala da u novembru 2014. uruče otkaz čoveku koji je toliko zadužio fudbal te zemlje.

Sušić još nije rekao poslednju reč u trenerskoj karijeri ali je, bez obzira na  konačne domete u ovom poslu, svojim igračkim majstorijama stekao status nezaboravne fudbalske legende. Za sve one koji su imali priliku da uživaju u njegovim driblinzima, asistencijama i golovima bio je i ostao neponovljivi Pape!