Vaskrsenje, adaptacija i policijski čas u Barseloni

Jeff J Mitchell/Getty Images

Fudbal ne bi bio to što jeste kada ne bi donosio neodoljive, unikatne priče, velike zavere ili nepredvidljivu briljantnost. Kada nastupi vrhunac, on donese potvrdu uspeha ili pustoš.

Tragedija, iskupljenje, bizarni poraz i neočekivani trijumf – ništa od toga nije izgledalo realistično, ali se ipak dogodilo.

Povezano

Nedavno vas je kolega Vuk Uljarević vratio nešto više od pola veka unazad sve do dan – danas neprevaziđenog podviga menadžera Džoka Stina. Fudbalska scena Škotske i konkretno Glazgova tih godina bila je uzburkano more. Svega pet godina nakon što je zeleno-beli tim podigao najvredniji evropski trofej i drugi gigant ovog grada je na svoj način ispisao stranice istorije.

Kao derivat drevnih jezika, naziv Glazgova označava grad zelenila i velikih bašti. Ako se ukrcate u autobus broj šest, on će vas prebaciti preko reke Klajd u zapadni deo grada, a onda je najbolje sići blizu parka po imenu Polok. Laganom šetnjom kroz rečima teško opisive prirodne lepote ubrzo ćete stići do adrese 150 Edmiston Drajv, gde je ušuškan i ostalim delovima mirnog kvarta sakriven legendarni stadion Ajbroks.

SK

Imajući to u vidu, malo je teško zamisliti pa možda i prvu veliku tragediju fudbalske igre, koja se na ovom mestu odigrala 2. januara 1971. godine. „Old Firm“ najveći derbi Škotske igran je tog dana, po tradiciji, da navijačima ulepša novu godinu. Pratilo ga je 80 hiljada navijača. Na golove se čekalo predugo, prvi je u 90. minutu za goste postigao Džimi ’Džinks’ Džonston, da bi u doslovce poslednjim momentima meča, Kolin Stin izjednačio za domaće. Do pometnje koja će ubrzo nastati, kako je istraga kasnije pokazala, nije dovelo izjednačenje rezultata i bod koji je Rendžers tog dana osvojio. Do danas, smatra se da je na stepeništu broj 13 neko pao, što je izazvalo lančanu reakciju među hiljadama posetilaca ove utakmice koji su izlazili sa stadiona. Tela su bila naslagana u visini od čak šest stopa, a na kraju je izbrojano 66 žrtava uz oko 200 povređenih. Među poginulima, bila su petorica školaraca iz gradića Markinč u okrugu Fajf, a najmlađa žrtva bio je devetogodišnji Najdžel Patrik Pikap, koji je iz Liverpula došao da pogleda utakmicu.

Ovaj događaj ostaće crnim slovima upisan kao tragedija na Ajbroksu, ali nije bio prvi koji se desio na ovom drevnom fudbalskom objektu. Godine 1902. na istom mestu za vreme odigravanja utakmice reprezentacija Škotske i Engleske, život je izgubilo 25 navijača, dok je još 517 bilo povređeno. Tada se doduše radilo o drvenim tribinama, ali nakon što se drugi užas dogodio, dara je prevršila meru, pa se pristupilo ozbiljnoj rekonstrukciji stadiona. Po uzoru na „Vestfalen“ u Dortmundu, Ajbroks je do 1981. godine dobio nove tribine, tri četvrtine objekta bile su zamenjene, a sam kapacitet je redukovan na 44 hiljade mesta.

No, tragedija koja se dogodila bila je bolna i zjapeća rana za klub koji se tih godina i te kako mučio. Poslednju titulu Rendžers je osvojio 1964. godine, sledeće sezone trofej je prepušten Kilmarnoku, a potom je u eri Džoka Stina Seltik osvojio devet uzastopnih titula. Osim toga, u sezoni kada je osvojen Kup šampiona, generacija koja je nazvana „Lisabonskim lavovima“ nije osvojila samo tripletu, već je ako ubrojimo Liga kup i Kup Glazgova, gradski rival „policajaca“ pokupio nestvarnih pet trofeja! Uz činjenicu da su navijači Rendžersa stadion najvećeg rivala pogrdno nazivali Svinjara (u originalu: „The Piggery“ jer je u izgradnji Seltik Parka korišćen jeftin čelik), jasno je kakva se sramota i nedaća sručila na plave nakon masovne pogibije navijača.

Međutim, i u ovoj priči dostojnoj filmskog scenarija, sudbina je vrlo brzo umešala svoje prste, a nije prošlo puno vremena pre nego što će Rendžers učiniti nešto što je i danas teško objašnjivo.

Dva veoma neuspešna menadžera kluba Skota Sajmona i Dejvida Vajta, nasledio je Vilijam Vili Vodl. U tekstu o uspesima Seltika, Vodl je pomenut zbog odlaska na svojevrsno „hodočašće“ u Milano, kada je zajedno sa Džokom Stinom posetio Elenija Ereru i kada su obojica očigledno došla do zlata vrednih saznanja o tajnama trenerskog posla. Čitavu igračku karijeru od 201 utakmice on je proveo upravo u Rendžersu, ali je u prvom trenerskom angažmanu uspeo da obezbedi ekipi Kilmarnoka prethodno pomenutu titulu. U pauzi bavljenja fudbalom radio je i kao kolumnista „Dejli Ekspresa“ i u komentarima je često i podrugljivo govorio o prethodniku Vajtu, nazivajući ga „dečko Dejvid“ („the boy David“). Vodl je zapravo nasledio Vajta i preuzeo Rendžers 1969. godine, a idealan za poziciju menadžera kažu, bio je zato što je gajio veliko poštovanje prema klubu. Iako nije prihvatao bilo čije kritike, jasno je shvatao svoje greške, što je logično bio preduslov da ih ispravi. Umeo je da pogleda preko naočara i žestoko izgrdi svoje igrače, ali je i nadgledao kako Ajbroks od masovne grobnice polako postaje jedan od najmodernijih fudbalskih stadiona. Možda najvažnije od svega bilo je to što je pokazao saosećanje i naklonost porodicama onih koji su nestali u tragediji.

Pre pomenutog događaja, Rendžers jeste uspeo nešto da osvoji. Tačnije, to je bio trofej Liga kupa, što možda nije preveliko dostignuće, no ipak pobeđen je onaj najljući rival i to pogotkom tada 16-godišnjeg Dereka Džonstona, koji je tako postao najmlađi strelac u britanskim finalima. Sezona u ligi završena je na četvrtom mestu, 16 bodova daleko od vrha delovalo je vrlo traumatično. Bedno je počela i naredna sezona, sa četiri poraza u prvih pet mečeva, a bila su tu i tri poraza u „Old Firm“ utakmicama u roku od svega mesec dana.

Usred svega toga, počela je kampanja u Kupu pobednika kupova. Ovo takmičenje Rendžers je igrao skoro po „difoltu“, što bi rekli danas. Razlog tome bio je poraz od Seltika u ripleju finala Kupa Škotske. Pre prvog meča, kapiten Rendžersa Džon Grig primećen je kako sa sudijom utakmice Tajnijem Vortonom razmenjuje masonski pozdrav, ali fudbalere aktuelnog šampiona to nije previše zanimalo.

Kada je u pitanju pomenuto evropsko takmičenje, Rendžers se dva puta okliznuo na poslednjem stepeniku. U prvom finalu igranom 1961. godine, u dve utakmice bolja je ukupnim rezultatom 4:1 bila italijanska Fiorentina. Šest godina kasnije igrana je samo jedna utakmica u finalu, ali je pobedu minimalnim rezultatom odneo minhenski Bajern. Na početku kampanje 1971/72, protivnik Rendžersa bio je francuski Ren. Ova ekipa je svoju igru zasnivala na dobroj tehnici, ali je menadžer Vodl znao kako da se tome prilagodi. U prvoj utakmici, napadači Vili Džonston i Kolin Stin pritiskali su odbranu protivnika dok je imala loptu u posedu, dok su Vili Matison, Sendi Džardin i Aleks Mekdonald obavili odličan posao na sredini terena. Golovima Džonstona za goste i Redona za domaće prvi susret okončan je sa 1:1.

Trener Rena je tada izjavio: „Oni nisu došli ovde da igraju fudbal, već da spreče nas da igramo. To je antifudbal“. Zapretio je da će u revanšu u Glazgovu njegova ekipa pokazati kako se igra fudbal, ali to se nije dogodilo, domaćin je dobio meč sa minimalnih 1:0, pogotkom Mekdonalda u 37. minutu.

Druga runda je spojila Rendžers sa Sportingom iz Lisabona. Portugalski velikan slovio je za favorita takmičenja. Prvu utakmicu na svom terenu dobili su škotski igrači rezultatom 3:2. Uz dobro izvođenje prekida Stina, već do poluvremena bilo je 3:0, ali su se Portugalci vratili u nastavku golovima Čika Farije i Vagnera. Prava avantura bio je revanš. Magla na aerodromu „Hitrou“ i štrajk osoblja zaduženog za prtljag uslovili su da fudbaleri Rendžersa do Lisabona putuju čak dan i po. Stigli su 24 časa pre početka susreta. Na stadionu je 60 hiljada navijača dočekalo goste pretećom atmosferom, uz bubnjeve, povike, pirotehniku i zvaničnog spikera koji je svaku priliku koristo da se obrati gostima. Ponovio se rezultat prve utakmice, bilo je 3:2 uz golove Jazaldea, Lajanžeire i Pedra Gomeša za Sporting, dok je Stin pogodio dva puta za goste. Jazalde je uz to uspeo da slomi nogu Roniju MekKinonu, koji je zbog toga propustio ostatak sezone. U produžetku, na 3:3 poravnava Vili Henderson, da bi Fernando Pereš pogodio za 4:3. Bilo je to dakle ukupnih 6:6 i pristupilo se izvođenju penala. Tri od četiri izvođača za Rendžers su promašila, Dejvi Smit je to učinio dva puta jer je morao da ponovi šut. Na drugoj strani, Portugalski igrači pogodili su prva četiri penala, a golman Damaš je vrlo brzo bio iznet sa stadiona na ramenima navijača. Rendžers je bio eliminisan.

Ili ipak – nije! Usled neobjašnjivog pomračenja svesti, holandski sudija Lorens van Rejvens zaboravio je da se priseti pravila koje kaže da čak i golovi postignuti u produžetku na gostovanjima važe dvostruko, a koje je i te kako bilo na snazi. Džonston je kasnije pričao: „Sećam se da smo sedeli u svlačionici pognutih glava kada je uleteo novinar Džon Fergriv i rekao nam da smo prošli.

Sa beležnicom ispod ruke, menadžer Vodl potražio je delegata utakmice da ukaže na ovaj propust i ishod je ubrzo promenjen. Doduše ne i dovoljno brzo za čuveni „Tajms“, koji je izvestio čitaoce da je „Rendžers eliminsan posle penala“. Ipak će se „policajci“, a ne Sporting susresti sa Torinom u mečevima četvrtfinala.

YouTube screenshot

Znalo se da dvomeč sa „bikovima“ iz Torina neće biti lak zadatak jer je ovaj tim predvodio tadašnju italijansku ligu, koja se tada još nije nazivala Serijom A. Oni su igrali baš kako se od njih očekivalo – na kraju su završili sa 39 postignutih golova u 30 utakmica. Pažljivi i temeljiti Vili Vodl je bio spreman za njih. Džon Grig se osvrnuo na to u autobiografiji:

 „Šef je držao fotografiju jednog od igrača Torina i rekao mi je: Džone, ovo je njihov najbolji igrač, Klaudio Sala. Ima samo 19 godina i novi je italijanski vunderkind. Želim da ga izbaciš iz utakmice“.

Pitao sam: „Samo iz jedne utakmice, šefe, ili trajno?“.

Vodl je uzviknuo: „Ozbiljan sam, Džone.

I ja sam šefe, i ja sam“, glasio je odgovor kapitena Griga.

Suštinski, Rendžers se prilagodio sistemu katenaća koji je forsirao Torino, toliko da čudi da niko to nije prozvao MekKatenaćo. Džonston i Kolin Džekson sačinili su snažan tandem centarhalfova, a bravu je iza njih u potpunosti zatvorio Smit. Gol Džonstona u Italiji bio je dovoljan za remi od 1:1, u utakmici u kojoj je Rendžers retko izlazio sa svoje polovine. U revanšu, Mekdonald je postigao jedini pogodak samo što je počelo drugo poluvreme.

Nagrada za ovo dostignuće bile su utakmice polufinala sa dužnikom od pre nekoliko godina – Bajernom iz Minhena. Od 1967. godine Sep Majer, Franc Bekenbauer i Gerd Miler razvili su se u internacionalne superstarove, a pojavili su se još Pol Brajtner, Hans-Georg Švarcenbek i Uli Henes. Taj tim je tesnim rezultatom godinu dana pre toga izbacio Rendžere iz Kupa sajamskih gradova. U sezoni 71/72 Bavarci su osvojili prvu od tri uzastopne titule nemačkog prvaka, a u tom periodu njihovi igrači su odveli nemačku reprezentaciju do evropske i svetske titule. Drugim rečima, to nije bila jedna od najboljih ekipa tog vremena, niti jedan od najboljih sastava Bajerna – radilo se o grupi igrača koja je spadala u najmoćnije u istoriji igre.

Prvi meč igran je na stadionu „Grunvalder“, na kome je svoje mečeve igrao i Minhen 1860. Ovaj objekat je možda i čuveniji po tome što je na njemu legendarni „Leteći cirkus Montija Pajtona“ snimio skeč o „Fudbalskoj utakmici filozofa“. Ako već niste, obavezno ga pogledajte. U odlučujućoj utakmici sezone, Bajern je počistio prvog izazivača Šalkea sa ogromnih 5:1. Zaleteli su se i na Rendžers čak toliko da je svaki igrač Bajerna u polju uputio bar po jedan udarac na gol Škota u prvih 20 minuta igre. Sendi Džardin je kasnije rekao da mu je to bilo najveće sakrivanje u životu. Međutim, postava koja je izbacila Torino disciplinovano se poređala na ivici kaznenog prostora, dok je nešto istureniji Džonston dobio zadatak da prati Henesa, plejmejkera Bajerna. Džonstonu je pre utakmice rečeno: „Oni ne mogu bez njega, mi možemo bez tebe. Ako posle tih 20 minuta ode u toalet, ti ga prati i tamo i pobrini se da ostane u njemu.

Rendžers je izvukao premiju u prvih 45 minuta jer im je mrežu zatresao samo Brajtner. Posle samo dva minuta igre u nastavku, posle ubacivanja Stina, Rajner Zobel postiže autogol. Do kraja meča, domaći su postajali sve bezopasniji, gosti sve bolji. Ako se pitate šta je bila tajna, postoje dva moguća objašnjenja. Sa ekipom je pre ovog dvomeča radio kao trener Džok Volas, koji će kasnije nadmašiti Vodla po uspesima na klupi. Sa jedne strane on je bio opsednut fizičkom spremom igrača, toliko da je Grem Sunes u jednom periodu svoje karijere zaličio na sprintera Krisa Akabusija. Sa druge strane, Volas je za svoje igrače pripremao „čarobni napitak“ – rastvor koji je u sebi većinom sadržao viski. Bio je blago zagrejan i pre meča je uspostavljen ritual da njime igračima budu premazana čela. Onda (valjda kako bi se povratila kosmička ravnoteža) fudbaleri bi bili zaliveni mlazom ledene vode. Treba dodati i sadistički trening koji je Volas video u filmu „Brdo“ reditelja Sidnija Lameta i koji je u njemu primenjivao narednik Vilijams. Dok je služio u korejskom ratu, Volas je redovno slao čoveka sa radio antenom da se popne na drvo kako bi ga informisao o rezultatima Rendžersa. Utorak je bio crnji dan od petka za fudbalere jer je uspostavljen trening od 40 minuta, koji bi najčešće završavala petorica igrača koji bi se na kraju borili za kiseonik, kao i da se propisno ispovraćaju.

https://youtube.com/watch?v=yb3inHA3Vkk

Zabrinuta zbog glazgovske dobrodošlice, ekspedicija Bajerna je doputovala ujutro na dan revanša. Ništa nije moglo da ih pripremi za možda najveću buku u istoriji Ajbroksa, koju je stvorilo 80 hiljada navijača. U isto vreme, u istočnom delu grada Seltik je igrao protiv Intera pred sličnim brojem posmatrača, tako da je praktično 18 odsto gradske populacije te večeri bilo posvećeno fudbalu. Onda i ne čudi da je samo 45 sekundi bilo dovoljno Sendiju Džardinu da sa oko 20 metara pogodi dalji ugao Bajernovog gola. „Ušla je, ovo je senzacija“, uzviknuo je novinar Arči Mekfirson. Nešto kasnije, Stin pogađa prečku nakon šuta glavom, da bi u 22. minutu mladi Derek Parlejn, koji je menjao povređenog Griga, povisio na 2:0. Te večeri se posebno istakao Dejv Smit, koji je iz veznog reda prebačen u odbranu. Priznanje mu je kasnije odao i Franc Bekenbauer. Kuriozitet je da Smit tokom karijere nije zaradio nijednu javnu opomenu, a klub je kasnije napustio i otišao u Arbrot, zato što je Volas od njega zahtevao da grubo startuje na protivnike, što je Smit glatko odbio.

Iako Smit nije davao mnogo izjava, niti se hvalio po medijima, njegov klub je više od svega želeo da svima pokaže koliko je dobar i u tom cilju Rendžersu je bio neophodan evropski trofej. Na kraju ove lude vožnje, protivnik u finalnom meču bio je klub koji je svakako imao više veze sa policijom nego sam Rendžers. Bio je to Dinamo iz Moskve, kog je podsećanja radi osnovao Lavrentij Berija, Staljinov šef tajne policije i brutalni ubica.

Dakle, trebalo je igrati protiv protivnika koji je dolazio sa druge strane „gvozdene zavese“ i to u zemlji u kojoj je na vlasti i dalje bio fašistički režim generala Franka. Finale je zakazano za 24. maj na stadionu fudbalskog kluba Barselona. Ispostavilo se da će atmosfera biti krajnje prijateljska za klub iz Glazgova. Na stadionu je ukupno bilo nešto manje od 25 hiljada gledalaca, a od tog broja čak 16 hiljada činile su pristalice škotskog kluba. Ako se to može nazvati navijačkom grupom, rusku ekipu bodrilo je svega osam ljudi, zaposlenih u sovjetskoj trgovinskoj kompaniji.

Iako je bio izmučen frakturom desne noge, Džon Grig je uzeo učešće u finalnom meču. Rođen je u Edinburgu kao najmlađe od šestoro dece i bio je navijač Hartsa, kluba čiji su ga skauti odbili jer je bio niskog rasta. Rendžers je imao bolje mišljenje, pa je Grig iako prinuđen da mnogo putuje, dosta saznao o klubu od legendi kao što su Ralf Brend i Džimi Milar. Postao je dominantan na terenu i u svlačionici. Debitovao je sa 19 godina i ukupno za klub odigrao neverovatnih 755 mečeva. Pamti se da je rekao: „Kada igrate za klub kao što je Rendžers, očekujete da osvajate trofeje. Bio sam razočaran što nismo osvajali po tri svake godine. Znam da je nemoguće, ali sam svejedno bio razočaran.

Kada se dan pre finala saznalo da Džekson neće moći da zaigra, Grig je stisnuo zube, primio injekciju i poveo klub u odlučujući boj. Jedno finale izgubio je pet godina ranije i znao je da mu je ovo verovatno i poslednja šansa.

Drugačija situacija bila je sa igračima Dinama. U polufinalu su eliminisali imenjaka iz Berlina, predstavnika istočne Nemačke. Država im je tada obećala zvanje „Majstora sporta“ ukoliko pobede u finalu. Bili su motivisani „nakačkama“ – govorima koji su obilovali komunističkom ideologijom. Za to vreme u Španiji su brinuli kako će se manifestovati različita osećanja, koja su imala mnogo više veze sa politikom nego sa sportom.

Dinamo je važio za vrlo ofanzivnu ekipu, koja je često igrala sa tri ili četiri napadača. Dvojica su bila povređena i nedostupna za finale. Rendžers je poveo golom Stina u 23. minutu, na 2:0 je povisio Džonston pet minuta pre pauze, da bi ogromnih 3:0 na semaforu stajalo u 49. minutu, kada je ponovo pogodio Džonston. Estrehov je smanjio u 60. minutu, da bi nadu ruskim igračima u 87. minutu doneo Mahovikov. Umorni škotski fudbaleri jedva su čekali kraj i u takvom stanju Džonston je minut pre kraja ispucao loptu u gomilu na tribinama i tako pokrenuo lavinu koja je ubrzo preplavila teren. Došlo je do prekida utakmice, a golman moskovljana Ukrajinac Vladimir Pilguj kasnije je govorio: „Većina navijača bila je pijana. Oči su im bile iskolačene i imali su ludačke izraze lica. Morali su da budu sklonjeni sa terena iako nam nisu naudili. Činjenica da je meč prekinut svakako je više odgovarala protivniku, jer sam siguran da bismo u poslednja četiri minuta izjednačili“. Pilgujev saigrač Anatolij Baldačni tvrdio je i da je njegov klub oštećen sudijskim odlukama: „Morate imati u vidu da je tada sve bilo upereno protiv Rusa. Kada smo se vratili kući niko nas nije dočekao, bili smo zaboravljeni. Ako biste u Sovjetskom Savezu izgubili, tretirali bi vas kao narodnog neprijatelja. Dobili smo malu nadoknadu za plasman u finale, to mi je bilo dovoljno da kupim Grundigov rikorder.

Baldačni je dodao da je škotski klub pristao da se utakmica ponovi pošto je Rendžers dobio kaznu koja je podrazumevala dve godine zabrane igranja u Evropi. Ta kazna smanjena je kasnije na godinu dana, a čelnici kluba bili su voljni da se meč protiv Dinama ponovo odigra u Rimu 3. oktobra iste godine. Rendžers je time želeo da izbegne finansijske gubitke, ali UEFA, kako tvrdi Baldačni, nije to dozvolila, samo da ruski klub ne bi osvojio trofej. Kazna je značila da Rendžers neće moći da brani trofej i to je doprinelo odluci Vilija Vodla da preuzme funkciju generalnog menadžera i brigu o ekipi u potpunosti prepusti Džoku Volasu. Trofej takmičenja predat je Džonu Grigu tek u svlačionici „Kamp Nou“ stadiona jer na terenu nisu postojali uslovi, ali je Grig ipak bio daleko elegantniji kada je trofej prezentovao navijačima po povratku u Glazgov. Na medalje se čekalo nešto duže.

Tako je najvećim uspehom u istoriji kluba završena bizarna, spektakularna, apsurdna i turbulentna sezona Glazgov Rendžersa, kluba koji i dalje slovi za drugi najtrofejniji na planeti, sa ukupno 115 osvojenih trofeja. Uspešniji je samo egipatski Al Ali sa 118. U samo nešto više od godinu dana, nošen ljubavlju i fanatizmom navijača, Rendžers je uspeo da prebrodi masakr od kog je krvaviji (barem kada je o Britaniji reč), bio samo onaj koji se kasnije dogodio na „Hilsborou“. Vili Vodl je poučen savetima Elenija Erere uspeo da od svojih igrača napravi kameleone, koji su se po potrebi i u zavisnosti od protivnika pretvarali u gol mašinu, a kada se moralo ličili su na preteču „autobusa“, što je patentirani naziv za ono što će mnogo kasnije sa svojim ekipama raditi Žoze Murinjo. Na vaskrsavanje, ili možda bolje reći resetovanje, bili su prinuđeni i u prošloj dekadi, nakon što je grupa dobro ogranizovanih kriminalaca ojadila klub i napravila dug prema britanskoj kruni od 75 miliona funti. Naslednicima fanatika koji su bili odgovorni za nerede na travnjaku u Barseloni 1972. nije bilo teško da u broju od 45 do 50 hiljada prate utakmice četvrte škotske lige kada je takozvani „Sevco“ kao pravni sukcesor istorije i trofeja morao da krene iz početka. U stvari, nikakve pravne zavrzlame nisu ni bitne kada je u pitanju najveći i najvoljeniji klub Škotske, kojim se stanovnici ove zemlje ponose baš kao i lordom protektorom – Vilijamom Volasom.

U godini 2020. fudbal je ekskuzivistički sport, u kome je udarna vest postalo to kada neka arapska bitanga za bezobrazne pare kupi neki, uglavnom engleski klub. Veliki kapital je urušio suštinu i smisao fudbala kao što je razorio i brojne države širom sveta. Gde će završiti neki trofej zavisi sada gotovo po pravilu od količine šarenog papira koji je u tu svrhu potrošen. Uspesi koji su rezultat hrabrog srca, čelične volje ili tvrdoglavog inata, svedeni su na nivo puke slučajnosti. Škotsku ligu, njenu veličinu i kvalitet mnogi kod nas znaju da uporede sa srpskom, što i nije daleko od istine. Opisani događaji od pre pola veka trebalo bi da podsete da severno od Hadrijanovog zida i dalje žive fudbalski Scila i Haribda. Preplaćeni manekeni današnjice trebalo bi da dobro pritegnu učkur na gaćama, svaki put kada kroče na teren Seltik Parka, ili „plavog mora zvanog Ajbroks“.