Kralj leda

Skener 30. apr 202016:37 > 16:46
Lintao Zhang, Getty Images Entertainment

Kralj leda. Valentino Rosi umetničkog klizanja. Maradona plesa na ledu. Jevgenij Plušenko.

Kada ukucate ime Jevgenija Plušenka u pretragu na Guglu, pisaće „jedan od najboljih ruskih klizača“. Delom moram da se složim, Rusija nas je počastila zaista sjajnim klizačima koji su beležili izvanrednne uspehe. Ali, meni lično niko nikada nije bio tako spektakularan kao Plušenko. Kažem, bar meni.

Uz svu lakoću klizanja, prepoznatljive teške kombinacije skokova (4-2-3 i 4-3-3) izvođene sa hirirškom preciznošću i vrtoglavom brzinom i čuvenu ‘Bilmanovu spiralu’ (nekada i izmenjenu) koju malo koji klizač može da izvede i koju gotovo da i ne vidimo u muškom umetničkom klizanju, imao je ono ‘nešto’ i uvek je ostavljao bez daha. Posebno kada bi na red došao slobodni program. Nastupi na egzibicijama koštali su ga u jednom trenutku i suspenzije koja je vrlo brzo ukinuta, ali o tome nešto niže u tekstu.

Prvo veliko takmičenje na kome se pojavio bilo je Evropsko prvenstvo 1998. godine održano u Milanu. Imao je 15 godina i za nijansu ga je pobedio čovek koji mu je bio najveći rival, dve godine stariji i iskusniji Aleksej Jagudin.

Izašao je na led dosta samouvereno u kratkom programu, možda pokazao malu nesigurnost pri ulasku u skokove, ali svejedno fenomenalan u vazduhu, sa teškom kombinacijama trostrukih skokova, odličnom sekvencom koraka i ‘Bilmanovom spiralom’ na kraju kojom je začinio svoj pasadoble i zaintrigirao sudije i gledaoce. Posle dugog programa su ga obožavali, a on je svoje ime srebrnim slovima ispisao na prvu od mnogih strana istorije ovog sporta koje je ponosno ispisivao godinama. Posle gala večeri bilo je jasno da smo dobili savršenog tehničara i nekoga u kome se ‘krije’ sjajan zabavljač.

Ljubitelji umetničkog klizanja nisu mogli da iščekaju kraj marta i Svetsko prvenstvo u Mineapolisu, a mlađani Plušenko okitio se bronzanom medaljom. Na nastupu na gala večeri igrao je folklor na ledu i samo su ga još više obožavali, jer to je Amerika i za njih je sve to bila čista ‘egzotika’.

Godinu kasnije usledilo je još jedno srebro na šampionatu Evrope i ovoga puta srebro i na svetskoj smotri klizača.

Beč i 2000. bili su njegovo mesto i vreme. U Beču je osvojio prvo od sedam evrospkih zlata. Bio je drugi nakon kratkog programa, naravno iza Jagudina i verovatno su već svi videli ‘reprizu’ prethodna dva podijuma.

Ipak… Kombinacija četvorostrukog i trostrukog tulupa i dvostrukog lupa imala je sjajnu tehniku na ulasku, perfektnu brzinu u vazduhu i malo klecanje noge u doskoku koje nije moglo da mu naškodi u krajnjem ishodu jer – bio je on, hipnotišuće sjajan. (Verujte, dok sam ovo pisala, ponovo sam se ‘štrecnula’ na ovaj doskok kao i pre 20 godina kada sam ga gledala uživo). Za tehničke elemente dobio je pet puta 5.9 i četiri puta 5.8. Isto je bilo i za umetnički utisak. Jagudin je omanuo u skokovima, to jednostavno nije bilo njegovo veče i morao je da prepusti tron Plušenku. Bio je besan. Kada su stigle ocene za tehničke elemente, ustao je i demonstrativno otišao, nije čak ni sačekao da vidi ostale ocene (i one su bile slabije od Plušenkovih, nije ga pobedio samo zahvaljujući boljoj tehnici).

Od tog prvog, uz stidljiv osmeh, osvojenog evropskog zlata do sedmog osvojenog 12 godina kasnije u Šefildu, slavio je u Bratislavi, Malmeu, Torinu, Lionu i Talinu. Slavio je kad god nije bio povređen pa nije ni došao na takmičenje.

https://youtube.com/watch?v=SEJXkfMYTX4

U Šefildu je na neko veliko takmičenje došao prvi put od Olimpijskih igara 2010. u Vankuveru (gde je osvojio srebro). Niko nije znao šta da očekuje. Niko ga nije ni očekivao na ledu.

Nakon Igara u Vankuveru, a zbog nastupa na egzibicijama u više zemalja, dobio je desetogodišnju suspenziju. Međunarodna klizačka federacija promenila je odluku godinu dana kasnije. Za one mlađe ili one koji se tek zaljubljuju u klizanje i uče u hodu – nastupi na egzibicijama praktično su bili jedini ozbiljan izvor prihoda za klizače. Smatraju se profesionalnim nastupima i zabranjeni su onima koji i dalje žele da se takmiče.

Drugi nakon kratkog programa, sa šestom operacijom koja ga je već čekala zakazana i zbog koje te godine nije otišao na Svetsko prvenstvo, klizao je savršeno. Plesao je svoj tango sa toliko umeća, toliko autoriteta, da prosto nije bilo pitanje da li će biti prvi nego sa kolikom razlikom u poenima. Radovao se tom podijumu kao da je bio prvi u karijeri. A na evropskim prvenstvima bio je poslednji. Od kvalifikacija do zlata i spektakularnog povratka. Drugog.

Na svetskim prvenstvima osvojio je ‘samo’ tri zlata, jedno srebro i onu jednu bronzu o kojoj smo pričali.

Ono što je njemu verovatno najbolnije, samo jedno zlato je osvojio u pojedinačnoj konkurenciji na Olimpijskim igrama. Dodao je i jedno ekipno i dva srebra.

Posebno je bio besan posle srebra u Vankuveru 2010. Propustio je pred ove Igre nekoliko sezona zbog raznih povreda i operacija, a nakon njih je svima koji su želeli da slušaju pričao da je pokraden i da je Evan Lisaček iz Sjedinjenih Američkih Država nezasluženo osvojio zlato. Ali te noći u Vankuveru, dok smo mogli da ga vidimo na ekranima, sekund nakon spoznaje da je ostao bez zlata, izgledao je hladno, odmereno, kao da se to njega uopšte ne tiče.

U gotovo svim segmentima koji čine konačnu ocenu u ‘novom’ sistemu ocenjivanja koji je i tada još uvek zbunjivao sve koji su pratili klizanje godinama Plušenko je bio bolji. U ukupnoj oceni on je imao 221,45 ponea, Lisaček 222,6. I pobedio je na koreografiju i interpretaciju.

Plušenka je terao bes. Posle trijumfa u Šefildu otišao je na još jednu operaciju kako bi se spremio za Soči. A za nastup na Igrama pred domaćom publikom dobio je prednost u odnosu na Maksima Kovtuna koji je u to vreme bio šampion Rusije. Bio je jedini muški predstavnik Rusije u pojedinačnoj konkurenciji. I povukao se pred sam početak takmičenja u pojedinačnoj konkurenciji.

Došao je sa hroničnim bolovima u leđima, šest velikih operacija i 12 ukupno, sa skoro 32 godine, 17 godina takmičarskog života i 28 godina klizanja. Bilo je dovoljno snage za ekipno takmičenje i zlato za Rusiju. Ali ne i da zadovolji velike apetite koje su imali i njegova zemlja i on. Prvi put od Igara u Sarajevu 1984. godine Rusija je ostala bez medalje u muškom umetničkom klizanju.

Na dan početka pojedinačnog takmičenja jedna karijera završena je prilično tragično.

„Na treningu sam shvatio da ne mogu da skačem… Govorio sam sebi ‘Moraš da klizaš, dužan si da klizaš, tebi je potrebno da klizaš. Izdrži još dva dana, šta je to, kratki i dugi program’. Jednostavno sam mislio da će ujutru sve biti bolje, da ću popiti tablete i da će sve biti dobro. Ali, kada postoje ozbiljni problemi, organizam protestuje i prosto ne radi… Leđa su me bolela, nisam mogao drostruki aksel da izvedem, kamoli nešto više. Imam utisak da mi je Bog rekao ‘Jevgenij, dosta. Dosta klizanja. Dosta mučenja. Uradio si dovoljno'“, rekao je Plušenko novinarima, a na pitanje da li je ovo kraj karijere, dodao:

„Da, mislim da jeste. Mislim da jeste… Znate, godine nisu problem, ali imao sam 12 operacija. Voleo bih da sam zdrav i spreman. Ali, nisam“.

I bio je kraj. Pokušao je još jednom da se vrati, pričalo se o tome, nadali su se mnogi (jer je gramatički neispravno da napišem mnogi smo se nadali) da će se to obistiniti i da ćemo ga videti bar još jednom… Ali, možda i bolje što nismo.

Kralj leda sa dalekog istoka Rusije, uz sportske medalje, nosilac je i Ordena zasluga za otadžbinu prvog stepena, Ordena prijateljstva, Ordena za jačanje vojne snage, Ordena časti i Ordena za zaslužne majstore sporta Rusije.

Oni koji su sada, dobro ne sada, kada ovo sve prođe, u Rusiji, mogu ga videti u svojevrsnom spektaklu i izvođenju baleta Pepeljuga na ledu…

Za nas ostale tu je uvek dobri stari YouTube.