Španska sela 1, Txuri – urdin

Getty Images/Firo Foto

Uprkos Kovid groznici koja, nalik onoj što je 1918. zvaše španska iako je sa furijom malo veze imala, propisno drma Pirineje, u iščekivanju odluke da li će se i kada bubamara ponovo zakotrljati podno jednog od dužlh evropskih planinskih lanaca, u nikada mirnoj Baskiji fešta.

Getty Images/Juan Manuel Serrano Arce

Piše: Milo Lekić

Gipuzkoa, 25. april, 39 godina, odnosno jedna manje od dve uzastopne šampionske titule Real Sosijedada. Na prigodnoj svečanosti probrano društvo. Luis Arkonada, Lopez Ufarte, Hesus Mari Zamora, Alberto Goriz… Samo neki od istaknutih protagonista u pisanju plavo-bele kraljevske istorije, dva najsvetlija trenutka u čitavom stoleću trajanja. Septembra 1909. klub je utemeljen. Samo 365 dana kasnije kralj Alfonso trinaesti u svom letnjikovcu u San Sebastianu odluči da prefiks kraljevski prvo dodeli baskijskom fudbalskom čedu, tako da Sosijedad postao Real čitavu deceniju pre Los Blankosa iz prestonog Madrida.

Godine 1913. rodila se Atoća, prethodnica avangardne Anoete, za čije otvaranje je bilo potrebno narednih 80 godina i praprethodnica još avangardnije Reale arene što s nestrpljenjem čeka dane gostoprimstva najvećih sportskih događaja. Po čuvenoj atletskoj stazi, koje od skoro više nema, tek 72 godine od osnivanja protrčaše prvi šampioni. Sada sedi veterani sa posebnim uzbuđenjem ovog aprila evociraše uspomene na tu 81. pa odmah i drugu, dve godine što Txuri-urdin ucrtaše zlatnim slovima na brojčano siromašnu mapu španskih fudbalskih šampiona. Do danas ih stasa svega devet različitih.

Bolji povod za start ovog kolažnog karavana sa najzapadnijeg poluostrva Starog kontinenta teško da se poželeti mogao. Ovaj klub, po mišljenju tvorca redova, bio je i biće uvek među prvima. Na različitim frontovima. I to na impresivan način. Uz tiho čuvanje tradicije, domaćinsko poslovanje i što je najvažnije, večitu težnju za dostizanjem Njenog veličanstva, lepote igre. I nisu samo dve titule i tri vicešampionska naslova čuvari moje teze.

Primera radi, fudbaleri Sosijedada prvi su prostrli zeleni tepih u ovom tmurnom koronarnom vremenu. U sportskom centru Zubieta trenira se od 11. aprilskog dana. U manjim grupama, na različitim terenima, uz korišćenje više svlačionica… I naravno, ta čuvena socijalna distanca visine jednog prosečnog krilnog košarkaša. Ali se trenira kako bi se spremno sačekao dogovor večito sukobljenih mišljenja, prekomercijalno nastrojenog Tebasa i ovovremeno fudbalski prekonzervativnog Rubijalesa. Takav rasplet omogućio bi plavo-belima nastavak borbe za učešće u Ligi šampiona, a ako kojim slučajem importovani italijanski scenario prizove fudbalski holandski, onda je već izvesno da ćemo Oiarzabala i kompaniju na jesen gledati uz vijorenje mušeme, što se u San Sebastianu nije dogodilo još od 2013, iako će vas zapravo svaki lokalni navijač vremenskom mašinom poslati u onu deset godina pre te, za njih prilično baksuzne.

Identičan broj bodova i 8 datih golova više u odnosu na malerozni Hetafe, kome uprkos trijumfu na novoj Anoeti u okviru 8. kola Primere izgleda drugu godinu za redom izmiče prava kontinentalna elita, trebalo bi da bude dovoljno za srećan kraj. Ali teško da Imanolovi momci priželjkuju takvu završnicu. Ako trijumfuju bez borbe neće smeti na oči generaciji Darka Kovačevića, Nihata Kavečija, Valerija Karpina, Lopez Rekartea, Ćabi Alonsa, Dmitrija Hohlova, Aranzabala, Sandera Vestervelda… Da, baš onih superheroja što opijeni francuskim šmekom sa klupe i teledirigovano vođeni baskijskom lojalnošću sa tribina, samo nepravdom neba, i to onog svetloplavog, galicijskog, u pretposlednjem kolu ne postaše pravi šampioni mada su te sezone, nazovi prave, bukvalno demolirali dva puta. Onaj kasniji Real bio je prvi, a za utehu ovom ranijem osmehnu se Liga šampiona pečatirana mastilom ubojitog tandema Kovačević – Kaveči što se istroši od 43 precizna udarca. Realno je samo ovaj skup ljudskih i igračkih kvaliteta kao homogena celina mogao da parira onom što duboko izboranih čela pre koji dan šampionski nazdravi prvenstveno u ime zdravlja, a stidljivo i za rađanje novih naslednika, vrlo verovatno, treće najuspešnijie selekcije u istoriji plavo-belih sa severa Španije.

A pitate se kako je sve počelo? Kao i svaka savršena priča, malo haotično, prilično spontano, reklo bi se uz dosta sreće, ali istina jeste nesporna harmonija koja vlada među tri noseća stuba krovne konstrukcije.

Getty Images/Harold Cunningham

Hokin Aperibai, jubilarni 30. predsednik Sosijesada, jedini je u novijoj klupskoj istoriji uspeo da prebaci dekadu čvrsto se držeći za pijadestal prvog među jednakima. Posle vicešampionske 2003, najviši funkcioneri su se menjali kao na traci od Astiazarana Irionda sve do Injakija Badiole, krčmivši lagano sav kapital koji je teškom mukom na terenu stican. Pri tom ne mislim isključivo na novac već i na sportski ugled, navijačku čast, komšijski paritet. Ali to obično tako biva.

Veliki uspon neminovno donosi još veći pad, a kada se i definitivno dotaklo dno pojavio se on. Zbog duga od 41 milona evropskih novčanica i igračkim pogonom u drugom rangu, malo je ko zavideo Aperibaiu kada je preuzeo kormilo gotovo potonulog broda. Bliska istorija svedoči da je ovom uticajnom baskijskom preduzetniku bilo potrebno manje od pet godina da obezbedi finansijsku solventnost i samo jedna da igrače vrati u elitno špansko društvo. Ali tu se nije stalo. Za američke medije jedan od najvećih svetskih dilera oružjem, a za lokalne večiti begunac od plaćanja poreza, za šta postoje i ozbiljne krivične prijave, uspeo je da nanišani visoke sportsko-organizacione domete, ali i da utaji preveliku pompu koja je karakteristična za crveno-crni komšiluk. On samo ćuti i radi. Nije inkasirao novce poput Lavova iz Bilbaoa kroz nestvarno visoke transfere u klubove Gordog Albiona, ali takođe nije ni forsirao prenaglašenu priču o tradicionalnoj kanteri kojoj je, da ironija bude veća , klub koji on vodi sada bliži nego Atletik. U Bilbaou Kenana Kodra nazivaju lokalcem iako mu je otac Meho pre fudbalske penzije uspešno boravio u San Sebastijanu kao fudbalski stranac dok za Txuri-urdin trenutno nastupaju golobradi mladići zaista stasali u tri baskijske provincije.

Nisu Aperibaia pratili samo hvalospevi. Imao je on i loših procena. Pogotovo u sportskom smislu. Ali čini se da je vremenom naučio da ekspresno ispravlja svoje greške i u hodu koriguje štetu proisteklu iz istih. Treneri su mu dugo bili bolna tačka, još od forsiranja Hogabe Arasatea koji se bukvalno učio na Sosijedadu. Njegova doktorska disertacija tek sada vidljiva u Pamploni, skupo je plaćena debaklom od Krasnodara u kvalifikacijama za Ligu evrope 2014, ili još paprenije više nego mizernim nastupom u Ligi šampiona godinu dana ranije. Pet grupnih poraza uz remi protiv Junajteda. Elitna priča za zaborav. O eksperimentu zvanom Dejvid Mojes izlišno je trošiti reči, a projekat Euzebio Sakristan tek je priča za sebe, ali možda i prekretnica u začetku stvaranja jednog moćnog rostera.

Getty Images/Alex Caparros

Tek nakon Lorenovog odlaska iz Zubiete Aperibai počinje da shvata važnost postojanja sportskog direktora. Do tada, za njega je to bila efemerna uloga, kozmetički incident koji prosto mora da postoji, kao fikus u ćošku prostrane kancelarije. Ne želevši da od novog trenera stvara klupskog menadžera što je Euzebio želeo da bude, Aperibai u klub vraća Roberta Olabea, o koga su se dežurni dušebrižnici odmah ogrešili plasirajući tezu da je došao kako bi promovisao sina na terenu, što je u startu bila notorna neistina.

Olabe je kročivši na posao u samom finišu sezone doneo rezonsku odluku. Mesto trenera pripalo je Imanolu Alguasilu, nekadašnjem desnom beku Sosijedada i Viljareala sa preko 120 nastupa u Primeri za nešto manje od 10 sezona. Takav potez nije bio nikakvo revolucionarno rešenje, pogotovo ako se pogleda koliko je bilo vremena da se prelazna opcija na klupi kanališe u trajnu. Ali pomak se ubrzo video. Mladi igrači iz Imanolovog carstva zvanog B tim momentalno su počeli da pokazuju zrelost u igri tako da ni rezultati nisu izostali. Ipak, Imanol nije želeo da nastavi. Olabe je insistirao da se njegov pogodak ne vraća u regrutni centar Aperibaieve oružarnice, a sam Hokin je nastavio da mašta o atraktivnijem rešenju.

Ta maštanja su ga ponovo odvela na krivi put. Asier Garitano dočekan je kao heroj u San Sebastianu, ali se još jednom pokazalo da neki ljudi kvalitetno funkcionišu isključivo u nepromenjenom poslovnom okruženju. Leganes je bio igrački i organizaciono miljama daleko od Sosijedada, ali Garitano nije mogao da se snađe u značajno povoljnijim uslovima za rad. I morao je da ode. Olabe je znao šta mu je činiti. Trojni sastanak. Aperibai i on obećavaju kontinuitet Imanolu, a popularni Šerif, kako ga po delu prezimena fudbaleri i zovu, uspeva da svoju razularenu bandu gotovo kompletno prekomanduje u prvi tim i umalo izbori Evropu već prošle sezone. Sada je to gotovo već izvesno.

Aitor Alcalde/Getty Images

A izvesno, i Imanol je odoleo. Nije dozvolio da ga fudbalski potroše oni što su konstantno u potrazi za izreklamiranim stručnjacima što mnogo traže, a malo pružaju. Nije doživeo sudbinu nesnađenog Davida Galjega iz Espanjola ili pregaženog Havija Kaljehe u čijim venama teče krv Žute podmornice. I oni su poput Alguasila bili treneri mlađih kategorija, pravi stvaraoci, ali ne i ljudi koji znaju da izbruse talente, bace ih u vatru i na pravi način valorizuju svoj rad.

Šerif je znao da odlazak Kanalesa u Betis nije koban, da Iljarine česte povrede nisu problem nego razvojna šansa, da Pardo nikada nije bio pola tima, da Oiarzabal nije više talenat nego po stažu fudbalski veteran, da Vilijan Hose može u Englesku ako želi jer ima ko umesto njega da preti protivnicima… Imanol je jednostavno znao sve. A ključna je bila spoznaja da njegov vrtić mora da postigne gol više od rivala na svakom meču. Rezultat se ne čuva, protivnik se napada. To je filozofija koja kratkoročno zna da iritira navijače, ali dugoročno nepogrešivo stvara pobednike.

O Bože, čitav tekst, a ni reči o novoj moćnoj generaciji Real Sosijedada! Pa to nije greška. O njima ne treba pričati. Oni pričaju na terenu. Oni su posebna priča. Oni će biti šampionski Real. Onaj prvi…