Upoznajte afrički klupski fudbal

REUTERS/Zoubeir Souissi

Fudbal koji se igra u Africi nije na nivou evropskog ili južnoameričkog. Organizacija Svetskog prvenstva 2010. godine dala je afričkom narodu veliku nadu da njihov fudbal može još napredovati i privući veću pažnju. Afrikanci žive za najvažniju sporednu stvar i doživljavaju je veoma strastveno.

U mnogim zemljama „crnog kontinenta“, običnim ljudima su najbitniji religija i fudbal. Fudbal je glavna zabava i jedan vid vere. Postoji jaka identifikacija sa klubovima, koji sve više napreduju u svakom smislu iako ih dobar deo sportske javnosti potcenjuje. Afrički klubovi i njihova zanimljiva nadmetanja imaju šta da ponude svakom fudbalskom zaljubljeniku. Na ovom dalekom kontintentu stanuje i najtrofejniji fudbalski klub sveta.

Liga šampiona

Najbolje klupsko takmičenje u Africi prvi put je održano 1964. godine. Format je nekoliko puta menjan, a trenutno se igra po sistemu: dva kola kvalifikacija, grupna faza sa 16 klubova raspoređenih u četiri šešira, a po dva najbolja iz svake grupe prolaze u četvrtfinale. Posle sledi polufinale i finale koje se igra na dve utakmice. Samo najbolji klubovi mogu biti deo elite kako bi takmičenje dostiglo najveći mogući nivo.

Nadmoć severnoafričkih zemalja (Egipat, Maroko, Tunis) sve je veća i očiglednija u poslednjih 20 godina. Najveći otpor trenutno pružaju rivali iz centralne i južne Afrike (Kongo, Južna Afrika). Al Ahli (Egipat) je sa osam osvojenih titula najuspešniji tim Lige šampiona, ujedno i najveći afrički klub. Prate ga večiti rival Zamalek i Mazembe (Kongo) sa po pet trofeja. Četiri puta je najbolji bio Esperans (Tunis), dok sa tri titule mogu da se pohvale Hafija (Gvineja), Radža Kazablanka (Maroko) i Kanon Jaunde (Kamerun). Važno je spomenuti južnoafričke velikane Mamelodi Sandauns i Orlando Pirate, koji su samo po jednom osvojili Ligu šampiona, ali igraju vrlo bitnu ulogu u afričkom fudbalu.

REUTERS/Zoubeir Souissi

U prethodne dve sezone titule je osvajao Esperans i tako postao tek četvrti klub u istoriji koji je odbranio trofej najboljeg tima Afrike. Način na koji su Tunišani odbranili tron prošle sezone u finalu protiv Vidad Kazablanke biće upisan u almanahe fudbala. Prva utakmica u Maroku završena je 1:1 i Esperans je sa velikim šansama čekao revanš kod kuće. Poveli su 1:0 a onda se dogodio nezaboravni trenutak u 59. minutu, kada je sudija zbog nepostojećeg ofsajda poništio regularan gol Vidadu za izjednačenje. Marokanci su bili besni na glavnog arbitra Bakarija Gasamu. Cela ova zbrka dobila je bizarne obrise jer sudija nije mogao da proveri svoju pogrešnu odluku iako je postojala VAR tehnologija. Razlog – VAR se pokvario. Monitor nije radio i snimak sporne situacije nije bilo moguće videti. Nastao je opšti haos na terenu, a potom su ušli redari i policija. Prekid je trajao skoro 90 minuta. Fudbaleri Vidada i ceo stručni štab odbili su da nastave utakmicu ubeđeni da je Esperans sve namestio. Funkcioneri Afričke fudbalske konfederacije su čak najavili da će biti odigrana nova utakmica na neutralnom terenu, što je razbesnelo tuniski klub. Na kraju se to nije dogodilo i Esperans je drugu godinu zaredom osvojio Ligu šampiona. 

U tekućoj sezoni trebalo bi da dobijemo novog prvaka, ukoliko se tokom leta nekako smiri situacija sa koronavirusom. Zamalek je u četvrtfinalu zaustavio Esperans ka trećoj uzastupnoj tituli. Polufinale će doneti susrete Al Ahlija i Vidada, Zamaleka i Radže Kazablanke, što je nova potvrda dominacije severnog dela Afrike. Mogli bismo da vidimo najveći egipatski ili marokanski derbi u finalu. Završnica obećava. Šteta je što će najverovatnije biti odigrano bez publike ako se takmičenje uopšte nastavi. Drugo najkvalitetnije klupsko nadmetanje je Afrički kup konfederacija, koji se igra od 2004. godine. Od grupne faze pa do kraja igra se po istom sistemu kao Liga šampiona. Mnogo je slabije takmičenje i velika uzbuđenja počinju tek u polufinalu. Najtrofejniji klub je Shafijen iz Tunisa sa tri titule. Aktuelni šampion je Zamalek.

Borba za svetski tron

Krajem svake godine najbolji afrički tim učestvuje na Svetskom klupskom prvenstvu. Najveći uspeh ostvarili su Mazembe i Radža Kazablanka, jedina dva kluba „crnog kontinenta“ koja su igrala veliko finale. Mazembe je probio led 2010. godine i učinio celu Afriku ponosnom, izbacivši meksičku Pačuku (1:0) i brazilski Internasional (2:0) na putu do odlučujuće utakmice. Posebno se istakao harizmatični golman Robert Kidijaba sjajnim odbranama i krajnje autentičnim proslavama velikog uspeha svog tima. Na pragu najveće slave isprečio se milanski Inter, željan da fantastičnu godinu kruniše novim trofejem. Nerazuri su lako trijumfovali sa 3:0 a ključni pogodak postigao je Samjuel Eto kada je Interu doneo prednost od 2:0. Kamerunac je ugasio sve nade svojim sunarodnicima. Uprkos porazu, fudbaleri Mazembea su uzdignuta čela mogli da završe utakmicu. Stekli su veliko poštovanje i ispisali najslavnije stranice u istoriji afričkog klupskog fudbala.

https://youtube.com/watch?v=CPQ_3-hB47o

Tri godine kasnije, poduhvat Mazembea ponovila je Radža Kazablanka. Maroko je 2013. godine ugostio najbolje svetske klubove. Radža je stekla pravo učešća kao domaćin i nacionalni prvak jer je tada šampion Afrike bio Al Ahli. Na putu do finala, prvak Maroka je morao da izbaci tri protivnika. Redom su položili oružje novozelandski Okland Siti (2:1), meksički Monterej (2:1) i brazilski Atletiko Mineiro predvođen legendarnim Ronaldinjom. Brazilac je postigao lep gol iz slobodnog udarca i doneo Atletiku izjednačenje u drugom poluvremenu polufinala sa Radžom. Temperamentni Marokanci su uz ogromnu podršku svojih vatrenih navijača (jedni od najboljih na svetu) uspeli u poslednjih deset minuta da postignu dva pogotka i sa ukupnih 3:1 savladaju favorizovani južnoamerički tim. Čim je sudija odsvirao kraj utakmice, fudbaleri Radže umesto da slave veliki uspeh rade nešto drugo. Gotovo svi su krenuli, kao dečica koja traže autogram od svojih idola, ka jednom jedinom – Ronaldinju. Oduševljeni što su imali priliku da igraju protiv Dinja i pobede ga pride, igrači Radže su došli da iskažu divljenje, skinuli su mu skoro celu opremu. Najsrećniji je dobio majicu, neko traku za glavu a delile su se i kopačke. Izgledalo je kao da je Ronaldinjo sebe stavio na rasprodaju. Grlili su slavnog fudbalera kao rođenog brata. Razumem ih potpuno. Scene koje Ronaldinja i čine fudbalskim božanstvom. 

Nakon svega toga trebalo je igrati i finale protiv najtežeg mogućeg protivnika Bajerna iz Minhena. Moćni evropski prvak je opravadao ulogu velikog favorita i relativno lako pobedio silno motivisanu Radžu sa 2:0. Bavarci su oba gola postigli u prvih 25 minuta utakmice i rešili sve dileme. Nisu uspeli Marokanci da odu do kraja. Vredno pomena su i učešća Al Ahlija na prvenstvima 2006. i 2012. godine u Japanu. Pre 14 godina osvojili su treće mesto pobedivši meksičku Ameriku sa 2:1. Oba pogotka za klub iz Kaira postigao je Mohamed Abutrika, legenda Al Ahlija i uz Mohameda Salaha za mnoge najbolji egipatski fudbaler svih vremena. Bio je najbolji strelac turnira sa tri data gola. Deset godina je predvodio najveći afrički tim do sedam titula u nacionalnom šampionatu i čak pet u Ligi šampiona. Za reprezentaciju Egipta odigrao je 100 utakmica, postigao 38 golova i dva puta osvojio Afrički kup nacija (2006, 2008). Najbolji afrički fudbaler koji se nikada nije oprobao u Evropi. Na prvenstvu klubova 2012. godine, Al Ahli je ponovo ušao među najbolja četiri. Ispao je u polufinalu od Korintijansa, kasnijeg prvaka sveta, minimalnim rezultatom 1:0. U utakmici za treće mesto Egipćani su poraženi od meksičkog Montereja sa 2:0. Esperans je prošle godine zauzeo peto mesto, savladavši katarski Al Sad 6:2.

Čekaće još neko vreme Afrika da se možda i jedan njen tim popne na krov sveta. Postoji drugi podatak kojim može da se ponosi. Toliko pominjani Al Ahli iz Kaira je najtrofejniji fudbalski klub na planeti sa ukupno 118 pehara u svojim vitrinama. Po broju osvojenih međunarodnih takmičenja kotira se na visokom drugom mestu sa 24 trofeja, samo dva manje od madridskog Reala. Ovde treba pomenuti i drugog egipatskog velikana – Zamalek. Nalazi se na osmom mestu sa 13 titula.

U drugom delu upoznaćemo se sa velikim rivalstvima u afričkom klupskom fudbalu. Utakmice koje donose velika uzbuđenja, ali, nažalost, i česte sukobe navijača. Ima svega.