Priča o MMA borcu koji raskrinkava „lažne“ majstore

Skener 18. maj 202015:37 > 16:02
Mike Hewitt/Getty Images

Da li ste nekada na bespućima interneta videli snimak u kojem sensei opskurne borilačke veštine magično mlati nepregledne nizove svojih đaka? Kao u filmu Bada Spensera ili Stivena Sigala, zamahuje u generalnom pravcu protivnika, a oni padaju kao pokošeni.

Guang Niu/Getty Images

Sigurno jeste i verovatno ste imali bezbroj pitanja. Da li iko istinski misli da je ovo realno? Da li „prebijeni“ polaznici borilačkih škola u tim snimcima zaista smatraju da je veština kojoj ih podučavaju upotrebljiva u stvarnom svetu? Da li, sa druge strane, sami učitelji veruju u nju? Da li je sve inscenirano? Ako nije, postoji li racionalno objašnjenje?

https://youtube.com/watch?v=mdUxPLIJVgI

***

Svima je poznato da je filmska industrija u drugoj polovini 20. veka doprinela ekspanziji istočnjačkih tehnika fizičke borbe „zapadnjačkom“ svetu. Američki vojnici koji su boravili u Drugom svetskom ratu na Dalekom Istoku, doneli su nazad u domovinu interesovanje za ove discipline. A zatim su došle sedamdesete, a sa njima i eksplozija akcionih filmova iz Hong Konga, zasnovanih na borilačkim veštinama. Mladi ljudi su, pre svega, bili oduševljeni radovima Brusa Lija, Džekija Čena i brojnih drugih zvezda.

Zanimanje za drevne veštine se produbilo, stvorila se ogromna potencijalna ciljna grupa, a neki su to znali da finansijski iskoriste. Kada je druga generacija borilačkih filmova krajem osamdesetih godina „poharala“ bioskope, nijednog dečaka, a vrlo često ni devojčicu, nije zaobišlo makar letimično interesovanje za filmove Žan-Kloda van Dama.

Povezano

Filmska industrija je dobro naplatila želju za istočnjačkim borilačkim veštinama, a šta je sa učiteljima tih tehnika? Mnogi od njih su svoj posao radili časno, polaznicima prenosili stečena znanja, dok su neki pokušali da se na nepošten način obogate od prodora azijskih borilačkih sportova, koji je bio nezaustavljiv.

Međutim, čitavo područje tih prastarih veština veoma je kompleksno, budući da je praktično svaka civilizacija u istoriji sveta u sklopu svog razvoja upražnjavala neki borilački sport. Kako je u 20. veku svet postao daleko povezaniji nego ikada ranije, neke do tada opskurne veštine doprle su do znatno većeg broja ljudi. One popularnije, postale su poznate svima.

Tu dolazimo do ključnog problema – u moru tih tehnika borbe neke jednostavno nisu primenjive u realnim životnim situacijama. Moderne „mešovite borilačke veštine“ dale su dosta dobar odgovor na pitanje šta je najefikasnije u uslovima najsličnijim borbi bez pravila. MMA inkorporira upućivanje udaraca stojeći na nogama, borbu u klinču, rvanje i teranje protivnika na predaju. Vrlo je lako uočiti iz kojih sportova dolaze najuspešniji MMA borci – to su: boks, kik-boks, rvanje, džudo, brazilski džiu džicu, sambo…

A šta je sa onima koje nemaju realnu upotrebu? Afrobrazilska borilačka veština kapuera je delimično ples, kao i akrobatska disciplina i teško joj je naći realnu primenu u borbi. Najveći broj drevnih veština potiče iz Azije i one jesu borilačke, ali je samo fizičko nadmetanje tek jedan aspekat čitave ceremonije koju one podrazumevaju. Nije ni logično očekivati da sumo rvanje, sport koji je prvi put zabeležen u osmom veku nove ere, bude savremeno u 21. stoleću. Današnji sumo je, baš kao i aikido, tai či ili ving čun, potomak drevnog rituala i sada je njegov značaj izmenjen u odnosu na vreme u kojem je nastao.

I to je sasvim u redu – sportovi te vrste, osim fizičkog aspekta, podučavaju polaznike i duhovnom elementu. Neki delovi veštine mogli bi da budu korisni u slučaju fizičkog sukoba, ali velikim delom to nije slučaj jer oni nisu ni strogo predviđeni za to.

Na drugoj strani spektra nalaze tzv. „lažne“ tj. beskontaktne borilakče veštine. Doduše, neke od njih podrazumevaju odrđeni kontakt sa protivnikom, ali ni izbliza ne simuliraju realnu situaciju. Vrlo često, kao u nekom animeu, majstori tih „veština“ uspevaju da pobede „protivnike“ ne dodirnuvši ih. Koriste svoje „zalihe“ energije kako bi telekinetički uspeli da savladaju rivala koji želi da im naudi. Zvuči previše naivno da bi i sedmogodišnje dete poverovalo, a kada se pogleda snimak deluje još šokantnije.

Međutim, ove stvari postoje u daleko većem obimu nego što bismo pretpostavili. Šezdeseth godina dvadesetog veka u Čikagu radio je izvesni „Grof Dante“, vlasnik crnog pojasa u karateu, koji je tvrdio da je ovladao tehnikom „dim mak“ – dodirom smrti, prema kojem možete onesposobiti protivnika pritiskom određenih tačke na telu. Da, kao u filmu Kil Bil. Dante je regrutovao mlade dečake reklamirajući se u stripovima kao „najopasniji čovek na svetu“, a u kasnijim godinama se ispostavilo da bi učenike koji bi dolazili kod njega u školu uključivao u bande koje su vršile pljačke i ubistva.

Tu je i Džordž Dilman, veoma poznati instruktor karatea koji je dosegao veliku popularnost u SAD promovišući tehniku kojom možete da nokautirate protivnika bez dodirivanja. Predavao je na brojnim seminarima, došao je do izvesne slave u tim krugovima i zaradio dosta novca. Svet je nasmejala epizoda emisije „Da li je stvarno?“ televizije Nacionalna geografija, u kojoj su novinari pokušali da testiraju u praksi Dilmanovo učenje telekinetičkog napada. Nepotrebno je reći, tehnike nisu funkcionisale ni na kome iz televizijske ekipe.

Anthony Kwan/Getty Images

Osobe na kojima sam isprobao tehnike su skeptici – zato one nisu radile. Takođe, postoje neki pokreti koje ljudi mogu da urade slučajno, koji potpuno anuliraju efekat“, rekao je Dilman posle svojih neuspelih „napada“. Sami odlučite da li verujete izgovoru.

Frenk Duks je možda bio i najpopularniji od ovih „stručnjaka“ – probio se u „mejnstrim“ i bio čak i inspiracija za „Krvavi sport“, hit-film Žan-Kloda van Dama. Bio je bivši marinac koji je dobio brojna odlikovanja, agent CIA, učenik slavnog mastera Senzo Tanake i vlasnik skora od 329 pobeda i nula poraza u mečevima u karijeri.

Postoji „samo“ jedan problem – sve je slagao. Nije bio ni marinac, ni agent, CIA, ni uspešni karatista, niti je postojao njegov čuveni učitelj – sve je razotkrio čalanak Los Anđeles Tajmsa iz 1988. godine. Ipak, Duks je ostvario uspešnu karijeru radeći na brojnim filmovima kao koreograf borbe.

Postoji mnogo prevaranata među učiteljima, trojica spomenutih su samo vrh ledenog brega. Ipak, jedno pitanje je još tu – učitelje motiviše finansijska ili neka druga dobit, a šta je sa polaznicima? Zbog čega oni padaju pred nevidljivim silama kojima ih neko napada?

Više je razloga koji bi to objasnili, ali nijedan ne daje kompletan odgovor. Ljudi jednostavno žele da budu deo zajednice, da imaju osećaj pripadnosti i ispolje urođeni „tribalizam“. Uloga učitelja, vođe u tom mikrokosmosu, veoma je važna jer je on taj koji pruža zaštitu jasne odgovore učenicima.

Polaznici koje zanima samoodbrana, naročito ako su pretrpeli neku traumu ili su labilni, žele osobu koja će im pružiti instrukcije kako da odbiju napade nasilnika. Laki odgovori i autoritet koji se ne dovodi u pitanje deluju blagortvorno na ranjive ljude i zbog toga im nekada veruju do komičnih granica, pa makar to značilo pretvaranje da vas je neko savladao oksimoronskim beskontaktnim udarcem.

Mnogi od spomentih spornih gurua poput Dantea, Dilmana ili Duksa bili su odlični psiholozi. Tačno su znali kako da ovladaju grupom i kontrolišu je kako bi ostvarili ličnu finansijsku dobit.

Broji ljudi koji su praktikovali borilačke veštine su saglasni – ovaj svet oduvek poseduje crtu koja se viđa u nekim verskim organizacijama i često se promoviše kult vođe. Negde je to u bezazlenoj formi, tek puki naklon učitelju na početku i kraju časa, dok u drugim situacijama kult može da eskalira i prouzrokuje zlokobne posledice.

***

Jasno je da „prevarantske“ borilačke veštine predstavljaju način uzdizanja nivoa samopoštovanja kod „mastera“, ali pre svega, to su razgranate kriminalne šeme koje za cilj imaju uzimanje novca ljudima. Međutim, kakav je slučaj sa legitimnim borilačkim veštinama, koje postoje vekovima i koje su potpuno drugačija stvar, ali su u realnosti praktično neprimenjive? Gde se i čitavoj ovoj priči nalaze tai či, vušu, ving čun i slične discipline?

Kod njih je ključno ne preći tanku liniju i ne dovesti u opasnost svoje učenike. Te discipline treba da se praktikuju kako bi obogatile život polaznika, ali njih ne treba dovesti u zabludu da će savladavanjem tih disciplina moći da se suprotstave napadaču ili pljačkašu.

Na tome je insistirao junak naše priče – po svom priznanju „osrednji“ kineski MMA borac Su Sijaodong.

Ovaj 40-godišnjak je pored borilačke karijere radio voditelj i di-džej, a nastupao u manje relevantnim MMA promocijama. Pre nekoliko godina pronašao je svoju misiju – modernizovanje tradicionalnih kineskih borilačkih veština, tj. dokazivanje da su inferiorne u odnosu na savremene zapadnjačke borilačke sportove.

Ronald Martinez/Getty Images

Tradicionalni kineski vušu, baš kao i tai či npr, predstavlja filozofiju i društveni medij. To nisu borilačke veštine. Kina treba da se reformiše i otvori ka ostatku sveta, a borilačkim veštinama je to naročito neophodno. Zaostajemo za Zapadom 40 godina i moramo da učimo od njih. Majstori vušua se u domovini osećaju kao ribe u vodi i odbijaju da rade na svojim veštinama“, izjavljivao je često Su Sijaodong, koji je vlasnik sale i MMA kluba u Pekingu, u kojem je zbog čitave situacije postao prilično popularan među mladima.

Ne treba naglašavati da Suove izjave nisu bile u milosti Komunističke partije Kine, koja poslednjih godina marljivo radi na promociji upravo tih prastarih veština i pokušava da naglasi njihovu istorijsku vrednost što je češće moguće. Tai či u Kini ne predstavlja puke vežbe za održavanje linije, već je duboko utkan u baštinu naroda. Tai či, vušu i ostale veštine su aspekat patriotizma i nacionalnog ponosa.

Nije Su samo oštro kritikovao upotrebnu vrednost tih tehnika, već je često izazivao najbolje u tim veštinama. Kineski MMA borac bio je spreman da se oproba na borilištu u direktnom okršaju sa svakim ko je tvrdio da primena tih veština nije lažna.

Kada je 2017. godine Su za manje od 20 sekundi brutalno nokautirao vremešnog velemajstora tai čija Vei Leija, kineska javnost bila je šokirana, baš kao i sam Lei, koji definitivno nije očekivao ono što mu se dogodilo.

„Besni pas“ Su je nastavio – izazvao je majstora ving čuna Lu Ganga i polomio mu nos za manje od 90 sekundi. MMA borac se tu nije zaustavljao – u duelu za duelom, Su je bez poraza dominirao u duelima sa različitim majstorima. Mora se reći, nije Su bio baš sjajan pobednik, vrlo često se rugao poraženima i pokušavao da ih ponizi kako god je mogao.

Sve je prevara, otkrio sam svetu da je sve laž. Svima sam trn u oku“, grmeo je Su posle pobede.

Lakoća kojom je Su porazio svakoga ko mu se našao na putu zapanjila je kinesku javnost, a možda najveći utisak ostavlja izraz neverice na licima poraženih – jednostavno nisu mogli da pojme da će, posle godina nepostojećeg otpora, neko zapravo krenuti na njih sa namerom da ih nokautira.

#related-news_0

Javno je Su izazivao još jednog prvaka tai čija, Čena Sijaovanga, vređajući ga i nazivajući ga „psom“ i „prevarantom.“ Čen je tužio Sua za povredu časti i dobio spor na sudu, a kazna je bila ogromna – MMA borac morao je da se sedam dana u nizu preko društvenih mreža naširoko izvinjava Čenu i plati 400 hiljada juana, tj. skoro 60 hiljada američkih dolara!

Međutim, to nije bilo najgore za Kineza jer je ova kazna „uništila“ njegov društveni kredit i nanela mu ogromnu štetu. Sistem društvenog kredita u Kini počeo je da se primenjuje od 2014. godine, a očekuje se da će do kraja 2020. godine biti u punoj upotrebi. On je zamišljen da meri poslovnu, ekonomsku i društvenu reputaciju, a posle velike novčane kazne, Suov rejting je bio „D“, što je značilo da mu neko vreme nije bilo dozvoljeno da putuje avionom, pojavljuje se na televiziji i bude vlasnik nekretnina, između ostalog.

Su nije ustuknuo i podržao je proteste protiv kineske vlade u Hong Kongu u svom obraćanju na Jutjubu. Snimke svojih govora snimao je i slao prijateljima van granica države, kako bi mogli da ih aplouduju na popularni sajt, budući da on nije dozvoljen u Narodnoj Republici Kini.

Dolazio Su je na brojne informativne razgovore sa policijom zbog svojih stavova , optuživali su ga da je špijun, brisali su mu postove i profile sa društvenih mreža… Nedavno se borio u Bangkoku, a svoju MMA karijeru nastavlja da gradi van granica Kine, u kojoj očigledno nije mnogo cenjen. Ipak, neke teme je pokrenuo.

youtube printscreen

***

Na kraju treba jasno podvući da borilačke veštine sa velikom tradicijom nisu ni u kom jednake podvalama prevaranata koje su spomenute u prvom delu teksta. Bavljenje tai čijem je zapravo zdravo i mnogo je bolje baviti se njime nego ne biti uopšte fizički aktivan. Poenta tai čija i sličnih sportova nije nasilje, naprotiv. Osim toga, te veštine mogu da budu dopuna nekim drugim – MMA as Toni Ferguson često je naglašavao koliko su mu ving čun tehnike pomogle u UFC susretima.

U pitanju je ono popularno „bolje nego da deca budu na ulici“ – i to je istina. Velikoj većini ljudi samoodbrana neće nikada biti potrebna. Koliko često čujete da je neka odrasla osoba zapravo učestvovala u fizičkom sukobu? Mnogi od učenika će provesti čitav život, a neće oprobati stečena znanja, dok će u međuvremenu biti zdraviji zbog vežbanja – to je najbolji mogući scenario!

Problem je isključivo onaj koji se tiče samopouzdanja. Ako vas neko napadne sa željom da vam naudi, a pritom možda ima oružje, onaj ko brine za vas vam neće preporučiti „drevni kineski stoprocentno uspešni zahvat“ ili nešto slično. Odgovor je ili jednaka sila ili bežanje, nikako samopouzdanje bez pokrića.

I to je ono što je Su promocijom MMA u odnosu na veštine prošlosti pokušao da istakne. Cinik bi na kraju možda mogao da kaže – da li je zapravo pobedio? U lošijoj je situaciji nego što je ikada bio pre sukoba sa majstorima, dok su njegovi protivnici i dalje uspešni i poštovani, uprkos kratkotrajnoj sramoti koju su pretrpeli.

Su ostaje u nepovoljnom statusu, borilačke veštine neće nestati, a na svakome od nas je da naučimo kako sami da odlučimo šta treba primenjivati.

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)