Vesna Čitaković – prva Keva srpske odbojke (II)

Skener 22. maj 202012:29 > 12:35
Foto: FIVB

Drugi deo priče o legendarnom kapitenu Vesni Čitaković-Đurišić (41), zapravo je nastavak besede o danas najsvetlijoj generaciji srpskog sporta, ženskoj odbojkaškoj selekciji Srbije.

Posle epizode o užičkom Jedinstvu i prvim koracima u tadašnjoj reprezentaciji Jugoslavije, Vesna je nakon porođaja i čuvenih kvalifikacija za Svetsko prvenstvo, 2006. godine razmišljala samo o svom prvom odlasku u Japan i susretu sa nepoznatim.

Sećam se da smo na Svetsko prvenstvo otišle sa željom da prođemo grupu i uđemo u drugi krug takmičenja. Imale smo pretposlednji rejting na FIVB rang listi, a sada svi znamo da smo se kući vratile sa bronzanom medaljom!”, priča legendarna „Keva”. „Oni iskusniji sportski novinari naš uspeh su predstavili jednim od najvećih čuda ikada! Na Šampionat smo otišle iz baze u Kovilovu, ispraćene od samo nekoliko prijatelja, a dočekane smo na čuvenom balkonu Gradske skupštine, kao prva ženska ekipa, kojoj je priređeno tako nešto!

Seća se Vesna i mnogih detalja sa Svetskog prvenstva i samog boravka u Japanu:

Za sve nas, to je bio prvi odlazak u Japan. Bile smo impresionirane i putovanjem i gradovima, njihovom hranom i kulturom. Kad je sport u pitanju, nismo imale pojma kakav je sistem takmičenja. Znale smo otprilike da treba da pobedimo dva meča u grupi, kako bismo prošle u naredni krug…

A po onoj „šta deca znaju šta je 100 kila…”, vi ste pobedile svih pet mečeva u grupi!

Turnir smo dočekale spremne. Italija je bila naš prvi rival i veći motiv od svetskih prvakinja nam nije ni trebao. Krenemo u prvi set, nešto se borimo, hoćemo-nećemo i ostavimo ih na 18, vodimo 1:0. U drugom setu nastavljamo da ih gazimo, vodimo 2:0. Počinje treći, Italijanke prebledele, Barbolini se preznojava. Bio je neki egal u završnici i moja draga Maja (op.a. dizač Ognjenović) počinje da „kuva”. Prva ode u aut, mi dobijemo naredni poen, pa one još jedan, pa ponovo Maja skuva u aut, živnuše Italijanke. Priđem Maji, stegnem je u predelu stomaka i kažem „skuvaš li još jednu, odseći ću ti ruku”! Gotovo, Maja se rasplače, izgubismo set, a onda Terza u pauzi počne da viče na mene. Napravi se frka, ali je na kraju sve dobro ispalo. Dobile smo tu utakmicu, oprostila je meni to moja Majica čim se sve završilo…

Usledile su utakmice protiv Kube i Perua, po Vesni dve najvažnije na putu ka medalji.

Kubanke su bile moćne, ali i nekako divlje! Znala sam dobro njihove dizače, brzo smo ih isprovocirali sa nekoliko blokova, prekih pogleda, ali i osmeha. Puno su grešile, sve su nam poklonile. Nije bilo lako, ali smo i taj meč dobile sa 3:1, pa su mnogi počeli da pričaju o nama. Znala sam da će najteže biti protiv Peruanki. Njima je to bila poslednja šansa da se vrate u borbu za visok plasman, a kod nas se stvorilo određeno opterećenje, posle dve velike pobede. Gubile smo 2:0, a onda je Terza zamenio pola postave. I pokrenuo ekipu. Pobedile smo i već tada je bilo jasno da idemo ka polufinalu.

Foto: FIVB

Na Svetskom prvenstvu u Japanu, u Zemlji izlazećeg sunca, osvajanjem bronze, rodila se jedna nova odbojkaška velesila, ženska selekcija Srbije?

Za svaku od nas to je bio dar s neba, prava nagrada za ogromno odricanje. U narednih par godina uspele smo da dokažemo da to nije bilo slučajno, nažalost, više nikada u tom sastavu…

Na klupskom planu, karijeru ste nastavili u Ezačibašiju, jednom od najvećih klubova na svetu.

Suprug Duško i ja smo seli za sto i dogovorili se o svemu. Razumeo je moju želju da zaigram za velike klubove i da se rastanemo na neko vreme, pošto je sin morao da ide sa mnom u Tursku. Jednostavno, nisam želela da ostanem nedorečena u sportskom smislu i da mi dete jednog dana ne bi postavilo pitanje, „mama, zašto si bila luda i nisi igrala za najjače klubove, a mogla si”? Provela sam tri prelepe godine u Ezačibašiju i tek sa 27 godina potpisala sam prvi ozbiljan ugovor. Gde god sam bila, osvojili smo neki trofej, u Turskoj smo postali šampioni – 2007!

Povezano

Te godine trebalo je da sa reprezentacijom odigrate i Evropsko prvenstvo u Belgiji i Luksemburgu?

Bilo je to još jedno nezaboravno takmičenje i velika srebrna medalja, koja nas je pomalo neočekivano odvela na Svetski kup”, kaže kapiten prve velike generacije ženske srpske odbojke.

U svoj nesreći, pošto smo na put pošle bez Ivane Đerisilo, imale smo na kraju i dosta sreće. Poljakinje su nas odvele u borbu za medalju, pobedivši Holandiju u meču, koji im i nije toliko značio. Kasnije su se radovale što su nas ponovo izvukle u polufinalu, a mi smo im se ružno zahvalile. Pregazile smo ih 3:0 u nezaboravnoj atmosferi u Luksemburgu, odigravši jednu od najboljih utakmica generacije. Finale je bilo čudno, igrali smo i bez Anje Spasojević, što je već bio preveliki hendikep za nas. Izgubili smo, ali je sreća bila ogromna, osvajanjem nove medalje i potvrdom onog što smo uradili godinu pre toga u Japanu”.

Olimpijske kvalifikacije za Peking krenule su samo par dana kasnije Svetskim kupom, još jednim takmičenjem u Japanu. Za kratko vreme, sve devojke osetile su i težinu igranja za veliku reprezentaciju.

Smenjivali su se turniri, a putovanja su bila naporna. Sećam se da sam te godine trogodišnjeg sina Nikolu viđala samo na Skajpu. Oprostili smo se u junu, a došla sam kući u oktobru. I onda ponovo taj Svetski kup u Japanu, koji se igrao u novembru. Igrali smo ga bez Anje Spasojević i Nataše Krsmanović i zauzele odlično peto mesto, osvojile smo dovoljno bodova da obezbedimo poslednji krug olimpijskih kvalifikacija. Pre toga su usledile evropske kvalifikacije u Haleu, ali se ni tamo nismo plasirale za Peking. Treća šansa je objektivno bila najlakša. Posle pet pobeda u prvih pet kola, plasirale smo se na Olimpijske igre i san je postao java”, priznaje Vesna.

FOTO: CEV

Pomalo neočekivano, vaše poslednje takmičenje za reprezentaciju bile su upravo Igre u Pekingu?

Iskreno mi je žao što na tim Igrama nismo pokazale sve što znamo, ali nije bilo ni realno, Peking je bio krupan zalogaj za nas u tom trenutku. Tamo smo se osetile olimpijcima i shvatile zašto je to jedna posebna priča. Za mene je bila velika sreća i satisfakcija!, kaže Vesna i dodaje:

Posle Igara u Kini primetila sam da mi ponestaje energije i emocije, jer šest godina nisam imala odmora. Postala sam željna deteta i porodice. U stvari, posle 30. godine života, shvatila sam da sa nekim minimalnim odricanjem mogu da igram na zadovoljavajućem nivou i da upotrebim sve svoje iskustvo. To mi je značajno pomoglo u nastavku klupske karijere”.

Reprezentaciju Srbije, Vesna je ostavila u sigurnim rukama i na visokim pozicijama. Srećna je, kaže, zbog načina na koji je sarađivala sa jednim potpunim miksom igračkih i karakternih osobina, kako u ekipi, tako i u stručnom štabu?

Terza je bio lider, on i ja smo imali drugarski odnos, pomalo i čudan. Uvek smo mogli da sednemo i porazgovaramo iskreno o svemu. Čak i da se posvađamo, ali to smo znali samo nas dvoje, ili još par bitnih ljudi u ekipi. Uz nas je uvek bila i Maja Simanić, čija se reč u reprezentaciji izuzetno poštovala. Nas dve smo nekako predstavljale sponu između igračica i stručnog štaba. U ženskom kolektivu imate puno komplikovanih situacija van terena, a mi smo uvek želele da su sve stvari jasne i da se pravila poštuju. Tu smo bili jedni za druge, pokrivali smo se i to se na kraju videlo na terenu.

Kroz karijeru niste imali mnogo povreda?

Kod mene bi povreda značila operaciju. Najozbiljnija je bila ona u Bešiktašu, kada sam zbog povrede vrata morala da završim sezonu i odem u Indoneziju.

Postojala je mogućnost da 2011. godine odigrate Evropsko prvenstvo u Srbiji, čak ste i došli na pripreme u Hotel M, ali niste ostali do kraja. Šta se dogodilo tada?

Svašta se pričalo o tome, a ja, kao ni tada, neću baš reći sve. Jedino što želim da kažem je da kapitenska traka nije bila problem. Tih problema uopšte nije ni bilo. Možda sam i ja prenaglila u nekim stvarima, sada bih odreagovala drugačije, nešto bih progutala, ali nema više nazad.

Bez obzira na to, šest godina ste bili pojam kapitena?

„Bila sam kapiten, znam šta to znači, jedina, nazovi prednost kapitena bila je ta što prvi uzmete trofej, kojeg neko nikada ni ne osvoji. Na mnoge stvari sam morala da zažmurim, brinula sam i o tuđim mukama, a najviše me je nerviralo to, što sam posle mečeva uvek ja išla na konferencije za novinare. Nekada bih najradije rekla „marš svi, idem kući”, a morala sam da glumim finoću. Ponavljam, žao mi je za tu 2011, bila sam preponosna i luda, sada ne bih sigurno otišla. Bilo je tu malo i do vaspitanja i do morala, nije do kapitenske trake, verujte mi.”

moja crvena zvezda

Klupsku karijeru nastavili ste u Turskoj i Poljskoj. Bilo je izleta do Indonezije, a na kraju zanimljiva kombinacija, Crvena zvezda, pa Bergamo. Od karijere ste se oprostili osvajanjem Kupa Italije!

Kad pomenuste Kup, moram da Vam kažem da sam ja verovatno jedina igračica u istoriji, koja je u jednoj sezoni osvojila dva nacionalna Kupa. Prvi sa Dinamom iz Bukurešta, drugi sa italijanskom Vilom Korteze. A što se tiče epizode u Crvenoj Zvezdi, došla sam na poziv Ane Avramović i tadašnjeg trenera Ace Boškovića, kako bih pomogla jednoj mladoj ekipi. Zvezda je veliki klub, ja sam uvek imala sjajnu saradnju sa njima, jer sam se često pripremala na Marakani. Ostali smo u Ligi, spremali smo se za finale Kupa, a onda je stigla ponuda iz Azerbejdžana, gde je na kraju otišla Aleksandra Petrović. Početkom marta zvali su iz Bergama, tamo su me čekale Lo Bjanko, Kardulo, Katarina Barun… Mirjam Sila je bila mlada. Rečeno je da ćemo brzo ispasti iz plej-ofa i da će sezona biti kratka. A mi na kraju, sa trenerom Lavarinijem, osvojismo Kup Italije. Bilo je sjajno!

Pomenuli ste puno velikih odbojkašica sa kojima ste igrale. Ko je na Vas ostavio poseban utisak?

„Ne znam, sve su tada, ili kasnije, napravile sjajne karijere. Aguero, Grun, Pahale, Mirka Frančija, Kardulo, Lo Bjanko, Metkalf, Hanif, Naz Ajdemir, Ezra Gumuš, Gulden, Berg, Ancanelo, Kruz…”

A ko je od naših igračica bio najtalentovaniji u to vreme?

„Što se tiče talenta, tu je Ivana Đerisilo bila neprikosnovena. Ona je mogla da ustane u šest ujutro i pravo iz kreveta odigra utakmicu za desetku. Bog joj je dao tako telo, takve mišiće i takve predispozicije.”

A ko je bio najveći radnik?

„Sve su bile veliki radnici, ja sam bila najveći, naravno!”, nasmejala se Vesna. „Šalu na stranu, imate primer Anje Spasojević, ona je sve stekla radom. Fizički je bila nešto slabija od ostalih, ali se mnogo trudila, bila je disciplinovana i što se tiče rada i jela i hrane i pića. Jelena Nikolić isto, Maja Ognjenović je prošla trnovit put kao dizač…”

Šta danas radi Vesna Čitaković-Đurišić i kakve ima planove za budućnost?

„Danas čuvam mlađeg sina Pavla i spremam se za povratak u odbojku. Uz porodicu, to je moja najveća ljubav”.

Čuli smo da je stariji sin Nikola supertalentovan košarkaš. Dokle je došla njegova karijera?

„On je dete koje je odraslo u sportskoj dvorani i samo je bilo pitanje vremena, koji će sport da izabere? Išao je i na karate i na fudbal, džudo, tenis… Prvi put kad je krenuo na košarku, tu se i zadržao. Drago mi je što je pronašao svoj sport. Krupan je, visok sad već dva metra, a ima 16 godina. Ušao je i u kadetsku reprezentaciju Srbije, igrao je i na EJOF-u, takmičenju na kojem ja nikada nisam bila. Član je Mege i mislim da je u sigurnim rukama”.

Foto: FIBA

Čime mama Vesna može da ga savetuje?

„Najvažnije je da voli to što radi, da bude marljiv i da trenira, da ne gubi vreme. Treba da poštuje saigrače i trenera. Sad je sportista, ima veću dozu odgovornosti, jer je to i van terena. To mogu da mu savetujem, a u tehnički i taktički deo priče se ne mešam, košarku ne poznajem. Odgledam i neku utakmicu, ponekad mali Pavle prespava neku, pa ne mogu da ga budim, ali pratim.”

U Zvezdi ste bili sportski direktor, da li je to neka Vesnina budućnost?

„To me je zanimalo oduvek, želela sam i želim da ostanem u sportu, pogotovo u klubu kakav je Crvena zvezda. Sportski direktor je nezahvalna funkcija kod nas, ali kad imaš svoje ciljeve i dobre saradnike ništa nije teško i ništa nije nemoguće, kao što smo i dokazali. Zvezde nigde nije bilo u mlađim kategorijama četiri-pet godina, a onda smo za kratko vreme, uz malo drugačiji koncept, malo više rada i truda i donošenjem pravih odluka, doneli titule u svim kategorijama na nivou Beograda. Bilo ih je i na državnom nivou. Uradili smo sve kako treba, ali kad sam otišla na trudničko, neke stvari su se promenile, nismo mogli da pronađemo zajednički jezik, nisu mi se dopale neke stvari, razišli smo se na prijateljski način.”

Prošle godine, iako je Srbija odbranila evropsku titulu, intervjuom u jednoj novini otvorili ste dušu i rekli sve što vam smeta u srpskoj odbojci. Upozoravali ste na neke stvari, na koje je nedavno upozorio i Zoran Terzić, koji je rekao kolegama da Srbiji nedostaju supertalenti?

„Ja sam sportista, sa zdravim sportskim duhom, znam odbojku i znam o čemu pričam. Dok igraš, svaki dan ti neko određuje kad ustaješ i kad ležeš, imaš raspored po kojem funkcionišeš. Jednog dana se probudiš i nema više toga. Onda postanete neko, ko želi da se bavi mlađim kategorijama i ko želi da ostane u sportu. Pojam sportskog radnika je izumro kod nas. Bila sam revoltirana nekim stvarima, koje sam videla. Odjednom su se pojavili neki ljudi, koje za 30 godina bavljenja odbojkom nikada nisam videla. Slažem se ja da dođu novi ljudi, ali neka dođu ljudi iz odbojke.”

Definitivno, baza je široka, ali nema ekstra kvaliteta?

„Sa Crvenom zvezdom, u onih godinu i po dana koliko sam obavljala ulogu direktora, išla sam i gledala finala takmičenja mlađih kategorija po celoj Srbiji. Terzić je rekao da je Milena Rašić naš poslednji vrhunski igrač, i to srednjak. Znaju ljudi o čemu pričam. Bile su kasnije još Jovana Stevanović i sada Mina Popović, ali to je sve. Kao neko ko je iskren i ko stvarno voli ovaj sport, ko ne zavisi ni od koga, već od svojih deset prstiju i svog rada, rekla sam javno da imamo krizu igrača i krizu trenera, koji sada rade u mlađim kategorijama. Imaćemo problema sa igračicama već za godinu dana.”

Da li ste vi imali problema posle tog intervjua?

„Taj intervju je izašao u pravom trenutku, na vreme, da ne kažem u poslednji čas. Da li se neko naljutio, to je njegov problem, moje namere su bile čiste, poštene, ali udarile su tamo u metu, gde treba da udare. Ipak, drago mi je što su ljudi u Savezu shvatili moju priču kao dobronamernu, pa se sada trude da obezbede bolje uslove i trenerima i klubovima. Trenerske plate su po hiljadu-hiljadu i po evra u inostranstvu, a ovde bi sigurno ostali i za manje para i pravili igrače, čime bi se vratio uloženi novac. Kritikovala sam to, što nijedan naš klub osim Vojvodine nije igrao u Evropi, pa je u međuvremenu postignut dogovor da država i sponzori Saveza pomažu klubovima u nastupima u evro kupovima. U martu je objavljena ta vest i svaka čast svima na dogovoru. Igranje u Evropi je ogromna stvar za igračice, neverovatno iskustvo. Dobro je, pomeraju se stvari na bolje. Ima tu još puno posla, čekamo nacionalni centar, ali verujem da će i on doći uskoro”, dodala je Vesna.

Kakva je situacija u Vašem Jedinstvu, Užice sada ima trećeligaša?

„Užice je nekada bio hram odbojke u Srbiji, imao je tradiciju, pravio je igračice. Zlatiborski okrug je ogroman, ljudi su poreklom iz Hercegovine, visoki, snažni. Ako tu ne može da se nađe 10-12 devojčica koje mogu da treniraju i sa kojima može da se radi, onda ne znam gde može?! Ne možemo se večito oslanjati na našu bratsku Republiku Srpsku. Brankica Mihajlović nikada nije igrala našu Ligu, Tijana je samo ludom srećom i zahvaljujući ljudima iz Vizure, ali i patriotizmu njenih roditelja, došla u Srbiju, a ne u Tursku. Šta bi bilo da njih dve odu? Još malo će i one da igraju, šta ćemo posle? Ne mogu da igraju 10 godina bez pauze, ne može ni televizor toliko da radi. Nadam se da je onaj moj intervju doprineo da se ljudi probude u poslednji čas i da se pokrenu.”

Ima li tu negde mesta i za Vas?

„Tu sam, bila sam u Savezu kao tim menadžer juniorske reprezentacije, ali ja sam čovek koji je u životu sve prošao i video. Moji prioriteti su drugačiji, vezani za teritoriju Srbiju i ako ima neki posao za mene, rado bih pomogla, jurila talente, pokazivala im neke stvari. Ne pitam prvo za novac, prvo bih radila, pa ćemo posle, ako ga bude i zaraditi nešto…”

Foto: OSSRB

Šta biste na kraju poručili devojkama koje su Vas nasledile?

„Ništa, šta ja ima da kažem devojkama koje su najbolje na Svetu i Evropi. One rezultatima govore o sebi. Nikada nismo imali problema sa srednjacima i to mi je posebno drago. Sve devojke su sjajne, kao ekipa fenomenalne. Posle teških sezona dođu i igraju za reprezentaciju, nemaju slobodnog vremena, a ni vremena za porodicu i prijatelje. Igraju za našu zemlju, na našu radost i nastavljaju jednu lepu tradiciju.”

A šta biste poručili Zoranu Terziću?

„On je danas odbojkaški Tito! Večiti selektor i bilo bi mi drago da ostane tu što je moguće duže. Pronašao je sebe, zna kako treba, iskusio je sve, ima zavidnu klupsku karijeru. Malo je trenera koji mogu da se pohvale takvim uspesima, takvim rezultatima…

Tako priča srpski Džajić, Vesna sa brojem 11. Kaže na kraju, nikada nigde nije zaboravila dres...

„Nikada! Čiji god, za mene je dres uvek bio svetinja. Stajao je čist i opran u posebnoj pregradi u torbi. Što se tiče broja, zapao me u Užicu i ostao do kraja života. Bilo je promena, ali ako je valjao Džajiću, što ne bi valjao i meni”, nasmejala se na kraju jedna i jedina, neponovljiva, Vesna Čitaković-Đurišić, prva Keva srpske odbojke.