Džaja

FK Crvena zvezda

Pre 74 godine, 30. maja 1946. u Ubu je rođen Dragan Džajić, jedan od najvećih igrača nekadašnje Jugoslavije i zvanično najbolji fudbaler Srbije svih vremena.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdeetih godina prošlog veka tadašnja ’jedanaestica’ Crvena zvezde i reprezentacije Jugoslavije bila je verovatno prvo levo krilo sveta, a njegovi driblinzi, centaršutevi i udarci predstavljali su nerešiv problem za čuvare i protivničke golmane.

Džaja je noseći dres beogradskih ’crveno-belih’, za koje je odigrao 590 utakmica i postigao 287 golova, osvojio pet titula šampiona Jugoslavije i četiri trofeja Kupa Maršala Tita. Sa timom sa “Marakane” je u sezoni 1970/71 izborio plasman u polufinale Kupa evropskih šampiona, ali je zbog isključenja u četvrtfinalnom duelu sa Karl Cajsom u Jeni propustio naredne dve utakmice sa Panatinaiskosom u kojima je Miljanićev sastav propustio istorijsku priliku da bude akter završnog nadmetanja za pehar najvažnijeg klupskog takmičenja ’Starog kontinenta’. Mada je nosio dres ’Plavih’ na Mundijalu u SR Nemačkoj 1974. može se reći da je vrhunac karijere imao šest godina ranije na završnom turniru Kupa evropskih nacija u Italiji na kojem su naši reprezentativci zauzeli drugo mesto.

Tada 22-godišnji Dragan je bio prvi strelac ovog turnira, a njegov pobedonosni gol u polufinalnom susretu sa ondašnjim svetskim šampionima Englezima u Firenci je verovatno bio najvažniji koji je postigao u karijeri. Zatresao je mrežu i u prvom finalnom susretu sa ’Azurima’ u Rimu što, na žalost, ni njemu ni njegovim saigračima koji su nosili dres sa šest buktinja nije bilo dovoljno da se na kraju popnu na evropski fudbalski Olimp. Džajić je na kraju te 1968. godine dobio Bronzanu loptu francuskog lista “Frans fudbal”, a da švajcarski sudija Dinst nije tog 5. juna svojim odlukama sprečio Jugoviće da savladaju Italijane gotovo je sigurno da bi levo krilo selekcije sa Balkana bilo proglašeno najboljim igračem ’Starog kontinenta’.

Matirao je protivničke golmane i u dva susreta završnog turnira Kupa evropskih nacija odigranog 1976. u našoj tadašnjoj državi, pa je tako sa četiri postignuta gola u pet odigranih utakmica najefikasniji strelac finalnih turnira ovog takmičenja u eri dok su na njemu učestvovale po četiri reprezentacije.

Treća “Zvezdina zvezda” je šest godina (od 1966. do 1971.) zaredom u anketi “Politike” birana za najboljeg fudbalera SFRJ, dok je 1969. proglašena prvim sportistom Jugoslavije. Čovek za koga je slavni Pele izjavio “da je najbolje levo krilo sveta” imao je tu čast da 1968. i 1971. nastupi za reprezentaciju naše planete, a tri puta je (1970. i dva puta 1972.) oblačio dres selekcije Evrope.

Džajić je nesumnjivo postigao mnogo, ali je mogao i više da ga dva isključenja nisu sprečila da sa Zvezdom i reprezentacijom bude akter finalnog susreta Kupa šampiona, kao i Mundijala u Meksiku. Javnosti je mnogo više poznata priča o njegovom, kasnije će se ispostaviti, nepravednom isključenju u Jeni, koje je možda bilo presudno da Panatinaikos, a ne Crvena zvezda ode na megdan Krojfovom i Vasovićevom Ajaksu na “Vembli”.

Dve i po godine ranije, samo nekoliko meseci nakon uspeha našeg državnog tima na finalnom turniru Kupa evropskih nacija u Italiji, izabranici selektora Rajka Mitića su u Briselu igrali važan susret kvalifikacija za odlazak na Svetski šampionat u zemlju Asteka. Tog 6. oktobra 1968. Džaja je, nakon što je bio grubo fauliran, udario beka belgijske reprezentacije i naravno dobio crveni karton. ’Plavi’ su te večeri pretrpeli ubedljiv poraz (3:0), a bez svog najboljeg igrača u timu u narednom susretu nisu uspeli da pobede Špance u Beogradu (0:0). Gubitak ovih bodova koštao je na kraju reprezentativce iz ondašnje Titove države odlaska u Meskiko, pa je Džajić propustio šansu da na vrhuncu karijere (imao je 1970. 24 godine) pokaže svoje kvalitete na najvećoj reprezentativnoj smotri fudbala.

Nikad nije prežalio što, i pored već postignutog dogovora, nije postao fudbaler Reala. Umesto u Madrid, dvogodišnji inostrani aranžman odradio je u maloj francuskoj Bastiji, da bi po povratku sa Korzike sad već 31-godišnji veteran ponovo obukao dres kluba iz Ljutice Bogdana. Poslednji nastup u dresu ’crveno-belih’ imao je 1978. protiv Veleža u Mostaru, dok se od reprezentacije oprostio na prijateljskoj utakmici u Beogradu u kojoj su Jugosloveni u septembru 1979. savladali aktuelnog svetskog šampiona Argentinu sa 4:2.

Nije želeo da se bavi trenerskim poslom, ali je obavljajući od 1979. godine ulogu tehničkog direktora Crvene zvezde bio jedan od najzaslužnijih za stvaranje tima koji se 1991. u Bariju popeo na evropski fudbaski tron. Raspad SFRJ i sankcije doveli su Zvezdu u tešku situaciju pa se Džaja od 1998. kao predsednik kluba sa beogradske “Marakane” našao na novom zadatku. Sa ove funkcije je odstupio 2004. godine, a 5. februara 2005. javnost je šokirala vest da je srpska fudbalska legenda uhapšena zbog optužbe da je zajedno sa Vladimirom Cvetkovićem, Milošem Marinkovićem i menadžerom Rankom Stojićem prisvojila novac (oko osam miliona evra) od transfera Gorana Drulića iz Crvene zvezde u Saragosu, kao i prodaje Zorana Njeguša, Perice Ognjenovića i Ivana Dudića.

Bili su to najteži trenuci u životu nekada najboljeg levog krila naše planete koji je uporno odbacivao optužbe i tvrdio da je nevin. Čitav slučaj je okončan 16. novembra 2012. odlukom tadašnjeg predsednika Srbije Tomislava Nikolića da abolira Džajića i ostale optužene. U decembru te iste godine bivši veliki as je ponovo izabran za predsednika Crvene zvezde, ali je nakon samo godinu i po dana provedenih na ovoj funkciji podneo ostavku i definitivno otišao u zasluženu fudbalsku penziju.

Sin Kristivoja i Vidosave Džajić je fudbal počeo da igra kao klinac u lokalnom Jedinstvu iz Uba. Odličnim nastupom u meču pionira Metalca (za koji je tada zaigrao) i Zvezde u Valjevu privukao je pažnju ljudi iz beogradskog kluba, a još više ih je impresionirao u utakmici u kojoj je noseći dres Jedinstva dva puta pogodio mrežu ’crveno-belih’. Iako je za njegove usluge interesovanje pokazivao i Partizan, 15-godišnjak iz Uba je 1961. otišao u klub za koji je navijao od malih nogu.

Talentovani dečak je dve godine unapređivao svoju fudbalsku veštinu u omladinskom pogonu Zvezde koji je tada vodio mladi stručnjak Miljan Miljanić. Brzo je napredovao pokazujući svoj vanserijski talent pa mu je trener Miša Pavića 8. juna 1963. godine, u trenutku kada je imao samo 17 godina i osam dana, pružio šansu da zaigra za prvi tim u prvenstvenom susretu sa Budućnosti koji se, zbog izgradnje buduće “Marakane”, igrao na Karaburmi. Dragan je u narednoj sezoni (1963/64) sa ’crveno-belima’ osvojio svoju prvu od pet titula šampiona Jugoslavije, a zapaženim nastupima na poziciji levog krila privukao je pažnju selektora. 

Debi u dresu reprezentacije SFRJ, za koju će kasnije sakupiti rekordnih 85 nastupa i zabiti 23 pogotka, imao je 7. juna 1964. u porazu od Rumuna (2:1) na stadionu JNA. Iste godine našao se u selekciji ’Plavih’ koja je na Olimpijskim igrama u Tokuju zauzela šesto mesto.

Mladić iz Uba je bio sjajan dribler, a njegovi precizni centaršutevi su najčešće bili nedostižni za protivničke golmane i odbrambene igrače, odnosno završavali na glavama Zvezdinih centarforova Lazarevića, Ostojića i kasnije Filipovića. Posedovao je i sposobnost da sam krene prema protivničkom golu i preciznim udarcem upućenim iz igre ili slobodnog udarca pronađe put do mreže rivala. Džaja je jednostavno izrastao u asa i stekao epitet treće “Zvezdine zvezde” (posle Rajka Mitića i Dragoslava Šekularca)  koja je od druge polovine šezdesetih godina 20. veka predvodila novu šampionsku generaciju ’crveno-belih’ na putu ka dominaciji u jugoslovenskom fudbalu.

Tim čije je vođenje u leto 1966. preuzeo Miljan Miljanić je, nakon nekoliko sušnih sezona, vratio 1968. titulu u ulicu Ljutice Bogdana, a taj uspeh je ponovljen i naredne dve godine. Od titule državnog prvaka za Džajića je 1968. ipak bila značajnija po tome što je te godine, zahvaljujući sjajnim igrama za ’Plave’ u Kupu evropskih nacija, postao veliko ime na međunarodnoj fudbalskoj sceni. Dobru formu je ispoljio već revanš meču četvtfinala sa Francuzima, kada je na “Marakani” postigao jedan od pet pogodaka koji su toga dana u mrežu gostiju zabili izabranici selektora Rajka Mitića.

Usledio je odlazak na finalni turnir u Italiji gde je naše reprezentativce 5. juna u Firenci čekao susret sa favorizovanim svetskim šampionima Englezima. Sve do 87. minutu u ovom ne naročito atraktivnom duelu nije bilo golova, a kada se činilo da će utakmica otići u produžetke levo krilo selekcije sa Balkana je postiglo najvažniji gol u igračkoj karijeri.

Musemić je bio na mestu levog krila, tamo gde sam se ja obično nalazio. Podigao sam ruku, on me je video i uputio centaršut. Skočio sam na loptu zajedno sa Bobijem Murom. Primio sam je na grudi, idealno je odskočila i pala mi na levu nogu. U tom trenutku sam bio sam ispred golmana Benksa. Šutirao sam iz sve snage. Lopta je završila u njegovom gornjem levom uglu, i to je svakako moj najdraži gol koji sam postigao u dresu reprezentacije”, prisećao se Džaja pogotka kojim je raspršio snove Engleza da mogu ujediniti titule svetskih i evropskih prvaka, dok loptu iz ovog istorijskog meča čuva i danas kao jedan od najdražih trofeja u svojoj kući.

Jugovići su briljirali i u prvom finalnom susretu sa Italijanima odignom tri dana kasnije na Olimpijskom stadionu u Rimu. Dragan je, nakon centaršuta Pavlovića, u 39. minutu savladao Zofa, a u drugom poluvremenu su malerozni Musemić i ostali naši reprezentativci propustili prilike da dotuku rivala. Pristrasni švajcarski susija Dinst je u 81. minutu izmislio slobodan udarac za domaćine iz koga je Domengini poravnao rezultat. Pošto ni nakon produžetaka nije bilo pobednika, prema tadašnjim pravilima UEFA odigran je novi meč u kome su ’Azuri’ (sa gotovo potpuno izmenjenim timom u odnosu na prvu utakmicu) trijumfovali sa 2:0 i tako uzeli svoju prvu i za sada jedinu titulu šampiona Evrope.

Džajić se morao zadovoljiti činjenicom da je, uz epitet najboljeg strelca, izabran u idealni tim turnira i stekao reputaciju u evropskom fudbalu. Kapiten ’Azura’ Faketi uputio mu je poziv da dođe u njegov Inter, međutim, u tadašnjoj sitauciji, kad jugoslovenski fudbaleri nisu mogli odlaziti u inostrane klubove pre 27. godine života, ovakav transfer nije bilo moguće realizovati. Naš tada 22-godišnji as je te 1968. dobio Bronzanu loptu lista “Frans fudbal”, što je bilo priznanje koje sve do 1991. ( kada su Dejan Savićević u Darko Pančev podelili drugo mesto) nije pripalo nijednom jugoslovenskom fudbaleru.

Mada, kao što smo već rekli, nije zaigrao na Mundijalu u Meksiku, i narednih sezona je uživao reputaciju jednog od najboljih levih krila sveta, o čemu govori činjenica da su mu redovno upućivani pozivi da nastupi za selekcije UEFA i FIFA. Na domaćoj sceni je 1970. u finalnom susretu Kupa Maršala Tita sa Olimpijom postigao jedan od najlepših golova u karijeri. U završnici produžetka ove neizvesne utakmice je fintom prevario dvojicu protivničkih igrača, zatim prebacio loptu preko sebe, da bi na kraju udarcem desnom nogom postigao pobedonosni gol za beogradski tim.

U sezoni 1970 /71 Zvezda je stigla do četvrtfinala Kupa šampiona gde je u prvoj utakmici u Jeni odmerila snage sa prvakom tadašnjeg DDR Karl Cajsom. Pri rezultatu 2:2 škotski sudija Karpetner je u završnici susreta dosudio penal za domaćina, a nakon prepirke sa nezadovoljnim gostujućim fudbalerima pokazao je put u svlačionicu kapitenu jugoslovenskog šampiona. Džajić je zbog oštre kazne od četiri utakmice neigranja bio primoran da u Atini sa tribina posmatra neočekivani debakl njegovih klupskih drugova u revanšu sa Panatinaikosom. I tada, a i kasnije, tvrdio je da nije imao konflikt sa škotskim arbitrom. Mnogo godina kasnije saznao je istinu šta se zaista dogodilo tog dana u Jeni.

Sudiju nisam udario, niti sam ga pljunuo, a dobio sam četiri utakmice neigranja. Baš kada sam bio u životnoj formi, a Zvezda bi već tada postala prvak Evrope. Tek pre dva meseca moj veliki prijatelj Cole Janković mi je rekao: ’Znaš li Džajo ko je udario sudiju u Jeni?’. Slegnuo sam ramenima, a on kaže: ’Ja!’. Nisam mogao da verujem, ne znam zašto je Cole čekao skoro 50 godina da prizna da je on udario sudiju, iako je znao koliko me to izjeda“, istakao je Džajić.

Te 1971. godine je na oproštajnoj utakmici Pelea od brazilske reprezentacije, odigranoj 18. jula na “Marakani” u Riju, 50. put obukao dres sa šest buktinja i postigao prvi od dva gola za ’Plave’ (2:2). Naredne godine je u prijateljskom odmeravanju snaga sa Englezima na “Vembliju” (1:1), nadmašivši dotadašnjeg rekordera Branka Zebeca, postao igrač sa najviše nastupa za državni tim. Posle srećno okončanih kvalifikacija, pobede nad Špancima u majstorci u Frankfurtu, dobio je priliku da kao 28-godišnjak konačno zaigra na Svetskom prvenstvu čiji je domaćin 1974. bila SR Nemačka.

Pružao je dobre igre u prvom krugu turnira kada je u rekordnoj pobedi nad nedoraslim Zairom (9:0) postigao i svoj jedini pogodak na Mundijalima. Nažalost, kada se očekivalo da u utakmicama polufinalne grupe sa SR Nemačkom, Poljskom i Švedskom pruži još više, nije bio na visini zadatka (baš kao i ostali naši reprezentativci) pa je svoje prvo i poslednje učešće na svetskoj smotri reprezentativnog fudbala okončao sa tri uzastopna poraza.

Poslednji izlazak na scenu na velikim reprezentativnim takmičenjima imao je 1976. na završnom turniru Kupa evropskih nacija koji je te godine organizovala Jugoslavija. U polufinalnom meču sa svetskim šampionima iz SR Nemačke vodio bespoštednu borbu sa čuvarom Bertijem Fogsom, a kada je u 30. minutu susreta odigranog 17. juna  na “Marakani” postigao drugi gol za selekciju domaćina mnogima se činilo da ništa više ne može da spreči domaćina da zaigra u finalu. U borbu za trofej su nakon velikog preokreta (4:2), ipak, otišli ’Panceri’, dok je Džaja  u utakmici za treće mesto sa Holanđanima (2:3) u Zagrebu zabio iz slobodnog udarca svoj četvrti i ujedno poslednji pogodak na finalnim turnirima ovog kontinentalnog takmičenja. 

Svoj poslednji veliki šou u Zvezdinom dresu na međunarodnoj sceni priredio je 19. marta 1975. na revanš meču četvrtfinala Kupa pobednika kupova sa Realom čiji je trener tada bio Miljan Miljanić (“Čiča” nije doputovao na revanš susret u tadašnji glavni grad Jugoslavije). Tog beogradskog popodneva se u duelima koje je imao sa mladim bekom madridskog tima i španskim reprezentativcem Hoseom Antonijem Kamačom (a ovekovečio ih je snimatelj RTS Blagoje Topličić) prosto poigravao sa upornim, ali nemoćnim protivnikom. Uspeo je i da udarcem glavom zatrese mrežu ’kraljevskog kluba’, ali zbog povrede mišića zadobijene u završnici meča nije učestvovao u izvođenju penala u kojima su ’crveno-beli’ eliminisali ekipu sa “Santijago Bernabeua”.

Zbog povrede nije predvodio Zvezdu u polufinalnom nadmetanju sa Ferencvarošom u kome njegov tim nije uspeo da preskoči poslednju prepreku koja ga je delila od nastupa u finalu. Došlo je vreme da nastavi karijeru u inostranstvu i odlučio se za malu francusku Bastiju. Bilo je to iznuđeno rešenje pošto prethodno, i pored obostranih želja i načelnog dogovora, nije potpisao ugovor sa Realom. Mnogo godina kasnije je objasnio da je transfer stopirao njegov dugogodišnji trener Miljan Miljanić jer je smatrao da ne bi bilo dobro da dvojica Jugoslovena budu istovremeno u ’kraljevskom klubu’.

Nikada nisam okrenuo Miljanićev broj, niti sam ga bilo šta pitao. Tek desetak godina kasnije, kada smo obojica gostovali na jednom španskom radiju, Miljan je u jednom trenutku rekao: ’Ogrešio sam se o Dragana!’. Pokušao je da to objasni time što se plašio da dva Jugoslovena, dakle on i ja, budu zajedno u jednom klubu. Nisam mu nikada ništa zamerio”, istakao je Džajić. 

Nakon dve, kako je sam isticao, lepe sezone na Korzici prihvatio je poziv čelnika Zvezde da se vrati na “Marakanu” kako bi pomogao timu u narednom takmičenju Kupa evropskih šampiona. ’Crveno-beli’ su u drugom kolu eliminisani od Borusije iz Menhengladbaha, a Džaja je odlučio da na kraju sezone 1977/78 obesi kopačke o klin. I pored insistiranja čelnika Zvezde da se posveti trenerskom poslu, on sebe nije video u toj ulozi, već je predložio da obavlja funkciju tehničkog direktora kluba.

Na kraju smo se dogovorili da postanem tehnički direktor. Taj posao sam ja osmislio, što se pokazalo kao dobitna kombinacija i za Crvenu zvezdu i za mene”, otkrio je Džajić.

I zaista Džajić je, zahvaljujući svom ugledu, autoritetu i znanju, bio jedan od najzaslužnijih za sklapanje kockica i stvaranje tima koji je u Bariju 1991. godine ostvario ono što njegovoj generaciji dve desenije ranije nije pošlo za rukom. Kad se očekivalo da Zvezda više godina sija na evropskom nebu sankcije uvedene SR Jugoslaviji su dovele klub u tešku situaciju u kojoj se pokušavalo spasti šta se spasti može. Nakon razlaza sa Vladimirom Cvetkovićem Džaja je kao poslednji Mohikanac iz nekadašnjeg uspešnog rukovodstva nastojao da što sigurnije kormilari oštećenim Zvezdinim brodom.  Posle serije loših rezultata ekipe odstupio je sa ove funkcije 2004. godine, da bi se naredne 2005. neočekivano suočio sa već pomenutom optužbom za prisvajanje novca od transfera igrača. 

Bio sam jedan od najboljih igrača i dobro sam zarađivao. Koga sam ja to na kraju oštetio? Na pregovore sam išao po odobrenju Upravnog odbora kao prepoznatljivo lice. Za 42 godine rada u Zvezdi radio sam po zakonu, ničije pare nisam uzeo i nikoga nisam oštetio”, tvrdio je 2011. godine Dragan Džajić na suđenju.

Isticao je da želi oslobađajuću presudu, a ne pomilovanje, ali je nakon abolicije predsednika Republike Srbije ovaj slučaj pravno okončan obustavljanjem postupka protiv optuženih. Nekadašnji veliki as i danas u penzionerskim danima prisustvuje mečevima njegove Zvezde i komentariše dešavanja u domaćem i svetskom fudbalu. I oni koji ga ne vole ili imaju zamerke na neke njegove postigračke poteze, ne mogu osporiti činjenicu da je nekadašnji dečak sa Uba bio vrhunski majstor fudbala. Čovek koji je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka pripadao elitnom klubu najboljih fudbalera naše planete stekao je slavu u jednom neponovljivom vremenu u kome se u tadašnjoj Jugoslaviji igrao kvalitetan fudbal, a igrači nisu kao klinci odlazili u inostrane klubove. Zato je teško zamisliti da će se na ovim prostorima u dogledno vreme pojaviti fudbaler koji će, nastupajući na domaćoj sceni, ostvariti ili nadmašiti ono što je pre pola veka pošlo za nogom Draganu Džajiću.