Veliki Ali – "Krećem se kao leptir, ubadam kao pčela"

Skener 1. jun 202019:12 > 19:13
Carlo Allegri/Getty Images

Na današnji dan pre četiri godine napustio nas je najveći Muhamed Ali. Čovek koji je promenio poimanje 'plemenite veštine' preminuo je u 74. godini posle duge borbe sa Parkinsonovom bolešću.

Ali je pre prelaska na islam nosio ime Kasijus Klej i tri puta je osvajao titulu svetskog šampiona u teškoj kategoriji. BBC ga je proglasio za sportsku ličnost veka, a časopis “Sports Illustrated” imenovao za najvećeg atletu 20-tog stoleća.

Njegovi mečevi sa Džoom Frejzerom i Džordžom Formanom su doneli rekordne zarade organizatorima, ali i ušli u istoriju kao spektakularna nadmetanja, koja spadaju među najveće obračune u profesionalnom boksu. Ali je, ne samo bio idol Afroamerikanaca i muslimana širom sveta, već je svojom odlukom da odbije da kao američki vojnik ide u rat u Vijetnamu duboko podelio, kako ljude u svojoj domovini, tako i u drugim zemljama.

Za jedne, liberale i levičare postao je ‘heroj’ i ‘žrtva imperijalne i rasističke politike SAD’, dok su mu s druge strane, konzervativci i ‘patriote’ zamerali ‘da je izdao Ameriku’ i ‘pokazao blagonaklon odnos prema vijetnamskim komunistima’.Tadašnji svetski šampion je, zbog istrajnosti da ne obuče uniformu, ostao bez titule i velikog novca jer mu je sve do oslobađajuće odluke Vrhovnog suda SAD (1970) tri i po godine bilo zabranjeno da ulazi u ring.

‘Prisilnim mirovanjem’ je izgubio svoje najbolje bokserske godine i dotadašnju brzinu ali ga to, ipak, nije sprečilo da se, nakon neuspelog povratka (poraz od Frejzera u njihovom prvom meču u Njujorku, 8. marta 1971), ponovo vrati na tron i potvrdi svoju klasu.

Najbolji bokser u istoriji rođen je 17. januara 1942. u američkom gradu Lusvilu. Bilo je pre, a i posle njega i drugih velikih majstora ‘plemenite veštine’, ali ni jedan od njih nije svojim načinom borbe, ponašanjem među konopcima i postupcima van borilišta toliko uticao na odnos ljudi prema boksu, odnosno privlačio pažnju javnosti širom naše planete.

As iz Kentakija nikad nije bio veliki udarač, međutim imao je neke druge osobine koje su mu omogućile da razvije specifičan stil borbe i bude neuhvatljiv za protivnike. Posedovao je veliku brzinu i odlične reflekse, pa je sjajnim kretanjem, igranjem po ringu i kruženjem oko protivnika, prosto izluđivo rivale koje je sa distance nemilosrdno pogađao preciznim udarcima.

Krećem se poput leptira, ubadam kao pčela,“ opisao je u svom stilu ovaj način borbe, koji je u kasnijim godinama, zbog gubitka brzine, ipak modifikovan.

Bokser koji je tokom profesionalne karijere zabeležio 56 pobeda i pretrpeo pet poraza ostao je upamćen i po izjavama koje su malo koga ostavljale ravnodušnim. Ali je, ne samo hvalio vlastite intelektualne i bokserske sposobnoti („Ja sam najveći svih vremena!“), već i iznosio teške uvrede na račun rivala Sonija Linstona, Flojda Patersona i naročito Džoa Frejzera, koga je čašćavao epitetima kao što su ‘gorila’, ‘čiča Toma’ i ‘suviše glupa osoba da bi bio šampion’. Ogorčeni ‘smoking Džo’ mu te uvrede nikad nije oprostio, a nekadašnji ‘brbljivac iz Lusvila’ se kasnije pravdao da je spomenute reči izgovorio sa ciljem da ‘što bolje reklamira predstojeće borbe sa najvećim rivalom’.

Iako mnogi nisu imali razumevanja za njegove neodmerene izjave i političke stavove, niko nije osporavao boksersku veličinu ovog kontraverznog majstora ringa. Nakon što mu je 1984. dijagnostifikovana teška Parkinsonova bolest Ali se, se sve do samog kraja koji je usledio 3. juna 2016. godine, dostojanstveno borio za zdravstvenim problemima. Ukazana mu je čast da 1996. zapali olimpijsku baklju u Atlanti, gradu čiji ga je guverner dve i po decenje ranije proglasio ‘za izdajnika svoje zemlje’, a predsednik Džordž Buš mlađi mu je dodelio američku Medalju slobode uz objašnjenje ‘da kada se kaže Najveći zna se na koga se misli’.

Budući svetski šampion je kao 12-godišnjak počeo da trenira boks u rodnom Luisvilu. Vrlo brzo je ispoljio veliki talenat, a prvu borbu u amaterskom ringu protiv lokalnog rivala Ronija Okifa dobio je odlukom sudija. Nagradu ‘Zlatnu rukavicu Kentakija’ osvajao je šest puta i krčio sebi put ka američkoj reprezentaciji za koju je nastupio na najprestižnijem međunarodnom takmičenju – Olimpijskim igrama u Rimu. Te 1960. godine 18-godišnji Kasijus Klej je u finalu turnira u ‘večnom gradu’ pobedio Poljaka Zbignjeva Pjetriškovskog i tako postao olimpijski šampion u poluteškoj kategoriji.

Amanda Edwards/Getty Images

Ovim uspehom su mu mu bila otvorena vrata profesionalnog ringa ali pre nego što je zakoračio u njega, po povratku iz Italije u rodni grad doživeo je neprijatnost koja će odlučujuće uticati na njegova politička i verska opredeljenja. U jednom poznatom restoranu u Luisvilu vlasnik je odbio da ga usluži sa obrazloženjem ‘da crnci nisu ovde dobrodošli’, a kada je aktuelni olimpijski šampion pokazao svoju ‘svežu’ zlatnu medalju iz Rima dobio je odgovor da gazdu ‘to ne zanima’. U prepirku se uključilo nekoliko lokalnih siladžija koji su po izlasku iz restorana napali Kasijusa i naravno izvukli ‘deblji kraj’ u obračunu sa školovnim udaračem. Legenda kaže da je, nakon incidenta u restoranu, uvređeni olimpijski šampion bacio u reku svoju zlatnu medalju, koja više nikad nije pronađena.

U prvom meču u profesionalnoj karijeri koji je trajao šest rundi savladao je 29. oktobra 1960. Tanija Hunasekera. Do kraja 1963. godine ostvario je impresivan bilans od 19 uzastopnih pobeda (od toga 15 nokautom), što mu je omogućilo da postane izazivač tadašnjeg svetskog šampiona i velikog udarača Sonija Listona. Do njihovog prvog duela došlo je 25. februara 1964. u Majami Biču, a branilac titule koga su mnogi optuživali da je povezan sa mafijom ušao je u meč kao favorit. Ipak, tokom šest rundi u ringu je dominirao 22-godišnji mladić iz Kentakija koji je u svom provokativnom stilu vređao Linstona nazivajući ga ‘velikim ružnim medvedom’. Po okončanju šeste runde Linston je zbog povrede ramena predao meč pa je Kasijus Klej postao najmlađi svetski šampion u teškoj kategoriji u istoriji.

Na konferenciji za štampu organizovanoj posle njegove pobede održao je lekciju novinarima koji mu uglavnom u prognozama nisu davali velike izglede da se popne na tron.

Povucite ono što ste rekli pre meča. Ja sam najveći, ikada! Danas sam šokirao svet, ali se na tom neću zaustaviti.

Ubrzo nakom borbe sa Linstonom je zaista usledio novi šok pošto je Kasijus Klej promenio ime. On se priključio radikalnoj organizaciji crnih muslimana koja je sebe nazivala ‘Nacija islama’, pa je u sladu sa tim promenio i veru. Najpre se nazvao Kasijus X, da bi nakon nekoliko meseci, pod uticajem mentora i jednog od tadašnjih vođa ‘Nacije islama’ Malkoma Iksa (koji se kasnije razišao sa ovom organizacijom i bio ubijen u atentatu), dobio ime Muhamed Ali sa kojim je ušao u istoriju. Polemišući sa onima koji su ga kritikovali zbog ovog postupka objašnjavao je ‘da je ime Kasijus Klej suviše robovsko’. Već je tada postalo jasno da novi svetski šampion, zbog svojih veza sa radikalnom islamskom crnačkom organizacijom, nije po ukusu konzervativne bele Amerike.

Scott Halleran/Getty Images

Revanš meč sa Linstonom koji je održan 25. maja 1965. u Levistonu trajao je samo 20 sekundi koliko je trebalo Aliju da nokautira bivšeg šampiona. Ni narednih osam izazivača, među kojima se nalazio i nekadašnji prvak naše planete Flojd Paterson, nisu mogli da ozbiljno ugroze novog vladara svetskog ringa koji, jednostavno, sredinom šezdesetih godina prošlog veka nije imao pravu konkurenciju.

A onda je u aprilu 1967. dobio poziv da se javi u regrutni centar u Hjustonu kako bi bio regrutovan za služenje vojske u vijetnamskom ratu. Ali je odbio da položi zakletvu pozivajući se na verska uverenja ali je, takođe, otvoreno saopštio da Vijetnamce ne smatra protivnicima protiv kojih bi trebao da ratuje.

„Nemam problema sa Vijetnamcima. Oni me nikad nisu nazvali ‘crnčugom’. Neću da putujem 16.000 kilometara da bih pomogao u ubijanju i paljenju drugih ljudi samo da bih pomogao dominaciju belih robovlasnika nad tamnim ljudima širom sveta“, izjavio je tih dana.

Ovakve reči nisu mogle da prođu bez reakcije. Njujorška bokserska komisija je 28. aprila 1967. suspendovala na neodređeno vreme njegovu licencu i oduzela mu titulu svetskog šampiona. Neporaženom prvaku je, ne samo bilo zabranjeno da boksuje i tako zarađuje veliki novac, već mu je pretila i robija. Dva meseca kasnije porota sastavljeno isključivo od belaca osudila je Alija na pet godina zatvora i novčanu kaznu od deset hiljada dolara zbog odbijanja da služi vojsku SAD.

Pošto je platio kauciju i uložio žalbu Vrhovnom sudu, nije otišao iza rešetaka ali je ostao bez pasoša i bio izložen osudama ‘patriota’ među kojima su se našli nekadašnji svetski bokserski šampion Džoe Luis i legendarni igrač bezbola Džeki Robinson. Sa druge strane podršku su mu pružali studentski i liberalni krugovi Amerike, kao i ugledne svetske ličnosti poput britanskog filozofa Bertranda Rasela.

U Americi se odnos prema vijetnamskom ratu promenio krajem šezdesetih godina prošloga veka, što je pozitivno uticalo na status bokserskog asa iz Kentakija. Vrhovni sud SAD je 1970. uvažio njegovu žalbu na sudsku presudu iz 1967. godine, da bi zatim dobio zeleno svetlo od Bokserske komisije Džordžije da ponovo može u ring. Po povratku na ‘posao’ je prvo 26. oktobra 1970. pobedio Džerija Kerija tehničkim nokautom u trećoj rundi, posle čega je usledio očekivani duel sa novim vlasnikom svetske titule Džoom Frejzerom.

Čovek iz Filadelfije bio je daleko kvalitetniji bokser od ranijih Alijevih protivnika, a meč koji je proglašen ‘borbom veka’ održan je 8. marta 1971. u njujorškom Medison Skver Gardenu i doneo je organizatorima zaradu od tada rekordnih 25 miliona dolara. Triopogodišnja pauza ostavila je traga na ‘brbljivcu iz Luisvila’ jer nije bio u stanju da kao ranije oko protivnika ‘obleće kao leptir i ujeda ga kao pčela’. Frejzer je bio bolji u ovom duelu u kome su rivali tokom 15 rundi razmenili niz teških udaraca, pa su mu sudije jednoglasno dodelile pobedu.

Bio je to prvi poraz u profesonalnoj karijeri nekadašnjeg Kasijusa Kleja i početak njegovog velikog rivalstva sa ‘smoking Džoom’.

Njihov drugi meč održan je 1974. godine ponovo u Medison Skver Gardenu, ali ovaj put nije odlučivao o tituli, koju je Frejzer prethodno (u januaru 1973) izgubio u nadmetanju sa Džordžom Formanom na Jamajci. I Ali je te 1973. godine doživeo neočekivani neuspeh, Ken Norton ga je u susretu koji je održan u San Dijegu ne samo pobedio, već mu je i polomio vilicu. Ipak je uspeo da se u borbi koja je po kvalitetu bila daleko ispod nivoa viđenog u njihovom prvom i kasnijem trećem duelu, revanšira Frejzeru za poraz iz 1971. godine i tako otvori put ka povratku na svetski tron na kome se nalazio Džordž Forman.

Svet je želeo da vidi obračun ‘najvećeg’ i aktuelnog svetskog šampiona i on je održan 30. oktobra 1974. u glavnom gradu tadašnjeg Zaira (danas Republika Kongo), Kinšasi, pošto je ondašnji diktator ove afričke države Mobutu Sese Seko dao 10 miliona dolara za domaćinstvo ovog spektakla. Forman je imao možda najjači udarac u istoriji boksa pa su u Alijevom stručnom štabu strahovali za njegovo zdravlje zbog čega su iz predostrožnosti pripremili avion koji bi u slučaju neke teške povrede transportovao boksera iz Lusvila iz Kinšase u Madrid.

Izazivač je, naravno, imao apsolutnu podršku domaćih navijača koji su u njemu videli heroja i borca za prava crnaca. Sada već 32-godišnji veteran je u ovom meču primenio neočekivanu taktiku. Umesto da izbegava udarce i kreće se po ringu, on se većim delom susreta oslanjao na konopce i nastojao da zaštiti glavu od razornih Formanovih ‘projektila’. Nosilac šampionskog pojasa ga je pogađao u ostale delove tela, ali se sredinom meča umorio i ostao bez vazduha. Ali je iskoristio njegov ‘zastoj’ i slabije kretanje po ringu da pređe u kontraofanzivu. U osmoj rundi je, nakon serije od pet udaraca u glavu, desnim krošeom poslao protivnika na pod. Bio je to klasičan nokaut i veliki povratak Muhameda Alija na svetski tron!

„Meni je čast da me pomenu u istoj rečenici sa njim. On je najveći svih vremena. Nadmudrio me je i nadboksovao me je,“ priznao je Forman posle meča.

Čovek koji se dva puta peo na svetski bokserski šampionski tron time nije okončao blistavu karijeru u ringu. Pred njim je bio završni deo trilogije čiji su akteri bili Džo Frejzer i on, koji je u istoriju ušao kao ‘triler u Manili’. Sudar ljutih rivala, održan 1. oktobra 1975. godine u glavnom gradu Filipina na temperaturi od 40 stepeni celzijusa, je po viđenoj brutalnosti i beskompromisnosti aktera nadmašio njihov prvi spektakularni duel u Medision Skver Gardenu, a mnogi ga smatraju najvećim mečom u istoriji ‘plemenite veštine’. U svakoj od 15 rundi protivnici su davali sve od sebe. ‘Smoking Džo’ je pogađao šampiona u glavu, a ovaj mu je uzvraćao pronalazivši Frejzerovu bradu i prostor između očiju.

Od 12-te runde izazivaču su oči bile potpuno zatvorene, dok je nosilac šampionskog pojasa u jednoj od pauza između završnih rundi rekao ljudima u svom uglu:

Mislim da ću umreti!.” 

A onda nastavio da se bori dalje. Kraj je usledio po okonačnju 14-te pretposlednje runde kada je Frejzerov menadžer Edi Fiš, strahujući za život svoga, u tim trenucima potpuno slepog pulena, predao meč.

„Nisam mogao da dopustim da mi umre na rukama”, objasnio je Fiš.

Pobednik nije bio u mnogo boljem fizičkom stanju, ruke su mu se tresle, a sa švedskog stola nije mogao da prebaci hranu u tanjir.

“Ovo je najbliže umiranju što sam osetio u životu”, priznao je iscrpljeni šampion.

Mnogi su smatrali da je sada pravi trenutak da se povuče iz ringa, međutim, on je nastavljao da se bori i pobeđuje. Nakon devet novih trijumfa sad već 36-godišnji Ali se 15. februara 1978. godine u Las Vegasu suočio sa mladim izazivačem Leonom Spinksom i potpuno zasluženo izgubio meč. Zatražio je revanš i šest meseci kasnije u Nju Orleansu vratio titulu, postavši prvi bokser u istoriji koji je tri puta bio svetski šampion u teškoj kategoriji. Nakon toga je saopštio da odlazi u penziju, međutim nije dugo istrajao u ovoj odluci.

Motivisan željom da četvrti put postane šampion planete ali i zaradi dodatni veliki novac rešio je da se reaktivira i 2. oktobra 1980. izašao u Las Vegasu na megdan Lariju Holmsu. Bila je to borba neravnopravnih rivala u kojoj se ostareli i nemoćni šampion nije mogao suprotstaviti mnogo spremnijem protivniku, koji, intimno, nije želeo da se tuče sa bokserskom legendom. Poslednji put je u to vreme 39-godišnji veteran izašao na ring 11. decembra 1981. na Bahamima. kada ga je, nakon deset rundi borbe, savladao Trevor Berbik. Bio je to istinski kraj karijere velikog majstora boksa koji je, bez sumnje, zaslužio da na lepši način okonča ovaj deo svog života.

Zakasneli odlazak sa ringa, kao i veliki broj udaraca koji je primio tokom karijere, uticali su, po mnogim mišljenjima, na razvoj Parkinsonove bolesti koja je Aliju dijagnostocirana 1984. godine. Posvetio se religiji i humanitarnim aktivnostima, a kako mu se zdravstveno stanje pogoršavala sve se manje pojavljivao u javnosti. Trodecenijsku borbu sa Parkinsonovom bolešću izgubio je 3. juna 2016. godine, a sahranjen je u rodnom Luisvilu, gradu u kome je započeo veliku karijeru ali i doživeo poniženja zbog svoje boje kože i političkih stavova. Čovek koji je svojim postupcima na rangu i van njega zauvek promenio svet boksa ali i dao skroman dopronos transformaciji političkih i rasnih odnosa u Americi jednom je saopštio želju koja se danas može tretirati kao njegova oporuka:

“Voleo bih kada bi ljudi voleli sve druge ljude kao što mene vole. To bi bio bolji svet.