Narcis? Kriminalac? Najzaj***niji Arapin današnjice

Skener 10. jun 202023:18 > 23:31
Dean Mouhtaropoulos/Getty Images

Peter Erts, Semi Šilt, Ernesto Hust, Remi Bonjaski, Rej Sefo, Žerom Le Baner, Mirko Filipović, Mark Hant, Musaši, Majti Mo… Retki su oni koji krajem 20. i početkom 21. veka nisu makar čuli za najveće kik-boksere tog vremena. A koliko ih znate sada? Šta se u međuvremenu dogodilo kik-boksu?

Sunovrat kik-boksa, makar kada pričamo o popularnosti, nezabeležen je u istoriji borilačkog sporta.

Japanska organizacija K1, sagrađena na osnovama tradicionalnog saidokaikan karatea, tokom devedesetih i dvehiljaditih dosegla je ogromu popularnost. Uskoro je stekla i ono najbitnije kada govorimo o individualnom sportu – poznata imena. Svi momci sa početka teksta imali su različite ličnosti i stilove borbe, pa se napravio se fantastičan “bazen talenta” koji je rađao neke spektakularne duele, a oni su svoj vrhunac doživljavali na godišnjim K1 Gran pri turnirima.

K1 je “eksplodirao” u državama koje su davale najveći broj kvalitetnih boraca – Holandiji, Japanu, Brazilu, Hrvatskoj, Francuskoj i brojnim drugim. Kik-boks je u tom trenutku bio globalni fenomen, koji nije nimalo zaostajao za MMA. Mnogi koji su odrastali na Balkanu devedesetih i dvehiljaditih sigurno pamte razmenjivanje diskova sa mečevima i najboljim potezima Ertsa, Bonjaskog, Krokapa i ostalih.

Međutim, početkom “desetih” situacija je počela da se menja i to u veoma nepovoljnom smeru. Jednostavno, smena generacija nije uspela – velikani K1 redom su se povlačili iz aktivnog bavljenja sportom, a nije bilo novih mladih superzvezda koje bi nastavile da okupiraju pažnju. Vlasnička struktura organizacije K1 se promenila, finanijske muke su neizostavno usledile, a primat je kao najveća kik-boks organizacija preuzeo Glori, sa sedištem u Singapuru.

Glori je uradio najbolju moguću stvar u tom trenutku – “napao” je slavni roster K1 i pod svoje okrilje doveo brojne legendarne teškaše, ali i ostale koji su pripadali K1 kremu: Alberta “Uragana” Krausa, Đorđa Petrosjana i Jošihira Sata. Promocija Glori je od tog trenutka bez sumnje najbitnija u svetu kik-boksa, ali sâm sport u poslednjoj deceniji nazaduje jer je najveća zvezda i dalje jedno lice koje je ostalo duboko urezano u sećanju fanovima iz slavnih dana K1. U pitanju je Marokanac Badr Hari.

Kako je moguće da je “Bed boj” Hari i dalje na vrhuncu slave, ako je prvi profesionalni meč imao 2000. godine, a debitovao u K1 još 2005? Zbog toga što je borac iz Amsterdama debitovao sa svega 16, godina, a u međuvremenu je stekao kultni status među navijačima, koji ga sa ogromnom strašću prate i danas, kada sa 36 godina i dalje pretenduje na svetske titule.

Nema dileme da je Hari ubedljivo najpopularniji kik-bokser današnjice – njegovi navijači udruženi su pod nazivom “Badr Army” (Badrova vojska) i u stopu prate ubojitog nokautera gde god da nastupa, ali i na društvenim mrežama. Međutim, da li je Hari plemeniti sportski uzor mladim naraštajima, za kakvim čeznu mejnstrim mediji i korporativni proizvođači sportske opreme? O ne, nipošto.

Povezano

Harijeva slava i sportski uspeh su u kombinaciji sa nedostatkom pozitivnih primera rezultirali mnogim narcističkim osobinama”, stoji u izveštaju psihologa čije je veštačenje bilo neophodno na jednom od brojih suđenja na kojima je Marokanac bio optužen.

On je osoba veoma kratkog fitilja koja se upušta u vulgarne izlive snage, demonstrira agresivno i zastrašujuće ponašanje u ‘znaš li ti ko sam uopšte ja’ maniru”, govorio je javni tužilac o Hariju 2014. godine.

Ne baš blistav prikaz ličnosti vrhunskog sportiste. Godine 2012. Hari se svojevoljno predao holandskoj policiji kako “ne bi slali specijalce da ga hapse”. U tom trenutku kik-bokser se teretio za:

– Tuču u klubu, vožnju automobila u pešačkoj zoni tokom koje je povredio pešaka;
– Napad na bivšu devojku u njenom stanu i uništavanje njene imovine;

– Napad na vlasnika jednog noćnog kluba, prilikom kojeg mu je nogom izbio nekoliko zuba;
– Napad na brata svoje bivše devojke (zabeležen kamerom);
– Napad na poznatog biznismena Kuna Everinka na „Senzejšn Vajt“ koncertu i nanete povrede nosa i kosti očne duplje.

Naposletku je osuđen na jednu i po godinu zatvora, pošto su mnoge tačke optužnice odbačene. Svaka od žrtava je naglasila da je Hari u spomenutim situacijama reagovao impulsivno i da je njegov napad bio potpuno neočekivan, a često i bez ikakvog razloga.

Hari jednostavno nije sportista kojeg mediji žele da vide u prvim linijama javnog života. Zapravo, on nije građanin kojeg društvo želi da vidi u svojim redovima. Prek je, nasilan, arogantan, bahat. Međutim, Hari je ekstremno popularan. Nezamislivo obožavan od strane stotina hiljada navijača kojima je baš on lični heroj.

Badr Hari je nedodirljivi junak arapskog sveta u zapadnoj i centralnoj Evropi, ali ništa manje nije slavan ni u domovini. „Badr Army“ je upravo to što joj i ime kaže – vojska. I ne libi se da to pokaže.

Pogledajte samo Harijev “walk out” pred drugi meč sa Rikom Verhuvenom, o kojem će još biti reči.

Mnogi su nedavno imalli priliku da u dokumentarcu ESPN “Poslednji ples” vide ekstazu koju su navijači doživljavali kada su devedesetih godina Džordanovi Bulsi dolazili u grad. Naravno, NBA donosi popularnost znatno šireg opsega, MJ je bio daleko dominantnija sila u košarci nego što je Badr bio u svom sportu, ali ključan taj intenzitet – za malo koga se srčanije navija nego za Badra.

Kada Badr ima meč, navijači “vise” na konopcima ringa dok sudija ne uspe da ih smiri jer se redom identifikuju sa legendarnim borcem. Pre svega, on je sa svojih 198 centimetara i oko 115 kilograma impozantan atleta, a snimci njegovih treninga obezbedili su mu više miliona sledbenika na društvenim mrežama.

#related-news_0

Arapski svet je u zapadnoj Evropi tokom decenija manje ili više uspešne integracije u društvo izgradio paralelnu kulturu, čiji su bitan deo uvek bile sportske superzvezde. Pored atletičara, poslednjih godina sve je više planetarno slavnih fudbalera poput Mohameda Salaha, Hakima Ziješa ili Rijada Mareza, koji su neverovatno poznati u svojim rodnim državama, ali i među sunarodnicima koji žive u Evropi. Ne voli ga samo puk, Harija je više puta hvalio lično Muhamed IV, kralj Maroka.

Ipak, borilački sport u arapskim zemljama nikada nije dao ni izbliza takvu zvezdu kao što je Hari. Međutim, očigledno nije sve u opravdavanju nadimka “Bad boy”, poreklu i fizičkoj snazi – Hari je prokleto dobar kik-bokser.

Od spomenutog debija sa 16 godina, kada je imao barem 20 kilograma manje nego danas, Badr je pokazao kakva je sila u ringu. Priča o Badrovom početku je prilično uobičajena – posle problema koje je imao sa nasilnicima u školi, roditelji su ga odveli na kurs samoodbrane, a kada je prirodna predispozicija za borbu dobila priliku da se ostvari, povrartka nije bilo.

Uzgajao ga je slavni amsterdamski “Čakuriki džim”, u kojem se razvijao sa legendama poput Ertsa i Lebanera, ali i pokojnog Branka Cikatića. Fantastična tehnika uvek je znala kako da isprati silinu udaraca, naročito “grom” u desnoj ruci, koja mu je zadnjim direktom obezbedila mnoge brze pobede.

U stratosferu borilačkog sporta vinuo ga je način na koji je pravo u Had poslao Štefana Leka.

Retko sintagma “najbolji nokaut svih vremena” ne zvuči preterano.

Već je počela da se javlja narcisoidna crta, a u narednom meču mladi Hari je gladan slave vređao velikane sporta, pokušao da udari Pitera Grejema, ponašao se veoma nadobudno. Međutim, na meču ga je sačekao “rolling thunder” Australijanca i malo ga prizemljio.

Od tada je Hari postao prvak K1, dva puta osvetio poraz protiv Grejema, bio pokraden protiv Karajeva, pa ga u revanšu ubitačno pogodio za još jedan nokaut za špice. Potom su od njegovih udaraca redom stradali Sefo, Cimerman, Šilt, Samedov, Overim, Saki, Bredok Silva…

I ko bi rekao da će u 2020. godini baš Badr Hari ostati poslednji relevantni predstavnik stare kik-boks garde, dok će nova, blago rečeno, zakazati? Najveća “mlada” nada je Riko Verhuven, koji suvereno vlada najtežom divizijom od 2013. godine.

Riko je lep momak, veoma snažan, taktički kompetentan i ono što je najbitnije – ne gubi. Međutim, postoji jedan problem – Verhuven je, uprkos izuzetno dobrim rezultatima, daleko manje popularan od Harija. Da li zbog toga što njegov stil borbe nije toliko ofanzivan kao Badrov ili jednostavno zato što njegova ličnost nije marketinški adekvatna? Ne može se sa sigurnošću reći, ali jasno je da se Rikov imidž dobrog momka holandskog kik-boksa ne prodaje kao Harijeva svirepost. Osim toga, Verhuven nije više toliko ni mlad – sa 31 godinom, “Kralj kik-boksa” je već ušao u najbolji period karijere, ali izgleda da nikada nije dostigao marketinški zenit.

Dean Mouhtaropoulos/Getty Images

Zbog toga su i mečmejkeri Glorija došli na očekivanu ideju – zašto u superborbi ne bismo uparili najuspešnijeg teškaša današnjice sa najpopularnijom ličnošću kik-boksa?

Tako je i bilo – arena u Oberhauzenu ugostila je krajem 2016. godine 13 hiljada mahom Badrovih fanova, koji se nisu štedeli kako bi pokazali koga podržavaju u glavnoj borbi. U priredbi nazvanoj “Sudar” navijači su u Nemačkoj napravili jednu od najupečatljivijih atmosfera u istoriji borilačkog sporta. Ljudi su se popeli do konopaca u nameri da pruže podršku Hariju, a osoblje nekoliko minuta nije moglo da umiri navijače kako bi prva runda mogla da počne, što je gledaocima podarilo “vesternovski” “staredown” dvojice boraca, kojeg se ne bi postideo Serđo Leone.

I prva runda je ponudila sve ono što se očekivalo, a slobodno se može reći da ju je Hari dobio. U drugoj je šampion Verhuven krenuo ofanzivnije, a posle jednog klinča Markonac je povredio ruku, zbog čega je u maniru krajnjeg antiklimaksa morao da preda meč.

Bila je to situacija kojom nije bila zadovoljna nijedna strana – ni Hari, koji je imao dobru šansu za trijumf, ni Verhuven, koji svakako nije želeo takvu pobedu, posle koje će mu svi govoriti da je imao sreće, a naročito ishodom nije bila zadovoljna firma. Mada, nesrećni prekid je Gloriju dozvolio da organizuije revanš, koji implicira još jednu veliku isplatu.

Druga borba dvojice zvezda organizovana je posle mukotrpnih pregovora u decembru 2019. godine na stadionu Vitesea u Arnhemu pred više od 30 hiljada gledalaca. Slogan je bio logičan – “Sudar 2”. Ponovo je atmosfera bila takva da je delovalo da je Hari šampion, a Verhuven izazivač. Produkcija događaja bila je još impresivnija, dovoljna da duel mnogi nazovu “najvećim u istoriji kik-boksa” ili čak “okršajem koji će spasiti kik-boks”.

Dean Mouhtaropoulos/Getty Images

Badr je ponovo bio bolji – jednom ravnom desnom je iz kontre poslao Rika na platno, prvi put u karijeri. Doduše, Verhuven je ustao brzo i bez mnogo štete, ali je do kraja runde Marokonac učinio bez sumnje dovoljno da dobije prvi trominutni period sa 10:8. “Hari, Hari, Hari”, grmelo je sa tribina.

U drugoj rundi je Riko krenuo otvorenije, bio je bolji, a u trećoj je usledio novi šok za šampiona. Badr je vrhunskim haj-kikom bacio na pod Rika i ozbiljno ga uzdrmao. Kada se Verhuven vratio posle brojanja, bilo je jasno da je meč gotov i da je pitanje vremena kada će Hari još jednim dobro plasiranim napadom završiti duel. Ipak, ponovo se dogodila ista stvar i okončala borbu na najgori mogući način – Badr je prilikom jednog udarca povredio nogu i bio je prinuđen da preda meč.

I tako je „Sudar 2“ okončan manje-više kao i prvi duel Harija i Verhuvena, s tim što su sve strane sada bile još nezadovoljnije. Niko nije želeo ovakav kraj.

Da li je drugi meč Badra i Rika spasao kik-boks? Nije, kik-boks je nažalost borilački sport koji najbrže nazaduje. Kroz nekoliko decenija, ukoliko ne dođe do velike promene paradigme, kik-boks će doživeti neslavnu sudbinu veština koje se više prakitkuju kako bi se održavala fizička kondicija, nego da bi se takmičilo u borbama.

Dakle, definitivno nije došlo do spasa kik-boksa, ali nam je Glori tom prilikom pružio uvid u to kako bi velike priredbe u ovom sportu mogle da izgledaju da imamo više istinskih zvezda u opticaju. Međutim, tužna istina je da velikani koji bi privukli pažnju bolno nedostaju.

Dean Mouhtaropoulos/Getty Images

Jedan od nesumnjivih asova u sebi ima još samo nekoliko spektakularnih duela, ali, bez obzira na to, cementirao je svoj položaj kultnog heroja kik-boksa. Neizbežno je pitanje – da li bi UFC npr. od takvog borca mogao da napravi više?

Vrlo verovatno, a dobar primer je trenutni šampion srednje kategorije u najkvalitetnijoj MMA promociji – Izrael Adesanja. Novozelanđanin nigerijskog porekla bio je Glorijev kik-bokser, ali oni u njemu jednostavno nisu prepoznali potencijal, pa je svoju punu popularnost “Stajlbender” doživeo tek po prelasku u MMA. Možda bi Badr bio poznatiji letimičnom fanu borilačkih sportova da su okolnosti drugačije i da je bolje promovisan, ali i ne deluje da mu je zbog toga preterano žao.

Taj ne naročito simpatični i dobronamerni čovek nastavlja da ispunjava svoju kontroverznu ulogu najzaj***nijeg Arapina današnjice.

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)