Pola veka od "meča veka"

Skener 11. jun 202015:23 > 15:25
YouTube screenshot

Pre 50 godina, 17. juna 1970. fudbalske reprentacije Italije i SR Nemačke su u polufinalu Mundijala u Meksiku odigrale najdramatičniju utakmicu u istoriji Svetskih prvenstava koja je zbog preokreta i čak pet postignutih pogodaka u produžecima nazvana “mečom veka”.

Sve do 90. minuta duela na stadionu “Asteka” ’Azuri’ su vodili sa 1:0, pa bi ovo polufinale gotovo izvesno dobilo ocenu prosečnog meča da Šnelinger nije u poslednjim trenucima doneo izjednačenje ’Pancerima’.

A u tih dodatnih 30 minuta rivali su čak pet puta pogodili mreže protivnika, što se pre, ali ni posle toga, nikad nije desilo tokom produžetaka na nekoj utakmici Svetskih šampionata. Ovaj rekord iz Meksika je bio ugrožen, ali ne i oboren 12 godina kasnije kada su u polufinalu prvenstva održanog u Španiji Nemci i Francuzi po dva puta matirali protivničke golmane Batsa i Šumahera tokom dodatnog vremena.

Epitet junaka nezaboravnog meksičkog polufinala bi, s obzirom na individualni učinak, trebalo da ponese dvostruki strelac (i najefikasniji fudbaler ovog šampionata) Gerd Miler da golman ’Elfa’ Sep Majer nije u tih neponovljivih 30 minuta čak tri pusta savladan od strane italijanskih reprezentativaca Burgniča, Rive i Rivere. Zato je ovo priznanje dodeljeno strelcu pobedonosnog pogotka rezervisti Đaniju Riveri, koji je za kratko vreme prešao put od tragičara do junaka selekcije sa Apenina. As Milana je najpre u 110. minuti propustio da markira strelca izjednačujućeg gola bombardera Gerda, da bi se samo minut kasnije iskupio verovatno najvažnijim golom u igračkoj karijeri. Ovaj pogodak mu, međutim, nije obezbedio mesto u startnoj postavi ’Azura’ koja je u finalnom obračunu sa Brazilcima propustila priliku da po treći put postane šampion sveta i tako dobije pehar Žila Rimea u trajno vlasništvo.

I Italijani i Nemci su došli u Meksiko sa velikim ambicijama, a stručnjaci su ih, zajedno sa Brazilcima i Englezima, svrstavali među glavne kandidate za titulu. Selekcija sa čizme, koja je dve godine ranije u svojoj zemlji postala prvak Starog kontinenta, želela je da se na takmičenju u najvećoj državi Srednje Amerike rehabilituje za neuspeh sa prethodnog Mundijala u Engleskoj. Tada su nakon senzacionalnog poraza od Severne Koreje italijanski fudbaleri elimisani već u prvom krugu i po povratku kući bili na aerodromu u Đenovi dočekani jajima bačenim od strane nezadovoljnih tifoza.

Najveći adut tima koji je vodio selektor Feručio Valkaređi bila je granitna odbrana, koju su sačinjavali Burgnič, Faketi, Sera i Rosato. Italijani su imali i vrhunske ofanzivne igrače (Rivera, Domengini, Riva, Macola, Boninsenja) ali je selektor smatrao da u timu zajedno ne mogu da igraju dvojica najvećih asova milanskih rivala – Đani Rivera i Sandro Macola. Po mišljenju Valkaređija kreator igre Milana, koji je 1969. dobio “Zlatnu loptu” lista “Frans fudbal” kao najbolji evropski fudbaler, nije bio dovoljno dobar u defanzivi zbog čega je mesto u startnoj postavi najčešće dobijao napadač Intera. Iako su u prvoj fazi takmičenja u zemlji Asteka ostvarili samo jednu minimalnu pobedu (nad Švedskom 1:0) i odigrali dva meča (sa Urugvajem i Izraelom) bez golova, ’Žabari’ su bez većih problema ostvarili plasman u četvrtfinale. U duelu sa selekcijom domaćina šampionata konačno su ispoljili efikasnost (4:1) i lako obezbedili mesto među četiri najbolje reprezentacije naše planete.

Tadašnji Zapadni Nemci su u Meksiko otputovali kao aktuelni vicešampioni sveta, ali i sa na nimalo prijatnom reputacijom tima koji je u prethodnim kvalifikacijama za finalni turnir Kupa evropskih nacija neočekivano zauzeo samo drugo mesto u grupi (iza Jugoslavije) i tako jedini put u istoriji reprezentativnog fudbala ove zemlje ostao bez plasmana na neko veliko takmičenje. Selekciju Helmuta Šena je karakterisala ofanzivna i efikasna igra, što je potvrdila u prva tri susreta grupne faze šampionata. ’Panceri’, u čijem timu su se isticali libero Franc Bekenbauer, vezista Volfang Overat i napadački tandem Gerd Miler-Uve Zeler, savladali su Maroko (2:1), Bugarsku (5:2) i Peru (3:1), posle čega su u četvrtfinalu zakazali novi veliki duel sa starim dužnicima sa „Vemblija“ Englezima.

Mada su početkom drugog poluvremena tog susreta, odigranog u Leonu 14. juna 1970. godine, imali zaostatak od dva gola, ’Kajzer Franc’ i njegovi drugovi su uspeli da u nastavku ostvare veliki preokret. Najpre su Bekenkbauer i Zeler anulirali prednost ’Gordog Albiona’, da bi u 108. minutu Gerd Miler, osmim pogotkom na ovom Mundijalu, doneo svojoj reprezentaciji veliku pobedu i zadovoljstvo zbog revanša za bolan poraz u finalu prethodnog šampionata u Londonu.

Nemcima je ovaj trijumf još više podigao samopouzdanje pred polufinalni obračun sa Italijanima. Iako su mnogi smatrali da bi umor zbog igranja produžetaka u kombinaciji sa meksičkim vrućinama mogli biti hendikep za fudbalere iz lokomotive tadašnje Evropske zajednice, veteran Uve Zeler je sa optimiznom očekivao duel sa evropskim prvacima.

Јеdnom kad pobedite Englesku, znajte da možete pobediti bilo koga”.

Tog 17. juna na stadionu “Asteka” se okupilo 102.000 gledalaca, a poverenje da sudi ovo polufinale dobio je meksički arbitar Arturo Iamasaki Maldonado kome su Nemci kasnije uputili oštre zamerke da ih je oštetio za dva nedosuđena jedanaesterca. Helmut Šen je ukazao poverenje: Majeru, Fogsu, Packeu (od 66. minuta zamenio ga je Held), Bekenbaueru, Šnelingeru, Šulcu, Grabovskom, Mileru, Zeleru, Overatu i Leru ( od 52. Libuda), dok se Valkaređi odlučio da na teren izvede: Albertozija, Burgniča, Rosata (od 91. Poleti), Faketija, Bertinija, De Sistija, Seru, Boninsenju, Macolu (od 46. Rivera), Domenginija i Rivu.

U osmom minutu centarfor Intera Roberto Boninsenja je, ne naročito snažnim, ali zato preciznim udarcem, upućenim sa ivice šesnaesterca iznenadio Sepa Majera i doveo ’Azure’ u vođstvo. Nemci su u nastavku susreta pritiskali rivala i propustili nekoliko šansi, međutim, do kraja poluvremena nije bilo promene rezultata. Valkaređi je u pauzi, procenivši da će se Nemci, zbog napora koji su imali u meču sa Englezima, u drugom poluvremenu brzo zamoriti, u igru, umesto Macole, uveo Riveru, koji nije imao običaj da se vraća na svoju polovinu terena i obavlja odbrambene zadatke. Kasnije je ’don Feručio’ priznao da nije dobro procenio mogućnosti protivnika da izdrže fizičke napore u drugih 45 minuta susreta.

Ja sam pogrešio, zapravo sam bio zadivljen njihovom izdržljivošću u nastavku utakmice”, rekao je italijanski selektor.

Mada je Điđi Riva propustio šansu da poveća vođstvo selekcije sa čizme i možda reši meč, drugo poluvreme je proteklo u znaku velike nadmoćnosti izabranika Helmuta Šena. Na njihovoj polovini terena su ostali samo Fogs i Šulc, dok su u ofanzivu krenula trojica veznih igrača i petorica napadača. ’Elf’ je imao desetak prilika da izjednači rezultat, ali lopta jednostavno nije htela u gol Albertozija. Golman reprezentacije evropskih prvaka je u nekoliko situacija sjajno intervenisao, a kad je bio savladan spasavale su ga prečka ili njegov saigrač Rosato koji je sa gol linije makazicama izbacio loptu u polje.

Sredinom drugog poluvremena Nemci su doživeli ozbiljan udarac kada je Bekenbauer, nakon jednog prodora, bio srušen od strane Sere. Najbolji igrač ’Pancera’ je prilikom pada povredio rame, međutim, pošto je Šen već izvršio dve izmene, do kraja utakmice je ostao na terenu sa zavijenom rukom. Naravno, ’Kajzer Franc’, i pored velikog truda koji je ulagao, više nije mogao da igra na svom nivou. Mnogo godina kasnije je prisećajući se “utakmice veka” konstatovao da su u njoj viđena dva potpuno različita meča.

Ono što ljudi potpuno zaboravljaju je činjenica da je to 90 minuta bio običan meč. Bilo je tako neobično igrati produžetke”.

Kada je izgledalo da će italijanski ’katanaćo’ doneti njegovim protagonistima pobedu i plasman u finale, Nemci su još jednom potvrdili da se nikad ne predaju. U poslednjem minutu, tačnije sudijskoj nadoknadi vremena Grabovski je sa krila ubacio loptu u peterac protivnika gde ju je, neometan ni od koga, dočekao bek Karl Hajnc Šnelinger i zatim sigurnim udarcem matirao nemoćnog Albertozija. Bio je to prvi i jedini pogodak ovog defanzivca u 47 nastupa za nemačku reprezentaciju, a zanimljivo je da ga je zabio selekciji države u kojoj je od 1963. godine zarađivao hleb kao fudbaler Mantove, Rome i Milana. Kada je lopta konačno završila u mreži Italijana egzaltirani komentator nemačke televizije Ernst Hiberti je svoju radost izrazio sledećim rečima:

Šnelinger, svih ljudi!“.

Nemci su sa psihološkom prednošću ušli u produžetke i već u 94. minutu su, zahvaljujući spretnom Gerdu Mileru, potpuno preokrenuli rezultat. Posle kornera koji je izveo Libuda lopta se našla u petercu ’Azura’, a najbliži joj je bio rezervista” selekcije sa Apenina Poleti koji je na početku produžetaka ušao na teren. Činilo se da će on bez problema otkloniti svaku potencijalnu opasnost ispred svog gola, ali se onda bukvalno niotkuda lopti prišunjao napadač koga su na početku karijere u Bajernu zvali „mali debeli Gerd” i ćušnuo je tako da se jedva otkotrljala preko gol-linije.

Vođstvo Milerovog tima trajalo je samo četiri minuta. Glavni krivac za novo izjednačenje bio je napadač nemačke reprezentacije Held, koji je loptu, ubačenu od strane Rivere u šesnaesterac njegovog tima, nespretno kratko odbio na nogu Burgniču. Bek Intera je prihvatio ovaj poklon i savladao Majera. Nije to bio kraj uzbuđenjima u prvom produžetku pošto su u 104. minutu Italijani po drugi put stekli prednost. Domengini je u jednoj kontri asistirao Rivi koji je krenuo prema golu SR Nemačke. Prvi strelac ’Azura’ je najpre zaobišao Fogsa, da bi zatim ušavši u šesnaesterac levim stopalom precizno šutirao u desni ugao čuvara mreže Bajarena i tada još aktuelnih vicešampiona sveta.

’Panceri’ su tako za samo šest minuta izgubili sve što su stekli u periodu od 90. do 94. minuta. I pored pretrpljenog šoka nije im padalo na pamet da se pomire sa porazom, a u utakmicu ih je ponovo u 110. minutu vratio ’Bombarder Gerd’ još jednim golom postignutim na njemu svojstven milerovski način. Nakon novog kornera Libude, u šesnaestercu Italijana je loptu glavom zahvatio Zeler i uputio udarac koji verovatno ne bi ni stigao do gola Albertozija da se u akciju nije uključio najbolji strelac Mundijala u Meksiku. On je, neometan od skamenjenih protivničkih igrača, trzajem glavom promenio smer lopti koja je po treći put na utakmici našla put do mreže selekcije sa Apeninskog poluostrva.

Najveću krivicu za ovaj pogodak Nemaca snosio je Rivera koji je, ne snalazeći se dobro u odbrambenim zadacima, propustio da blokira Milera. Čovek koji je godinu dana ranije proglašen za najboljeg fudbalera Evrope je po okončanju ove dramatične utakmice ispričao o čemu je razmišljao posle ove greške.

Rekao sam sebi posle greške koja je dovela do nemačkog izjednačenja da nema druge alternative za mene osim da primim loptu, prođem pored svih i postignem gol”.

Želja mu se ispunila nakon samo jednog minuta, pri čemu, doduše, nije morao da prođe sve protivnike pre nego što je matirao Majera. Najveći deo posla obavio je Boninsenja koji je, nakon prodora po levom krilu, u srcu šesnaesterca Šenovog tima pronašao slobodnog Riveru, a kreatoru igre Milana nije bilo teško da stavi tačku na “utakmicu veka“.

Bio je to kraj goleade u nezaboravnim produžecima jer Nemci u preostalih desetak minuta nisu imali snage da se po treći put vrate u meč. Uve Zeler je tvrdio da njegova reprezentacija, iscrpljenja igranjem produžetaka u duelima sa Englezima i Italijanima, ne bi mogla sa se suprotstavi Brazilu u finalu.

Da smo morali da igramo protiv Brazila nakon produžetaka utakmica sa Engleskom i Italijom izgubili bismo taj susret za pet. Na ovaj način idemo kući kao srećni heroji u porazu od ’Azura’“.

Ni Italijani, istrošeni u teškom duelu sa ’Pancerima’, nisu mogli da se u duelu za trofej Žila Rimea ozbiljnije suprotstave Peleu i drugovima (4:1). Drugo mesto na šampionatu u Meksiku bilo je zapravo i kraj uspešnih nastupa ove generacije ’Žabara’ na međunarodnoj sceni. Zemlja sa Apeninskog poluostrva morala je da čeka narednih 12 godina da bi u Španiji videla četvrti nastup svojih fudbalera u finalu svetskih šampionata. Nova generacija ’Azura’, predvođena golgeterom Paolom Rosijem, još jednom je pobedom nad SR Nemačkom (3:1) donela državi na čizmi treću titulu prvaka naše planete.

Može se zapravo reći da je trijumfom u “utakmici veka” počela serija pobeda Italijana nad ’Pancerima’ na najvećim takmičenjima. Posle Meksiko Sitija i Madrida bili su bolji od velikih rivala i u polufinalu Mundijala u SR Nemačkoj 2006. (2:0), kao i šampionatu Starog kontinenta igranog 2012. u Poljskoj i Ukrajini (2:1), da bi ’Elf’ tek 2016. godine uspeo da prekine ovaj za njega crni niz pobedom u četvrtfinalu Evropskog prvenstva u Francuskoj. Svi ovi dueli imali su svoje čari, pa ipak ni jedan od njih ne može da se uporedi da neponovljivim obračunom koji su sad već dalekog 17. juna 1970. imali tadašnji državni timovi Italije i SR Nemačke u gradu koji je izgrađen na ruševinama nekadašnje prestonice (Tenočtitlan) astečkog carstva.