Pismo fudbalu

Shaun Botterill/Getty Images

Kao pivo bez alkohola. Kao ćevapi bez luka. Ili, što bi Siniša Mihajlović rekao, kao žena bez sisa.

Miha je neko ko nema dlake na jeziku, pa se ne libi da koristi takve, slikovite opise da saopšti ono što misli. Ovoga puta, njegovo mišljenje poklapa se sa stavom najvećeg broja ljudi.

Povezano

Kao čovek koji u potpunosti živi fudbal, toliko da vodi utakmice i dok se bori protiv leukemije, trener Bolonje rekao je jednu veliku istinu.

Takve reči, koliko god se raznim borcima za rodnu ravnopravnost nisu dopale, možda i najtačnije opisuju ono čemu smo svedočili od sredine maja. Fudbal bez navijača – može, ali samo ako nema baš, baš ništa bolje. U suprotnom, hvala, ali, ne, hvala.

Možda taj stav deluje malo okrutno, ali hajde da se vratimo na ćevape bez luka i pokušamo da opišemo stečeni utisak i kroz tu prizmu.

Fudbal uz prazne tribine predstavlja onaj nedovršeni obrok od sinoć, u trenutku kad vam stomak šalje jasan signal da mu je hitno neophodna hrana, a znate da će dostava stići tek za sat vremena. U najboljem slučaju.

Tad ne preostaje ništa drugo nego da posegnete za njim, svesni da vam nijedan zalogaj neće predstavljati užitak i da bi u nekom srećnijem momentu sve završilo u kanti. Dakle, jedete samo zato što morate, iako najradije ne biste.

Michael Regan/Getty Images

Upravo taj osećaj izaziva fudbal na pustim stadionima, koji često nose i naziv hramovi, jer je čovek na njima najbliže (fudbalskom) božanstvu. Od Engleske i Španije, preko Nemačke i Italije, pa do svake zemlje u kojoj se lopta vrtela posle „restarta“ sezone.

#related-news_0

Svuda je isto. I nema prostora za diskusije da li je negde bolje ili gore. Jednako je loše. Nema ni potrebe koristiti izlizanu frazu da o ukusima ne treba raspravljati. Da se, možda, nekome dopada ovo što gleda u prethodna dva i po meseca.

Jednostavno, fudbal bez navijača nema ukus. Ili, ako ga ima, jako je gorak. Bljutav. Takav da vas ostavlja bez apetita i ubija želju da se njime hranite.

Zato će vas slagati svako ko kaže da su mu svi ti ljudi na video bimovima i njihovo radovanje ispred kamera mobilnih telefona, tableta i laptopova sa voćkicom na pozadini, dovoljno dobri da stvore fudbalsku atmosferu.

Neće govoriti istinu onaj koji tvrdi mu prijaju zvukovi udaranja lopte, glasovi trenera i igrača u pauzama između dve tišine, umesto pesama navijača, i da su hukovi sa razglasa uverljivi…

Nisu. Loši su i lažni. Jednako koliko i ona lica napravljena od kartona, oblepljena širom tribina, koja „prisustvuju“ mečevima.

Martin Meissner/Pool via Getty Images

Na tom tragu, postavlja se pitanje da li takav fudbal uopšte ima smisla, pa čak i u ovoj „ili-ili“ situaciji – ili da se igra bez publike ili da se ne igra uopšte?

Koja je svrha predstave, ako nju nema ko da gleda? Ali, stvarno da gleda. Da se sa njom saživi i u njoj uživa. Ne da ovlaš prati putem onoga što se prilikom svog nastanka okarakterisalo kao „prozor u svet“, pa da promeni kanal kad mu se neka scena ne dopadne.

#related-news_0

U tome nema poente. Ni draži. Najfinije emocije da i ne spominjemo. Bilo je jasno da se one neće probuditi još u prvom meču nastavka, kad je sa čuvenog Žutog zida u Dortmundu vrištao muk. Već tokom tog, često uzavrelog Rurskog derbija realnost nam je udarila šamar – ništa nije isto, i neće biti.

Praznina. Kao onaj momenat kad shvatite da trofej čekan 30 godina proslavljate sami. Sreća je lepa samo dok se deli…

Fudbal, koji ne budi osećanja, ne služi ničemu. Fudbal, koji od navijača pravi pasivne konzumente proizvoda, pospešuje robotizaciju društva. Doprinosi tome da prestane da nam bude važno da li smo crveni, plavi, beli ili crni. Čini da na utakmice gledamo kao na nule i jedinice, onim „laserskim“ očima, koje nisu u stanju da zaiskre, kad voljeni tim pobedi golom u poslednjem minutu.

Kao da nam sva ta uvedena tehnologija (ko je rekao VAR?) ne kvari dovoljno osećaj.

Da li ta „božanska“ igra, stvorena da ljudi zbog nje zaborave na probleme svakodnevice i pobegnu u neku lepšu stvarnost, zaslužuje ovakvu, nakaradnu supstituciju?

Ne.

Alex Caparros/Getty Images

Igra u koju se zaljubljuje još u doba kad nismo svesni šta zaljubljivanje znači ne zaslužuje da korača tim putem. Ne zaslužuje da nam postane svejedno zbog nje.

Ne zaslužujemo ni mi da ostanemo bez osećanja koja budi. Šta će nam onda ostati? Čemu ćemo se radovati? Ne zaslužujemo da nam se servira nešto što samo nosi isto ime kao fudbal, jer bez navijača to, definitivno, nije taj sport.

Zaslužujemo više. Znamo za bolje.

Kad bi me pitali da li sam za to da se fudbal igra i dalje bez publike ili da se uopšte ne igra zato što nema navijača na tribinama, glasao bih za to da se ne igra!“, poentirao je Siniša Mihajlović.

Budimo strpljivi. Sačekajmo. Ništa ne traje doveka. Neće ni ta pošast, čije ime ne moramo izgovoriti…

Fudbale, vrati nam se kad opet postaneš svoj.