Moskva petardama ne veruje

FOTO: KSS

Preplavila su nas sećanja ovog „praznog“, bezolimpijskog leta, „okrugle“ godine, čiju sudbinu, kao i odloženog najvećeg sportskog događajaa na planeti, kroji „neki“ virus. I neke košarkaške uspomene, u nedostatku novijih najsjajnijih pečata, postaju ozbiljne priče.

Poput četvrt veka od atinskog evropskog zlata (kambek posle sankcija), pa i pet decenija od prvog (od ukupno pet) svetskog šampionskog oreola. A pretposlednjeg dana jula, još jedna godišnjica, čak pune četiri decenije od unikatnog olimpijskog zlata košarkaške reprezentacije Jugoslavije. Jedne neponovljive generacije i, istog takvog uspeha, koji će u kasnijoj eri, dovođenja profesionalnih (NBA) drim timova (od 1992), postati teško ostvarljiva misija. Čak i da nije došlo do cepanja SFRJ.

Povezano

Te davne 1980. u predvečerje 22. Olimpijskih igara u Moskvi, sport je uveliko bio više od igre, u najružnijem smislu te sintagme, politička moneta za potkusurivanje. Vojna intervencija tadašnjeg Sovjetskog Saveza u Avganistanu bila je povod da se na borilištima prvog socijalističkog domaćina, ovako važnog događaja, ne pojave američki, ali i sportisti još „pola“ sveta. U takvoj senci, ipak, neće potamneti, ni tada, ni toliko godina kasnije, odličje kojim će se zaokružiti zlatno „ju doba“ čitave jedne dekade.

Ne volim razmišljanja tipa: ’Šta bi bilo, da je bilo’, to su spekulacije, a sport i košarka su ono što ostvariš na terenu, samo se to piše. Uostalom, kostur tog olimpijskog tima, dokazao se dve godine ranije, na Svetskom prvenstvu u Manili, kada smo redom ’razbijali’ konkurenciju, SSSR, SAD… Ali, to nije značilo da ćemo se ’prošetati’ u Moskvi, naprotiv. Da smo tako razmišljali, ne bismo bili ono što smo bili“, nema dilemu legendarni Dražen Dalipagić u razgovoru za Sport Klub.

Selekciji u kojoj su bile dominantne figure jedan Kića (Kićanović), Ćosa (Ćosić), Moka (Slavnić), Praja (Dalipagić)… nedostajalo je olimpijsko zlato da bi postali besmrtni košarkaški ratnici, a dobar deo njih i stavio tačku na besprekorne karijere, za udžbenike i pokoljenja.

„Mnoge stvari su mi izašle iz glave, ih, koliko je prošlo od Moskve. Često mi se dešava da me ljudi, koji su samo čitali izveštaje, feljtone, ili gledali snimke mečeva, podsete na neke detalje. Dok sam se nešto ‘muvao’ u košarci, nečega sam se i sećao, ali odavno nema takvih kontakata ili druženja“, zatvara „vrata“ slavni Praja.

Ne volim da se vraćam toliko u prošlost. Prvo, mnoge stvari zaboraviš, a drugo, kome je to uopšte danas važno“, ne krije rezignaciju sagovornik.

Strelac bez straha i mane, punih vitrina timskih i individualnih priznanja, idol bezbrojnih generacija, kao da se na neodređeno vreme oprostio od sporta kojeg je, i sa kojim se proslavio. Može li olimpijsko zlato da bude izuzetak?

Sve je drugačije, pravila, pa tada nije bilo trojki, samo važnije stvari da spomenem. Ne želim da dajem materijal onima koji odavno mnoge stvari u ovom sportu omalovažavaju. Neka ih, neka rade po svome, šta misle da je najbolje, najpametnije, ja sam daleko od takvih“, kaže Praja, koji je odigrao 243 meča za nacionalnu selekciju, uz 3.700 poena, 12 medalja i članstvo u Kući slavnih Svetske košarkaške federacije.

Ne želeći da se seti čak ni svoje partije protiv SSSR, koja je bila „nastavak“ filma „Moskva suzama ne veruje“, potencirajući višedecenijsku razliku, popularni Praja nastavlja:

Često su znali da me pitaju o ’mojim’ selektorima, Žeravici, koji je sedeo na klupi dok smo ’hitali’ ka olimpijskom zlatu ili profesoru Nikoliću, sa kojim smo osvojili evropsko (1977) i svetsko (1978) zlato. Nije Ranko morao da bude strah i trepet, da nas nadgleda u Moskvi. Ili profa ranije, bili su gospoda. Rezultati im nisu ’visili’ o glavi, nisu psovali, bavili su se edukacijom, nadograđivanjem… A bez lažne skromnosti, mi, igrači, uglavnom smo bili autoriteti. U takvoj situaciji, nije bilo razloga da nas ganjaju, kontrolišu…Lepo kažem, sve je bilo drugačije“.

Skoro dve decenije Dalipagića nema u košarci, koliko je prošlo od potpredsedničkog mandata u KK Partizanu, koji beše prilično kratkog veka. Teško ga je videti i kao gledaoca na nekom meču. Ali… „Prepustio sam se davno tenisu, to je, ipak, mnogo manje zahtevan sport. Nema kontakta kao u košarci. Desi se da dobijem i nekog ko je vršnjak moje dece, ma meni je to najvažnije za zdravlje, posle dve operacije kuka. A moja supruga Sonja, iako bivša teniserka, zbog kolena, ne sme ni da pomisli na reket“.

I dok nesuđeni član NBA družine od pre nešto više od četiri decenije, u „post“ košarkašku razočaranost utapa i nezaboravne uspehe, Ratku Radovanoviću, Moskva 1980. godine je širom otvorila reprezentativna vrata.

Bile su to moje druge Olimpijske igre. Četiri godine ranije, u Montrealu, bio sam prvi ispod crte, ali sam ostao sa ekipom. U Moskvi, mnogo drugačije, u timu, od kojeg će se mnogi posle OI oprostiti. Igrao sam i 1984. u Los Anđelesu, ali je bila ’samo’ bronza“, vraća Radovanović film unazad za Sport klub.

Rezultati, nizovi pobeda, rasterećenost neučešćem Amerikanaca, favorizovana „zbornaja komanda“, finale sa Italijanima… Šta je, zapravo, ostalo u sećanju?

Boravak u olimpijskom selu, ta izolacija, velika kontrola, a sportisti su uvek voleli slobodnije varijante. Morali smo da se snalazimo i razbijemo tu ’monotoniju’. Elem, bio sam cimer sa Krešimirom Ćosićem, koji se spremao da se oprosti od nacionalnog dresa posle OI u Moskvi. Za njega sam bio ’mali od palube’, koji tek treba da prođe sito i rešeto. Jedne večeri, izađemo na sobnu terasu, bilo je relativno kasno, činilo se da olimpijsko selo spava. Legendarni Ćosa od nekud izvuče petarde i, krene da ih baca. Naravno da sam ’morao’ da ga podržim. Bože dragi, kad se samo setim, kakvu smo samo uzbunu napravili“, otkriva Radovanović.

„Petarde“ su letele i po parketu, rivali su redom potpisivali kapitulaciju – Španija, Italija (dva puta), domaćin, Brazil, da pomenemo samo najvažnije.

Taj put do olimpijskog zlata smo prošli zahvaljujući timskom i, individualnom kvalitetu, to nije bilo sporno, kao ni moj ponos da sam deo takve selekcije, u društvu velikih asova, pošto sam bio ’nešto’ mlađi. Ali dovoljno zreo da brzo naučim moto koji je krasio tu sjajnu generaciju – svaka rival je jak, nikoga nemoj da potceniš, a mi možemo još jače“, ističe Radovanović, koji ima 205 učešća u dresu Jugoslavije, 2.715 poena i devet odličja.

„Reprezentativna druženja, pa i u Moskvi, nisu mogla da prođu bez ponekog kršenja ’povečerja’. Mirko Novosel je bio desna ruka selektoru Ranku Žeravici, pa je znao da ponekad kontroliše sobe. Jedan je uvek bio tu, a u drugom krevetu, pod ćebetom dva, tri jastuka umesto igrača. Tako je jednom Novosel i mene ’provalio’. Provukao sam se“, priznaje Radovanović.

Kao protiv SSSR u finalnoj grupi, azura u finalu, ili Amerikanaca, da ih je, kojim slučajem, bilo u Moskvi?

Ne dozvoljavam da to zlato ima manji sjaj jer je izostala američka selekcija. Pa igrali su 1978. na SP protiv Jugoslavije i izgubili. Možda bi nas dobili na OI, ili ne bi prošli Sovjetski Savez. Koliko je moglo da bude kombinacija, ali niko od nas koji smo odigrali nije kriv što oni nisu došli. Zna se da je politika krojila, ali, zlato je zlato“, kao da ponovo „zakucava“ nekadašnji centar.

Da olimpijsko zlato košarkaša ne prođe bez čaše pelina, postarao se čuveni Dino Menegin, koji je u finalnom „žaru“ borbe teško povredio (pucanje butnog mišića) Dragana Kićanovića. Posle starta centra Italije, jedan od najboljih svetskih košarkaša svih vremena, iznet je sa parketa moskovske dvorane. Na najvišem olimpijskom postolju, zlato namenjeno povređenom Kićanoviću, primio je Moka Slavnić.

Gotovo svi od reda su govorili da je Menegin mnogo ’prljav’ igrač, posebno posle tog incidenta, tokom finala u Moskvi. Bili smo rivali po poziciji, nebrojeno puta, još na početku moje značajnije karijere u sarajevskoj Bosni. Igrao sam protiv njega u Grenoblu 1979, kada je Bosna postala evropski šampion, bio je član Emersona. Kasnije, dok sam nosio dres Venecije, pune četiri godine u Palakanestru, imali smo ’milion’ duela, ali… Nikada iskustvo da nije bio fer. Bio je fizički jači, namazaniji, ali nikada da ide da mene, ili nekog drugog mog saigrača, namerno povredi. Bili smo često u kontaktu i van parketa, ostavljao je utisak velikog gospodina. A ono što se desilo u moskovskom finalu, ne znam ni sam, nije izgledalo ’lepo’. Na svu sreću, bez većih posledica po Kićinu karijeru ili rezultat u tom finalu“, kaže Radovanović. 

Seniorska reprezentacija sa ovih prostora, poslednje zlatno odličje je osvojila još 2002. godine na SP u Indijanapolisu. Dokle ćemo samo da obeležavamo prohujale događaje?

„To je bila sjajna generacija, ne samo zbog olimpijskog zlata. Sve smo respektovali, ali nije bilo straha ni od jednog rivala. Sada su neka drugačija vremena, koja se reflektuju i na reprezentaciju. Klubovima su potrebni stranci, ali da imamo meru. Ako ne damo šansu toj našoj deci, neće biti dobro. Sa klincima ne možeš do Evrolige, ali bih uvek glasao za njih“, poručuje Radovanović.

I ta generacija iz 1980. imala je, na neki način, ludu sreću u Moskvi, iako je na Olimpijske igre došla sa debelim ’dosijeom’ uspeha. Za najveće rezultate, pored silnog rada i talenta, mora još mnogo stvari da se poklopi. Ništa nije nemoguće, pa ni zlato koje ’čekamo’. Imamo kvalitetan sastav, isto takvog selektora (Kokoškov), ali da ne trčimo. Kod nas se zlata ’osvajaju’, a da pripreme nisu pošteno ni počele. Ili smo nezadovoljni i sa srebrom, to ne ide baš tako. Razumem i ljibitelje košarke, njima mogu da poručim – imamo mi talentovane dece, samo da nam klubovi malo ’olade’ sa stranim pojačanjima“, svevremenska je poruka Raše Radovanovića, nekadašnjeg trofejnog reprezentativca.

Zlatni put

Jugoslavija je na OI u Moskvi, u prvom delu takmičenja savladala Senegal (104:67), Španiju (95:91) i Poljsku (127:91). U takozvanoj finalnoj grupi, plavi su bili bolji od Italije (102:81), Kube (112:84), SSSR (101:91, produžetak), Brazila (96:95), a u finalu, ponovo od azura (86:77).

Olimpijsko zlato su osvojili: Krešimir Ćosić, Dragan Kićanović, Mirza Delibašić, Zoran Slavnić, Dražen Dalipagić, Andro Knego, Branko Skroče, Duje Krstulović, Mihovil Nakić, Rajko Žižić, Ratko Radovanović, Željko Jerkov. Selektor: Ranko Žeravica.