Milica, Tijana i Sonja: Balet je lep, ali je i boks

SK

Srpske reprezentativke u tekvondou Tijana Bogdanović i Milica Mandić i košarkašica Sonja Vasić bile su gošće emisije „Spo(r)tlight“ i tom prilikom su govorile o svojim počecima, predrasudama sa kojima su se suočavale i važnosti bavljenja sportom.

Ryan Pierse/Getty Images

Devojke bi u ovo vreme trebalo da su na Olimpijskim igrama, ali su one zbog pandemije koronavirusa pomerene za narednu godinu.

Povezano

Donekle sam se pomirila sa tom činjenicom da je ovo situacija na koju ne možemo da utičemo i koju ne možemo da promenimo. Gledam da iskoristim ovu godinu najbolje što mogu – da radim na sebi i da naredne godine odemo na Olimpijske igre i uradimo najbolje što možemo. Žao mi je što se Igre nisu održale ove godine jer smo je započele sa dva zlata na US Openu i na Prezident kupu, što su dva jaka turnira. Prošlu godinu smo takođe završile uspehom – zlatom na Grand Pri finalu. Nekako je sve išlo svojim tokom i kako treba. Imali smo cilj ispred sebe – Olimpijske igre. Znale smo dan kada se takmičimo i onda se desio bum, sve je stalo. Ali, gledam to sa pozitivnije strane. Drago mi je da Igre nisu otkazane, već su samo odložene. Spremaćemo se i radićemo“, istakla je Bogdanovićeva.

Njenoj koleginici Milici malo teže je palo odlaganje OI jer je, kako uz osmeh kaže, „malo starija“.

Desilo se to što se desilo. Nije na nama bilo da donosimo bilo kakve odluke. Zdravlje je preče. Sa svime što se dešavalo, nije bilo moguće da 10.000 sportista dođe u Olimpijsko selo, to bi bio preveliki rizik za sve. Ali sada, kao što je Tića rekla, gledam ovo sa pozitivnije strane. Prvi put posle koliko godina mogu da odmorim telo i psihu i da napunim baterije do sledeće godine. Znam da je to moja poslednja godina i da moram da dâm svoj maksimum, kao što sam i do sada radila. Ova dva-tri meseca mi služe da radim na sebi i da poboljšam tehniku, osnove tekvondoa i kondicije. Želim da se pripremim što bolje, da budem u dobroj formi, da budem zdrava i da sve to krene svojim tokom sledeće godine“, kazala je Mandićeva.

fiba.basketball

Vasićeva se potom prisetila svojih početaka i detinjstva provedenog uz oca Radeta Petrovića, koji je bio košarkaški sudija.

Počela sam da treniram u prvom razredu, sa sedam godina. Meni tata dolazi iz sveta košarke. U detinjstvu su leta bila rezervisana za porodična putovanja tokom kojih smo mi njega pratili po kampovima i prvenstvima. Kao i svako dete, kada vidiš loptu potrčaćeš za njom. Završilo se tako što ja dvadeset i nešto godina trčim za tom loptom. Sestra i ja smo zajedno počele, što je bila sreća. Sve je lakše kada ideš uz nekoga ko te podržava sve vreme. Nije uvek bilo lako, tata je dosta bio protiv toga. Kada počinješ, sport posmatraš dosta idealistički, a on je znao i druge strane. Ali, mislim da je od početka bio svestan koliko sport može da doprinese našoj samostalnosti i da od nas na neki način stvori ženske osobe koje jednog dana neće zavisiti ni od koga. Mislim da mu je to bio cilj. Ne naše karijere i uspesi, već vaspitanje koje pored kućnog omogućava učenje, funkcionisanje u zajednici, borbu za sebe, balans između gledanja sebe i timskog uspeha…“.

22-godišnja Tijana tekvondoom je počela da se bavi kao sasvim mala.

Počela sam da treniram sa četiri godine, na inicijativu roditelja. S obzirom na to da mi je tata vojno lice, on voli borilačke veštine i disciplinu. Moju stariju sestru i mene je odveo na jedan trening i meni se to stvarno dopalo. Od prvog dana kada sam ušla u neki sport, ja sam u tekvondou. Sport u Srbiji generalno smatram veoma uspešnim i verujem da imamo mnogo uspešnih žena. Sport u Srbiji pokazuje da i žene mogu da se bave sportom i da budu uspešne u tome. Sviđa mi se što poslednjih godina ima sve više projekata koji se bore za ženska prava i za ženski sport. Mlađe generacije možemo da podstaknemo da počnu da treniraju bilo koji sport“.

Getty images/Hannah Peters

Milica se sa tekvondoom upoznala nešto kasnije, što nije bila prepreka u tome da postane najbolja.

Kada me pitaju koje je najbolje vreme da se počne sa sportom, ne znam šta da odgovorim. Ja sam počela sa deset, a Tića sa četiri. U osnovnoj školi sam videla plakat i počela sam da treniram tu školi ‚Nikola Tesla‘. Gale (trener Dragan Jović) je i ostao ono što je bio tada – čovek pun energije, harizme i entuzijazma. Koliko me je sport privukao, toliko me je privukla i njegova pažnja prema svojim studentima i takmičarima. Mislim da je on retkost u Srbiji jer toliko sebe daje i pruža na svakom treningu i takmičenju. To veoma cenim kod njega, bez obzira na napade koji se dešavaju u nekim momentima. On uvek vidi širu sliku i kao što pomaže Tići i meni, tako pomaže i svim sportistima u Srbiji. To je ono što volim i cenim i što je preneto na Tijanu, mene i na sve članove našeg kluba. Uvek se zalažemo za razvoj našeg sporta i trudimo se da prikažemo deci i mađima koliko je lepo biti sportista i koliko benefita to donosi. Mislim da smo na neki način u tome i uspeli“.

Vasićeva je jednom prilikom rekla da je lepo da devojčice idu na balet, ali da nikog ne treba da čudi ako požele da treniraju boks.

Baš danas smo ovde nas tri, koje se bavimo sportovima neobičnim za devojčice. Mnogi to osuđuju. Ženska košarka nikada nije dovoljno dobra jer nas uvek upoređuju sa muškom, borilačke veštine nikada nisu sportovi koji se biraju za devojčice. Bitno je da sport bude dostupan svima, bez obzira na pol, na to da li deca dolaze iz bogate ili siromašne porodice, koliko godina imaju, da li će se njime baviti sa četiri, 24 ili je u pitanju rekreacija. Pokušavamo da stvorimo svest o tome koliko biti aktivan za žensku osobu može da doprinese na najrazličitijim planovima i nadam se da ćemo uspeti u tome“.