Legenda Partizana, hteo u Zvezdu, stvorio veliki Bajern

Skener 25. avg 202018:43 > 18:46
print screen

Krajem novembra 1923. u Zagrebu je rođen jedan od najvećih fudbalera nekadašnje Jugoslavije Zlatko Čajkovski. Čovek čiji posmrtni ostaci po njegovoj vlastitoj želji počivaju u Beogradu spada u one ne tako brojne fudbalske asove koji su se, po okončanju igračke karijere, dokazali i kao treneri.

‘Čik’ na tom planu možda nije bio toliko uspešan po broju osvojenih trofeja ali je u istoriju zauvek ušao kao stručnjak koji je početkom šezdesetih godina prošlog veka stvorio veliki Bajern, odnosno lansirao na nemačku, a zatim i međunarodnu scenu do tada anonimne mlade igrače Sepa Majera, Franca Bekenbauera i Gerda Milera.

Kao igrač Partizana, čiji dres je nosio od 1946. do 1955. godine, osvojio je dve titule šampiona Jugoslavije (1947. i 1949) i tri trofeja Kupa Maršala Tita (1947, 1952. i 1954), dok je nastupajući za reprezentaciju tadašnje Titove države postao vlasnik dve olimpijske srebrne medalje (sa Igara u Londonu 1948. i Helsinkiju četiri godine kasnije) i stigao do četvrtfinala Mundijala u Švajcarskoj 1954.

Bio je i akter utakmice (4:4) koju je selekcija FIFA odigrala 1953. sa reprezentacijom Velike Britanije u Londonu. Po okončanju igrače karijere, tokom koje je nosio dres četiri kluba, HAŠK, Partizana, Kelna i Hapoela iz Haife, polagao je ispite, a zatim i dobio trenersku diplomu na uglednoj Nemačkoj sportskoj akademiji u Kelnu. Prvo iskušenje imao je na klupi istoiomenog kluba iz ovog grada sa kojim je već 1962. osvojio titulu u prvenstvu tadašnje SR Nemačke.

Kao šef stručnog štaba Bajerna odveo je mladi minhenski tim do dva trijumfa u nacionalnom kupu (1966. i 1967) i jednog u Kupu pobednika kupova (1967), da bi 1970. godine ostvario najveći podvig u trenerskoj karijeri postavši sa drugoligašem Kikers Ofenbahom pobednik takmičenja u Kupu Nemačke.

Vezista za koga je njegov reprezentativni drug, inače uvek odmereni Rajko Mitić, jednom prilikom rekao da je najbolji jugoslovenski fudbaler svih vremena bio je visok samo 164 centimetra. Ovaj nedostatak visine ga međutim nije sprečavao, da zahvaljujući sjajnom odrazu i pravovremenom postavljanju, bude odličan u vazdušnim duelima, a posedovao je i zavidnu tehniku u baratanju sa loptom. Ipak najveći kvaliteti ovog halfa (nekadašnji izraz za zadnjeg veznog igrača) bili su, prema tvrdnjama ‘Čikovih’ savremenika, njegova neverovatna igračka strast i spremnost da poput maratonca neumorno trči terenom u oba pravca. Zlatko se nikad nije predavao. Za njega nije bilo izgubljenih duela pošto je uvek bio spreman da nadoknadi propušteno i sa optimizmom juri pobedu čak i u sitaucijama kad je ona izgledala teško ostvarljiva.

Bio je profesionalac u shvatanju fudbalskih obaveza ali i istinski zaljubljnik u ovu igru. Koliko je uživao u njoj pokazuje i to što je pre Partizanovih popodnevnih prvenstvenih utakmica znao da se često pridruži klincima sa beogradskih ulica i sa njima, za svoju dušu, odigra meč na ‘dva golića’.

Čajkovski je u rodnom Zagrebu počeo da igra fudbal u omladincima HAŠK 1939. godine. Pre izbijanja Drugog svetskog rata sakupio je dva nastupa za omladinsku selekcije Kraljevine Jugoslavije, a tokom postojanja takozvane NDH oblačio je dres najbolje reprezentacije Hrvatske u utakmicama sa Nemačkom i Slovačkom. Igrajući za HAŠK stekao je fudbalsko ime ali nije uspeo da sa klubom čija je prva zvezda bio Ico Hitrec osvoji ni jedan trofej.

Nakon završetka rata i obnove Jugoslavije, Zlatko je, za razliku od brata Željka koji je do kraja karijere ostao veran Dinamu, otišao iz Zagreba u Beograd gde je postao član kluba jugoslovenske armije, Partizana. Ovaj vojni tim je, po ugledu na moskovski CSKA, angažovao najbolje igrače iz cele zemlje, pa nije bilo iznenađenje što je u sezoni 1946/1947 prvi prošao kroz cilj u prvenstvu tadašnje FNRJ. ‘Čik’ je u toj sezoni odigrao 20 utakmica za buduće crno-bele i osvajanju titule doprineo i sa tri postignuta pogotka. Iako je ovaj kvalitetni sastav vojnog kluba narednih godina ojačan dovođenjem Zebeca i Milutinovića u Humsku je do njegovog odlaska u inostranstvo stigla samo još jedna titula, uzeta u prvenstvu odigranom u sezoni 1948/1949.

Desni half Partizana je u Beogradu upoznao Radu sa Senjaka sa kojom je dobio decu Vesnu i Zlatana i u skladnom braku proveo ostatak života. Čajkovski je tokom deset godina igranja za tadašnji klub jugoslovenske armije stekao status ikone Partizana, pa, ipak, malo je nedostajalo da 1954. pređe u Crvenu zvezdu. Pred utakmicu Jugoslavije sa Engleskom za koju je vladalo veliko interesovanje zamolio je čelnike svoga kluba da mu obezbede karte za dvojicu prijatelja. Kada su oni odbili da ispune njegovu molbu iznerviran je otišao u Crvenu zvezdu i potpisao pristupnicu za crveno-bele. U Partizanu su bili zaprepašćeni njegovim postupkom. Usledile su molbe generala da promeni odluku pa je na kraju ‘Čik’ pocepao pristupnicu Zvezdi i nastavio da igra za budućeg vicešampiona Evrope.

Za najbolju selekciju Jugoslavije je debitovao 29. septembra 1946. u utakmici sa Čehoslovačkom (4:2) u Beogradu. U narednom susretu, odigranog sa Albanijom u Tirani (3:2) bio je tvorac preokreta (gubili smo meč sa 0:2) i strelac pobedonosnog gola za Plave. Zlatko je nosio dres sa šest buktinja na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. gde su jugoslovenski fudbaleri u finalnom susretu poraženi od Švedske. Dve godine kasnije je bio akter prvog posleratnog svetskog šampionata u Brazilu na kome je reprezentaciju tadašnje FNRJ poraz od domaćina u Riju (0:2) koštao plasmana u drugu, finalnu rundu.

Najveći uspeh u reprezentativnoj karijeri Čajkovski je ostvario kao član legendarnog olimpijskog tima iz Helsinkija 1952. godine. Sa turnira u Finskoj u istoriju su zauvek ušli: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas i Zebec. Nakon dve nezaboravne utakmice sa Sovjetima (5:5 i 3:1) i pobede nad SR Nemačkom (3:1) u polufinalu, ‘Čik’ i njegovi drugovi su se našli na korak od najviše stepenice olimpijskog trona. Ipak, na njega, baš kao i četiri godine ranije u Londonu, nisu zakoračili pošto je Puškašova mađarska ‘laka konjica’ u finalu bila bolja od fudbalera sa Balkana (2:0).

Poslednje veliko takmičenje na kome je nastupio bilo je Svetsko prvenstvo u Švajcarskoj. Te 1954. Plavi su u četvrtfinalu bili eliminisani (0:2) od kasnijeg šampiona SR Nemačke, a Čajkovski je nepunih godinu dana kasnije, 15. maja 1955. u utakmici sa Škotskom (2:2) poslednji put obukao dres sa šest buktinja. Ostalo je zapisano da je za reprezentaciju Juge nastupio 55 puta i postigao sedam pogodaka.

Sad već 31-godišnji veteran je 1955. od FSJ dobio dozvolu da nastavi karijeru u inostranstvu. Iz Partizana, za koji je odigrao 383 utakmice i postigao 47 golova, otišao je u nemački Keln čiji će dres u naredne tri sezone oblačiti 53 puta i pet puta zatresti mreže protivničkih golmana. Poslednja stanica u igračkoj karijeri neumorne ‘radilice’ bila je izraelski klub Hapoel Haifa u kome se 1960. godine oprostio od posla kojim se bavio protekle dve decenije.

Završetak igračke karijere nije, međutim, značio i rastanak od fudbala pošto je ‘Čik’ već ranije odlučio da se bavi trenerskim poslom. Nakon što je kod uglednog profesora Hensea Vajsvajlera uspešno okončao školovanje na nemačkoj Sportskoj akademiji u Kelnu, mladi jugoslovenski stručnjak je 1961. dobio šansu da vodi ekipu iz ovog grada. Zlatkov debi na klupi Jarčeva je bio više nego uspešan jer je Keln 1962. postao šampion Nemačke. Čajkovski je, za mnoge neočekivano, naredne godine prihvatio ponudu tada neuglednog drugoligaša (člana regionalne lige) Bajerna koji je u to vreme u glavnom gradu Bavarske životario u senci mnogo poznatijeg i popularnijeg Minhena 1860.

Pokazalo se da je prihvatanje kormila Bajerna bilo najbolji potez u trenerskoj karijeri nekadašnjeg halfa Partizana. ‘Čik’ je zaskao rukave i gurnuo u vatru mlade talentovane igrače Majera, Bekenbauera, Milera, Švarcembeka, Rota… Iz njegovog ‘dečijeg vrtića’ je iznikao veliki evropski Bajern ali i trofejna reprezentacija SR Nemačke čiju su osnovu činili fudbaleri minhenskog tima.

“Da nije bilo Čajkovskog pitanje je da li bih postao ono što sam bio. Kako je samo znao da mi uoči kvalitete ali i ispravi mane. On je tvorac velikog Bajerna,” rekao je jednom prilikom legendarni Franc Bekenbauer.

Sa svojom ‘minhenskom decom’ bivši jugoslavenski reprezentativac je 1966. stigao do prvog trofeja – Kupa SR Nemačke. Bajern je u ovom takmičenju trijumfovao i naredne godine kada je u vitrine budućeg šestostrukog šampiona Evrope stigao i prvi međunarodni pehar. Bavarci su u finalu Kupa pobednika kupova 31. maja 1967. savladali škotski Glazgov Rendžers sa 1:0, što je, pokazaće se kasnije, bio jedini evropski trofej kojim se ‘Čik’ počastio tokom trenerske karijere.

Zlatko je 1968. otišao sa klupe minhenskog kluba ne dočekavši da sa Majerom, Bekenbauerom i Milerom osvoji titulu šampiona Bundeslige. Ta počast je nešto kasnije pripala njegovom drugu iz Partizana i reprezentacije Branku Zebecu, dok je on krajem šezdesetih i početkom sedamdesestih godina prošlog veka trenerski hleb zarađivao radeći u Hanoveru i Kikers Ofenbahu. Vodeći ekipu ovog drugoligaša ostvario je 1970. pravu senzaciju, pošto se Kikers, nakon trijumfa nad Kelnom (2:1) u finalu, neočekivano upisao u listu osvajača Kupa Nemačke. Bio je to treći trijumf Čajkovskog u ovom takmičenju ali i poslednji pehar u njegovoj kolekciji trenerskih trofeja.

Usledio je kratkotrajni povratak u rodni grad, odnosno neuspeli pokušaj da se pod njegovom trenerskom palicom Dinamo vrati na vrh jugoslovenskog fudbala. Posle odlaska iz Maksimira 1971. godine ponovo je vodio nemačke klubove (Nirnberg, Keln, Kikers Oferbah), te sedeo na klupama švajcarskih ekipa Ciriha i Grenhena. Nakon epizode u austrijskom AK Grazeru otišao je 1981. u zasluženu penziju.

Penzionerske godine je uglavnom provodio u Minhenu gde je, zbog onog što je uradio za stvaranje velikog Bajerna, uživao ogromno poštovanje. U loži Olimpijskog stadiona imao je sve do smrti svoje mesto na kome je stajao natpis ‘Čik’. Veliki as i ništa manje uspešan trener je bio veliki gurman, koji se poslednjih godina života suočio sa ozbiljnom bolešću, dijabetisom. Hrabro se borio sa ovim teškim protivnikom ali je, nakon komplikacija, neravnopravnu bitku izgubio u minhenskoj bolnici 27. jula 1998. godine. Nakon kremacije u glavnom gradu Bavarske urna sa pepelom Zlatka Čajkovskog preneta je, prema njegovoj želji, u grad u kome je proveo najbolji period svoga života.

“Moje najlepše godine života su vezane za Beograd. Tu sam uspeo kao fudbaler i reprezentativac, upoznao sam moju Radu, dobio Vesnu i Zlatana, stvorio krug bliskih prijatelja koji su mi uvek nedostajali dok smo bili u inostranstvu. Meni neverovatno odgovara mentalitet Beograđana”, rekao je nekoliko godina pre smrti legendarni “Čik”.

https://youtube.com/watch?v=ZKlHRd2bydc