Cenićev 90. rođendan: Naš (čo)vek

Skener 25. sep 202020:35 > 20:45
OKK Beograd

Dame se ne pitaju za godine, čak i kada se, poput naše kraljice igara, bliže stotoj. To tek ne bi učinio džentlmen, bezmalo ceo vek njen verni sledbenik, a junak ove priče... Borivoje Cenić, čuveni srpski trener.

Njeno veličanstvo, gorespomenuta vremešna gospođa, bila je sedmogodišnja devojčica, igrala se u beogradskom pesku, da ne kažemo na zemlji, ili šljaci, kada je, u istom gradu, 25. septembra, 1930. godine, došao na svet Borivoje Cenić, koji već dugo slovi za doajena trenerske struke. Sjajan čovek i pedagog, vrhunski stručnjak, stvaralac, dakle, danas je zakoračio u desetu deceniju. U životu celih 90, a pod obručima čak 70 leta… Najstariji član srpske košarkaške, a verujemo i jugoslovenske porodice pod obručima.

Igračku karijeru je počeo u Železničaru 1947. godine, zatim je igrao u Radničkom dve godine i ujedno trenirao mladje kategorije, da bi se posle sezone u BASK, 1951. godine vratio na Crveni Krst. Sa juniorima osvaja državno srebro 1959. godine, zatim prelazi u podmladak Crvene zvezde, a 1962. godine preuzima kormilo seniorki Radničkog, sa kojima četiri puta osvaja prvenstvo Jugoslavije (1964, 1965, 1966. i 1968). Uporedo sa tim, kao prvi trener ženske seniorske reprezentacije SFRJ, osvaja istorijsko, prvo odličje, srebro na EP na Siciliji (1968.) i zapažene rezultate na ostalim EP i Balkanijadama. Vodio je, zatim, muški tim OKK Beograd i u isto vreme najbolje juniorke Jugoslavije. Potom slede sezone u kraljevačkoj Slogi, grčkoj Patri, Kuvajtu, Jagodini, angažman u školi košarke Zvezdara, u OKK Beograd, a od 1995. do 2000. godine u KSJ imao je funkciju direktora mlađih selekcija. Od 2000. godine bio je stručni saradnik brojnih košarkaških kampova. Dobitnik je nagrade Sportskog saveza Beograda i nagrade za životno delo Udruženja košarkaških trenera Srbije kao i Srebrne lopte KSS.

Izgleda da jesam, Bora Stanković je bio najstariji, ali on nas je napustio pre nekoliko meseci. Hvala vam na rođendanskim čestitkama i željama“, pomalo uzdržano i zbunjeno Cenić započinje razgovor za Sport Klub, uz skromne opaske tipa “otkud smo znali, ko nam je rekao za njegov rođendan, kako smo se setili baš njega”…

Borica, kako ga svi u našoj igri pod obručima i šire zovu, košarkaški je Vlasta Velisavljević, mada je bard domaćeg glumišta još aktivan na daskama koje život znače, ali ni naš sagovornik nikad nije otišao iz voljene branše i esnafa. Do skora je bio redovan u KSS, više kao domaćin, nego gost. Onako penzionerski, veoma često je odlazio u KSS, da vidi i čuje šta ima novo, da posavetuje mlađe, popriča sa zaposlenima i kolegama, da oseti atmosferu, taj večni duh košarkaški… A kod kuće ne propušta nijedan televizijski prenos utakmica… Sad malo teže prevali taj put do Sazonove ulice, ali svejedno i sa punih 90 živi košarku.

Savez je moja druga kuća, a košarka je moj život. Ceo život. Stanujem jednu trolejbusku stanicu iznad Krsta, ali u poslednje vreme retko izlazim, a rizično je i zbog korone“.

Kod ovog odmerenog i skromnog čoveka sve je tako prirodno. I način na koji se ophodi i poimanje svega što je prošao, uradio i stvorio minulih devet decenija. Imao je funkciju saveznog trenera jer je vodio žensku reprezentaciju i mlađe nacionalne timove, a radio je i u najpoznatijim srpskim klubovima sa prvotimcima, ali i sa podmlatkom, u čemu je bio ekspert.

Teško je sve nabrojati, trenirao sam Radnički, Crvenu zvezdu, radio u Grčkoj, Kuvajtu, video mnogo zemalja, gradova, upoznao puno ljudi, sarađivao sa pregršt sjajnih igrača i igračica. Kad razmišljam o svom radu najveće zadovoljstvo osećam zbog toga što sam stvorio reprezentativke i reprezentativce. Recimo, Nemanja Đurić, kakav je to samo centar bio… Zatim Dragoslav Ražnatović, Dragutin Čermak, Tihomir Pavlović, pa braća Ivković, Slobodan i Dušan, u stvari, Piva i Duda…“.

Na pitanje koji Ivković je bio bolji igrač odgovara diplomatski:

Obojica su kasnije bili vrhunski treneri, Piva je bio bolji igrač, ali Duda je bio pametniji na terenu i naravno, posle se proslavio kao stručnjak svetskog formata. Mnogo je trenera koje sam trenirao dok su bili igrači, a posle smo sarađivali kao kolege“.

Ogroman trud i znanje je uložio u stvaranje asova i trenera, ali kod njega nema suvišnih reči, ni samohvalisanja, pa bi neupućeni teško zaključili da se radi o stručnjaku, entuzijasti i profesionalcu, koji je minulog veka stajao rame uz rame očevima naše košarke, Bori Stankoviću, Radomiru Šaperu, Nebojši Popoviću, Aci Nikoliću, Ranku Žeravici i mnogim drugima.

Bora Stanković i Raša Šaper su me doveli iz Radničkog u OKK Beograd. Bora je već tada imao obaveze u Minhenu u FIBA, pa više nije mogao da vodi tim OKK Beograda, ali brinuo je o klubu, bio je glavni u svakom pogledu, alfa i omega. Ja sam bio prvi trener, ali kada Bora doputuje on vuče sve konce. Svi smo ga mnogo poštovali i voleli. Bio je veliki čovek. Veoma mnogo sam naučio od profesora Ace Nikolića, koji je takođe bio vrhunski stručnjak i isto takva ličnost. Bio sam njegov đak, puno smo sarađivali“.

OKK Beograd

Za mlade igrače i trenere bila je privilegija da se leti usavršavaju na zlatiborskom kampu “Aleksandar Nikolić” pod Cenićevim stručnim okom.

Radio sam dugo na zlatiborskom kampu, ugradio sam tamo celog sebe. Kroz taj kamp je prošlo mnogo talenata, tada budućih asova. Dugačak je spisak za spominjanje, ali pomenuću Marinu Maljković i Sašu Đorđevića. I Sašinom tati, Bratislavu, bio sam trener“, uz osmeh će Cenić.  

Lakše je reći kome nije, a ne kome je bio trener.

Ne, ne i taj prvi spisak je dugačak“, skromno se smeška Cenić, „Trenerskim posłom sam počeo da se bavim 1950. godine, zato i ne čudi što imam ogroman broj kontakata sa igračima i igračicama, koje sam trenirao, ali i sa onima sa kojima nisam sarađivao, ali smo se kasnije upoznali“.

Kada je Cenić radio u drugom mandatu u OKK Beograd bacio je u vatru sadašnjeg srpskog selektora Igora Kokoškova, tada početnika u trenerskom poslu, koji je kasnije postao prvi strani trener u NBA ligi. „Igoru Kokoškovu sam, kao koordinator mlađih selekcija OKK Beograda, dao da samostalno vodi juniorski tim i tako je pekao zanat. Kasnije je imao dobru mogućnost da se kao trener razvija u Americi, u NBA ligi i evo, dostigao i zvanje selektora reprezentacije Srbije. Veoma stručan i korektan momak, nikad nije zaboravio da spomene našu saradnju. Pratim NBA mečeve i uživam da gledam Nikolu Jokića. On je izuzetan talenat, bez sumnje, trenutno naš najbolji igrač. Velika je stvar što je kompletan igrač, može da igra spolja i iznutra, izvanredan je. Trebalo bi i u reprezentaciji da ga prihvate kao takvog i tako ćemo maksimalno da iskoristimo njegov kvalitet“, priča Cenić.

Pominjanje zlatne srpske selektorke Marine Maljković neizostavno zahteva i komentar čoveka, koji je 1968. godine doneo prvu, istorijsku medalju jugoslovenskoj ženskoj reprezentativnoj košarci (srebro na Evropskom prvenstvu na Siciliji).

Marina je pamenta mlada žena i uspela je“, ratko i jasno je objasnio Cenić i nastavio o nezaboravnom EP na Siciliji, „Bio sam prvi trener, a Ladislav Demšar savezni kapiten. Bio je to odličan tim, sve se vrtelo oko Marije Veger, ali i ostale su bile vrhunske igračice i bez svih njih zajedno ne bi bilo tog uspeha. I dan danas sam u kontaktu sa njima, drago mi je što su uvek isticale i ističu da sam mnogo učinio za njih i tada na Siciliji, a i kasnije“.

Šampionski tim krstašica predvodile su Milica Radovanović, Jelica Kalinić, Boska Pešić, Zagorka Žeravica, a poduži je spisak Borinih reprezentativki. Koliko ljubavi i poštovanja bivše igračice gaje prema Ceniću svedoči i najnoviji primer. Planirale su da mu sa rođendanskom tortom danas zakucaju na vrata, ali nažalost, došlo je do promene plana zbog rizika od korone.

Htele su da dođu moje krstašice i reprezentativke, ali nije vreme za okupljanje, svi smo u nekim ozbiljnim godinama. Mnogo mi je žao što ne možemo da se okupimo. Inače, redovno se družimo mi iz Radničkog u jednom restoranu na Bulevaru, lepa su ta druženja krstaša i krstašica. Biljana Đokić je glavni organizator, nadam se da će uskoro ta tradicija da se nastavi“.

Za sve njih, kao i za celu košarkašku porodicu sa ovih prostora, ostao je upisan u srcu kao Borica, pa evo i objašnjenja kako je nastao simpatični nadimak.

Bora Stanković je bio stariji, pa da bi nas razlikovali, mene su zvali Borica i to je tako ostalo“.

Tolike godine i decenije su iza sjajnog stručnjaka, koji mnoge uspomene nosi u duši jer kako kaže, više nije bilo mesta na zidu u stanu, gde su okačeni trofeji, medalje, priznanja i slike…

Očajan sam zbog epidemije korone, koja nam je sklonila sport, prazni su televizijski programi bez sportskih događaja, mnogo mi nedostaju utakmice. Posebno mi je teško što nema košarke jer ona je, kao što sam rekao, moj život“.

OKK Beograd

Pregrmeo je Cenić stoički devet decenija i zna dobro koliko vredi igra pod obručima, kako reprezentativna, tako i klupska, uz napomenu, da nema potrebe da brinemo za budućnost voljenog sporta.

Rado se seća početaka i romantike na Krstu, a na portalu OKK Beograd stoji ovaj lep opis: “Igralo se na zemlji, šljaci, šivenim loptama, prala je dresove njegova baba, a Borica ih slagao u ekonomatu i bio najsrećniji jer je imao tako važno zaduženje u to vreme. Platu je dobijao od prodatih ulaznica na utakmicama. Naravno da se ceo dan provodio na terenu Radničkog, čest gost bio je poznati glumac Bata Živojinović, ali po sopstvenoj priči, skupljao se podjednak broj kritizera i simpatizera”.

Uvek sam verovao u naše igrače i timove, po tradiciji, imamo talente, takvo nam je podneblje, a uz to, po pravilu, kod nas ide dobar i stručan rad. Uvek sam bio optimist, posebno kada je reč o našoj košarci. Verujem da će reprezentacija da ređa uspehe kao i do sada, da će tako da bude i sa generacijama koje dolaze. Što se tiče klubova, verujem da će uspeti da se izbore i na međunarodnoj sceni za što bolje rezultate. Priznajem, moje simpatije idu više ka Partizanu, ali navijam za sve u našoj košarci“.

U vedrom i pozitivnom duhu je i sledeća poruka, ali i savet.

Uvek smo imali talenata. Možda oni sada ima manje uslova, tačnije vremena za individualan rad, koji je takođe neophodan pored timskog. A u današnje vreme lige traju dugo, igrači nemaju mnogo vremena za te samostalne treninge, a potreban je kontinuitet rada i na planu individualne tehnike. Uporan rad mnogo znači i pravi dobre igrače i od onih sa manje talenta, a tek kada ima talenta, onda je to savršen, idealan spoj. Bez obzira na sve, potrebno je pronaći što više prilika za individualne treninge, tu je ključ“, poručio je stručnjak, koji dobro zna šta govori, s obzirom na to da je napisao i nekoliko knjiga na temu metodologije treninga.

Borica, suvo zlato košarkaško. Naš (čo)vek…