Paspalj: Bili smo ruska škola – treniraj dok ne crkneš

Print screen/SK

Legendarni Žarko Paspalj bio je gost emisije „Sportlight“ i tom prilikom je govorio o jugoslovenskoj školi košarke, u kojoj je stasao, promenama nagore koje su se do današnjeg dana dogodile, klubovima za koje je igrao, onome što je naučio u NBA i događajima i titulama koje su mu obeležile karijeru.

Autor emisije Igor Miklja je na početku konstatovao da je Daču Ikodinovića u prošloj emisiji pitao kako se pored košarke i fudbala odlučio za vaterpolo, ali da Paspalj tu dilemu nije imao.

Povezano

Možda bih se odlučio za vaterpolo da sam znao da plivam. Ali, nisam, nego sam za tu disciplinu saznao kasnije jer sam kasnije naučio da plivam… Sport je bio sastavni i najvažniji deo odrastanja tadašnjih klinaca, ne samo u provinciji već svuda. Školske aktivnosti su bile jedno, a igranje je podrazumevalo provođenje vremena i druženje sa vršnjacima. Fenomen sporta u ovdašnjoj Jugoslaviji bio je jako popularan i blizak ljudima. Iz kvantiteta izvučeš kvalitet, što je osnovna jednačina bavljenja sportom. To je kod nas trajalo neću da kažem generacijama, ali sada nažalost vidimo da može da bude i drugačije, a rekao bih i loše“, istakao je na početku Paspalj.

Veliki asovi nekada su nastajali na samoj ulici, a ne klubovima. Tada nije bilo trenera, škola, plaćanja…

Taj sistem je bio toliko jednostavan, a ispade toliko komplikovan. Edukacija o sportu se dobijala kroz školu. Kada to kažem, mislim na početne razrede, kada te neko uključi makar tri puta nedeljno u sport. Neko je o tome vodio računa. Stalno se pitam zašto klinci kreću kroz neke škole da se bave sportom sa 8-9 godina. To mi je i dalje nejasno i tako ne treba jer je prerano. Ako uzmemo u obzir da je u današnje vreme isključena osnovna podloga edukovanja sportom, možda nije ni čudo zašto svi roditelji hoće da uključe klince od malih nogu da se bave nečim drugim“.

OK Srbije

54-godišnjak oseća animozitet prema reči „biznis“ u sportu, pogotovo kada su deca u pitanju.

Kada čujem ‚biznis‘ u fazi početnih koraka u sportu, to baš nema nikakvog smisla. Sport jeste veliki biznis, ali sigurno ne u tom uzrastu. Ono što tada treba da se desi je da klinci steknu neko osnovno znanje o sportovima – bila to odbojka, košarka, fudbal… To su osnovne stvari. Da li će posle neko time da se bavi ozbiljnije zavisi od talenta, volje i žele i zato je taj sistem bio poprilično plodonosan. Prijao je tim generacijama, iz kojih su iznikli mnogo dobri sportisti“.

Prve korake napravio je u podgoričkoj Budućnosti. Bio je u istoj školi i u generaciji sa Dejanom Savićevićem, a njih dvojica nisu jedini koji su ostavili trag u onome čime su se bavili.

Nije to ništa novo, nego se u ono vreme na to nije posebno obraćala pažnja. Uvek kažem kada sedim sa Dikijem: ‚Majstore, ja sam iz Pljevalja, ti si iz Prijepolja‘. Nisam siguran da su to dva centra moći kada je sport u pitanju. Rekao bih da je to u tadašnjoj Jugoslaviji bila ozbiljna nedođija, pa izađu takva dva momka – svako svojim putem i na drugačiji način, ali te sredine su davale neke talente. Kako se tako rodi neki talenat, šta to znači igranje sa loptom, kako se to produbi pa posle postane ljubav kroz nenormalnu količinu rada koju smo svi uložili u to, to su već interesantna pitanja. To je pitanje jugoslovenskog fenomena, nije to ništa slučajno. Nemoguće je ne pomenuti velika imena tog sistema – ja govorim o košarci, ali sam potpuno siguran da je tako bilo u svakom sportu – koji su na neki način radili sa košarkaškim strukturama, bio to savez, podsavez ili klubovi. Vrlo precizno su uspeli da prepoznaju ko je za koji nivo. Svima je data šansa i iz toga se iznedrilo ono što je najbolje“.

Košarkaški savez Srbije

Tokom karijere branio je boje Budućnosti, Partizana, nekoliko grčkih klubova i Virtusa, a godina dana proveo je i u NBA. Upitan gde se najprijatnije osećao, 54-godišnjak je kazao:

Meni je svuda bilo ok. Ja sam lak čovek za saradnju i za druženje. Nikada nisam imao situaciju koja mi je ostala kao neko razočaranje. Odlazak u NBA takođe nije bio loša epizoda. U uvodnoj špici pomenuto je da su mi zamerili što pušim. Ima i toga, ali uvek kažem – možeš da zameriš nekome što puši ako igra, a ne igra dobro i ne uradi zadatke koje si mu postavio. Ja nisam dovoljno igrao. Otišao sam tamo kao najbolje evropsko krilo, trenirao sam odlično… Kao neko ko je sve to prošao, valjda igra neko ko zasluži. Ne kažem da sam zasluživao da budem među prvima, ali sam definitivno zaslužio da imam minute koji bi mi podarili novi podstrek da nastavim da treniram i da radim. Godinu dana provedenih u Americi u kojima sam samo trenirao, a nisam imao neke posebne minute, toliko me je učinilo drugačijim tehnički, fizički, na bilo koji način. Samo pomislim šta bi bilo da sam ostao duže od toga. Vratio sam se posle godinu dana. Ako pričamo o košarkaškom razočaranju, mogao bih to da postavim na taj način. Inače, sve ostalo je bilo fantastično“.

U najboljoj ligi sveta naučio je potpuno novi i drugačiji pristup košarci.

Mi smo bili ruska škola – treniraj dok ne crkneš. To je davalo rezultate i nije bilo potrebe da se nešto posebno menja, sve je bilo u redu. A onda dobiješ potpuno drugi aspekt kako to ljudi tamo rade i koliko se detaljnije bave samim igračem i onim što je bitno za njegovu karijeru. Za mene je to fenomenalno iskustvo. Ostvario sam i mnogo divnih prijateljstava koja su se održala do današneg dana. Ne samo sa Gregom Popovićem, nego i sa nekim drugim ljudima. To je sastavni deo života. Da nisam bio tako vredan igrač, verovatno u Grčkoj ne bih uradio to što sam uradio, ne bih tako dobro igrao i ne bih nastavio to što ja generalno jesam. Jednostavno, to sam bio ja i to se tako dešavalo. Ja sam čovek koji voli ljude i voli da se druži. Tako mi je bilo u svim timovima. Uz sav pritisak te košarke, koja je interesantna priča i to nam je podarilo poseban deo života“.

Kompletnu 14. epizodu emisije Sportlight pogledajte OVDE.