Grbić: Rekao sam – Nole, današnji sport bi te škartirao

Print screen/SK

Jedan od najboljih srpskih odbojkaša svih vremena Vladimir Grbić bio je gost „Sportlighta“ i tom prilikom je sa Igorom Mikljom razgovarao o svojim počecima, lekcijama koje je naučio od svoga oca, propustima u današnjem sportskom sistemu i velikim uspesima koji su mu obeležili karijeru.

Postoji lepa priča u vezi sa mojim detinjstvom i ocem koji je bio nastavnik u školi, ali nas je pripremao i učio prvim koracima, naročito filozofiji sporta. Mi smo probali mnogo sportova. Deca na selu imaju mnogo više prilike nego deca u gradu jer kako koje prvenstvo naiđe, imate igralište na raspolaganju – ako je prvenstvo u rukometu, igrate rukomet. Onda imitirate te igrače i često počnete da se bavite tim sportom. Ja sam uporedo igrao fudbal i odbojku. U prvom razredu srednje škole otac je rekao: ‚Možeš da igraš šta hoćeš, ali ćeš se baviti odbojkom‘. Ali ne zato što je to bio imperativ, nego zbog toga što je već tada u meni video budućeg odbojkaša“, istakao je Grbić i dodao:

Imao sam devet godina kada me je otac doveo do linije odbojkaškog terena. On je vrlo praktično i pragmatično objašnjavao stvari – sa vrlo malo reči, veoma konkretnim primerima. Jednostavno, nije podelio svet na one koji su Bogom dani i one druge, već mi je jasno stavio do znanja šta znači biti posvećen i šta znači želeti da ostvariš nešto. Ali isto tako, pitanje koje sebi vrlo često postavljam jeste – zašto ja to radim, da li ja to mogu i da li sam u stanju… To su najčešća pitanja koja ljudi sebi postavljaju. Zašto? Zato što preispituju sebe i svoje mogućnosti. Žele da budu bolji. Najčešće se plaše dve stvari – prvo, greške, koja je najveći strah i najveći protivnik i drugo, šta će reći drugi. To su dve stvari koje su ubile apsolutno najviše ideja i najviše iluzija“.

Miklja je potom konstatovao da se sport mnogo promenio od vremena kada je on pravio svoje prve korake. Nema više trenerskih autoriteta, roditelji objašnjavaju trenerima šta treba da rade, naplaćuju se škole, ne može da se počne besplatno da se bavi sportom u selu ili na ulici u gradu, kao što se nekada moglo.

Nije samo bilo besplatno, već je postojao sistem u kojem je postojala pozitivna selekcija. Šta znači pozitivna selekcija? Apsolutno sva deca su mogla da se bave sportom. Ona deca koja su bila talentovana i ona koja su pokazivala više sklonosti i više želje bivala su prepoznata i dodatno stimulisana da nastave da se bave time. Za ostalu decu nije bilo zabrane ili uslovljavanja; i oni su mogli da se bave ukoliko žele, ili da probaju nešto drugo. To je bilo besplatno. Oni koji znaju šta je sofka, znaju jako dobro o čemu pričam“.

Odbojkaški savez Srbije

Treneri koji su se tada bavili radom sa decom uglavnom su treneri koji su to radili zbog misije.

Shvatali su i prepoznavali duhovnu dimenziju investicije u budućnost, a to je ono što danas nažalost ne postoji. Imamo američki sistem sporta, tačnije ‚pay for play‘ ili ‚plati da bi igrao‘. Ne mogu da kažem da je to katastrofa, u smislu da tako ne treba i da bi bilo bolje kada bi vratili besplatno. Ne. Osnovni problem jeste u kvalitetu rada sa decom. Kada pričamo o tome, onda treba poznavati suštinsku problematiku, a to je – kadar koji radi sa decom je najgori. Svi žele da odu gore, da postanu treneri seniorskih timova“, istakao je 49-godišnjak i dodao:

Šta se onda radi? Oni su došli na ideju da svi, bez izuzetka, iz takmičarskog sporta uzmu tehnologiju i da je spuste na nivo dece, ne bi li postigli rezultate, odnosno ne bi li roditeljima, koji plaćaju za sport svoje dece, pokazali kako su oni dobri treneri. To kreira jako veliki stres kod dece zato što su očekivanja roditelja i trenera jako velika. Upravo ono što je moj posao, a na katedri sam loptaških sportova na predmetu odbojke na fakultetu i bavimo se edukacijom budućih profesora sporta, jeste da se kroz ortopedsko-motorički razvoj dece najviše radi na semantičko-emotivnoj komponenti; na psihologiji. Razvijajući stabilnu ličnost deteta, vi dete pripremate za život. Sport ne treba da bude krajnji cilj. Sport treba da bude sredstvo kojim dete sazreva. To je suština. Da biste vi napravili jednog Paspalja, Stojakovića, Daču Ikodinovića, vrhunskog sportistu, to je proces koji traje“.

Getty Images/Clive Brunskill

Grbić smatra da je sistem koji danas postoji u srpskom sportu takav da može da ne prepozna i ispusti potencijalno velike sportiste.

Jednom prilikom sam razgovarao sa Boganom Bogdanovićem, Ivanom Španović i Novakom Đokovićem. Pričali smo upravo o temi sporta danas i u tom razgovoru sam, u vezi sa radom sa decom danas, rekao: ‚Nole, tebe bi, danas, sa svim onim što si imao u smislu problema, srpski sport škartirao ne prepoznaaući ono što je tvoj najveći adut‘. On se složio sa tim. Jer, njegova ludačka želja i ludačka žrtva njegove porodice, doslednost koju su imali i posvećenost da istraju, koja je uz mnogo sreće rezultirala time čime je rezultirala, jeste kazualitet“.

Stručnjaci koji danas rade sa decom nemaju ispravan i pravičan odnos prema svima.

Danas treneri ne gledaju decu koja nemaju lovu, čiji roditelji nemaju lovu. To je vrlo jednostavno. Ili će vas kupiti, kao što je slučaj u fudbalu, investirati u vas i onda vas preprodati kao robu. To, nažalost, danas funkcioniše tako kako funkcioniše. Niko ne razmišlja o tome da ta ista deca, 99,99 odsto dece koja otpadnu iz sporta i koja prema sportu razviju vrlo negativan odnos zbog jako lošeg i negativnog iskustva, ne samo da će i u fizičkoj aktivnosti videti stres, već će postati nezadovoljni – i sobom, i društvom, i okruženjem. Neće se socijalizovati na način na koji bi trebalo da se socijalizuju… Stvaramo jedno hipernezadovoljno društvo koje apsolutno ne vodi ničemu. Mi upravo treba da radimo na obrnutom“.

Prošlo je 20 godina od kako je reprezentacija Jugoslavije osvojila zlato na Olimpijskim igrama u Sidneju, kada je Vanja nosio zastavu.

Ogromna je čast biti nosilac zastave na otvaranju Olimpijskih igara, ne zato što te gleda dve milijarde ljudi, već zato što si ti dobio čast da predstavljaš sve sportiste svoje zemlje. Kada je tebi sport tradicija u porodici, onda to ima poseban značaj i posebnu težinu. Bio sam jedini koji je javno rekao da idemo u Sidnej po zlato. Iako su me svi gledali kao nenormalnog, iako su svi rekli posle toga: ‚Ma, svi smo mi rekli…‘ Bio sam uveren u to. Ono što je bilo protiv jeste da svi prethodni nosioci zastave na otvaranju nisu ostvarili nikakav rezultat. Ali jednom i to mora da se prekine“, prisetio se Grbić i dodao:

Bilo je velelepno. To je izuzetna čast. Australija nam je svima ostala u posebnom sećanju. Došli smo tamo 15 dana ranije, imali smo dovoljno vremena za pripreme. Imali smo pravu sportsku pripremu što se tiče fizike, taktike i psihologije jer smo neke stvari između sebe morali da raščistimo. Imali smo sreću da budemo četvrti na finalu Svetske lige; prvi put smo se plasirali na finale Svetske lige. Bili smo četvrti, što je dobro jer vrlo često se desi da onaj koji napravi nešto u Svetskoj ligi posle na onom turniru ne uradi ništa“.

Ceo intervju pogledajte OVDE.