Pet godina bez Ranka Žeravice

KSS

Pre pet godina, 29. oktobra 2015. zauvek nas je napustio Ranko Žeravica, jedan od najvećih košarkaških trenera nekadašnje Jugoslavije, ali i stručnjak koji je svojim radom i ostvarenim rezultatima ostavio neizbrisiv trag u evropskoj i svetskoj košarci.

Čovek rođen 17. novembra 1929. u banatskom mestu Dragutinovo (danas Novo Miloševo) zauvek će ostati upamćen po tome što je kao selektor,  na Mundobasketu održanom 1970. u Ljubljani, odveo reprezentaciju bivše SFRJ do prve titule svetskih šampiona, te deceniju kasnije, zajedno sa Mirkom Novoselom, predvodio na Igrama u Moskvi selekciju ’Plavih’ na putu do jedinog olimpijskog zlata. Pored ta dva najveća uspeha, u njegovoj zbirci selektorskih medalja nalaze se srebra sa Olimpijskih igara u Meksiku (1968. godine), Svetskog prvenstva u Urugvaju (1967.) i kontinentalnih šampionata u Italiji (1969.) i SR Nemačkoj (1971.), kao i bronzano odličje sa Svetskog šampionata, čiji je domaćin 1982. bila Kolumbija.

Povezano

Kao trener klubova ostvario je daleko skromniji trofejni učinak, pošto je jedino sa Partizanom uspeo da osvoji jednu titulu šampiona SR Jugoslavije (1996.) i pehar namenjen osvajaču Kupa Radivoja Koraća (1978. godine). Ta činjenica ne umanjuje njegovo klupsko nasleđe, tačnije sve ono dobro što je ostavio iza sebe vodeći brojne ekipe. Ostalo je zapisano da je upravo Žeravica selektira ekipu Partizana koja je predvođena Kićanovićem i Dalipagićem sedamdesetih godina prošlog veka napravila bum u jugoslovenskoj u košarci. Pod njegovom dirigentskom palicom mnogi igrači su stasavali i napredovali, a zanimljivo je da je upravo ovaj stručnjak dugo vremena bio rekorder po broju ostvarenih pobeda na klupi Crvene zvezde. Na 272 utakmice, koliko je vodio ’crveno-bele’, Ranko je zabeležio 167 trijumfa.

Žeravica je važio za trenera koji se držao svojih, po nekima krutih i konzervativnih principa, ali je istovremeno bio i stručnjak inovator koji je u našoj tadašnjoj zemlji uspešno kombinovao principe sovjetske i američke škole košarke. Mnogi su mu zamerali što u reprezentaciji kod njega nije bilo mesta za Zorana Slavnića i tadašnjeg košgetera jugoslovenskih šampionata Čačanina Radmila Mišovića, međutim, uspesi koje je ostvario kao selektor ’Plavih’ su u krajnjoj liniji opravdavali njegov izbor igrača za državni tim. Čovek koji je, osim Jugoslavije, vodio i selekciju Argentine, te sedeo na klupama 12 klubova, ostao je vezan za košarku i nakon penzionisanja, bukvalno do poslednjeg dana života. Za sve što je uradio na popularisanju košarke FIBA mu je u septembru 2012. odala priznanje tako što ga je uvrstila među članove svoje Kuće slavnih u španskom gradu Alkobendesu.

Potomak doseljenika iz Hercegovine je imao teško detinjstvo u Banatu pošto je, u odustvu oca koji se nalazio u zarobljeništvu, tokom II svetskog rata kao najstarija muška glava u kući obavljao poslove paora. Posle oslobođenja je igrao fudbal po selima za školski tim, da bi zatim, zahvaljujući košarkaškoj lopti koju je jedan oficir KNOJ doneo u dvorište gimnazije u Kikindi, postao zaljubljenik u sport koji će mu kasnije postati živiotna profesija.

Ranko je sa drugovima savladavao tajne košarke na improvizovanom igralištu Sokolskog doma, a po završetku srednje škole uputio se iz Kikinde u Beograd gde je želeo da započne studije mašinstva. Pošto je od novih vlasti bio označen kao “sin kulaka” nije mogao da upiše ovaj željeni fakultet, već je postao student rudarstva. Kasnije se prebacio na geologiju, međutim, uskoro se suočio sa novim nevoljama zbog kojih je zauvek okončao svoje studentske dane. Otac mu je kao “klasni neprijatelj” bio uhapšen, dok je porodici Žeravica oduzeta kompletna imovina osim stolica i dva kreveta.

Fondacija Ranko Žeravica

Budući veliki košarkaški trener je jedno vreme u Beogradu živeo na ivici egzistencije. Spavao je gde stigne, na klupama u parkovima, u čekaonici Železničke stanice (u hladnim zimskim danima), kao i kod dobrih drugova sa kojima je delio hranu. Posle neuspelih pokušaja u Slaviji i Metalcu, postao je košarkaš beogradskog Radničkog, što mu je omogućilo da nakon dnevnih treninga u noćnim satima ima siguran krov nad glavom, tačnije spava na strunjačama u klupskim prostorijama ekipe sa Crvenog krsta.

Tadašnji predsednik Radničkog Ante Lambaša je shvativši u kakvoj se situaciji nalazi mladi igrač iz Banata ponudio Žeravici da trenira žensku ekipu, a da za uzvrat ima obezbeđen ručak u menzi “Maraton”. Kasnije je postao igrač i trener muške ekipe ’Krstaša’, a egzistencija mu je dodatno obezbeđena time što ga je Savez Srbije imenovao za profesionalnog košarkaškog instruktora za Vojvodinu, čiji je zadatak bio da preko leta u manjim mestima Pokrajine pronalazi talentovanu decu i uči ih tajnama ovog sporta.

Žeravica je, nakon venčanja sa svojom životnom saputnicom Zagom Simić, koju je kao igračicu privoleo da iz OKK Beograda pređe na Crveni krst, prestao da trenira žensku ekipu Radničkog, ali je i dalje bio na klupi muškog tima ovog kluba. Uporedo sa tim od 1960. do 1965. obavljao je dužnost pomoćnika selektora reprezentacije Jugoslavije Aleksandra Nikolića, da bi nakon njegovog odlaska odlukom čelnika KSJ dobio šansu da sam vodi naš najbolji državni tim.

Bio je to veliki izazov, ali i prilika za dokazivanje, a mladi stručnjak je na kormilu ’Plavih’ debitovao na nezvaničnom šampionatu sveta u Čileu 1966. godine. Žeravica je na ovo takmičenje, uz proverene snage, poveo i mlade igrače Ratu Tvrdića i Petra Skansija, a Jugosloveni su turnir neočekivano završili na prvom mestu. Naredne 1967. usledio je pravi šampionat naše planete u Urugvaju, na kome je Ranko šansu ukazao talentovanom centru Zadra Krešimiru Ćosiću. Nakon pobeda nad Brazilom, Poljskom, Argentinom, naši košarkaši su savladali i selekciju SAD sa 73:72. U odlučujućem susretu za zlato ponovo nisu mogli da preskoče sovjetski zid (59:71) ali je i osvajanje srebrne medalje predstavljalo veliki uspeh za selekciju sa Balkana i njenog još nedokazanog selektora.

Te iste godine održan je i šampionat Starog kontinenta u Finskoj na koji Žeravica nije poveo glavne igrače Koraća, Daneua, Trajkovića. Umesto njih u vatru su bačeni talentovani mladi igrači za koje je selektor smatrao da predstavljaju budućnost jugoslovenske košarke. Uz nešto iskusnije Šolmana i Ćosića, u Helskinkiju su se na parketu našli Ljubodrag Simonović, Dragan Kapičić, Goran Brajković, Aljoša Žorga… Ceh je plaćen porazima od Čehoslovaka, Rumuna i Poljska, pa su vicešampioni saveta zauzeli tek deveto mesto na Evropskom prvenstvu. Žeravica je, po povratku u zemlju, pretrpeo oštre kritike zbog svog eksperimenta sa podmlađivanjem reprezentacije, međutim, on je smatrao da nije pogrešio što je u Finskoj ukazao priliku talentovanim klincima koji bi u narednim godinama trebalo da postanu ključni igrači državnog tima.

Iduće 1968. u Meksiku su održane Olimpijske igre na koje je nekadašnji mladić iz banatskog mesta Dragutinova poveo ekipu koja je predstavljala spoj mladosti i iskustva. U tim su vraćeni Korać, Daneu i Trajković, ali su se uz njih na spisku putnika za zemlju Asteka našli Ćosić, Šolman, Skansi, Žorga i debitant Nikola Plećaš. Rankovi izabranici su u dramatičnom polufinalnom susretu, zahvaljujući preciznim šutevima Vladimira Cvetkovića sa linije slobodnih sedam sekundi pre kraja meča najzad savladali Sovjete (63:62) i tako prvi put u istoriji jugoslovenske košarke osvojili olimpijsku medalju. Ona je bila srebrnog sjaja pošto su u odlučujućem duelu za zlato Amerikanci predstavljali nepremostivu prepreku.   

Žeravica je naredne 1969. stigao do svoje prve selektorske medalje na Evropskim šampionatima. Na prvenstvu Starog kontinenta u Italiji ’Plavi’ su u grupnoj fazi takmičenja u Kazerti savladali Sovjete, međutim u novom obračunu u finalu ’Zbornaja komanda’ se revanširala Jugoslovenima (81:72) koji su morali da se zadovolje srebrnim odličjem. Drugog dana juna te godine po povratku sa jedne revijalne utakmice reprezentacije u Sarajevu u saobračajnoj nesreći je poginuo jedan od najboljih jugoslovenskih košarkaša Radivoje Korać. Žeravica i njegova supruga Zaga su praktično bili svedoci Žućkove tragedije pošto su svojim kolima bili ispred ispred njegovog automobila u trenutku kada je doživeo fatalni udes. Uneli su ga u svoj automobil i prevezli u sarajevsku bolnicu u kojoj je veliki as podlegao teškim povredama.

Bez Koraća Žeravica je pripremao reprezentaciju za novi veliki izazov – Svetski šampionat, čiji je domaćin 1970. godine bila naša tadašnja zemlja. On i njegovi izabranici su se uoči završnog turnira u Ljubljani nalazili pod velikim pritiskom javnosti koja je od njih očekivala da iskoriste prednost domaćeg terena i popnu se na košarkaški Olimp. Sad već 40-godišnji stručnjak je, zbog sukoba Zvezdinog košarkaša sa Daneuom, izostavio sa spiska reprezentativaca Vladimira Cvetkovića, dok su se među dvanaestoricom ’Plavih’ našli nekadašnji klinci iz Helsinkija Simonović i Kapičić, te naravno, nešto iskusniji mladi igrači Ćosić, Šolman, Skansi, Tvrdić…

Jugosloveni su, nošeni podrškom navijača u “Tivoliju”, sigurno preskakali sve prepreke. Pred njima su pali Italijani, Brazilci, Česi, pa ih je od titule svetskih prvaka delila samo pobeda nad Amerikamcima. Tog 23. maja 1970. savladana je i selekcija iz postojbine košarke (70:63) posle čega je u  ljubljanskoj dvorani, ali i celoj zemlji započelo neopisivo slavlje. Reprezentacija Titove države zakoračila je na košarkaški (amaterski) Olimp, dok je čovek koji je dve decenije ranije spavao po beogradskim parkovima sada slavljen kao veliki stručnjak i tvorac tog istorijskog podviga.

Svetski šampioni su želeli da 1971. u SR Nemačkoj objedine planetarnu i kontinentalnu titulu, međutim, još jednom su na poslednjoj stepenici stali pred sovjetskim košarkašima (64:69). Svoj prvi selektorski mandat nekadašnji banatski paor okončao je neuspehom na olimpijskom turniru u Minhenu 1972. Poraz od Portorikanaca (čiji igrač Kol je bio dopingovan) onemogućio je naše reprezentativce da se bore za novu olimpijsku medalju, pa je Žeravica samo dve godine nakon trijumfa u Ljubljani prepustio vođenje državnog tima Mirku Novoselu.

I dok je vodio reprezentaciju SFRJ, Ranko je radio kao trener u Radničkom, da bi 1971. prihvatio ponudu da sedne na klupu Partizana. ’Crno-beli’ su u to vreme bili daleko od vrha, jedne sezone su čak ispali iz elitnog jugoslovenskog košarkaškog društva, ali je pod dirigentskom palicom proverenog stručnjaka počela da se stvara ekipu koja će prekinuti višegodišnje tavorenje u prosečnosti. Iz Mostara je Partizan stigao Dražen Dalipagić, dok je iz čačanskog Borca doveden Dragan Kićanović. Žeravica je koristeći kvalitete ove dvojice asova u naredne dve sezone napravio prepoznatljiv tim sposoban da se nadmeće sa najboljim klubovima u državnom šampionatu. 

Pošto je dobio ponudu iz Barselone, bivši jugoslavenski selektor je 1974. otišao u Španiju, gde je u naredne dve sezone vodio ekipu iz najvećeg grada Katalonije. Ponovo je 1976. preuzeo vođenje beogradskih ’crno-belih’ koje je u prethodnom prvenstvu Borislav Ćorković doveo do prve titule prvaka Jugoslavije. Ranko u naredne dve sezone u kojima je predvodio ’Parni valjak’ nije uspeo da ponovi ovaj uspeh pošto su ciljnu vrpcu u ligi SFRJ prve presecale ekipe Jugoplastike i Bosne. Ipak, 21. marta 1978. se u banjalučkom “Boriku” radovao osvajanju svoga prvog klupskog trofeja, tačnije peharu Kupa Radivoja Koraća koji su košarkaši Partizana doneli u svoje klupske vitrine nakon što su u finalu nakon produžetka pobedili Bosnu 117:110.

Usledio je još jedan rastanak sa ’crno-belima’, posle kojeg su ga trenerski putevi odveli u Pulu. Neočekivano je 1979. po drugi put dobio zadatak da vodi reprezentaciju, ovoga puta na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. gde je trofejna generacija ’Plavih’ trebalo da juri jedinu najsjajniju medalju koja je do tada nedostajala jugoslovenskoj košarci. Direktivu da Žeravica, zajedno sa Mirkom Novoselom, obavlja selektorski posao na ovom turniru izdao je jedan od najmoćnijih ondašnjih jugoslovenskih političara Stane Dolanc, kojeg su zabrinili nešto slabiji rezultati državnog tima u mandatu Petra Skansija.

Interesantno je da su Žeravica i ovaj slovenački političar, inače veliki ljubitelj košarke, tokom višegodišnje saradnje izgradili dobar, moglo bi se reći prijateljski odnos. Jednog dana je Dolanc rekao Ranku da bi kao selektor reprezentacije trebalo da postane član Saveza komunista, na šta je sin “kulaka” iz Banata žestoko reagovao i upitao visokog partijskog funkcionera da li smatra da nacionalnu selekciju treba da vode sposobni ili podobni ljudi. Posle ovoga njihovi odnosi su zahladneli, mada su ih održavali i dalje, čak i nakon raspada zajedničke države.

Tandem Žeravica – Novosel je u leto 1980. u glavnom gradu Sovjetskog Saveza ispunio dobijeni državni zadatak. Jugoslovenski košarkaši su se, nakon pobede nad Italijanima u finalu, popeli na najviši stepenik olimpijskog pobedničkog postolja, pa je čovek koji je deceniju ranije vodio državni tim do prve titule svetskih šampiona doneo našoj zemlji i drugu najprestižniju reprezentativnu titulu. Izgledalo je da će nakon ovog uspeha uslediti njegov definitivni rastanak sa selektorskom klupom ’Plavih’. Ipak, već 1982. Žeravica je ponovo reaktiviran zbog potrebe da, nakon neočekivane ostavke Bogdana Tanjevića, vodi reprezentaciju na Mundobasketu u Kolumbiji. „Vojnik košarke” se odazvao pozivu i sa istrošenom selekcijom umornih veterana otputovao u Južnu Ameriku. Jugosloveni su, nakon poraza od Sovjeta i Amerikanaca, turnir završili na trećem mestu, posle čega je sada već 52-godišnji stručnjak zauvek rekao zbogom poslu selektora reprezentacije svoje zemlje.

To, naravno, nije bio i kraj njegove trenerske karijere. U periodu od 1980. do 1986. radio je i u drugom beogradskom večitom rivalu Crvenoj zvezdi. Sa ’crveno-belima’ se nije dokopao nijednog trofeja, mada su ga u šampionatu 1983/84 sekunde delile od titule prvaka Jugoslavije. Zvezda je u završnici trećeg odlučujućeg duela finala plej-ofa vodila u Zagrebu protiv Cibone sa 71:70, ali je onda precizni poluhorog Mihovila Nakića raspršio snove beogradskog tima o povratku na šampionski tron. Te iste sezone Ranko je sa Zvezdom stigao i do finala Kupa Radivoja Koraća, međutim francuski Ortez ga je sprečio (97:73) da sa još jednom ekipom dođe do pehara u ovom međunarodnom takmičenju.

Koliko je Žeravica u to vreme bio ime u svetu, pokazuje epizoda sa avionskog leta košarkaša Crvene zvezde u Tel Aviv gde je trebalo da igra utakmicu sa Makabijem. Pošto se među putnicima nalazio i Dijego Maradona, Ranko je tom prilikom zatražio od Bože Maljkovića, koji je bio član ekspedicije ’crveno-belih’, da od slavnog argentinskog asa uzme autogram. Kada je čuo ko traži autogram Maradona je ustao i stao mirno, a zatim izrekao kompliment na račun košarkaškog stručnjaka koji je bio selektor nacionalnog tima ’Gaučosa’.

Žeravica je Bog u mojoj zemlji” .

Došlo je vreme za rastanak sa Zvezdom, nakon koga je bivši selektor svetskih i olimpijskih šampiona vodio ekipe Saragose, Aurora Desija, Napolija, Konzervas Daroka, Slobodne Dalmacije i Juvekazerte. Na klupu Partizana je po treći put seo u sezoni 1995/1996 i konačno se sa ’crno-belima’ upisao među osvajače prvenstva države. Usledio je novi povratak u Zvezdu u kojoj se kratko zadržao, a višedecenijsku trenersku karijeru okončao je u Saragosi 2003. godine. Po odlasku u zasluženu penziju Žeravica je većinu vremena provodio u tom španskom gradu. Dolazio je, naravno, u Beograd gde je pažljivo pratio mečeve srpskih klubova, iznosio svoja mišljenja i davao savete o aktuelnim košarkaškim temama. Srce mu je sve više popuštalo, da bi zauvek prestalo da kuca 29. oktobra 2015. kada je čovek čije ime sada nosi nekadašnja Hala sportova u Novom Beogradu otišao među legendarne košarkaške besmrtnike.