Đorđević za SK: Saša je proizvod rada izuzetnih trenera

Skener 30. okt 202011:39 > 12:08
privatna arhiva Bratislava Đorđevića

Jedinstvena pojava u srpskom, jugoslovenskom sportu i šire. Tako u najkraćem može da zvuči najava priče o njegovom liku i delu... A u širem opisu neverovatnog opusa uobičajene fraze “piju vodu”, ali i padaju u vodu jer su nedovoljne, ne mogu da obuhvate sve. Zato što je on specifičan i originalan.

Bratislav Bata Đorđević. Vrhunski košarkaški stručnjak, entuzijasta, pregaoc, vojnik košarke, zaljubljenik, sportski funkcioner, inicijator, pionir, pokretač, osnivač, predavač, izdavač, izlagač, humanista… I još mnogo, mnogo toga.

Neko će reći da je dovoljno učinio samim tim što je košarci darivao sina Aleksandra, svakako, ’Sale nacionale’ je najvažnija, ali samo jedna od brojnih dragocenih zasluga i satisfakcija Bate Đorđevića. Čoveka satkanog od košarke, neumorne radilice utkane u voljeni sport.

Bratislav Đorđević je rođen 23. oktobra 1938. godine u Beogradu. Igrao je u KK Radnički, a kao trener najpre je osvajao brojna prvenstva sa mlađim selekcijama u mini basketu i pionirima OŠ „Marko Orešković“, a zatim i sa mlađim selekcijama Radničkog. U mnoštvu seniorskih uspeha izdvaja se državna titula sa Crvenom zvezdom 1972. godine i drugo mesto u Kupu Kupova i 1973. godine osvajanje nacionalnog Kupa, kao i igranje u polufinalu Kupa evropskih šampiona. Bio je pomoćnik selektoru Ranku Žeravici na OI u Moskvi 1980. godine, kada je osvojeno zlato. Radio je u Kuvajtu, Iraku, UAE, Sloveniji, Hrvatskoj, Francuskoj i svuda beležio velike uspehe. Dobitnik je Majske nagrade Republike Srbije 1972. godine, kao i priznanja udruženja Minibasketa Srbije, Društva Junior, RTC Tulba, VKŠ, Trofeja Beograd, Specijane Olimpijade. Dobio je i nagradu za životno delo Udruženja Državnih reprezentativaca Srbije, kao i Srebrnu loptu KSS 2019. godine.

Čovek institucija, i to kakva. Sportska, multidisciplinarna, multimedijalna, volonterska, humanitarna, obrazovna… Šta reći o frapantnom podatku da mu je službena biografija (CV) napisana na čak 12 kucanih strana A4 formata, bez ispraznih, opisnih rečenica. Taksativno su navedeni najbitniji projekti u kojima je učestvovao na razne načine, najčešće kao idejni tvorac. Povoda za tekst o Bati ima mali milion i to u svakom trenutku, a recimo da je ovom prilikom bio 82. rođendan.

Rođendane slavim samo one sa nulom, znači, svakih 10 godina. Ovi usputni se ne računaju, primam čestitke, to je u redu, ali zato jubilarne obeležim sa minimum 150 gostiju. Biće teško da dođem do 90, ali o tom potom”, počinje Bata Đorđević priču za Sport Klub.

S obzirom na to kako sjajno izgleda i aktivno živi već je viđen i za žurku povodom stotke, a nema sumnje, Batin lični primer mnogo znači promociji udruženja “Živimo zdravije”, čiji je predsednik. Kao funkcioner-volonter i toj asocijaciji daje nemerljiv doprinos.

Dnevno prepešačim svojih 12 kilometara i to obavezno u šumi ili u parku, ali iznenađujuće je da srećem veoma malo ljudi. Dobro je za mene što sam na čistom vazduhu i nema gužve, ali je loše za one koji nemaju takve navike pa sede kod kuće. Sedenje nikom ništa dobro nije donelo. Šume, Košutnjak, Avala i svi parkovi trebalo bi da budu mnogo posećeniji, naravno, sada uz poštovanje mera zaštite i rastojanja. Jedan sat šetnje je dovoljan. Šuma je najveći izvor zdravlja, Japanci su to naučno dokazali. Zato udruženje ’Živimo zdravije’ apeluje da se promene životne navike, da se u prvi plan stave preventivna medicina, pravilna ishrana, fizička aktivnost i duhovnost. Želimo da poboljšamo demografiju jer je stopa smrtnosti u Srbiji drastično povećana u poslednjih godinu dana. Jedan od suštinskih razloga takvog stanje je hipokinezija, nedostatak kretanja i nedovoljna količina aktivnosti, to je kod nas daleko ispod potreba ljudskog organizma. Čovek ne sme da bude samo potrošač, nego proizvođač sopstvenog zdravlja”.

Kako Đorđević ističe, neophodna je preventiva, tačnije sistemsko rešavanje ovog problema.

Došli smo u situaciju da fizičko vaspitanje u školama skoro ne postoji, a suština je da bi nastava i vannastavna aktivnost trebalo da se sprovode upravo u prirodi, da omladina vežba po svim vremenskim uslovima, iz prostog razloga što je to jedini način da stvorimo jači organizam i zdravije društvo. To je moguće isključivo kroz vraćanje prirodi i zdravijem načinu života. Veoma bitna stvar je duhovnost, pozitivizam, koji mora da zavlada našim društvom. Potrebno je da se i mediji uključe u što većoj meri. O ovome mora da se priča kao i o koroni, jer imamo veliki procenat stanovništva obolelog od srčanih bolesti i dijabetesa”.

Udruženje “Živimo zdravije” čini grupa entuzijasta, ali vrhunskih stručnjaka.

privatna arhiva Bratislava Đorđevića

Imamo naučnike iz raznih oblasti, pre svega medicine, organizovali smo mnoge akcije, napisali nekoliko sjajnih projekata, koji bi trebalo da dobiju širu primenu. Sarađujemo sa školama, sugerišemo im na razne načine da deca pre sedenja u klupi 30 ili 45 minuta moraju da se kreću. Osnova svega i početak svakog rada mora da bude upravo kretanje. Najjeftinija mogućnost, najdostupniji i najdelotvorniji model je hodanje, koje može da bude lagano ili brzo i trčanje. To su osnovni elementi atletskih disciplina, ali nažalost, mnogi to ne upražnjavaju uopšte”.

Bata Đorđević je jedan od retkih trenera koji je trenirao sve košarkaške kategorije, mini basket, pionire, kadete, juniore, seniore i nacionalne timove. Vodio je seniorsku reprezentaciju gluvih Jugoslavije, nacionalni tim Iraka, Ujedinjenih Arapskih Emirata, kao i najbolje jugoslovenske seniore na Balkanskom šampionatu. Bez imalo sujete priča kako je na toj Balkanijadi u Makedoniji tim Jugoslavije imao četiri poraza na sva četiri meča. “Bogdan Tanjević je trenirao tu selekciju i bio je sprečen da vodi ekipu na takmičenje, pa sam ja dobio taj zadatak u poslednjem času. Nisam trenirao ekipu pre tog turnira i šta da se radi, loše smo prošli i porazi su sastavni deo sporta”, kaže Đorđević.

Naš sagovornik očekuje i podršku države u rešavanju gorućeg problema.

Ne može ekonomija ni bilo koja društvena oblast da postoji bez zdravog čoveka. Ovo pitanje je jedino moguće da se reši sa državom, na čelu sa predsednikom i premijerkom, uz upotrebu nadležnih ministarstava i resursa. Neophodan je konstruktivan sastanak i dogovor i da se lepo kaže, dosta je kukanja i plakanja zbog koromanije, vratimo se pravim preventivnim metodama za zdraviji i kvalitetniji život svih generacija. Jedino struka može da podigne ovu zemlju na viši nivo, to je rekao i predsednik Srbije. Imamo mnogo kvalitetnih ljudi, koji mogu da se uključe, plediram čak i na moju generaciju, ljude trećeg doba, koji su totalno neiskorišćeni, a mogu iskustvom, stručnošću i znanjem i jeftinoćom, jer ne traže nikakvu nadoknadu, da doprinesu razvoju ove zemlje. Mogu da pomognu strahovito mnogo, nije uloga starijih samo da čuvaju unuke. Mladi će možda reći zašto se mešate i šta vi starci uopšte hoćete? Nećemo ništa, ama baš ništa, samo da pomognemo onoliko koliko možemo. I eto, ja se i posle 25 godina volonterskog staža u svim strukturama još trudim i pomažem koliko mogu”.

Bratislav Đorđević je u svetu sporta prisutan čak 70 godina i to u raznim ulogama, 35 godina je radio kao košarkaški trener, a pet kao profesor u OŠ “Marko Orešković”, pa i dalje ima potrebu da prenosi znanje i iskustvo mladima. Relativno rano se penzionisao kao košarkaški trener, ali kako jedan od njegovih saradnika na Skupštini gorespomenutog udruženja u šali reče, postao je MUP (mlad, upotrebljiv, penzioner).

Već četvrt veka dajem sebe košarci i sportu na druge, razne načine, kroz brojne akcije čistog volonterskog rada. Tako vraćam dug sportu od kojeg sam mnogo dobio. Bilo je mnogo aktivnosti, imao sam funkciju predsednika Stručnog saveta četiri puta, radilo se mnogo, regulisali smo odnose u košarkaškoj organizaciji. Pozicionirali smo prave ljude i u svakom segmentu je osnov bio struka. Uvek sam se bavio školovanjem i usavršavanjem igrača i trenera. To su mi bile dve najvažnije stvari. Stvorili smo kamp na Zlatiboru pre 45 godina, prvi na ovim prostorima, to je pokrenulo kampomaniju u Srbiji i lepo se komercijalizovalo. Mnogi su napravili lepe pare, a mi i danas kamp na Zlatiboru tretiramo kao društvenu instituciju u kojoj je komercijala zasnovana na principima da bude bolje onima koji tu rade, igračima i trenerima. Radeći na tome, formirali smo Višu košarkašku školu i Višu trenersku školu. Odškolovali smo preko 450 trenera, radili kurseve za stručnjake prvog razreda i za mnoštvo kolega nižeg zvanja. Viša košarkaška škola je bila pri Košarkaškom savezu i jedinstvena tog tipa u Evropi“, naglašava Đorđević s ponosom.

fiba.basketball

U svemu tome Đorđević se pokazao kao agilan lider i vizionar. 

Proces školovanja je na kraju krajeva, kao i u svakom poslu kratak period, četiri, pet godina omeđen period, ali sistem usavršavanja traje do kraja života. Mi smo upravo gledali da usavršimo sistem usavršavanja. Znali smo kako, putem seminara, savetovanja, instruktaže, stažiranja, savetovanja, odlazaka u inostranstvo. Evo, naprimer, Igora Kokoškova smo poslali svojevremeno u Ameriku, pa je tamo napravio fantastičnu karijeru”.

O svojoj familiji Bata Đorđević priča sa puno ljubavi i poštovanja. „Mi smo sportska porodica, supruga Mima je profesor fizičkog vaspitanja. Ona je više pomogla Saši nego ja. Saša je dolazio na šuterski trening kod majke u Mašinski školski centar. Ona mu je vraćala lopte. Sve je bilo posvećeno deci, koja su znala sve to da nam vrate jer mi smo se bavili vaspitanjem i stvaranjem uslova za njihov život, a oni su svoje obaveze, školske i sportske, ispunjavali veoma dobro. Naša dva sina sada imaju svoje porodice, već veliku decu, Saša dve ćerke, a Miša dva sina i ćerku”.

Bez imalo sujete, u stvari, s ponosom Đorđević priča o stručnjaku koji je na kormilu srpske reprezentacije nasledio njegovog sina Aleksandra. 

Taman posla! Kako drugačije? Tu ništa nije bilo sporno, Saša je imao ugovor sa KSS koji je istekao posle Svetskog prvenstva i tada je otišao. Jedino što mogu da kažem sa trenerskog aspekta, Saša je vratio pravi odnos struke i uveo novi model rada sa reprezentacijom, koji je rezultirao izuzetnom atmosferom i odličnim ostvarenjima. I od Kokoškova očekujem velike uspehe i to želim od srca i njemu i našoj reprezentaciji. Jednostavno, sistem rada košarkaške organizacije smo utemeljili tako da omogućava pravim ljudima da u pravom trenutku dođu na pravo mesto. To je suština”.

Bata je mnogim trenerima pomogao da dobiju posao, da ostanu posle njega na klupi nekog tima, skromno to potvrđuje, ali ne želi da nabraja imena jer sve su to za njega normalne, kolegijalne stvari. Umesto toga osvrće se na još neke važne odluke, koje je košarkaška struka donela devedesetih.

Napravili smo dobar potez u mom poslednjem mandatu predsednikovanja Stručnim savetom KSS, pokretanjem Razvojno trenažnog centra na Tulbi u Požarevcu, 1995. godine. Omogućili smo najvećim talentima, selekcijama od 50 devojčica i 50 dečaka u svakoj od pet smena da rade sa najboljim trenerima, uz strahovito veliku pažnju, testiranje i praćenje njihovog razvoja narednih godina. Mnogi budući reprezentativci su prošli kroz taj centar. Tih godina je došlo do smene kompletnog rukovodstva u oba saveza, u KSJ i u KSS. Za predsednika KSJ došao je Nebojša Čović, a generalni sekretar je postao Zoran Radović, Dragiša Vučinić je bio prvi čovek Stručnog Saveta KSJ, a u KSS je prvi čelnik bio Dragoslav Ražnatović, ja sam vodio Stručni Savet, a Predrag Bogosavljev je imao funkciju generalnog sekretara“.

Kako Đorđević, ističe, prilikom te smene na kulturnom i džentlmenskom sastanku svi su se složili da je tada bio trenutak za sprovođenje nove koncepcije.

privatna arhiva Bratislava Đorđevića

Odatle su proistekle važne stvari poput RTC Tulba, Više košarkaške škole, Trofeja Beograda kao firme, koja je radila mnogo toga, bavila se marketinškim poslom, proizvodnjom koševa, konstrukcija, organizacijom turnira istog imena, koji je bio  koncipiran kao humanitaran do 2000. godine. Bio sam direktor volonter, svi su bili plaćeni, stimulisani, a ja sam nabavljao pare, sa Milutinom Mrkonjićem. Mrkonjić je bio prvi finansijer, a posle njega smo radili marketinški, tako da smo u trećoj godini bili donosioci 80 odsto sredstava. I dan danas sam čisti volonter u svom poslu, jer sam znao kako i na koji način da podvučem crtu i kako da pronađem finansije. Mnoge institucije sam doveo u sport, poznate firme, brendove, svetske i naše. Odneo bi im godišnji program košarkaškog rada za celu Jugoslaviju i oni su znali to da cene i ulagali su u košarku, a mi smo se trudili da im se na najbolji način marketinški odužimo za podršku”.

Kada je igrao u Radničkom upisao je studije građevine, ali uskoro se predomislio. „Vrlo brzo sam shvatio da to nije za mene, na nagovor Ranka Žeravice upisao sam Višu pedagošku školu, kasnije završio i Višu košarkašku školu i uopšte nisam pogrešio. Posvetio sam se trenerskom poslu, počeci su bili sa pionirima. Imao sam sreću da sam učio od najboljih trenera Jugoslavije, Bore Cenića, Vladana Markovića i Ranka Žeravice”.

Naravno, kako to biva, bilo je i onih, koji nisu gledali blagonaklono na neke poslovne poteze.

Kada je iz abrovskih košarkaških krugova krenula priča da se mi u stvari bogatimo, rekli smo evo, izvolite, vi se bogatite. Naprimer, imali smo sjajnu saradnju sa ’Koka kolom’, sve do 1999. godine, zahvaljujući meni 80 odsto sredstava iz njihovog sportskog marketinškog dela je išlo kod nas u košarku. Svake godine. Delili smo to kampovima, pravili razne akcije, manifestacije. Na kraju saradnje, kada je već počelo bombardovanje Jugoslavije, gospodin Biber, regionalni menadžer me je pozvao i rekao: ’Bato, da vam kažem na rastanku, vi ste od nas dobijali pare, samo zahvaljujući tome što ste nam više davali i vraćali, nego što ste primili’. Poklonio mi je jednu lepu olovku, koju i danas čuvam, a njegove reči pamtim kao najlepši kompliment. Uz pomoć eminentnih sponzora napravili smo 12 poluterena u Srbiji, za stritbol. Organizovali smo adidas stritbol prvenstvo Srbije i Crne Gore, bio je to karavan po celoj zemlji, a finale je se igralo u Beogradu u festivalskoj atmosferi”.

Bata je član i Izvršnog Odbora “Olimpijade trećeg doba”, bio je i prvi čovek Beogradskog maratona, a posebno je ponosan na svoje članstvo u organizaciji “Srpski Krivak”.

To je institucija, koja okuplja dobronamerne, pravdoljubive, korektne, visokostručne i obrazovane ljude, pod sloganom ’misli srpski, delaj svetski’. Pored svih aktivnosti imamo dodelu nagrade ’Krivak’, koja se svake godine dodeljuje najviđenijim Srbima u određenim oblastima. Već devet godina to traje, a ove ćemo verovatno morati sve virtuelno da odradimo. Radimo na principu finansiranja – zavuci ruku u svoj džep. Naš odnos prema APR je nula dinara prometa i tako završavamo svaku godinu”.

privatna arhiva Bratislava Đorđevića

A iz “Srpskog Krivaka” je proistekla ideja da se pomogne beogradskoj Matematičkoj gimnaziji u slanju najboljih učenika na takmičenja u inostranstvu.

Preduzetničkim idejama smo doprineli da se određeni novac sliva u Matematičku gimnaziju. Naravno, poslednjih godina su nam se priključili bivši đaci te ugledne škole, koja im je omogućila da postanu vrhunski stručnjaci, sa izuzetnim prihodima, svojim fantastičnim firmama i fondacijama. I oni to vraćaju na pravi način, velikim iznosima su omogućuli da svaki razred ima svoj kompjuter i to je sada potpuno kompjuterizovana škola“.

Ništa nas ne iznenađuje od Bate Đorđevića, pa čak ni podatak da je ušao i u knjigu Ginisovih rekorda. Kao selektor vodio je reprezentaciju Iraka na Azijskim Igrama u Nju Delhiju, 1982. godine, koja je zabeležila rekordnu pobedu nad Jemenom 251:33! To je najveći zvaničan rezultat na FIBA takmičenjima i nalazi se u Ginisovoj knjizi rekorda.

Dakle, recimo da nam je sada mnogo jasnije zašto naši mladi matematičari osvajaju silne medalje na međunarodnoj naučnoj sceni. I to nije sve, Bata je kao rođeni sportista morao i u matematiku da unese sportski duh.

Napravio sam obrazovno-kulturno-obrazovni sportski kamp matematičkih gimnazija i to internacionalni. Pošto je Tulba bila prazna, imali smo lep prostor, a ceo projekat se samofinansirao. Imali smo dva segmenta nadmetanja, naučni i sportski. Pre sportskog na programu je bio Kup matematičke gimnazije, takmičenje u nastavnim predmetima, prirodnim naukama, u čemu su učestvovali učenici iz 18 evropskih zemalja, preko 120 dece. Naravno, tog momenta su nam se priključile i druge institucije našeg sistema, velike firme, što je prava poenta. Sve po sistemu ’Daj đaku obrazovanje, ono će nam se vratiti’. Oba projekta su rađena kao preduzetnički, u kojima ekstra prihod ide deci za odlazak na takmičenja. Pravili smo i donatorsko veče, a suština je da smo prave privredne institucije, privatne i društvene, privukli da shvate da je ta njihova korporativna obaveza na pravi način realizovana. To isto važi i za pojedince koji u velikom broju učestvuju u određenom broju projekata”.

Bezbroj je tema za razgovor sa čovekom kome je košarka sedam decenija u krvi, a evo kako on vidi stanje u srpskoj igri pod obručima:

Imali smo mnogo uspona i padova. Uglavnom, ono što je zacrtano pre desetak i više godina se ispunjava. Smeta mi jedino što gledam mnogo stranaca u našim najkvalitetnijim klubovima, čast izuzecima. Trebalo je odavno dati šansu našim mladim, kvalitetnim igračima jer to je jedina mogućnost da uz predan rad izbore prohodnost do prvih timova. Imamo mnogo odlazaka talenata u inostranstvo, čak preko 100 ih je u Americi na studijama. Moramo da se vratimo mnogo kvalitetnijem radu sa mlađim selekcijama, da im omogućimo pravilan razvoj. Imao bih štošta da kažem o nekim organizacionim formama koje se tiču pojedinaca i klubova, ali to ću ostaviti za drugi put“.

KK Partizan NIS

 Neizbežna tema je Batin sin Saša, a na pitanje kada je bio najponosniji na njega, umesto pominjanja čuvenih Saletovih pobedničkih trojki, sledi odgovor kao iz topa:

Na Sašu sam bio najponosniji kada se rodio!”.

Na zanimljiv način komentariše i razvojni košarkaški put jednog od najboljih igrača svih vremena na ovim i evropskim prostorima.

Saša je proizvod rada izuzetnih trenera, koji su radili sa njim. Ja sam najmanje učestvovao u tome. Usmerio sam ga ka košarci i ništa više. Uvek je imao dobre trenere u svim selekcijama. Odluke o izboru klubova, u kojima je počinjao i nastavljao, donosio je sam, što je velika stvar. To je poruka svim roditeljima igrača. Da se bave stvaranjem uslova za pravilno vaspitanje dece, da se ne mešaju u njihove odluke vezane za izbor klubova i omoguće stručnjacima da od njih stvore kvalitetne igrače ili samo pripadnike sporta koji vole. Saša i ja imamo odnos kao dva trenera, u smislu da razmenjujemo mišljenja samo o evoluciji košarkaške igre i to ne stalno. Ne mešam se u njegov posao”.

U košarkaškoj istoriji Batino trenersko ime je upisano zlatnim slovima u čuvenoj šampionskoj ekipi Crvene zvede, 1972. godine…

Imao sam sreću da kao trener početnik dobijem mesto u Crvenoj zvezdi, pre svega zahvaljujući trojici ljudi, Vićentiću, Mišku Preleviću i Saši Gecu. Oni su verovali u ono što sam ja jedino ponudio, a to je stručni rad. Izuzetno sam zadovoljan svim postignutim sa igračima, stručnim štabom i menadžmentom“.

Bata se sa radošću seća saradnje sa tadašnjim Zvezdinim asovima, Zoranom Slavnićem, Draganom Kapićićem, Goranom Rakočevićem, Ljubodragom Simonovićem, Vladimirom Cvetkovićem, Dragišom Vučinićem i ostalima.

KSS

Svaki od igrača s kojim sam radio bio je specifičan. Bili su jake ličnosti, izuzetno posvećeni košarci, u pravo vreme u pravim selekcijama, od kojih su neki davali fantastične rezultate. Moka Slavnić je bio igrač koji je na neki način dozirao intenzitet svog rada na treningu. Posle šest meseci naše saradnje na jednom prepodnevnom treningu doživeo sam da mi je tražio dodatni rad, što je bilo iznenađujuće i fantastično. Jednostavno, shvatio je da bez intenzivnog i kontinuiranog rada celog tima ne možemo da budemo prvaci”.

Povezano

U vezi sa tom generacijom rado se seća učešća u Kupu evropskih šampiona. 

Gostovali smo Realu, mnogi naši prvotimci su bili povređeni, ali sedmorka koja je igrala, pokazala je duh i snagu tadašnje jugoslovenske košarke. Tako desetkovani pobedili smo usred Madrida. Moka i Goge Rakočević su odigrali jednu od najboljih utakmica do tada. Proveli su svih 40 minuta u igri, dali po 20 poena, igrali presing na celom terenu, a naša zadnja linija je bila u zoni. Poenta priče je da je Luik, pomoćnik trenera Fernandeza, tek u poslednjem minutu prepoznao šta smo mi igrali. Rekao je Fernandezu: ’Joj, pa ja tek sad vidim šta oni igraju’”, uz širok osmeh se priseća Đorđević čudesne Zvezdine kombinovane odbrane još davnih sedamdesetih.

Svakako, priča o Bati Đorđeviću bila bi nekompletna ako bi se zaobišao Radnički i košarkaški počeci na Crvenom Krstu.

Radnički je moja druga kuća, tu smo formirani družeći se sa najboljim damama pod obručima i igračima toga vremena. Igrali smo na šljaci sa kožnom loptom. Praktično po ceo dan smo bili na stadionu. Bili smo košarkaška porodica, koja se družila sa svim ostalim članovima sportske familije Radničkog. I danas to druženje traje. Najlepše uspomene na tih 10 godina me vezuju za sve generacije Radničkog. Mi smo uživali u pobedama i osvajanju šampionskih titula ženske ekipe i nismo mogli da se merimo sa njima. Muški tim je bio u stalnom ispadanju i upadanju u prvu ligu. Ja sam bio dodavač, Necu Đurića sam upošljavao fantastično i bio sam prezadovoljan svojom ulogom u timu“.

Sa lepim emocijama se seća i nezaboravnog druženja na putovanjima sa ’Krstašima’.

Putovali smo na utakmice vozom sa veknom hleba ispod miške, spavali na podu voza, sa ruksakom ispod glave i bili smo srećni. Tri dana pred italijansku turneju Saki Prelević i ja smo imali saobraćajnu nesreću, povredili smo obojica nožne palčeve i stopala, ali nije nam to uopšte smetalo da odemo sa ekipom na Siciliju i u Mesini i Raguzi odigramo odlično. Ja sam igrao bos, a proglasiše me za najboljeg igrača turnira u Raguzi i bio sam najuspešniji prvotimac Radničkog na celoj turneji. Pojavio se i naslov u italijanskoj štampi o ’Bati koji igra bosih nogu’. To je jedini individualni pehar u karijeri koji sam dobio“.

Za kraj razgovora, Bata Đorđević, u svom maniru, uvek spreman da poduči i pomogne svima, ima nešto da poruči mladim sportistima.

Sve je u ideji, želji da lične ambicije pozicioniraš na pravo mesto. Da budeš posvećen, da znaš šta su prioriteti, da budeš jako vredan, da pratiš šta ti trener kaže i da ambicije svedeš na meru svojih mogućnosti”.

A letos je bio svedok tužne slike, praznih terena na Zlatiboru jer je prvi srpski košarkaški kamp, čiji je on jedan od osnivača, bio zatvoren zbog pandemije korone. Ali, Bata ne bi bio Bata da i u najtežim momentima nema ideju i rešenje. Poručio je preko medija kako igrači sada moraju više da se posvete individualnom radu, da košarka ne sme da stane…

Korona je poremetila ceo sistem života, ali ne sme da bude prepreka na putu progresa. Ona sada reguliše odnose, kako u životu, tako i u sportu i može da se desi da za jedan period poremeti ritam treninga i utakmica, ali samo hrabri, pametni i izuzetno angažovani mogu i dalje da ostvaruju dobre rezultate. Ne sme da nas loša epidemijska i finansijska situacija skrenu sa pravog puta, a to znači očuvanje zdravlja, pravlna ishrana i duhovnost. Neophodna je posvećenost i redovna fizička aktivnost”.

Bata Đorđević, jedan od poslednjih košarkaških doajena i šarmera sa ovih prostora. Jedan i neponovljiv.