Milanović za SK: Drndam bluz, umetnost draža od biznisa

Skener 5. nov 202022:39 > 22:43
Print screen/SK

Legendarni vaterpolista Igor Milanović bio je gost podkasta „Pod kapicom“ i tom prilikom je sa Marinom Sekulić i Pavlom Živkovićem govorio o bogatoj, dugoj i neobičnoj karijeri i svemu što je iskusio i naučio na putu ka vrhu.

Kada sam bio klinac polomio sam desnu nogu u fudbalu, pa je doktor rekao da bi bilo dobro da se bavim plivanjem. Jedno godinu dana sam trenirao plivanje na Vračaru, a onda su moji roditelji u ‚Politici‘ ugledali oglas da Vaterpolo klub Partizan prima najmađe članove. Odveli su me ‘76. godine u avgustu mesecu na Banjicu i od tada sam bio na Banjci dok posle nisam odlazio kojekuda“, istakao je na početku Milanović.

On je potom konstatovao da je sport neobično bitan za razvoj bilo kod karaktera, tela i duha.

U zdravom telu zdrav duh – već znamo tu izreku. Na sopstvenom primeru sam je i upoznao. Ljudi koji uče bi trebalo da prave pauzu sa nekim šetnjama i vežbanjima. Nije slučajno da šahisti troše svoje vreme i pažnju na bavljenje fizičkom aktivnošću. I sâm volim da igram šah i znam da mnogo bolje igram partije kada odradim trening nego kada sedim ceo dan i blejim uz kompjuter ili televizor, ne daj Bože. Zaista mislim da je sport izuzetno bitan, iako je on u komercijalizovanju svega i stvaranja potrošačkog društva izgubio svoju osnovnu funkciju“, istakao je 54-godišnjak i dodao:

Sport služi da bi čovek bio efikasniji, bolji i zdraviji – ukratko bolji čovek, a mi danas imamo neku trku za golovima, sekundama, metrima… Sport se pretvorio u isključivo takmičarski momenat, gde gubimo osnovnu svrhu i funkciju sporta, a to je zdrav duh. Teško da možemo da govorimo o zdravom duhu, a da u istoj rečenici govorimo o takmičenju. Slušam trenere kada je neka neizvesna situacija u zadnjim minutima – ne daj ga, drži ga za grkljan, ne daj da dâ gol. To su suprotnosti svemu onome čemu sport teži u svojoj osnovi“.

Pavle Živković se prisetio Milanovićevog odlaska u Zagreb i povratka u Crvenu zvezdu, a potom je konstatovao da su njegovi potezi pravili veliku propagandu u vaterpolu, te da su ličnosti iz sveta muzike poput Olivera Mandića i Bebi Dol dolazili na utakmice.

Zvezda je tada učinila bum. Privatno sam se družio sa Oliverom Mandićem, pa je on svraćao na poneki trening. Vlaho Orlić me je pitao da ga uključimo u medijsku popularizaciju sporta i Oliver je mnogo učinio te godine. Bilo je jako zanimljivo. Lično mi je uvek više prijao taj umetnički svet neko neki biznismeni ili ne znam kakvi drugi ljudi, bez želje da ikoga omalovažim. Uvek sam se družio sa umetnicima – slikarima, pevačima, glumcima i prijatno sam se osećao. Dan danas imam mnogo prijatelja u tom svetu“.

Grad koji ga je najviše oblikovao i ostao u najlepšem sećanju je Rim.

Rim je zaista specifičan grad, po meni najlepši grad na svetu. Bilo mi je zadovoljstvo da mogu da igram u Rimu. U to vreme mogao sam i da biram gde ću da živim. Zato sam i izabrao taj grad jer mi je zvučalo jako egzotično da živim u Rimu. Sećam se, kada prođem od moje kuće do bazena, prođem četiri mesta koja su starija od Isusa Hrista. To mi je sestra pričala, koja je tamo boravila. Samo kada se prošeta tim uličicama i znamenitostima, drugačije se oseća. U to vreme sam bio dosta eksplozivan i radoznao, pa su me posle šest meseci igrači u svlačionici pitali: ‚Je l mogu da uđem u onu diskoteku‘, tako da sam im sređivao da uđu na mesta na koja do tada nisu odlazili. I dan danas me zovu sa nekih mesta jer kada dođe neki Beograđanin oni mu kažu da znaju Igora, a gost im odgovori da me i on poznaje, pa me zovu telefonom u dva noću da me malo raspoloženiji obaveste kako su se našli. Prijao mi je Rim“.

U Kataloniji, u kojoj je proveo jednu sezonu, prijao mu je mentalitet naroda sa kojim je živeo.

Život tamo mi je bio isti. Ljudi su drukčiji, malo smo drukčije pričali iako su španski i italijanski dosta slični. To mi je bilo smešno – odmah po dolasku sam uzeo učiteljicu da naučim španski. Naučio sam osnovne glagole, lične zamenice i počeo sam kao nešto da pričam. Sve mi je bilo slično i kada god nisam znao špansku reč ja bih upotrebio italijansku. Kako me Španci nisu ispravljali jer su razumeli šta im kažem – niko me nije ispravljao – ja sam posle tri meseca pomislio kako dobro pričam španski i kako mi dobro ide… U stvari, tek posle šest meseci kada sam zaista nešto malo naučio, video sam da ja uopšte ne pričam dobro španski, već neki indijansko-italijansko-španski jezik. Niko me nije ispravljao jer su me valjda razumeli, iz pristojnosti. Tamo smo se lepo družili sa velikim, velikim, pokojnim Roljanom, sa kojim sam imao veliko prijateljstvo“, prisetio se Milanović i dodao:

Taj njihov život i odnos prema noćnom životu je za mene bio frapirajući. Oni su gori od nas. Sećam se, zakazujemo večeru i dogovaramo se da se nađemo u 23:30 u restoranu. Ja se mislim kako u 23:30, zar nije kasno, ali pratim ja, nema problema. Nađemo se mi u to vreme, do 1:30-2:00 večeramo, pijemo vino. Onda kažu – idemo sada u kafić. Tamo milion ljudi, mi se zezamo, đuskamo. Onda u 4:00 kažu – idemo u diskoteku. ‚Fibra optika‘ se zvala, sećam se, dođemo tamo, kad 500 ljudi ispred ne može da uđe. Oni su luđi od nas. Iz ove perspektive mi je nezamislivo. Danas, kada mi ćerka ima trening koji traje do 11, a ja treba da odem po nju a već spavam, nezamislivo mi je ko je to išao tada“.

Jedna od ljubavi pored vaterpola mu je muzika, a ono što pokušava da savlada je sviranje gitare.

Pokušavam da sviram. Bilo bi daleko reći da ja sviram gitaru. Pošto sam išao u Višu pedagošku, tamo sam imao instrument harmoniku, a imali smo i solfeđo. Birali smo između klavira i harmonike. Ja sam izabrao harmoniku jer ju je komšija imao pa nisam morao da kupujem, a klavir u to vreme na Novom Beogradu nisam imao. Tada sam upoznao osnove muzike – znam da razlikujem mol, dur, skale… Volim bluz, pokušavam i džez, a u poslednje vreme pustim neku ploču klasike koja mi prija. Tu se negde zadržavam. Ponekad uzmem i gitaru nešto malo da odsviram, ali to je pokušaj. Pustim neki bluz i onda drndam uz bluz. Ima raznih programa pa čovek može da uživa i sâm sa gitarom. Muzika ili dobar film koji pogledam umeli su da mi promene pravac gledanja u životu. Znam da kada čujem neku dobru pesmu, toliko me uzbudi i da mi motivaciju za naredni period. Nisam ostajao indiferentan i ravnodušan prema muzičkoj i filmskoj umetnosti“.

U videu pogledajte ceo intervju sa legendarnim Igorom Milanovićem.