Klipa: Razlika između pametnog i glupog igrača – u pasu

Skener 18. nov 20201:13 > 1:33
FMP

Pametni u košarci, kada nemaju dovoljno novca, gase seniore, ali nastavljaju da rade sa klincima. Kod nas je obrnuto. To je kao kada bi roditelji jeli, a deca gledala. Pre Crvene zvezde i Partizana, strance bi trebalo da prebrojavamo u klubovima daleko od Evrolige ili Evrokupa.

Ovako će Slobodan Klipa za Sport klub, ali i o mnogo delikatnih stvari u procesu formiranja kompletnih igrača. Koordinator mlađih selekcija crveno – belih, u skoro četvrt veka radnog staža, čak i prilikom angažmana sa seniorima, nikada nije prestajao da bude trener mladih lavova.

„Nikada nisam uzimao seniorske sastave u pravom smislu te reči. I kada sam vodio prve timove Beopetrola na početku karijere, ili FMP u zrelim godinama, bilo je više od pola juniora. Uvek me je vuklo da prvo vodim računa o igračkom razvoju, pa tek onda o rezultatima. Jedini izuzetak je bio posao u Igokei (2010/11).

Povezano

Poslednje četiri godine, Klipa povezuje kolege kadetskog i juniorskog pogona Zvezde, nadgleda pionire, uključen je u individualni rad, a ume da se zaigra sa decom bez gledanja na sat. Na prvi pogled, daleko od svetlosti glavnih reflektora, skoro skrajnuto, a zapravo izuzetno važno za egzistiranje pravog, velikog kluba. Ili možda više i nije kada je stranih pojačanja kao pleve. Ko će od te dece uopšte dobiti šansu na glavnoj sceni?

„Crveno–beli igraju najviši takmičarski nivo, do Evrolige nije lako doći. Sigurno je da imamo trenersku obavezu da pustimo klince da igraju, ali… Srbija je sama sebi napravila veliki problem. Odnosno, nacionalni savez je „ukinuo“ mlade timove onih koji imaju razrađen sistem rada sa najmlađima. Sve pod parolom suvišne koncentracije kvaliteta u samo nekoliko sredina, kao nije dobro za razvoj košarke u svim regionima. A u Evropi se ne vuku takvi potezi. Tamo i dalje postoje Bajern, Real ili Žalgiris 2, igrajući drugu, treću ili četvrtu ligu. Istovremeno, kaleći i spremajući najbolje za glavnu scenu. Ne prihvatam da nismo mogli da igramo, kao nekada, neku Srpsku ili B ligu sa drugim, trećim timovima… Da li to nije valjalo u razvoju jednog Mačvana, Raduljice ili Teodosića? Naravno da nije.

Objašnjavajući dalje genezu (in)direktno probijanja onih koji sanjaju basket zvezde, sagovornik nastavlja:

Tako je Zvezda, a i drugi nama slični, mlade talente (dvojica) šalje na dvojnu licencu u druge (manje) klubove. Ne kažem da je loše da tako ‘pravimo’ igrače za ostale u Srbiji, ipak… Takvi talenti se prebacuju na neke druge klupske programe, iako ne smatram da se tamo ne radi dobro, ali je drugačije. Znam odlično koliko su naši sistemi, recimo, za juniore, zahtevni.“

A ono što presudno utiče da li će neko od suvog talenta uspeti da se nametne prvom timu je – adekvatno prilagođavanje.

Uvek je osetljivo kada se prelazi iz juniorskog u seniorski pogon. Mladi igrač može da zaigra za seniore kada bude mogao zrelo da prihvati svoju ulogu i zadatke. A to znači, angažman u odbrani i korišćenje otvorenog šuta. Navike bez defanzive i šutnem kada poželim, nezamislivo. Što su prilagodljiviji, brže će se uklopiti. Jedno su obaveze u juniorskom, pa ABA, a tek evroligaškom timu. Lep primer je kapiten Branko Lazić, koji i dan, danas, ozbiljno radi ono što najbolje zna. Zato se brzo adaptirao kada je prvi put zakoračio u seniorski svet. Suprotan egzamplar je Zoran Paunović, moje „dete“ i njegov trenutak loše karijere. Mislio sam da ima seniorske zrelosti, ali nije trpeo obaveze u ABA ligi, pa je na režimu KLS, u dresu Metalca.

Stavljajući tačku na razloge manjka klupske budućnosti na seniorskim klupama, Klipa će:

Mladi su u okruženju, koje je željno samo novca. U Americi puno zarađuju u NBA, ali ne u koledž košarci, gde se „samo“ uči i igra, pa i do 23, 24 godine. Kod nas se proces učenja rano završava, uz svu osetljivost kada od juniora postaješ senior. A treneri (ni)su hrabri da ih puste da igraju ako su zreli i, ispunjavaju zadatke.“

Koliko su mlađe kategorije minsko trenersko polje, Klipa brzo stavlja do znanja.

„U Srbiji imamo ozbiljan problem u radu sa onima koji tek kreću na parket, pod obruče. Kategorija pobede je najvažniji cilj. To te kao čini znalcem, stručnjakom i ne znam čime još… Pogrešno. Još razumem da se taj moto forsira u brojnim školama košarke, gde, što više dece, više i članarine. Pa je važno kad dobiješ neki veliki klub, iako si se tek „ispilio“. Ali i klubovi upadaju u istu zamku. Od klinačke pobede, mnogo je važniji razvoj, selekcija i obuka. Kroz rad, pomenuti trijumvirat, vremenom donosi rezultat, ali i pravi seniora. Bez toga, ama baš ništa nismo uradili. Da se pitam, do 14 godina, igrali bi samo turnire i prijateljske utakmice.

Pravi rad sa mlađim uzrasnim kategorijama nije ništa manje zahtevan od onog sa seniorima, ni materijalno, ni stručno. Mnogima je lakše da to preskoče.

Na prste jedne ruke nabrojaću vam one koji sa kadetima imaju šest, sedam, a sa juniorima još više treninga nedeljno, stručnjaka za kondiciju, medicinsku službu… Pa desetak klubova Košarkaške lige Srbije uopšte nema mlađe kategorije. Skupo je, jedva sastavljaju kraj sa krajem. Ekonomija u Srbiji nije lošija nego pre 20-ak godina. Ako te već muči besparica, eto baš razloga da radiš sa decom, a ne da dovodiš strana pojačanja. Zašto, za sredinu tabele, borbu za opstanak?! Klupski sistem rada sa najmlađima postoji u Beogradu, Čačku, Užicu (otkada je došao Raša Radovanović) i nešto u Kragujevcu.“

Da bi se koliko, toliko isklesao igrač, potrebno je najmanje pet godina.

Metodika podrazumeva rad na tehnici i razumevanju igre. Taktika je u službi jurenja što više pobeda, već sam rekao šta o tome mislim. Naučiš ih dve, tri odbrane i, praviš rezulat, a ne košarkaša. Mi treneri kažemo – taktika je za dan upotrebe, a tehnika za ceo život. Pogubno je i „uterivati“ decu u šablone igre, poput sedam vrsti kretanja, to ni seniori ne rade.“

Posao „kouča“ najmlađih se ne završava na pomenutom.

Mnogo je važno prepoznavanje karaktera kadeta ili juniora, mada neko pre, a neko kasnije sazre. Šta raditi sa dobrim mladim tehničarem, koji ne razume igru i, ima brojne psihološke probleme (anksioznost, neurotičnost, emotivna nestabilnost, osećaj tenzije)? Što bi rekao Kari (Svetislav) Pešić, od vršnjaka se odskače i radnim talentom, sposobnošću trpljenja, potrebom za dominacijom, liderstvom…

Kao jedna vrsta saveta kolegama koji rade sa mlađim uzrastima, Klipa dodaje:

„Eksponiraš dobre, a ne loše stvari. Ne započinji analizu šta ne zna, nego šta zna da radi. Pa, nisu svi Džordani. A i za njega bi Fil Džekson verovatno rekao da je imao sve, osim dovoljno poštovanja za trenera. Znači, niko nije savršen. Neka ima jednu, jedinu dobru stvar, teraj ga da bude uporan i, može da napravi karijeru. Ne očajavaj zbog manje izraženog takmičarskog gena, deca su nam danas ušuškana, to je globalni problem. Klinci su i sebični, zato im stalno ponavljam jednu pričicu. Zapravo citiram Željka (Obradović) sa nekog seminara. Jedina razlika između glupog i pametnog košarkaša je u jednom pasu. Onda sledi pitanje: ‘Da li je veća želja da se pošto poto šutne ili bude košarkaški pametan.’

Za sebe kaže da nema trenerski kredo, ali se divi kolegama stvaraocima, za razliku od kouča – menadžera, koji prave rezultate preko noći.

„I posle toliko godina me oduševljava stvaralački put Bogdana Tanjevića, od evropskog šampiona Bosne, preko Kazerte, koju je vodio iz nižeg u viši rang. Ili bivšeg Stefanela, koga je sa dna doveo do triple krune (prvenstvo, nacionalni Kup, Kup Koraća). Ali, tada je imao gazdu koji ga je nagrađivao za postepen razvoj kluba. A tek kasnije konkretne rezultate. Danas je to nemoguća misija. Ali, mene ne napušta duh stvaranja, srećan sam zbog igračkog progresa, ne trenutnog mesta na tabeli.

fiba.basketball

Slobodan Klipa je sa FMP (2016) osvojio nacionalni Kup Radivoja Koraća, odveo mladu selekciju (do 20 godina) do evropskog zlata 2008, a kadete Srbije 2017. do kontinentalne bronze…

„Volim razvojne programe za najmlađe, bez pritiska i opterećenja rezultata. Inače, prvo mesto ili pitanje opstanka nekog seniorskog saziva, nije stvar trenera nego uprave.

Da ne gledamo Fincima u leđa

„Primerom francuskog Insepa, selekcije najtalentovanijih klinaca iz cele zemlje, koji igraju ligu, krenuo je i finski savez. Do kraja juniorskog staža uče, igraju i napreduju u domovini, a posle mogu gde hoće, od Evrope do američkih koledža. Ali, ostaje vezanost za nacionalni dres i, odazivanje kada je potrebno. U poslednja četiri meča naših i njihovih mlađih kategorija, tri puta su nas dobili.“

Od Tea do Simanića

Klipina košarkaška deca su Čabarkapa, Savanović, Rašić, Teodosić, Aleksandrov, Mačvan, Musli, Raduljica, Simanić, Radanov…