"Košarka nam je u krvi, ali ne cenimo ono što imamo"

print screen

"Živimo u takvom trenutku da možemo da uradimo dve stvari, umremo ili da se borimo da preživimo. Pa, kad me pitaju kako je ovih dana u Parizu, kažem da ne znam, iako sam u 13. arondismanu, na „korak“ od srca grada."

Stan, kancelarija, kratka šetnja u blizini, i, naravno košarka, koju ne bi trebalo da razgrađujemo, od regionalnog do evropskog nivoa. Goran Radonjić naglas razmišlja.

Sa direktorom međunarodnih odnosa u francuskoj federaciji, možete satima da pretresate sport, koji trese globalna zdravstvena situacija, takmičarski žar, ljubav, sebičnost, (ne)sloga, interesi… Od svega pomalo, ali sa puno optimizma i nade.

Povezano

U ova virusna vremena, i u ovdašnjoj Kući košarke, uglavnom se radi onlajn, samo desetak kolega, ali u različitim terminima, dolaze na posao. Ja kvarim prosek, jer sam na nekoliko minuta hoda od kancelarije. Prvi dođem, poslednji odem, nezavisno od ove situacije. Kod mene se navrati na kancelarijsku kafu, ali uz jedan uslov – nema priče o crnim stvarima, samo pozitivne vibracije,“ otkriva Radonjić za Sport klub.

Takav stav može da bude lična priroda, ali i prekretnica iz prošlosti, poput preživljene ratne godine u BiH, sa početka devedesetih prošlog veka.

Da je umesto crnila, čoveku bolje da akumulira pozitivnu energiju, naučilo me davno vreme u Sarajevu. Nikako negativno razmišljanje i, stalno bi trebalo gledati ono što je ispred nas. Istovremeno, brinuti o sebi, ali i drugima. A šta drugo u doba ovoga što je snašlo ceo svet.

Njegovu drugu domovinu snašli su i teroristički napadi u sred borbe sa nevidljivim neprijateljem.

Pravim veliku razliku između te dve stvari. Terorizam nikada nije sprečio Francusku da živi normalno, a toga je bilo nažalost, ne samo u poslednje vreme. Pa, skoro je bila godišnjica od napada na koncertnu dvoranu… Ljudi se sećaju tih stvari, ali ne postoje nikakva pravila da nas opredele da li će se takva nesreća desiti ovde ili tamo… Sa virusom barem znamo neke stvari, poput okupljanja većih grupa, koje mogu da naprave poteškoće. Starija sam generacija, poštujem preporuke i odluke zdravstvenih radnika. Neophodna nam je disciplina da bismo se sačuvali.

Kao i prilično rigidne mere vlasti u celoj zemlji, posebno u jednom megapolisu.

Zato prijatelji, familija, kada me zovu i pitaju kako je ovde, odgovaram da ne znam. Zapravo znam u delu koji prepešačim svaki dan, na nevelikoj površini gde živim i radim. Ili se ponekad odvezem kolima da pogledan neki košarkaški meč. Ovde se mnogo sveta zarazilo, gurajući se u metrou. Mere jesu limitirajuće, ali kada se od 50.000 zaraženih dnevno koliko ih je bilo pre 15-ak dana, dođe do brojke od oko 9000, za zemlju od 63 miliona, to je već značajan pomak.

Uz sva ograničenja, košarka, ipak, ne staje, trudeći se da bude jača od prilično sumorne stvarnosti.

Federacija je aktivna i u ovim vanrednim uslovima. Prošle sezone, nacionalna takmičenja se, istina, nisu završila, kao i na mnogim drugim mestima u Evropi. Sada se igra, ali u dva oblika, naravno, bez publike. U najjačoj ligi, po dogovoru klubova, Asvel, Monako i Pariz su, do daljeg, jedini organizatori – domaćini, dok im, ostali, gostuju. U svakom kolu, po dva meča su na televiziji. Košarkašice, recimo, igraju uz toleranciju tri pozitivne u timu, tek ako je više zaraženih, meč se odlaže. Nije lako nikome, ali se svi bore, nema druge.

Pandemija je i veliki ekonomski udar, mnogo teži da prežive košarkaški kolektivi nego što je slučaj u fudbalu.

U ovakvim uslovima, najbolji francuski klubovi gube od 100.000 do 150.000 evra po meču. Prihodi od ulaznica čine 20 do 40 odsto klupskih budžeta. Država je već uskočila sa 117 miliona evra pomoći, generalno za sport, da bi se koliko, toliko omogućilo sprovođenje profesionalnih ugovora i ostalih obaveza. Nedavno je predsednik Republike, Emanuel Makron, imao sastanak sa liderima sporstkih saveza, a košarku je zastupao Toni Parker, na kome je obećano još 105 miliona pomoći.

Francuska federacija se uveliko sprema za organizaciju FIBA kvalifikacionog ‘prozora’, krajem meseca, za odlazak na EŠ 2022. godine.

Biće to takmičenje u takozvanom ‘balonu’ zbog epidemioloških razloga. Pored nas kao domaćina, stižu još Crna Gora, Velika Britanija i Nemačka. Igraće se u Pou, to je nacionalni košarkaški bastion, ne samo zbog trofeja Orteza (devet domaćih titula, Kup Koraća…), već i tehničkih uslova. Izuzetno blizu dvorane, nalaze se tri hotela za sve učesnike i službena lica. U hotelu „Merkur“ biće gostujuće selekcije i sudije, Trikolori u drugom, a ljudi iz organizacije u trećem hotelu. Preduzećemo sve mere predostrožnosti, od testiranja uoči i za vreme turnira, pa do više od 40 profesionalaca, koji će biti zaduženi samo za održavanje (dezinfekciju) dvorane. Nema druge, ako ćemo da igramo.

U sklopu pozitivnog pogleda u blisku budućnost, hoće li biti olimpijskih ‘hleba i igara’ sledećeg leta?

Uh, uh, to je kao da me pitate za kombinaciju brojeva na loto tiketu, onu koja vodi do maksimalnog dobitka. Mislim da trenutno niko ne zna da li će biti Tokija 2021. Žarko bih želeo da se održe Olimpijske igre, koje su već odložene. Kao direktor francuske federacije, imam ličnu i profesionalno želju da bude Igara, jer su oba sastava Trikolora, muški i ženski, obezbedili učešće. OI su oduvek imale posebnu dimenziju za ovu zemlju, pored ostalog, i što je osnivač moderne varijante, Francuz Pjer de Kuberten, ali…

Radonjić smatra da su za funkcionisanje sveta, pa i sportska dešavanja, objektivno značajne dve stvari.

Navići se na život uz koronu, uz maksimalnu pažnju i zaštitu. U takvom vremenu, neki će biti pozitivni, prebrodiće bolest, sa manjim ili većim posledicama, neki sve izdržati, a biće i suprotnih slučajeva, borba za opstanak vrste. Drugi element je vakcina, a u sklopu pomenutog ličnog pozitivizma, nadam se da ima nade za takvu realizaciju. Kada se ova dva faktora ‘izmiksiraju’, sve je izvesnije i realnije.

fiba.basketball

Od globalne problematike do košarkaških spoticanja, počev od odnosa FIBA – Evroliga. Iako profesionalno određen članstvom francuske federacije u krovnoj organizaciji, sagovornik uvek apeluje na razgovor.

Nije važno koliko bi se dugo razgovaralo. Uostalom, dok se ne bi našao adekvatan dogovor. Znate, košarka je proces, koji nikada neće stati, bez obzira koliko ponekad sve izgledalo tmurno. Ne moramo da se volimo, ili što bi Francuzi rekli, da idemo zajedno na letovanje, ali… Uradimo nešto da bude u zajedničkom, košarkaškom interesu. Nekada je NBA stvarala teškoće preostalom basketu, ali je pao dogovor (Stanković, Štern, prim. aut). Pogledajte samo odbojku, vaterpolo, atletiku, trude se da jačaju svoje sportove, i materijalno, a mi ga u košarci razgrađujemo. Ipak, ne mogu bez nade, da će ovaj naš sport da se ujedini i podigne, a da taj dan nije daleko.“

Goran Radonjić je višedecenijski košarkaški aktivista. Punih 28 godina je bio sjajni FIBA sudija, pa komesar (delegat), u francuskoj federaciji visoki funkcioner (od 1994. asistent, a od 2007. direktor), gde ga je odneo ratni vihor i cepanje bivše SFRJ. I, ne prestaje da prati (makar informativno) dešavanja u balkanskom regionu. Zato ne preskačemo ni turbulentne odnose (večiti ko bi drugi) u ABA ligi, već drugi, treći ‘pik’…

Nisam pozvan da govorim o ABA ligi, samo čitam šta se dešava. Ali, bez obzira ko kome gura klipove, kako rekoste, ili kore od banana, sve je to ništa u odnosu na kvalitet košarke na prostorima bivše SFRJ. Pa, valjda je prevazilaženje problema u cilju zajedničkih interesa, primarna stvar. Ne znam da li smo uopšte svesni šta je značilo, a i znači, rivalstvo Partizana i Zvezde, Cibone, pa Cedevite sa beogradskim klubovima i, mnogo drugih stvari koje na drugim mestima ne postoje. Ili, medalje srpske reprezentacije, uz bok jednoj Španiji i Francuskoj, a razlika u broju stanovnika. Kad kažem mi, mislim na bivšu Jugoslaviju, gde se igra ABA liga. Ne znam ko je kriv u poslednjim prozivkama, ali, generalno, ne umemo da cenimo ono što imamo. Kako beše ona naša: ‘Najvažnije je da komšiji crkne krava.’ Ne bi tako trebalo da bude, zbog košarke.“

Sećate se nekih boljih vremena, ali živite u sadašnjosti, kako doživljavate ruiniranje nekadašnjih jugoslovenskih centara, poput Bosne, Splita (Jugoplastika), Cibone, koji su osvojili šest evropskih kruna od 1979. do 1991?

Getty Images, Koichi Kamoshida

Nisu samo finansije u pitanju. Kao rođeni Sarajlija, bio sam svedok rasta tadašnje Bosne. Boša (Tanjević) je bio igrač, pa je sticajem okolnosti postao trener, vodio ih iz Druge u Prvu ligu, sve do Grenobla i prve evropske titule (1979) u nekadašnjoj zemlji. Ni tada nije bilo puno para. Ali, novo vreme je donelo nove ljude bez želje i volje da se bave košarkom. Više nemamo zaljubljenike, koji nisu pitali ‘koliko para’ već radili, radili… Ali, ni ono što ste pobrojali ne smatram sumrakom košarke. Možda više nema jake Cibone, ali, tu je Cedevita. U Srbiji raste neka Mega, FMP…. traje se.

Za nedavni onlajn sudijski seminar u Podgorici, dobili ste puno pohvala. Ogromnog iskustva sa pištaljkom, šta bi bila definicija odličnog arbitra?

Onako kako rade sudije sa prostora SFRJ, poznavanje sporta i, osećaj. E, sad, bojim se da se to ne ceni kod nas dovoljno. Sve što je naše, nije dovoljno dobro. Ili, i u velikoj Jugoslaviji, ali i sada, na istim prostorima, sve ti mogu oprostiti osim uspeha. Imamo u krvi košarku, to nam je usađeno, zato su nam i sudije najbolje. Sudili su nebrojeno najvažnijih utakmica, poštovani i priznati gde god se pojave u belom svetu. I, uvek željni nadogradnje, znanja. Bio sam fasciniran sa preko 300 slušalaca u Podgorici. Mislim da bi ih bilo toliko da je bio i neki drugi predavač, ne samo ja. Uostalom, bio sam jedan od 13 za katedrom. I, započeo sam, ne o tehnici i taktici suđenja, nego o onom čega nema u knjigama. Značaju, ljubavi, poštovanju jedni drugih. Kao što ne bi smelo da bilo šta da postoji da ih spreči da sarađuju. To je glavno sudijsko, košarkaško i ljudsko opredeljenje.

Novak „hrana“

„Sve prolazi, pa će i ova pandemija. A za vreme kovida, šta raditi nego se ‘hraniti’ Novakom Đokovićem i što više gledati košarku. Ova dva sporta su mi, bez konkurencije, u srcu.“

REUTERS/Toby Melville