I bog stvori Rebarce

Skener 26. nov 202021:51 > 21:59
SK

Kada se košarka tek spremala da sleti na prostore bivše Jugoslavije, da bi decenijama kasnije, uzletela u neslućene visine, bog nije škrtario. Podario je ovom delu brdovitog, ali i ravničarskog Balkana nepresušno vrelo talenata i divova i ostao uz njih na putevima podviga.

Tako je, recimo, aprila 1972. godine, u starozavetnom stilu, uzeo rebro i stvorio Rebarce! Udahnuo mu duh magične igre pod obručima i nadahnuo dečaka iz Prigrevice da poželi i ostvari velika dela.

Povezano

Sve ostalo je istorija, Željko Rebrača, srebrni letač, a zlatni košarkaš, jedan od najboljih centara svih vremena u Srbiji, Jugoslaviji, Evropi i šire…

Po prirodi povučen i skroman, dugo je bio u “ilegali”, daleko od reflektora velike scene, koje nije voleo ni kada je bio na vrhuncu karijere, ali na sreću, odnedavno je ponovo u košarci. Sada kao vlasnik i “alfa i omega” Košarkaške akademije Željko Rebrača”. Pojavio se u pravi čas, da polaznicima ove svojevrsne škole košarke, kroz lični primer i na principima čuvene srpske i jugoslovenske škole košarke, uz niz interesantnih novina, pokaže kako se postaje igrač, igračica i pre svega, dobar i zdrav čovek.

Naziv Akademija je odabran, jer označava nešto drugačije i kompleksnije u treniranju i svakodnevnom radu. Pored košarke, biće i drugog raznolikog učenja, kroz sistematizovano prenošene znanja i razne dodatne sadržaje. Sportski direktor je Đorđe Tomić, iskusan stručnjak u radu sa mlađim selekcijama. Pripremali smo se detaljno devet meseci, želimo da deci prenesemo naše znanje i iskustvo, tako što ćemo da vodimo računa o njihovim individualnim sposobnostima i da im razvijamo samopouzdanje kako bi mogli da se bave košarkom. Krećemo postepeno, od osnovnih stvari, od motorike, aerobnog rada. Mnoga deca ne znaju da trče. Kao što ne možeš da ideš u osmi razred a da ne znaš azbuku, tako je potrebno usvojiti i sportske osnove da bi se išlo dalje. Nije bez razloga atletika nazvana kraljicom sporta,” u dahu, za Sport Klub, nabraja legendarni Željko Rebrača

Kvalitetan i zanimljiv koncept krenuo je da se sprovodi ove jeseni.

“Pored košarke imaćemo dodatne sadržaje, časove konverzacijskog engleskog jezika sa košarkaškim izrazima, savete nutricionista, razna predavanja i radionice, u planu je saradnja i sa Fakultetom za sport i fizičko vaspitanje. Izabrali smo mesto za rad u okviru velnes centra, gde polaznici imaju razne mogućnosti i vrlo dobre uslove za treniranje. Ne razmišljaju o donošenju lopti na trening, o vodi, osveženju, sve im je organizovano. Posebno ćemo se baviti zdravijom ishranom dece, u saradnji sa nutricionistima koji će da savetuju ne samo decu, već da edukuju i roditelje kako da prilagode jelovnik uzrastu deteta. Pored dobrog kontakta sa roditeljima primarna nam je komunikacija sa decom. Cilj nam je da se ona osećaju komforno, da posle treninga ne izjure iz sale, već da ostanu još da se druže i popričaju, da razviju prijateljstva i već imamo lepe rezultate na tom planu. Mališani se sa radošću kod kuće spremaju i jedva čekaju trening, a imamo primer da su klinci koji su imali neki višak kilograma uz naše savete i rad postigli primetne rezultate.

Rebrača je potpuno posvećen Akademiji, nije od onih zvezda, koji u ovakvim prilikama samo daju ime kao brend, a drugi im vode biznis.

Prisutan sam u radu Akademije svakodnevno 95 odsto, sve me to ispunjava. Svakako, košarkaški rezultat nam je bitan, kao i stvaranje asova, ali ništa manje važan je cilj da polaznike kroz košarku osposobimo i za druge segmente sporta i života. Zadovoljan sam kad vidim da im je interesantno, jer je kod nas mnogo toga drugačije. Ovo nije škola samo za ekstra talentovane, pravimo manje grupe da bismo mogli da se posvetimo svakom pojedincu, što im mnogo znači. Trudimo se da u vreme pandemije korone sve bude što bezbednije, poštujemo mere, merimo svima temperaturu redovno, vodimo računa o higijeni. Ne možemo decu da izolujemo i zatvorimo u kuću želimo da im košarka bude dostupna, a preduzimamo svu preventivu. Današnja deca imaju sve, hiljadu stvari za razonodu, treba im pristupiti savremenije, ne možemo više sa njima da se igramo praćkama”.

Kada čujete sa kakvim žarom o novom poslu i zadovoljstvu priča as svetskog kalibra, naravno, nemate dilemu da bi i on sada, da je vršnjak polaznicima Akademije, ponovo izabrao košarku kao zvezdu vodilju.

“Niko ne zna kuda ga vodi životni put, ali čovek sam taj put formira. Potrebno je da budeš gladan izazova i uspeha. Nije isti pogled na život kad znaš kraj priče i kako se odvijala, ili kad si na početku i ne znaš šta te čeka. Sada, kada znam šta sam sve prošao, verovatno bi mi bilo teško da ponovo prođem kroz onoliki rad, rano ustajanje, naporno treniranje. Ali razna iskustva, greške ili lekcije, to nas formira. Učine da se socijalizuješ, da shvatiš da je znanje samo potencijal, koje bez samopouzdanja može da ostane neiskorišćeno. Sve se to razvija kroz takmičarski duh, tera te da pomeraš granice. Danas se živi sve brže, ali ne smemo da izgubimo veru, volju i motiv. Sport je platforma koja mnogo nudi. A tvoje je da što više tražiš, da mnogo sanjaš, da imaš što veće ciljeve, da iz sebe izvučeš maksimum”.

Maltene isto je i kada je reč i o životnim lekcijama.

Iz ove perspektive možeš da budeš pametan kada se osvrneš na nešto i neke stvari bi promenio, ali najbolje je ne vraćati se u prošlost, nego samo ići napred. Kao što svako dete ima neki dugmić, koji moramo da pronađemo i pritisnemo ga da bi ono proradilo i prepoznalo svoje želje i krenulo napred, tako je i kod nas, odraslih. Ponekad to dugmence i nama odraslima pokaže nešto što nismo ni znali da posedujemo. Neki potencijal za nešto”.

Sa smeškom konstatuje da što je stariji sve više voli da filozofira i analizira ljude i to neretko, kroz lepa i neka manje lepa iskustva iz košarke.

Princscreen

Lepo u košarci su ostvareni ciljevi, pobede, radosti, druženje, konekcija, putovanja, dočeci posle uspeha. Ima lepote i u rekreativnom bavljenju košarkom, ali ako osvajaš medalje na vrhunskom nivou, to su neke prelepe stvari koje bude posebne emocije. Manje lepe stvari su odricanja, porazi, ali i to je sastavni deo sporta, nije smak sveta. Tuga je zdravo negativno osećanje, neretko može da bude pokretačka snaga, a depresija je već nešto drugo. Kroz život se svi analiziramo, kako godine prolaze, svi se menjamo, nemamo iste prohteve sa 20, 30, ili 40 godina. Volim da analiziram ljude, čudni smo, različitio funkcionišemo. U to sam se uverio kroz košarku. To ne zna onaj koji nije prošao taj sportski dril. Svaki pojedinac, na primer, na preteškim pripremama i treninzima zahteva drugačiji pristup okoline i motivaciju. Recimo, mene je motivisao stroži i grublji pristup trenera. A bitno je da kroz izazove rasteš i duhovno”.

Upravo on je najbolja ilustracija svega što je rekao. Imao je vrtoglav uspon, ali zato što su mu se sve kockice složile, a to su talenat, predan rad pod nadzorom vrhunskih trenera i upornost da stalno ruši prepreke i granice.

Počeo je u OKK Apatinu sa nepunih 15 godina, odakle je prešao u novosadski NAP, u kojem je tada, kao vojnik, trenirao Aleksandar Đorđević, koji ga je preporučio treneru Partizana Dušku Vujoševiću, a ovaj ga je ekspresno uvrstio u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije. Na kadetskom EP za 1990. godine u Holandiji osvojio je peto mesto, a sa juniorskom reprezentacijom 4. mesto na SP 1991. godine u Kanadi.

Dule me je za tri godine ubacio u mašinu. Mnoge stvari se menjaju u načinu života, ali rudarski rad u našoj košarci ostaje i ta tradicija mora da se čuva, radi budućih uspeha”.

Dolazak u Humsku za dobroćudnog i stidljivog momka bio je pravi šok, ali pokazalo se ubrzo, pozitivan.

“Kada sam došao u Partizan imao sam osećaj povučenosti, nove saigrače sam do tada viđao samo na televiziji. Ali svaki trening te vuče da napreduješ. Ako si sa slabijima nećeš da napreduješ, ali sa boljima hoćeš. Ja sam bio fasciniran Beogradom, bio sam mlad, prijali su mi izlasci, a onda se dogodio KEŠ i klupska evropska titula 1992. godine, kada sam definitivno shvatio koliko je sve to ozbiljno. Tada su mnogi počeli da se interesuju za mene”.

Osvojio je klupsku evro titulu sa crno-belima nedelju dana posle 20. rođendana, a o tom događaju priča sa neverovatnim ushićenjem i dan, danas.

“Istanbul 1992. godine je, kada se iz ove perspektive osvrnem, za mene bio jedan san, kao praznik, svetlost koja se naglo upalila. Osećaj kao na nekom nezaboravnom dočeku Nove godine, kao čarolija, kada presrećan uploviš u nešto novo i lepo. I onda u takvom snu profesor Aleksandar Nikolić vam za stolom za večerom, posle te utakmice, priđe i počne da priča o narednoj utakmici u domaćem prvenstvu. Naravno, sa ciljem da nas spusti na zemlju, da nam odmah skreše krila da ne poletimo gde ne bi trebalo”.

Međutim, naravno, krila Srebrnog letača su tek počela da se šire među obručima i iznad njih, zahvaljujući čuvenom profi i Željku Obradoviću i plejadi vrhunskih trenera, sa kojom je sarađivao…

“To što me profesor naučio posle nigde nisam mogao da čujem. Učio je mene i sve nas da mislimo i u deliću sekunde nađemo rešenje, da pročitamo napad protivnika, da pokrenemo vijuge i odigramo odbranu maksimalno, jer svi znamo da je odbrana stvar želje. Tek kasnije sam shvatio koliko mi to znanje znači, kada sam otišao u inostranstvo i video da znam neke stvari bolje od mnogih iskusnijih i starijih igrača u Evropi, a i u NBA ligi. A sa Željkom Obradovićem sam imao dugu, vrhunsku saradnju, kod njega sam bio po dve godine u Partizanu, Benetonu, Panatinaikosu i reprezentaciji. Trenirao sam pakleno, izvukao je maksimum iz mene”.

Naravno, neizbežno je spominjanje i individualnog rada na snazi i kondiciji sa Seadom Krdžalićem i poodavno izlizane sumnje u korišćenje nedozvoljenih stimulativnih sredstava…

“I Sead Krdžalić je fantastičan stručnjak, mnogo je zaslužan za moje rezultate. On je u to doba bio ispred svog vremena, bilo je jasno da posle velikih napora sportista mora da se oporavi kroz ishranu i suplemente. Ali nekim ljudima je najlakše bilo da nađu opravdanje za svoj neuspeh tako što su u tim suplementima videli šta su želeli. A nisu hteli da vide i priznaju kako je tuđi uspeh napravljen. Kad su krenule te priče zvao sam ljude da slobodno dođu na moj trening da vide šta sve radim. To nije lako bilo ni gledati iz stolice, a kamoli uraditi. Možda i zbog tih priča sam često bio na antidoping kontrolama, nekim čudom uvek su izvlačili mene i posle finalnih utakmica i iznenada na treningu. I naravno, uvek sam bio negativan”.

U priči o radu sa trofejnim, vrsnim stratezima Rebrača apostrofira, logično i Dušana Ivkovića. 

Duda je takođe važan deo naše košarke i od njega sam u reprezentaciji naučio mnogo. Učio sam i od trenera sa kojima nisam radio, ali pratio sam njihov sistem rada. Kao recimo, od Bože Maljkovića i Karija Pešića, koji su vrhunski stručnjaci. U NBA sam imao takođe sjajne trenere, poput Majka D Antonija, Lerija Brauna, Majka Danlivija, Terija Skotsa, Rika Karlajsla. Mi imamo igračkih talenata, ali sve manje novih, mladih vrhunskih trenera i tome bi trebalo da se posveti posebna pažnja”.

Ono po čemu ga svi znamo, a pamtiće i prepričavaće buduće generacije i gledati snimke, svakako je zlatni triling reprezentativnih odličja i olimpijsko srebro u njegovoj kolekciji.

To su zlatni momenti, koji su se dogodili kroz hemiju, drugarstvo, zajedništvo i ogroman rad. Nestvarno sve to deluje, sve je to kao san, zlato na EP 1995. i 1997. i na SP 1998. Nismo znali šta nas čeka 1995. godine, posle embarga, ali imali smo veliki motiv. Doneli smo našem narodu veliku sreću i zadovoljstvo, jer su ljudi svaku našu utakmicu doživeli kao svoju ličnu pobedu nad nekim zamišljenim neprijateljem u tim teškim devedesetim godinama. Te naše medalje su dale ljudima energiju, oni su se kroz nas borili maltene sa celim svetom. Zato često kažem, nisu ti uspesi isti kao ovi današnji, jer imaju tu specifičnu težinu, zato što su se desili tada i nosili su posebne emocije. Time ne umanjujem srebrne medalje, koje je naša reprezentacija osvojila u poslednje vreme na najvećim takmičenjima. Naprotiv, nije mala stvar biti srebrni, drugi na svetu i na OI”. 

Svakako, SP 1998. godine zaslužuje poseban osvrt, zna se i zbog čega. Dovoljna je bila samo rampa Rusu Mihajlovu, koja je odlučila finale, a da ne nabrajamo Rebračin sjajan učinak na celom šampionatu. 

To prvenstvo je bio moj pečat. A i ceo naš podmlađeni tim je bio sjajan. Javnost nije očekivala da će reprezentacija u izmenjenom sastavu, bez Divca, Paspalja, Danilovića i sa nedovoljno oporavljenim Đorđevićem, da napravi novi uspeh. Sećam se da nas je pre leta za Atinu ispratio minimalan broj novinara, a doček je bio euforičan. Mi, mladi, smo preuzeli ekipu i odgovornost, imali smo dodatni motiv. Hteli smo da imamo i mi nešto naše, trofeje i zasluge i uspeli smo. Ja često citiram pokojnog Glogovca iz filma Nebeska udica “izađi i pobedi”. Tako smo i uradili. Naravno, treba imati i sreće, ali sreća prati hrabre”.

I ovom prilikom spominjemo mnogo puta ponavljanu priču o izboru MVP SP 1998. godine i nagađanju da je Rebrača teško podneo kada je tu titulu poneo Dejan Bodiroga.

Princscreen

Maksimalno sam iskoristio šansu, plakao sam u svlačionici posle finala, jer su me sustigle emocije, setio sam se svih muka, priprema na Kopaoniku, uspona i padova i šta smo sve prošli na putu do zlata. Nisam ni znao u tim trenucima ko je MVP, nisam ni razmišljao o tome, ali neko je požurio da to protumači na pogrešan način. Toliko lepih stvari pamtim sa tog prvenstva, tako da se ne bih bavio odavno ispričanom pričom na temu MVP, jer one mi ne mogu pokvariti te divne uspomene”.

Mnogi su taj izbor doživeli kao nepravdu, pojam koji Rebrača ovako komentariše:

Nepravda je sastavni deo sporta. Može da se dogodi da reaguješ zbog neke gluposti. Sve je stvar koliko si sposoban da istrpiš da podneseš pritisak i stres. Nisu ni u životu, ni na košarci svuda posute latice ruže. Bilo je teških momenata kada je kontrola emocija bila neophodna. Kada igraš pred 10.000 protivničkih navijača, kada je pritisak na sudije. To je igra živaca, veoma je bitno kako ćeš da odreaguješ. Ako znaš da se nosiš sa strastima, uz druge kvalitete, to znači da izrastaš u igrača vrhunskog formata”.

Ezra Shaw, Getty Images Sport

Internacionalnu klupsku karijeru je započeo u Italiju, a pre odlaska igrao je u Grčkoj, a karijeru je okončao u Španiji.

“Italija me je potpuno formirala, edukovala košarkaški i životno. Oduševljen sam od prvog dana njihovom hranom, vinom, načinom života. Bilo je lepo i u Grčkoj i u Španiji, ali Italija ima posebno mesto u mom srcu. A igranje u NBA ligi je privilegija, kruna karijere. To znači da si uradio nešto posebno, da si prebrodio sve prepreke i stigao do vrha”.

Dugačak je spisak NBA zvezda sa kojima se sudario na terenu, spomenućemo “samo” Hakima Olajdžuvona, Majkl Džordana, Dejvida Robinsona.

Protiv Olajdžuvona sam igrao kada je on bio pred košarkaškom penzijom, ali i tada je imalo šta da se vidi i nauči. Za mene je bio i ostao najbolji centar na planeti. Neverovatan je osećaj da sam sa njim delio prostor u reketu i u tim duelima, čudesnim momentima, shvatio zašto ga zovu “Hakeem the dream”. Prolazilo mi je kroz glavu kako on predstavlja maksimum centarskih sposobnosti, pa sam pokušao na tom etalonu mera da odredim gde sam ja u odnosu na njega. Pa, recimo, da sam bio solidno ispod,” uz osmeh kaže Rebrača.

REUTERS/John C. Hillery

A šta tek reći o iskustvu igranja protiv Majkl Džordana…

On je vanzemaljac, za mene i za mnoge bio je i ostao broj jedan svih vremena. Jednostavno, on je neko s druge planete, ko je došao da igra košarku sa nama. Iz njegovih očiju su na parketu kuljali neverovatna energija i samopouzdanje, bio je toliko superioran, rođeni pobednik. U svemu je bio poseban, pored toga kako je igrao i po tome kako se ponašao na terenu, kako je govorio, kakvo držanje je imao i taj savršen stil igre. Njegova magija je bila toliko jaka da sam imao osećaj da mogu da je opipam. Po mom mišljenju, kada uzmete sve najbolje igrače u istoriji NBA, Majkl Džordan je tri nivoa iznad njih. To što je on igrao to je drugačija košarka”.

Aktuelne su polemike oko dokumentarnog filma o Džordanu, neki su stekli utisak da je “Last dance” otkrio okrutnu stranu njegove ličnosti, o čemu Rebrača ističe:

Nije bio surov kako neki kažu. On je bio genije, na terenu nenadmašan, imao je svoje standarde i ciljeve, kojima se rukovodio. Pričao mi je Toni Kukoč kako se Majkl ponašao na treninzima. Nije ništa specijalno tražio od saigrača, ali njegov rad i neverovatan kvalitet je terao ostale da pokušaju da ga prate. Nije bilo lako pratiti to čudo od igrača, neki su mogli, a neki ne. On je uvek bio skoncentrisan, samopouzdan, usredsređen na cilj, davao je sve od sebe da ga ostvari, za njega nije bilo prepreka”.

Bilo nekad “preko bare”, a šta Rebrača misli o današnjoj srpskoj košarci?

Ne smemo da gubimo individualni rad sa igračima, mora mnogo da se trenira. Ne sme sve da se svodi na kupoprodaju igrača, to bi trebalo usporiti, neće talenat pobeći, ali mora mnogo da se radi, bez preskakanja stepenika u razvoju. Veliki uticaj u svemu imaju menadžeri, ali mora da se nađe mera kako bi se na pravi način pravili igrači i timovi, uz poštovanje našeg starog, oprobanog, uspešnog sistema treniranja”.

Stižu i reči podrške selektoru seniroske reprezentacije Srbije, Igoru Kokoškovu.

“Imamo dobrog selektora, on je pravi izbor za sadašnju generaciju, blizak je aktuelnim igračima i zna kako da iz njih izvuče maksimum. Mora i kod njih da postoji ljubav, želja da igraju za Srbiju. Ali pre svega, trebalo bi da vodimo računa o mladima, o proizvodnji igrača. Talenat je jedno, a rad drugo. Mora da se radi što više sa našom decom, da u što većoj meri dobiju šansu, jer mnogo stranaca imamo u klubovima. Da bi to uspeli potreban je veliki trud, uporno vežbanje i ponavljanje. Šut ne možeš da pauziraš, pa da ga apdejtuješ i aplouduješ, šut moraš da vežbaš svakodnevno. Znači, samo da predano radimo i uspesi neće izostati ni u budućnosti”. 

Vrhunska igra i ponašanje učinili su da je svuda bio voljen i lepo prihvaćen, u prilog tome svedoče i razni nadimci, Rebarce, Bananamen, Srebrni letač, Big Zi…

“Kako me ko vidi, tako me zove. Sve mi se sviđa, a najmanje volim da me zovu Željko,” uz osmeh će Rebrača.

Potpuno se posvetio radu sa decom i u tome daje celog sebe, pa otuda, za kraj i Rebračina poruka, najmlađima, koji žele lepim, ali i trnovitim stazama košarkaškim.

Deca su danas svesnija, imaju mnogo više sadržaja. U sportu bi trebalo da budete uporni, istrajni kako biste stigli do cilja. Potrebno je da sanjate velike snove, da postavite sebi visoke ciljeve i kroz druženje ćete da napredujete. Bez obzira da li ćete da postanete vrhunski igrači, samo budite uporni. Rad i odricanje ti se uvek vrate na lep način, ako vredno radiš neka vrsta uspeha je zagarantovana. Nikada ne odustaj. To je suština”.

Željko Rebrača – Rebarce, bogom dan.

Blistava karijera

Rebrača je najpre trenirao rukomet, a zatim je prešao u OKK Apatin, pa u NAP, a 1991. godine u Partizan. Sa crno-belima je 1992. osvojio KEŠ i četiri nacionalne titule. Zatim, 1995. godine postaje član Benetona, sa kojim osvaja prvenstvo Italije 1997. godine i treće mesto u Evroligi.

Od 1999. do 2001. godine bio je prvotimac Panatinaikosa i prvak Grčke i Evrolige 2000. i MVP fajnal-fora.

U NBA ligu odlazi 2001. godine, u Detroit Pistonse, a 2002. je bio najstariji ruki na Ol-star utakmici. Naredne sezone je igrao u Atlanti, a od 2004. u Klipersima. Od aktivnog igranja se oprostio 2007. godine u španskoj Pamesi, a od reprezentacije 2005. godine.

Sa nacionalnim timom osvojio je tri zlata, na EP 1995. i 1997. i na SP 1998. Na OI u Atlanti 1996. godine pripalo mu je srebro. 

U izboru časopisa FIBA Baksketbol proglašen je za najboljeg igrača Evrope 1998.