Bosiljka Pešić – poslednji let legendarne krstašice

Privatna arhiva

Kada vidite nekog prvi put i istog sekunda vas obasja dobrota te osobe i ozrači pozitivna energija iz njene prijatne fizionomije, to je zaista božiji dar. To se autorki ovog teksta dogodilo pre nekoliko godina na upoznavanju sa nadasve vedrom i simpatičnom starijom gospođom, na nekom koktelu u Kući košarke u Sazonovoj u Beogradu.

Saznah tog trena da je ta dobroćudna i nasmejana bakica, ustvari, „Tajfun sa Crvenog Krsta“, kako su je zvali šezdesetih godina prošlog veka. Bosiljka Pešić, legendarna košarkašica Radničkog iz najslavnijih godina čuvenog kluba.

Nažalost, ovih tmurnih dana u Srbiji beogradska košava je bila jača od tajfuna. Odnela je Bosku, kako su je drugarice zvale, u večnost. Tamo gde su mnoge košarkaške legende sa Krsta, a to zvanje joj je pripadalo i za života. Zaradila ga je pošteno, zahvaljujući neverovatnim sportskim predispozicijama i uspesima. I posvećenošću prema voljenom sportu. Bosiljka i košarka, bila je to ljubav na prvi pogled. Toliko jaka da ju je odvukla iz atletike, u kojoj je mnogo obećavala i nagoveštavala svetski potencijal.

Povezane vesti

Kao mlada i veoma talentovana atletičarka Crvene zvezde, perspektivna sprinterka na 100 i 200 metara bila je „već viđena“ na OI u Melburnu 1954. godine. Prema procenama čuvenog atletskog trenera Milovana Jovančića, Bosiljka je tada bila buduća državna rekorderka i velika nada jugoslovenske kraljice sportova.

Ipak, kraljica igara joj je bila privlačnija, neočekivano je odlučila da se preorjentiše na sport pod obručima, došla je na Crveni Krst u Radnički na poziv trenera Ranka Žeravice. Stigla je sa Zagorkom Žeravicom (devojačko Simić) i Mirom Rakić, takođe nadarenom atletičarkom. Mira se ubrzo vratila atletici, a Bosiljka je ostala u košarci i nije se pokajala.

Bila je najbrža na terenu, stizala je svaku loptu. Pronašla se na krilnoj poziciji u Radničkom, da bi 1958. godine i na EP u Lođu impresionirala realizacijom u munjevitim kontranapadima, koji su do kraja karijere bili njeno najjače oružje. Nikad nije prežalila finale domaćeg prvenstva 1960. godine, kada je Radnički poražen od Crvene zvezde, posle njena dva promašaja sa linije sa penala…

Tako je Cenić govorio o Bosiljki

Slavna generacija krstašica osvojila je šezdesetih godina prošlog veka šest titula prvaka države, Kup Jugoslavije i dospela do polufinala Kupa evropskih šampiona. Nekoliko seniorki sa Krsta je igralo u reprezentaciji kada je osvojena prva, istorijska medalja za jugoslovensku žensku košarku, srebro na EP 1968. godine. Bosiljka se nekoliko sezona ranije oprostila od nacionalne selekcije, ali je trasirala naslednicama put do tog uspeha.

OKK Beograd

Legendarni stručnjak Bora Cenić, koji je proveo u Radničkom skoro dve decenije i sa krstašicama osvojio četiri titule, a bio i uspešan selektor ženske reprezentacije, ovako je svojevremeno govorio o Bosiljki:

„Bosiljka je dala snažan pečat u reprezentaciji, ali pre svega, najuspešnijim godinama Radničkog. Bila je neuhvatljiva, sposobna da načini veliki preokret, da šokira protivnika i nas. Sećam se majstorice sa Zvezdom koju smo igrali na terenu OKK Beograda. Besprekorno i samouvereno je nosila, kao na krilima, sve naše kontranapade i priredila spektakl koji se retko viđa“.

Ali upravo je ona, uz Milicu Radovanović, bila ključan faktor za kasniji proboj Radničkog na vrh, kada su Krstašice prekinule dugogodišnju dominaciju Crvene zvezde i osvojile šest titula (1961, 1962, 1964, 1965, 1966, 1968), bile su trećeplasirane 1963. godine, a vicešampionke 1968. godine i osvojile nacionalni Kup, dogurale do polufinala KEŠ. U tom slavnom periodu i omladinska ekipa krstašica osvojila je tri titule šampiona države (1962, 1963 i 1966).

Bosiljka je sjajno je šutirala sa distance, imala je perfektan skok šut, ali prevashodno je bila majstor kontranapada, jer njen vihorni korak i trk nijedna od rivalki nije mogla da prati. Uporedo sa fantastičnom klupskom karijerom postala je i reprezentativka Jugoslavije, nosila je dres sa državnim grbom 87 puta. Najduže u vreme kada je selektor bio legendarni stručnjak, a potom i bard sportskog novinarstva, Miodrag Sokolović, a najbolje partije pružila je na SP u Limi 1964. godine i na EP u 1958. u Lođu i 1960. u Sofiji.

Kada vidim Bosiljkin hitar korak i nepogrešivo tačan šut, jednostavno zastanem i pretvaram se u srećnog posmatrača“, govorila je Branka Prelević, nekadašnja selektorka ženske reprezentacije i takođe proslavljena košarkašica, a kasnije i čuvena sportska novinarka.

U šampionskim danima Radničkog okosnicu tima su činile Milica Radovanović, Spomenka Milojević, Jelica Kalenić, Zagorka Simić Žeravica, Slavenka Đurić. Ali uglavnom, igra se vrtela oko Bosiljke i Milice, a Boskina verna drugarica od samih početaka, Zaga Žeravica, na poziciji beka bila je motorna snaga i kreator akcija u kojima je spomenuti ubojiti tandem nemilice poentirao.

Ranko i Zaga Žeravica, Foto: Fondacija Ranko Žeravica

Boska je bila sjajan prijatelj, plemenita, strpljiva, uvek spremna da pomogne. Bila je odlična košarkašica, ali prethodno i izvanredna atletičarka. Međutim, “inficirala” se košarkom i tu ostala i završila. Zajedno smo došle na Crveni Krst, obe studirale i završile Pravni fakultet. Treniralo se i dva puta dnevno, putovalo isključivo vozom do Ljubljane, Zagreba, Splita, Sarajeva, Skoplja, pa i do Sofije, Lenjingrada, Bukurešta, Krakova… Ponekad i po dva dana i noći i na tim putovanjima najbolji drug bila nam je knjiga. Ponosim se celim timom, jer sve smo završile fakultet, ili višu školu. Učile smo po vozovima, Boska i ja smo se preslišavale, išle pravo na ispite sa železničke stanice i polagale. Sećam se da smo tako položile Krivično pravo„, sa puno topline Zaga Žeravica iznosi sećanja.

Supruga pokojnog legendarnog stručnjaka Ranka Žeravice je dalje istakla:

Kada smo nas dve došle u Radnički ekipa je imala tri reprezentativke – Milicu Radovanović, Biljanu Nešic i Ljubicu Radulović. Ranko i Bora Cenić su napravili novu selekciju, doveli nekoliko nas mlađih, što je bio pun pogodak. Dugoročni cilj je bio da se sa trona skine Crvena zvezda, dugogodišnji prvak države. I u tome smo u dogledno vreme uspeli”.

U kakvim uslovima i atmosferi su stasavale šampionke svedoče ove reči Zage Žeravice:

Radnički je naše najstarije sportsko društvo, uvek skromno, ali sa dušom i vrhunskim sportistima. Srećna sam i ponosna što postoji više od jednog veka. Bili smo i ostali velika složna sportska porodica. Naš stadion na Crvenom krstu nam je bio naša druga kuća, nekima gotovo i jedina. Treniralo se i igralo napolju i po kiši, pa i snegu. Oko tribina su bile topole sa kojih je cele godine nešto padalo, morale smo najpre da počistimo teren da bismo trenirale. Imali smo male svlačionice, obično samo hladnu vodu za tuširanje, ali niko se nije žalio, a retko kad bi se neko prehladio„.

Privatna arhiva

Kako Zaga Žeravica ističe, Radnički je učio pravim vrednostima, vaspitavao i usmeravao generacije mladih ljudi, među kojima je jedna od perjanica bila Bosiljka Pešić. A Bosiljku su voleli navijači svih klubova zbog lepršavog, elegantog i poletnog stila igre, energičnosti i brzine i ponašanja na terenu. Motivisale su je posebno finalne utakmice sa Zvezdašicama, koje su pred te odlučujuće mečeve znale da odu u trodnevni karantin na Avali, dok je njoj bila dovoljna samo jedna lepa reč trenera, ili selektora, da leti po terenu. Pravilno je shvatala svoju ulogu i obaveze i po običaju, sve bi na terenu odradila skoro bez greške.

Bez sumnje, nije pogrešila što je šljaku sa atletskog stadiona zamenila onom pod obručima na Crvenom Krstu.

Nas dvadesetoro, košarkašice i košarkaši, družimo se i danas, nekad češće, nekad ređe. Sastajemo se uglavnom u Bulevaru revolucije u “Svetom Nikoli”, kafani koju drži bivši kuglaš Radničkog, Vujnović. I tamo se osećamo kao kod kuće, svaki nam je susret praznik. Bosiljka je često bila na tim druženjima, a i na okupljanjima samo nas bivših igračica. Plenila je dobrotom i druželjubivošću, bila je divan čovek„, dodala je Zaga Žeravica.

To krstaško društvo, rodbina i ostali prijatelji su u utorak 12. oktobra na Novom groblju ispratili Bosiljku Pešić na njeno poslednje putovanje. Na njen zadnji let. Utihnuo je tajfun sa Krsta, ali uspomena na dragu Bosku ostaje da živi dok je sveta i veka. I krstaša…

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare