„Moja najveća satisfakcija kao trenera su oni koji su postali dobri i uspešni ljudi, akademski građani. To je primarna svrha sporta jer većina nema potencijala za vrh. A talenti da ne jure besomučno, neka uspore i strpljivo rade na sebi“, poruka je Stojanke Došić, košarkaške šampionke, kolekcionara sportskih i „civilnih“ diploma, skoro u „inat“ onima koji se isključivo klanjaju rezultatima.
Kada nekoga karakter i sudbina usmere na put kojim se ređe i teže ide, bez grama poklona i sa svakim gramom sreće koja je morala da se zasluži, bez tone priča o radu, ali sa tonom zalaganja i odricanja, onda realno, normalno gleda i na korak napred i, nazad. Pa i na karijeru pod obručima, od titula satkanu, ali i vrednosti, koje su u „modernim vremenima“ izgubile „neto“ težinu. Ne i kod onih, istinske šampionske građe.
„Kada radite sa decom, tinejdžerima, lako i brzo primetite da gro njih neće postati lovci na medalje. Ali bi trebalo da vas podjednako inspirišu i oni sa manje, kao i više talenta. Da im pomognete da postanu kompletne ličnosti, a vrhunski sportski uspeh je nadogradnja i nagrada za veštinu. Kao ’učitelj’, pravi pedagog, zadovoljni ste i onima, koji su ’samo’ ljudski izrasli, uz one koji se penju po još i još trofeja. To je moja osnovna premisa. Kao što ne mogu da se otmem utisku koliko oni koji imaju basket nerva žure da sve ekspresno završe. Znam da je mladost nestrpljiva, ali nigde, pa ni u sportu, košarci, nema rezultata preko noći. Istina, to negde i nekad može da prođe, ali će uvek biti kratkog daha. Mi smo mala zemlja, talenti nisu iza svakog ćoška, naprotiv. Pa, ako još jure negde ’tamo daleko’, neće biti ni ličnog, ni reprezentativnog dobitka. Mislim da mlade košarkašice prerano odlaze, pa se u tom procesu i pogube. U tom uzrastu, nisu u stanju da se, ni kvalitetom, ni iskustvom, izbore sa pritiskom nekog inostranog kluba. Bez obzira što deluju perspektivno, mnogo toga izgube jer nemaju strpljenja. Nisu svesne koliko bi im značila godina, dve duže igranja u domaćim sredinama. Da bi se formirale kao igrači i ljudi. Čak nisam sigurna da toliko rano hitaju preko granice samo zbog ’težih’ ugovora. To kao da je postao imidž da se pošto-poto, i prerano, igra u inostranstvu“, skreće pažnju nekadašnja evropska prvakinja, iz slavnih dana tuzlanskog Jedinstva, u razgovoru za Sport Klub.
Početak igračke karijere Stojanke Došić bio je atipičan i za kraj sedamdesetih prošlog veka. Ako ni po čemu drugom, onda po relativno kasnoj odluci da se ozbiljnije posveti košarci.
Žreb bez Fortune
„Divim se seniorkama Srbije šta su uradile u poslednjih nekoliko godina. Da me niko ne shvati pogrešno, a za one mlađe, osamdesetih prošlog veka, konkurencija u SFRJ je tako bila jaka, da je domaća titula imala ’težinu’ kao kontinentalno takmičenje. Izabranice Marine Maljković očekuje još jedan veliki izazov na OI. Izvukle su nimalo naivnu grupu, s obzirom na to da su Španija i Kanada izuzetno kvalitetne selekcije. Ni relativna nepoznanica zvana reprezentacija Koreje nije za opuštanje. Ali, sve zavisi da li će baš svi biti u mogućnosti da okupe najjače sastave, ali i da korona ne napravi dar-mar. Zato su prognoze nezahvalne. Ukoliko ne budemo imali problema sa okupljanjem najboljeg tima, onda je i rezultat izvestan“.
„Već sam bila u gimnaziji kada sam počela sa redovnim treninzima u lokalnom Boksitu, ali je to bio tek republički (BiH) rang u bivšoj Jugoslaviji sa oko 20 miliona stanovnika u to vreme. To je bilo mesto odakle se teško videla najjača liga, čiji nivo je i dan, danas, nedostižan za sva ženska nacionalna prvenstva u regionu, pa i šire. Ali, zavolela sam da se igram košarke, pa sam se našla na radaru, tada, drugoligaša Jedinstva. Tuzla je već bila razvijena sportska sredina, veliki grad u poređenju sa rodnom Vlasenicom. Tamo sam mogla i iz trećeg razreda, ali sam želela prvo da maturiram, pa da se preselim. Tako sam draž ovog sporta osetila u doba kada su neke devojke već prošle kroz kadetski, pa i juniorski pogon, pre seniorskog statusa. Za mene se ovo poslednje poklopilo sa upisom na fakultet“.
Obrazovanje, ne samo srednjoškolsko, u slučaju većine prvotimki, podrazumevalo se u generaciji, koja će u proleće 1989. postati evropski šampion, drugi (i poslednji, deceniju pre toga Crvena zvezda) u istoriji bivše SFRJ. Tako je Stojanka Došić, osim što je nemilosrdno cepala mrežice, u pohodu na košarkašku diplomu, stekla zvanje inženjera tehnologije, kome će kasnije pridružiti i sertifikat višeg trenera.
„Košarka je bila i ostala ljubav, ali je trebalo razmišljati i o životnom pozivu, odnosno šta raditi kada jednog dana prestanem da igram. Od sporta kojim sam se bavila, bez obzira na brojne trofeje, tada, pa ni sada, nije moglo da se živi. Evo, jednog repera, kao kontinentalne šampionke, FIBA nas je nagradila sa 5000 maraka. A mislim da su i danas zarade u ženskom basketu, čak i u inostranim klubovima skromne u poređenju sa muškim kolegama. Zato sam morala da razmišljam o školovanju. Logično da nije bilo lako studirati nešto što nema veze sa sportom, ali i odgovoriti profesionalnim obavezama. I da mogu da vratim točak vremena, ništa ne bih promenila, iako je tehnologija ostala u zapećku u odnosu na obruče. Povuku uspesi na terenu, pa se ’nakupi’ 20 sezona i, košarka te skroz uzme pod svoje“.
Tuzlanski šampionski dani nisu bili samo evronaslov iz Firence (pobeda nad Primiđijem), već i pet nacionalnih trofeja (tri prvenstva, dva Kupa, 1987, 1988, 1990, 1991), finale Kupa „Lilijane Ronketi“, koje sagovornica ne može da prežali ni posle 30 godina.
„Uvek sam bila timski igrač, ali da nisam zbog povrede završila u gledalištu, uzele bismo i taj trofej. Taj osećaj me nikad nije napustio. Boravak van terena me je koštao i reprezentativnog neigranja na SP 1990. u Maleziji, kada su plave postale vicešampionke sveta. Kao što je splet okolnosti uticao da reprezentacija bude tek četvrta na EP 1989. u Bugarskoj, iako smo bile izuzetno kvalitetna ’družina’. Povrede su me ostavile bez reprezentativnog kontinuiteta. A na tu ružniju sliku sporta moraju da budu spremne i mlade košarkašice, i to je deo slave. Zato sam se uvek trudila, posebno u radu sa najmlađima, da im prenesem takvo iskustvo, da znaju kako da reaguju ako se tako nešto desi“.
Turbulentne devedesete prošlog veka označile su i kraj vrhunskog centra ženske košarke u gradu soli, prevrnule individualne karijere…
„Iza svega je stajao ogroman rad i stručnost Mihajla Vukovića, trenera Jedinstva i selektora reprezentacije. Otkako je nedavno sišao sa životne scene, mnogi se opraštaju, javljaju, pišu… Šta god rekla, nisam sigurna da ću pokriti baš sve što je bio. Ali, najkraće, bio je veliki gospodin, koji je ovde možda pomalo i skrajnut. Ne da nije bio vrednovan, nego kao da je bio daleko od očiju (Valensija), pa i od srca. Nije samo zadužio Tuzlu i Jedinstvo, već i nacionalne selekcije. Za deset godina, koliko mi je bio trener, mnogo sam naučila, košarke i, života, kao i ostale devojke. Ako je postojala mera u ponašanju, roditeljski odnos, plus profesionalni kvaliteti, onda je on bio primer“.
Povratak u prošlost su i okupljanja na godišnjice evropske titule Jedinstva, mnogih bivših jugoslovenskih reprezentativki.
Urbana izmišljotina
„Ne znam koliko sam puta čula priču kako je Miki Vuković navodno rekao Razi (Mujanović), kada mu se tokom nekog meča požalila da joj iz publike skandiraju da je muško, igraj, šta te boli… I ne ide mi u glavu ko je mogao da lansira takvu priču. Neki pominju ’začin’ Cige (Milana) Vasojevića, ali… Sve je izmišljeno, pa igrale smo tolike godine zajedno. Ako je neko nekulturno prozivao Razu, onda se to dešavalo u dvorani šibenskog Elemesa, koju bolje pamtim od svoje sobe. A tamo nas je sa klupe vodio čovek koji nikada nije viknuo, vređao, a psovka nije postojala u njegovom rečniku. Miki se baš razlikovao od svojih kolega, koji su i te kako znali da budu nepristojno grubi prema košarkašicama“.
„Mislim da tek sa ove distance shvatam ’težinu’ evropskog trofeja. A kada si u punoj igračkoj snazi, to notiraš, raduješ se i, pitaš šta bi sledeće moglo da se osvoji. Kao da se ono prvo podrazumevalo samo zato što igraš dobru košarku. Isto mi je prošlo kroz glavu kada smo se pre dve godine skupile u Tuzli na obeležavanju tri decenije od najvećeg klupskog uspeha. Od prve petorke, da ne zvučim neskromno, bila je Mara Lakić (Brčaninović), Zorica Dragićević, Raza Mujanović i moja malenkost, nedostajala je Naida Hot. Bile su, naravno, i saigračice sa manjom minutažom, ali ’epizodama’ koje su odvele do krova Evrope“.
Sa Jedinstvom je osvojila najznačajnije trofeje, ali je i u godinama, kada mnogi stavljaju tačku na karijeru, pokazala od kakvog je materijala, blistavog i čvrstog.
„Igračku karijeru delim na onu pre ratnog požara i posle. Nije bilo lako da ostaviš grad gde si sve stekao, ali u svakom zlu, uvek ima i nešto dobro. Igranje za Bečej, pa nacionalna titula (1994), uz sportski duh, preporodili su me. Klub nije imao reprezentativnu ekipu, ali smo napravili malo čudo. I taj trofej ima posebno mesto u srcu“, priseća se Došićeva, koja je u tom periodu igrala i u Spartaku, Vojvodini, belgijskom Sent Servu (finala nacionalnih Kupova), Barseloni…
Iz igračkih, uskočila je u trenerske patike, počevši 1996. sa mlađim kategorijama u Belgiji, na krajnje neuobičajen način.
„Igrala sam u Namuru i nisam razmišljala o završetku karijere, kada me je jednog dana pozvao predsednik kluba. Podržao je ideju roditelja, kojima se dopadalo kako igram, pa su poželeli da uporedo radim sa klupskim kadetkinjama. Prihvatila sam, a po povratku u Srbiju, skorz sam ušla u trenerske vode“.
Bečejske uspomene
Pre četvrt veka, varoš kraj Tise, imala je „suvozemne“ i „vodene“ šampione. Košarkašice su dve sezone zaredom, prvo sa Došićevom, pa Anđom Arbutinom, bile šampionke SR Jugoslavije, a vaterpolisti, pored nacionalne, stigli i do evropske titule. Bilo, a sada se samo pripoveda…
„Bečej više nema jaku privredu za veća sportska dostignuća. Daleko od toga da se ne radi na sportskom polju, ali ova sredina nema kapacitet velikih gradova. U vreme koje pominjete, privredna snaga je bila jača, pa je sport mogao da se mnogo više pomaže. Inače, Bečej i dalje ima fantastične uslove za sportske pripreme, postoje i sportske aktivnosti. A da li će se ponoviti veliki rezultati, ne znam…“.
Posle je učila Bečejke, pa je usledio rad sa seniorkama Spartaka… Od košarke nije digla ruke, ali je već dve i po godine, primarno, generalni sekretar Saveza sportova Bečeja.
„Nisam u situaciji da čekam klub gde bih radila, niti to želim po svaku cenu. Imam energije i volje, ali sada radim individualno sa decom, kada završim obaveze u kancelariji. Nisam raskrstila sa košarkom, pratim je, posebno ženski sektor i, biću srećna ako uspem da ’napravim’ nekoga poput reprezentativke Adrijane Knežević. Ili utičem na formiranje interesantnih ličnosti (i van košarke), kao što su bile jedna Milena Laković, Dragana Kekezović ili Emeši Vida. Maksimalna kombinacija su šampionke, plus obrazovanje i ličnost. Ali, pošto je to zanemarljiv procenat u masi onih koji bi sportsku avanturu, presrećna sam ako sam pomogla da usvoje prave, ljudske vrednosti“.
Kad se prekine životna ljubav
Privatni život Stojanke Došić, do pre dve godine, bio je fokusiran na Milana Zoljića, nekadašnjeg fudbalera tuzlanske Slobode, trenera u Bečeju, Bačkom Gradištu, Vojvodini, a kasnije uspešnog sportskog menadžera. Interesovanja su ga vodila i do mesta direktora Gradskog pozorišta u Bečeju, hotela “Fantast“… Što bi rekla njegova Coja, bio jedno, drugo i treće, od sporta do kulture. Dok srce nije stalo…
Bila je ozbiljno kvalitetna košarkašica, ali i ozbiljno posvećena trenerskom pozivu, posebno u četvorogodišnjem ciklusu na klupi Spartaka. U malom klubu, sa još manjim budžetom, sa „nekim“ devojčurcima, od nule do zlatne sredine. Entuzijazam, rad, znanje, iskustvo, pedagoški talenat, nisu „nagrađeni“ pozivom u neki od stručnih štabova mnogobrojnih ženskih reprezentativnih selekcija. Dok klubovi najvišeg ranga, iz sezone u sezonu, sve više dišu na škrge. Ne zna se ko više nedostaje, igračice ili treneri.
„Stvarno nisam od onih koji smatraju da trener mora da bude neko ko je igrao košarku. To ne podrazumevam, niti imam nešto protiv. Ali, ne može neko, posle srednje škole, da završi neki kurs ili nekakvu trenersku školu, pa da odmah sedne na seniorsku klupu. A gde je iskustvo, učenje od starijih mentora… I mlade kolege, treneri liče na mlade košarkašice, zajednička osobina nestrpljenje. Većina kroz decu vidi svoj uspeh, odnosno rezulat, što veći i što brže. A šta ćemo sa elementarnom obukom? Nisam sigurna da takvi ’stručnjaci’ imaju vremena da vide individualne i timske greške. Sve je to kompleksno, ali ne vara utisak da smo u problemu. A zašto je sve tako, mogli bi i klubovi da odgovore“.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare