Gromada od Obrada: Igrali smo rukomet pod obručima

Skener 24. jan 202210:00 > 13:47 3 komentara
Privatna arhiva

Kao od brda odvaljen. Ustvari, kao od Goča odvaljen. Gromada fizička, ali i igračka i ljudska. Div ratničkog i viteškog srca pod obručima, a van terena drugarčina i domaćin. Obrad Šarančić. Jedan od najboljih centara nekadašnje jugoslovenske škole košarke.

Pravi poznavaoci igre pod obručima pamte kako je razgrtao sve u reketu i imao odličnu tehniku i meku ruku, obarao košgeterske rekorde, poput najpreciznijih bekova. Žario je i palio parketima Jugoslavije i Srbije.

Povezane vesti

Legendarni profesor Aleksandar Nikolić mu je, svojevremeno, rekao da će da postane veliki igrač i to se obistinilo i u bukvalnom i prenesenom smislu. Ali, zaista, kud ćete većeg komplimenta i podstreka od takve procene proslavljenog stručnjaka… A Obrad je to i postao, naravno, ne samo zbog gabarita, već zbog ogromnog rada, talenta, zalaganja i znanja.

Sve je počelo daleke 1968. godine u Vrnjačkoj Banji, kada se slučajno sreo sa Boškom Domazetom, jednim od tada najboljih košarkaških trenera u Raškom okrugu. Taj momenat mu je iz korena promenio život.

„Rođen sam u Pljevljima, a kada sam imao šest godina moji su se preselili u Vrnjačku Banju. A kao petnaestogodišnjak upoznao sam Boška Domazeta, trenera Goča. Ustvari, prišao mi je na banjskoj promenadi, spazio me u masi kako visinom i stasom štrčim i pozvao me na trening. Nisam bio oduševljen tom idejom, znao sam da nije lako izboriti mesto u kvalitetnoj ekipi Goča, ali Boško me je prosto naterao da uđem u salu i počnem da treniram. Jedva sam pristao, maltene, su me u početku šamarima terali da treniram, imao sam neki otpor prema svemu tome. Trenirao sam sa poznatim imenima ovog kluba, poput Slavka Petrovića, Rake Radovića i nekolicine talentovanih momaka iz Kraljeva. Nije to bio nimalo lak izazov, počeo sam od nule, ali i veoma brzo zavoleo košarku i napredovao“, kaže Obrad Šarančić, na početku razgovora za Sport Klub.

Žoc i Novak su ikone našeg sporta

Popularni Sajo sa ushićenjem priča o dvojici velikana srpskog sporta, Željku Obradoviću i Novaku Đokoviću.

„Oni su ikone našeg sporta. Ljudine! Kad se njihova imena spomenu svi bi trebalo da ustanemo s punim poštovanjem. Željko je još dok je bio igrač Borca pomno pratio treninge profesora Nikolića. Posle treninga bi skinuo mokar dres i obukao suvu majicu i trenerku i odmah zapisivao sve što smo radili, konsultovao se sa Profom i beležio njegove sugestije. Jednostavno, bio je predodređen da postane trener i to vrhunski. Žoc je jedan jedinstven u milijardi ljudi. Genije. On i Novak Đoković, to su tipovi ljudi, koji se retko rađaju. Novak mi je prošle godine bio gost, sa porodicom je šetao okolinom, uživali su u lepotama planine Goč, pa su svratili. Dolaze i njegovi roditelji, kad god su u Vrnjačkoj Banji dođu gore u „Horizont“ kod mene na ručak. Novak je predivna ličnost. Ko o njemu kaže jednu lošu reč, taj mrzi ceo svet. Ovo što se desilo u Australiji bio je samo odraz njihove nemoći i neprihvatanja da neko iz male zemlje sa Balkana drži primat u svetskom tenisu. Oni su očajni što toliko ulažu u taj sport i u svoje tenisere, a Novak vlada već 10 godina, dok njih nema nigde. To ih mnogo boli. A te njihove priče o Novakovom nevakcinisanju su samo farsa“.

Ubrzo su se za Saja, kako ga zovu brojni prijatelji, zainteresovali čelnici Borca iz Čačka, ali njegov otac je imao drugačiji plan, već je perspketivnog sina obećao OKK Beogradu…

„Poslušao sam oca, otišao sam u OKK Beograd, ali mi je teško pala odvojenost od kuće. Tamo sam trenirao sa asovima, legendama, Rajkom Žižićem, Žarkom Kneževićem, Sretenom Đurićem… Sve je to bilo lepo, ali mučila me je nostalgija. Sa svega 18 godina bio sam premlad i teško sam podnosio odvojenost od kuće. Danas je drugačije, deca odlaze od roditelja i drugara veoma rano, ali ja nisam izdržao. Ubrzo sam se vratio iz Beograda, a moj povratak nije promakao ljudima iz Borca, bili su zaista uporni i već posle sedam dana obreo sam se u Čačku. Tu sam se lakše adaptirao, nisam bio daleko od porodičnog doma, a ruku na srce, u gradu na Moravi proveo sam lepe godine. Nikada se nisam pokajao zbog odlaska u Borac, naprotiv, srećan sam što sam bio u pravoj košarkaškoj sredini“.

Imao je sreću i privilegiju da se na blistavom putu pod obručima, od ranih početaka u čačanskom Borcu susreće i sarađuje sa sve samim legendama ovog sporta. Po dolasku u grad na Moravi zatekao je u klubu trenera Lazara Lečića, koji je bio pomoćnik selektora Ranka Žeravice na SP u Ljubljani 1970. godine, kada je Jugoslavija osvojila istorijsko zlato. Tu je bio i ekstratalentovani Dragan Kićanović, koji je ubrzo kao i trener napustio Čačak, Lečić se zaputio u Olimpiju, a Kićanović u Partizan. A za Šarančića presudni trenutak bio je dolazak čuvenog trenera, Aleksandra Nikolića.

Privatna arhiva

„Profesoru Nikoliću dugujem mnogo, on je stvorio igrača od mene. Svakodnevno je strpljivo radio samnom, ukazivao mi na greške, zahvaljujući njemu i njegovoj upornosti postao sam ono što jesam. Za Čačak me vežu mnogo lepe uspomene, tamo sam proveo divnih 12 sezona, počev od 1971. godine. Ekipu je predvodio neprikosnoveni Radmilo Mišović, petostruki najbolji strelac elitne lige SFRJ. U klub su došli Dragan Arsić, Mićko Urošević, a u tim je ulazio tada golobradi Željko Obradović. Nešto kasnije je pristigao i Vladimir Androić. Tu su bili Dobrilo Jojić i Milan Kurčubić. Bili smo sjajan sastav, ali nažalost, u medijskoj senci zvučnih imena kao što su Partizan, Crvena zvezda, Jugoplastika, Zadar, Bosna… A nismo bili ni Savezu pred očima, tako da nismo imali tretman i neki vetar u leđa, koji smo zasluživali“.

Ipak, opštepoznata stvar je bila koliko je Borac bio jak tim, tvrd orah i kost u grlu svim rivalima širom Jugoslavije.

„Svim protivnicima bi se čim pređu most na Moravi noge odsekle. Znali su dobro da ih pod košem čekaju okršaji sa 300, 400 kila živog mesa, odnosno sa Markom Ivanovićem, Jojićem i samnom. Nije im bilo svejedno, svi su bledi izlazili na parket dvorane kraj Morave. Stvarno smo imali opasnu ekipu, često smo bili za petama najvećim favoritima, jedne godine smo s Partizanom delili treće, četvrto mesto“.

Ubrzo se našao u vrhu po statističkim podacima, pa je 1985. godine bio najbolji igrač (MVP) prejake jugoslovenske lige, za koju je važilo mišljenje da je najkvalitetnije klupsko takmičenje u Evropi. Sajo je iste sezone bio i najuspešniji izvođač slobodnih bacanja i treći strelac šampionata iza nenadmašnog Dražena Petrovića i saigrača Dragana Arsića. Snažni centar Obrad Šarančić na terenu, logično, nije dao na sebe, ali zanimljivo je da je imao visoku preciznost sa linije penala, što je ređe svojstveno najvišim igračima.

„Nisam dozvoljavao da me bilo ko u čemu nadmaši. To je sport i ja sam to tako doživljavavao, kao stalno takmičenje i sa sobom i sa drugima. Ni na klupskim pripremama nisam dopuštao ni bekovima da budu brži od mene kada smo uzbrdo trčali sprinteve. Znao sam 10 takvih etapa sedam puta da istrčim prvi“.

Po svim parametrima zasluživao je da se nađe u reprezentaciji Jugoslavije, ali u tome su ga sprečile neke objektivne i subjektivne okolnosti. Objektivne, čitaj, famozni politički „ključ“. Subjektivne, čitaj, ukus, ili možda, lokal patriotizam selektora Krešimira Ćosića.

Profi Čačak preči od bogatstva

Sa ogromnim poštovanjem i zahvalnošću se seća najvećeg učitelja, Aleksandra Nikolića.

„Profa je bio sve i svja. Savetnik, trener, vodio je utakmice, radio je i pomagao trenerima Borca, Slobodanu Koprivici i Ratku Joksiću, koji i kad su radili samostalno, vodili su utakmice po njegovim instrukcijama. On je bio čudo, fenomen. Strahovito posvećen košarci, a mnogo je znao. Posle SP u Manili, kada je reprezentacija Jugoslavije osvojila zlato, Italijani su mu nuduli blanko ček da upiše sumu, samo da dođe kod njih. Umesto toga je došao u Čačak. Znao je da je to sredina, rasadnik talenata i želeo je tu da stvara. To mu je više značilo od svih para na ovom svetu. Radio je sa igračima sa ogromnom posvećenošću, posebno sa nama centrima, naučio nas je tehniku igre rukama i nogama. Kako da primimo loptu, pod kojim uglom da se postavim u reketu. Za svaku poziciju mi je nudio rešenje u napadu. Naravno, poštovali smo ga mnogo i pažljivo slušali, ali mladost, ludost, nismo odmah ni bili svesni koliko smo puno toga od njega naučili. Tek kasnije neke stvari shvatiš i u potpunosti ceniš. Zaista je bio i ostao neponovljiv i kao stručnjak i kao čovek. Mnogo toga me nesebično savetovao, a kad mi je rekao „slušaj me i bićeš jednog dana veliki igrač“ to je bio prelomni trenutak u mojoj karijeri i dalo mi je krila“.

„U tadašnjoj Jugoslaviji nacionalna selekcija je određivana po ključu. Recimo, birala su se po četvorica iz Srbije i Hrvatske, po trojica iz Bosne, Makedonije i Slovenije i dvojica iz Crne Gore. A realno, jugoslovenska liga je imala kvalitetne igrače za bar pet, ili šest vrhunskih reprezentacija. I sve te potencijalne selekcije su mogle i Rusima da pariraju i snagom i znanjem i umećem. Međutim, ključ je umnogome doprineo da se ne ispune snovi mnogim igračima. Što se mene tiče, ostao je žal iz 1985. godine, uoči EP u Nemačkoj. Pomoćnik selektora Ćosića, Zoran Moka Slavnić, predlagao je da jedno od centarskih mesta pripadne meni, ali Krešo je, ipak, odlučio da pozove Zadranina Veljka Petranovića„.

Ćosić je verovatno išao logikom da Petranoviću pruži šansu, osim toga što je, takođe, bio odličan centar i zato što je mlađi od Obrada. Naravno, Ćosa je dobro znao Šarančićeve igračke kvalitete. Uostalom, osetio ih je i na svojoj koži u žestokim duelima sa Sajom na parketu.

„Ćosa je bio neverovatan igrač. Lucidan, vešt, voleo je da se nadigrava. Izazivao me je u duelima, govorio mi je „dođi slobodno, uđi u reket“, ja krenem, on me sačeka, pa mi zvekne rampu. Ali kad su me trener i neki igrači posavetovali da svojom masom uđem jače, snažnije u njega, tad se sve preokrenulo. Razneo sam ga i nije me više zvao u duel. On je bio pametan, vrhunski igrač, ali krhke, vižljaste građe, a ja snažan i krupan. Jednostavno, to je bilo tako, ali poštovali smo se i na terenu i van njega. A što se tiče Moke Slavnića, značilo mi je što ima lepo mišljenje o meni kao igraču i čoveku. Skoro negde je sreo mog brata u Beogradu i pozdravio me i lepo pričao o meni. Imponuje mi sve to, drago mi je da sam u nekim davnim vremenima ostavio dobar utisak i na terenu i van njega i da me se legende poput Moke sećaju po dobru“.

Kako ističe, na parketu su vođene žestoke, muške bitke, ali sportske, fer i viteške, jer je sa svim protivnicima bio i ostao prijatelj.

„Domaća liga je bila mnogo jaka, naši derbiji sa Zvezdom, Partizanom, Cibonom, Bosnom, Jugoplastikom, bili su nešto fantastično. Igrali smo u krcatoj dvorani kraj Morave, bili su to spektakli, igralo se „na krv i nož“, ali posle toga smo svi zajedno imali nezaboravna druženja. Ja sam od malih nogu navijao za Zvezdu u košarci, ali na utakmici sa njima imao sam ogroman motiv. Ne samo ja, nego cela ekipa Borca. Bili smo malo i ljubomorni što nam je Zvezda „uzela“ našeg centra Radivoja Živkovića, pa smo imali posebnu želju da se dokazujemo na tim utakmicama. Imao sam jake duele sa Radivojem, pod košem je sve pucalo, a i sa njim sam veliki prijatelj. Volim i partizanovce, sa njima sam se lepo družio na nekim turnejama, baš sam ih zavoleo na tim putovanjima, postali su mi bliski i dragi. Kada im najbolji igrači odu na pripreme reprezentacije često su me zvali da im pojačam ekipu na nekoj pripremnoj inostranoj turneji. Odlično smo sarađivali i lepo se družili“.

Šarančić stalno potencira košarkaška druženja, ali ističe da ima puno prijatelja i sa ljudima iz drugih sportova.

„Dugačak je spisak, mogao bih da nabrajam do sutra, a recimo, sa rukometašima, braćom Peruničić sam i blizak rod, treće koleno po majčinoj liniji. Pripadam sportskoj porodici i sa očeve i sa majčine linije“.

Privatna arhiva

Rado se seća utakmice sa Jugoplastikom, na kojoj je oborio lični košgeterski rekord, ali ne pamti koliko je poena tačno postigao, samo zna da je u koš Splićana ubacio preko 40. Zaista, impresivan učinak ne samo za igrača na poziciji centra, već i za najbolje bekove-šutere. I to protiv Jugoplastike u doba njene najveće moći.

Boža Maljković se tada hvatao za glavu zbog mene. Smenjivali su se čuvari na meni, Rađa, Kukoč, pokojni Sobin, a Boža mi je posle utakmice rekao: ‘da nemaš toliko godina doveo bih te u Split’. Imao sam ponude, zvali su me Bosna, Partizan, ali tada mi se još nije odlazilo iz Borca. “

A šta Obrad Sajo Šarančić misli o današnjoj košarci?

„Retko idem na utakmice, ne stižem, bavim se svojim biznisom. Sada se kopira NBA stil, sve se svodi na igru u stilu „trči i pucaj“. Ali, današnja igra je, bez obzira što se puno polaže na fizikalije i rad u teretani, balet u odnosu na košarku iz mog vremenu. Ovo sada liči na žensku košarku. A nekad je naša košarka bila rukomet. Igralo se muški. Današnja deca ne znaju kako je to izgledalo. Sada se igra neka streljačka košarka. Ja to ne razumem. Ranije su centri imali raznovrstan repertoar, dobru tehniku, sad niko ne koristi horog šut i razne druge elemente i poteze… Mene je, naprimer, bilo sramota da padnem na pod u nekom duelu. Sada mnogi to koriste da iznude faul u napadu. Ih, kamo sreće da je tada postojao polukrug ispod table, „ubijao“ bih pod košem. I tada nisi smeo da vratiš loptu iz reketa, jer odmah ti sude tri sekunde, pa su centri znalački rešavali mnoge situacije.“

Danas, kako kaže, većina „petica“ beži od snažne igre „jedan na jedan“ u reketu.

„Ja sam voleo takve duele. To su pravi izazovi. Mnogi igrači ih izbegavaju. Od duel igrača cenio sam Nikolu Pekovića i Dejana Milojevića, oni kad uđu u reket sve pršti i puca. Sjajni centri, borci bez mane i straha. Sada se, naravno, divim Nikoli Jokiću, on je pravi fenomen. Jokić ima specifičan stil, forsira neke svoje kombinacije u igri, čovek je, jednostavno, čudo od igrača. Nepredvidiv, raznovrstan, ma, sjajan. Ima neki svoj neodbranjiv izbačaj lopte. Podseća me na Blaža Kotarca, kad smo igrali protiv njega nikad nismo znali na koji način će da krene ka košu, uvek je to činio na neki novi, drugačiji način. Nismo znali gde je lopta kad je Kotarac zavrne levicom, e, tako originalno sad igra Jokić. I to u najjačoj ligi sveta. Svaka mu čast“.

Duga i blistava karijera

Obrad Sajo Šarančić je rođen u Pljevljima 9. avgusta 1953. godine, visok j e 209 centimetara, igrao je na poziciji centra. Kada je imao 6 godina sa porodicom se preselio u Vrnjačku Banju, a devet godina kasnije u tamošnjem klubu Goču, započeo je košarkašku karijeru.

Nosio je dres čačanskog Borca od 1971. godine u tri navrata. U dresu čuvenog čačanskog proligaša 1985. godine proglašen je za najboljeg igrača jugoslovenske lige (MVP), a iste sezone je bio i treći strelac šampionata, iza legendarnog Dražena Petrovića i Dragana Arsića, saigrača iz Borca. A 1989. godine Šarančić je bio drugi strelac takođe elitnog prvenstva Jugoslavije, iza Milana Mlađana, igrača IMT-a, koji mu je „bežao“ za svega pola koša…

Igrao je u španskoj TDK Manresi, na kratko je bio član turskog Fenerbahčea, a zatim sa velikim uspehom branio boje tamošnjih timova Istanbul Tehnika Univerziteta i Ortokeja.

Bio je član i kraljevačke Sloge 1987. godine, gde je takođe ostavio značajan pečat i bio pravi lider mlađim saigračima, kao i u podgoričkoj Budućnosti u koju je došao kada je imao 41-u godinu. Sjajnu karijeru je završio u matičnom Goču, odigravši nekoliko sjajnih sezona u srpskoligaškom rangu.

Kada priča o aktuelnoj klupskoj nacionalnoj i o regionalnoj košarci iznosi ovakva zapažanja:

„Ima premnogo stranaca u ekipama, mnogo više nego domaćih igrača. Sve je postalo biznis. Ranije smo imali jače prvenstvo, a razvijeniju privredu, koja je podržavala košarku. Sad sponzori preko klubova dobiju reklame, operu pare i to je to i beže. Mnogo smo talentovan narod za košarku i kolektivne sportove, to bi trebalo ispratiti i podržati na pravi način. U individualnom sportu nas je proslavio Đoković, ali on je nešto drugo, nešto posebno. A sada, novac koji klubovi dobiju od države pokupe pojedinci kao kajmak, a od napretka tog sportskog kolektiva nema skoro ništa“.

U zrelim igračkim, praktično, veteranskim godinama, otpočeo je internacionalnu karijeru. Za tako nešto su ga preporučile sjajne partije u dresu Borca. Otišao je u Španiju posle još jedne sezone za anale, u kojoj je bio drugi strelac elitnog jugoslovenskog prvenstva 1989.godine.

Povezane vesti

„Bio sam sa 36 godina drugi strelac lige, iza Milana Mlađana iz IMT, pretekao me je za samo jedan poen, za pola koša. Otišao sam u Španiju i bio četvrti igrač iz Jugoslavije koji je nastupao u njihovoj ligi. Tamo je već igrao Goran Grbović, Dražen Petrović je nosio dres Reala iz Madrida, a ja sam u TDK Manresi igrao sa Bobanom Petrovićem. Posle su Bobana zamenili NBA zvezdom Džordžom Gervinom, za to nije bilo potrebe, ali je to bio više marketiški potez. Boban je bio fenomenalan igrač i takav čovek. Njegov nedavni odlazak mi je veoma teško pao. Mnogo me je to potreslo, delili smo dobro i zlo, bio mi je dobar drug i pravi oslonac na terenu i u svakom drugom trenutku. Bio sam u Beogradu na komemoraciji da mu odam poslednju počast. Ostala je iza njega velika tuga u Partizanu, ali i kod svih nas koji smo ga poznavali“.

Šarančić je značajno međunarodno iskustvo stekao i u Turskoj, gde je u drugom navratu igrao u Istanbul Tehnika Univerzitetu i Ortokeju.

„Prvi odlazak mi je bio u Fenerbahče, ali tu sam se zadržao svega dva, tri meseca. Druga vremena su bila tada i mnogo stroži propisi. Nisi mogao tek tako da menjaš klubove u zemlji, a u inostranstvo su nas KSJ i klub puštali tek posle 28. godine, kada smo već bili iskusni igrači. Takvi su bili propisi. Kad sam odlazio iz Sloge imao sam 35 godina i tada su me jedva pustili“.

Obrad Sajo Šarančić

A boravak u gradu na Ibru takođe pamti sa lepim emocijama.

„Odlazak u Slogu bio je 1987. godine. Milovan Kime Bogojević me je doveo, on je divan čovek, trener i pedagog i njegov poziv se ne odbija. Kraljevačka košarka je bila je u ekspanziji sa velikom željom da se domogne prve lige. Nismo imali sreće u kvalifikacijama u dvomeču sa Prvim Partizanom. Užičani su za poen bili uspešniji i plasirali se u elitu. U Kraljevu sam za to vreme stekao veliki broj prijatelja. To su sve poznati igrači, Dašić, Andrić, Mijailović, Despotović, Jaćović, Drobnjak, Marković, Savić, Medanović i trener Čogo. Sloga je pre mog dolaska bila u usponu, ali su im u međuvremenu otišli Divac i Babić i trebalo je da nadoknadim deficit centara. Nismo imali sreće da uđemo u „A“ ligu, ali ostala je lepa uspomena na tadašnje asove kraljevačkih belih“.

Zanimljivo je da je Obrad Šarančić bio veoma tražen i na samom početku pete decenije života. U 41.-oj godini zapao je za oko ljudima iz podgoričke Budućnosti. I tamo je popularni Sajo ostavio značajan trag.

„Zatekao sam u Podgorici mladu ekipu, predvođenu Gavrilom Pajovićem i Vladom Šćepanovićem. Odigrao sam jednu sezonu u Budućnosti gde sam, po rečima košarkaških stručnjaka, ostavio solidan utisak, ali to je bila moja oproštajna godina u vrhunskoj košarci“.

Svuda pođi, kući dođi. Staru izreku sledio je i Šarančić. Na lep i emotivan način je zatvorio krug aktivnog, profesionalnog igranja pod obručima. Završio je tamo, gde je i počeo, u matičnom Goču, sa 40 i kusur godina i odigrao još nekoliko sezona.

„Vratio sam se u Vrnjačku Banju u moj Goč, koji je tada igrao u trećoj Srpskoj ligi. Odigrao sam pet, šest prvenstava, da pomognem klubu, ali i zbog sebe da naglo ne prekinem godinama stečen kontinuitet. I zbog zdravlja i navike“.

Svakakao impresivan kontinuitet, a koliko tek impozantno zvuči podatak da u tako dugoj karijeri nikad nije bio povređen.

„Nikad nisam imao ni neku lakšu, a kamoli ozbiljniju povredu. Ni distorziju skočnog zgloba, ni istegnuća mišića, ni koleno me nije zabolelo. Zato što sam bio nenormalno fizički spreman. Trenirao sam maksimalno, to je bio uslov da izdržiš naporno prvenstvo i da izbegneš povrede“.

Sinovi Aleksandar, Nikola i Aleksa su samo delimično pošli njegovim stopama, ali su ubrzo odustali. Sa najstarijim Aleksandrom je dve sezone u Goču nastupao rame uz rame. U Goču su u isto vreme veći deo prve petorke činili očevi i sinovi, na parketu su tada bili Obrad Šarančić i Uta Milunović sa svojim naslednicima.

„Aleksandar je igrao samnom u Goču, a prošao je i školu Borca. Interesantno je da me ni on ni Nikola nisu dostigli visinom, visoki su „samo“ 195 centimetara, a najmlađi Aleksa sa 205 cm mi se najviše približio. On je kasno počeo, igrao u Vizuri, sve u svemu, osamostalili su se momci i pronašli se u nekim drugim oblastima“.

Posle oproštajnog igranja u matičnom Goču, Sajo ipak, nije okačio patike o klin. Do pre četiri godine bio je akter najznačajnijih veteranskih takmičenja, domaćih i međunarodnih.

„Gotovo deceniju bio sam član veteranske ekipe sastavljene od bivših asova, sa Nebojšom Zorkićem, Miškom Marićem, Srećkom Jarićem, Predragom Bogosavljevim. Pre pet godina naša ekipa veterana bila je prvak Evrope. To nažalost, medijski nije propraćeno na pravi način. A prvak je prvak u bilo kojoj konkurenciji da se takmičiš“.

Po okončanju bogate igračke karijere nije ga privlačio trenerski posao, ni bilo kakav drugi angažman u košarci.

„Nisam želeo nikakav stres, a ni borbu sa vetrenjačama. Sada su neka druga vremena, znate ono, mala bara puno krokodila. Opredelio sam se za mirniji život i biznis u turizmu i boravak u prirodi. Znam koliko je teško raditi sa talentima u siromašnim klubovima. Ne pada mi na pamet da sebe dovedem u situaciju da lažem decu, samo da treniraju, a ja da im obećavam kule i gradove“.

Inače, Obrad Šarančić je već dugi niz godina, prepoznatljivo ime i u srpskom turizmu. U svojoj etno kući „Horizont“ na obroncima prelepe planine Goča, na nadmorskoj visini od 1100 metara rado dočekuje brojne goste. U maniru pravog, srdačnog srpskog domaćina. Inače, živi u Vrnjačkoj Banji sa suprugom Jadrankom, uživa u srećnoj porodici i uz najveću radost, unuka Alekseja.

„Volim planinu, to sam na Goču napravio, jer su me vukli gorštački geni. Iako sam u ranom detinjstvu otišao iz Pljevalja, iz crnogorskog planinskog kraja, ostala je ta ljubav u meni“, dodao je na kraju.

Obrad Sajo Šarančić. Ljudina i igračina.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare