Hristo Stoičkov – bugarski “Revolveraš“

Skener 8. feb 202210:00 1 komentar
Hristo Stoičkov
Alex Caparros/Getty Images

Pre 56 godina, 8. februara 1966. u Plovdivu je rođen Hristo Stoičkov, najveće ime u istoriji bugarskog fudbala i jedan od najboljih evropskih i svetskih napadača u prvoj polovini devedesetih godina prošloga veka. Ovaj majstor fudbala je zbog svog temperamenta ne retko učestvovao u incidentima na terenima, što se, ipak, nije previše negativno odrazilo na uspešnu igračku karijeru čoveka koji je nimalo slučajno stekao nadimke “Revolveraš” i “Bodež”.

Stoičkov je 1994. godine kao najbolji fudbaler Evrope dobio “Zlatnu loptu” francuskog lista “Frans fudbal”, dok mu je u sezoni 1989/1990 kao prvom strelcu u evropskim ligama (u šampionatu Bugarske je nastupajući za sofijski tim CSKA postigao 38 golova) dodeljena “Zlatna kopačka”.

Povezane vestri

Ušao je u istoriju i kao golgeter Mundijala održanog u SAD 1994. godine na kome je šest puta matirao protivničke golmane, čime je dao veliki doprinos senzacionalnom uspehu reprezentacije Bugarske koja je ovaj turnir završila na četvrtom mestu. Hristo je proglašen za trećeg najboljeg igrača ovog Svetskog šampionata, a FIFA mu je dva puta (1992. i 1994) dodelila “Srebrnu loptu” kao drugoplasiranom u izboru za najboljeg fudbalera  planete.

Bugarski as se može podičiti sa tri titule šampiona svoje zemlje (kao i četiri nacionalna kupa) osvojena tokom igranja za CSKA ali su mu verovatno, ipak, najdraži trofeji uzeti za vreme perioda provedenog na “Nou Kampu”. Sa Barselonom je stigao do pet titula u Primeri (1991, 1992, 1993, 1994. i 1998), jednog Kupa kralja ( 1997), te dva međunarodna trofeja. Onaj dragoceniji, “ušati pehar”, je osvojen na “Vembliju” u maju 1992. posle pobede u finalnom susretu sa Sampdorijom (1:0) čime se klub iz glavnoga grada Katalonije konačno upisao među osvajače Kupa šampiona. Pet sezona kasnije Stoičkov se sa saigračima iz Barse radovao i trijumfu u Kupu pobednika kupova, a kolekciju trofeja je kompletirao tokom kratkotrajne epozode u Al Naseru sa kojim je 1998. bio najbolji u takmičenju Kupa pobednika kupova Azije.

Hristo Stoičkov
Shaun Botterill/Allsport

Najčešće je nastupao na poziciji levokrilnog špica ali je isto tako, zbog sposobnosti da asistira saigračima, povremeno korišten na mestu plejmejkera. Po potrebi je dobijao ulogu drugog, pratećeg napadača, a na tom mestu je najbolje funkcionisao u Barseloni gde je činio ubitačni tandem sa Romariom. Posedovao je tehniku i snagu što mu je omogućavalo da efektno dribla protivničke igrače, ali i eksplozivno ubrzanje kojim je rešavao mnoge na prvi pogled komplikovane situacije na terenu. Mogao se pohvaliti i snažnim i preciznim šutem, a jedno od njegovih specijalnosti bilo je uspešno izvođenje slobodnih udaraca prilikom kojih je vrlo često slao loptu iza leđa nemoćnih golmana.

Po okončanju igrače karijere posvetio se trenerskom poslu i jedno vreme bio selektor reprezentacije Bugarske, međutim, poput mnogih velikih fudbalera, na klupi nije bio ni približno uspešan kao prethodno na terenu.

Junak naše priče je prve fudbalske korake načinio u omladincima Marice iz Plovdiva, da bi 1982. prešao u redove trećeligaša Hebros Harmandija. U ovom klubu se istakao efikasnošću (u jednoj sezoni je postigao 15 prvenstvenih golova), što ga je preporučilo u to vreme najvećem bugarskom klubu, sofijskom CSKA. Vojnik bugarskih “armejaca” postao je 1985. godine ali je ubrzo, zbog aktivnog učestvovanja u tuči tokom utakmice finala nacionalnog kupa, sankcionisan rigoroznom kaznom – doživotnom suspenzijom.

Srećom po Stoičkova ali i bugarski fudbal ova drakonska kazna je uskoro preinačena u jednogodišnju zabranu igranja. Po povratku na teren postao je u sezoni 1986/1987 standardni prvotimac sofijskog kluba, te postigao šest pogodaka u prvenstvu koji je njegov klub okončao kao novi šampion Bugarske. Momak iz Plovidiva je u narednim godinama još češće tresao mreže protivnika, da bi u već spominjanoj sezoni 1989/1990 prosto eksplodirao postigavši u 30 prvenstvenih utakmica čak 38 pogodaka. To mu je donelo “Zlatnu kopačku” ali i transfer u Barselonu, čiji je trener Johan Krojf već sezonu ranije pokazao interesovanje za Stoičkova nakon njegovih sjajnih partija u polufinalnim mečevima Kupa pobednika kupova u kojima je dva puta zatresao mrežu tima sa “Nou Kampa”.

Hristo Stoičkov
Mark Sandten/Bongarts/Getty Images

Da Hristo ne zaboravlja one koji su mu pomogli kad je činio prve korake u fudbalu pokazao je nakon potpisivanja ugovora sa Barsom. Ognianu Atanasovu i Savi Savovom, trenerima koji su ga učili tajnama ovog sporta u plovdivskoj Marici, poslao je sumu od 7.000 dolara. Nažalost njegov start u klubu iz najvećeg grada Katalonije obeležili su, baš kao i nekoliko godina ranije u sofijskom CSKA, incident i suspenzija.

Ovoga puta Stoičkov se nije potukao sa protivničkim igračima, već na derbiju sa Realom udario kopačkom u nogu glavnog sudiju El klasika koji je igran za trofej Superkupa Španije. Zboga toga mu je izrečena dvomesečna suspenzija, što ga, međutim, nije sprečilo da toj sezoni (1990 /1991) postigne u Primeri 14 golova (te još šest u Kupu pobednika kupova) i tako pruži značajan doprinos povratku šest godina čekane titule na “Nou Kamp”.

Kontraverzni Bugarin je vrlo brzo postao ljubimac navijača Barse koji nisi cenili samo njegovo fudbalsko majstorstvo, već i odnos prema omrženom velikom rivalu Katalonaca – madridskom Realu. Stoičkov je izjavljivao kako će “prvi čestitati onom ko baci atomsku bombu na Madrid” i komentarisao prelazak fudbalera Barselone Mihaela Laudrupa u redove “Kraljevskog kluba” rečima da je doskorašnji saigrač iz Danske za njega “Juda”. Davao je i nameštao golove u godinama u kojim je Krojfov tim dominirao u Primeri ali i konačno stigao do prve titule šampiona Evrope, a 1993. je dolaskom Brazilca Romarija dobio partnera u napadu Barselone i velikog prijatelja u privatnom životu.

Postali su i kumovi, a momak sa Balkana je, kažu, vodio računa i o tome da njegov prijatelj iz Rija ne pretera u uživanju u noćnom životu “Gaudiovog grada” kako bi se sutradan pojavio na treningu.

Đanfranko Zola, Luiđi Apolini, Hristo Stoičkov, Antonio Benarivo
Shaun Botterill/Allsport

Ipak, neočekivano ubedljiv poraz (0:4) od Milana u atinskom finalu Lige šampiona (maja 1994) označio je kraj ovog moćnog Barseloninog tima. Nekoliko važnih igrača je uskoro napustilo klub, a na izlaznim vratima se našao i Stoičkov koji je, zbog sukoba sa Krojfom, odlučio da 1995. nastavi karijeru u Parmi. Među “mlekadžijama” se, međutim, zadržao samo godinu dana jer ga je vest o odlasku “letećeg Holanđanina” sa klupe španskog tima motivisala da se vrati na “Nou Kamp”. Ponovo je bio uspešan s obirom da je tokom ovog drugog prioda igranja za tim iz Katalonije učestvovao u osvajanju još jedne Primere, trofeja namenjenog pobedniku Kupa kralja, te Kupa pobednika kupova.

Nakon definitivnog rastanka sa Barselonom se 1998. na kratko vratio u sofijski CSKA, posle čega je usledila već spomenuta epizoda u Al Naseru i završne godine igračke karijere koje je veteran iz Bugarske proveo zarađujući novac u Japanu (Kašiva) i SAD (Čikago Fajer i DC Junajted).

Za reprezentaciju je debitovao 23. septemnbra 1987. u utakmici protiv Belgije, a prvi od 27 pogodaka za državni tim postigao u prijateljskom susretu sa Katarom. U kvalifikacijama za Mundijal u SAD bio je strelac pet golova ali su Bugari vizu za Ameriku izvadili u poslednjem trenutku zahvaljujući pobedonosnim golu Kostadinova u završnici odlučujućeg meča sa Francuzima (3:2) u Parizu. Takmičenje na svetskom šampinatu nisu počeli dobro pošto ih je na startu ubedljivo savladala Nigerija (4:0), A onda su uz dva gola Stoičkova, pobedili Grčku (4:0), da bi u narednom kolu trijumfom nad Argenticima (2:0) u kome je Hristo ponovo bio strelac, obezbedili plasmam u osminu finala.

U nadmetanju sa Meksikancima as Barselone je po četvrti put na turniru matirao protivničke golmane, a prolaz u četvrtfinale selekcija sa Balkana obezbedila je boljim izvođenjem jedeanaesteraca.

Jonathan Daniel/Getty Images

Tamo su za rivala imali branioca titule i velikog favorita Nemačku. Kada su “panceri” preko Mateusa došli u 47. minutu u vođstvo činilo se da će se ovaj duel završiti prema predviđanjima, međutim, tada je na scenu stupio Stoičkov. Najpre je iz slobodnog udarca izvedenog u 75. minutu poravnao rezultat, da bi samo tri minuta kasnije u šesnaestercu rivala pronašao Lečkova koji je preciznim udarcem glavom doneo senzacionalnu pobedu Bugarima.

Polufinalni meč sa Italijom bio je i obračun dvojice, uz Romarija, najboljih igrača tog šampionata Hrista Stoičkova i Roberta Bađa koji okončan trijumfom “malog Bude” i njegovih “azura”. Bađo je sa dva pogotka doneo Italijanima ogromnu prednost, a nekadašnji klinac iz Plovdiva je svojim šestim i poslednjim golom na ovom Mundijalu (postignutim iz penala) samo ublažio poraz svoje reprezentacije. Bugari su u meču za treće mesto nadigrani od Šveđana (0:4) ali je ovo četvrto mesto tima koji je predvodio Stoičkov, bio veliki uspeh selekcije zemlje koja nikada pre ali ni posle toga nije otišla tako daleko na svetskim i evropskim šampionatima.

Hristo je predvodio “junake iz Amerike” na naredna dva takmičenja, prvenstvu Starog kontinenta u Engleskoj (1996) i Mundijalu u Francuskoj (1998. godine). Na ovim turnirima Bugari nisu bili ni blizu ponavljanja podviga iz 1994. godine pošto su završavali takmičenje već posle prve faze. Poslednji, 83. nastup za državni tim najveći as bugraskog fudbala je imao u meču sa Engleskom, odigranom 1999. u okviru kvalifikacija za Prvenstvo Evrope 2000. godine. Posle oproštaja je veliki prijatelj srpskog pevača Miroslava Ilića poručio “kako ga ni jedan Bugarin nikada neće dostići.”

Hristo Stoičkov
Lefty Shivambu/Gallo Images/Getty Images

Vreme kao da, bar za sada, potvrđuje predviđanja Hrista Stoičkova, pošto je, nakon odlaska sa scene ovog neponovljivog napadača i njegove generacije, bugarski (reprezentativni) fudbal pao na niske grane. Zato ne treba da iznenađuje što majstor lopte iz Plovdiva i dalje u svojoj zemlji uživa status fudbalskog božanstva. Nisu ga bez sumnje zaboravili ni ostali ljubitelji ovog sporta na Balkanu kao i širim prostorima jer je Stoičkov ogromnom igračkom zaostavštinom obezbedio sebi trajno mesto među fudbalskim legendama.

#social-embed_0

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare