Istorija jokićizma u NBA

Košarka 6. mar 202110:43 10 komentara
Nikola Jokić
Michael Reaves/Getty Images

Izabrali su ga sa 41. pozicije drafta dok je tokom TV prenosa u SAD išla reklama za Tako Bel, a on je pravo iz drečavog dresa Mege uskočio u NBA kamp. Šest i po godina kasnije postao je legitimni MVP kandidat, jedan od najboljih dodavača u istoriji košarke, a bez dileme najbolji centar-dodavač.

Veoma je teško ne voleti način na koji Nikola Jokić igra košarku jer je naprosto – fascinantan. Čak i onaj ko ima najrudimentarnije košarkaško znanje ume da prepozna vrhunsku veštinu kada posmatra srpskog centra kako dodaje.

Ma koliko Jokić tokom godina naporno radi i napreduje na različitim poljima, vidi se da je taj njuh za dodavanje nešto sa čime se rađa i što se ne uči. Centar srpske reprezentacije se od starta karijere poboljšao fizički, šuterski, taktički… U skoro svim tim segmentima Jokić je na visokom NBA nivou, u nekim čak i sama elita najjače lige. Međutim, ono po čemu će ga istorija pamtiti i po čemu je već sada osigurao svoje nasleđe za buduće generacije, predstavlja dodavanje.

NBA blogovi:

Vidi dva poteza unapred” je česta floskula, ali zastrašujuće precizna u ovom slučaju – Jokić veoma dobro anticipira kretanje saigrača i protivnika i ima izvanredan tajming. Prva asocijacija na njegova dodavanja je poznata slika: Jokić stoji na visokom postu i čeka protrčavanje koje će pasom pretvoriti u lake poene za nekog od svojih saigrača. Međutim, centar Denvera je kompletan dodavač i ugrožava protivnika pasom na različite načine.

Autlet pas”, tj. prvo dodavanje u tranziciji, ono koje otvara kontru, kod njega je gotovo savršeno kada uspe. Autlet možda najbolje demonstrira Nikolinu anticipaciju jer kvoterbekovski pas Jokić kreće da priprema u glavi još dok uzima skok. Zatim sledi duga lopta saigraču koji je već istrčao tri četvrtine terena za lagano polaganje ili zakucavanje. Jokić sjajno dodaje i tzv. “entry” pas u “high-low” akcijama – Polu Milsapu i drugim kolegama vrlo pedantno ume da spusti loptu u niski post kroz šumu ruku.

A na sve to treba dodati jedan bitan faktor – stil. Jokić fantastično izgleda radeći sve te korisne stvari. “Medžikovska” dodavanja u tranziciji, pas preko glave, rutinsko proigravanje iza leđa – ovaj strastveni ljubitelj konjičkog sporta i te kako voli da zabavlja publiku, uprkos ponekad i previše nonšalantnom ponašanju na terenu.

Big Honey”, kako ga je nazvao Vil Barton, svakako je mnogo više od pukog dodavača – čitav napad Nagetsa zavisi od njega. Veoma je efikasan poenter, što je delimično zasluga opasnog dodavanja – nikome ne pada na pamet da ga agresivno udvaja znajući da će uvek pronaći slobodnog čoveka. Sa druge strane, prostor za pas se uvek lakše otvori kada igrač koji vas čuva zna da možete da zapretite košu na mnoštovo načina.

***

Jokić je u neverovatnoj formi u sezoni 2020/2021. i mnogi su mišljenja da bi trebalo da dobije nagradu za najkorisnijeg igrača regularne sezone. Javni časovi na temu dodavanja održavaju se u NBA iz večeri u veče, a predavač je 26-godišnji fan Đorđa Balaševića.

U trenutku pisanja ovog teksta Jokić u proseku po meču beleži 27,1p, 11sk, 8,6as, 56% iz igre, 41,8 za tri (!), 88,1 bacanja – na pragu je 50-40-90 kluba. Vau!

Gole „boxscore“ brojke mu laskaju, a ni napredni parametri nisu ništa manje naklonjeni Jokiću, naprotiv:

– 60,9 eFg% (prilagođeni procenat šuta iz igre) – 13. u ligi;
– 31,5 PER (rejting efikasnosti igrača) – prvi u ligi;
– 8,3 Win Shares (procena broja pobeda koje je lično doneo timu) – prvi u ligi;

– 4,4 VORP (razlika u broju poena kada je igrač na parketu i na klupi prilagođena na 100 poseda) – prvi u ligi.

Da li je to dovoljno da bude MVP? To je tema za neki drugi tekst, ali ono što je izvesno je da je Jokić ima nekolicinu ekstremno dobrih argumenata u odnosu na konkurenciju.

Ono što nas ovom prilikom zanima su ta zaprepašćujuće atraktivna i po protivnika smrotnosna dodavanja. Kakva je istorijska geneza? Kako je došlo do, u prošlosti potpuno nezamislive, situacije da je centar član petorke kod kojeg je lopta i koji kreira dominantno napad?

Istorijski razvoj do ove tačke bio je postepen, ali kontinuiran… Sve do pojave Nikole Jokića – onda je eksplodirao! Jokić je do novih dimenzija doveo koncept visokog razigravača, ali osnova je bez dileme postojala decenijama. Pojam centra koji kreira za druge uvek je u nekoj meri bio prisutan, ali je tek poslednjih godina buknuo. Evo nekih primera centar-plejmejkera iz NBA prošlosti.

Vilt Čembrlen

Vilt je vrlo verovatno ličnost koja je najviše polarizovala navijače, igrače i trenere bliske NBA od starta takmičenja krajem četrdesetih godina, pa do danas. Mišljenja o njemu sežu od toga da je neprikosnoveno najbolji košarkaš svih vremena, do toga da je bio tzv. „ball hog“ – sebičnjak koji je igrao isključivo za sebe. Diskusija se ogledala u broju pobeda i titula, poenima, skokovima, (ne)igranju odbrane, ali i današnjoj temi – asistencijama.

U svakom slučaju, u sezoni 1967/1968. Vilt je bio najbolji asistent ige sa 8,6 pasova po utakmici koji su vodili saigrače do pogotka. On je na taj način postao jedini igrač u NBA analima koji je bio lider lige u jednoj sezoni kao poenter, skakač i asistent.

Kao i u mnogim drugim aspektima, spekuliše se da je Vilt asitencije jurio iz ličnog motiva, a ne da bi pomogao timu da ostvari što je moguće bolji rezultat. Želeo je na veštački način da dokaže da ume da dodaje. Nesumnjivo supertalentovani i fizički impozantni košarkaš to je demonstrirao, ali je timski uspeh u toj sezoni izostao.

Bil Volton

Smatralo se da će „Veliki Riđi“ biti jedan od najvećih košarkaša svih vremena pre nego što su se isprečile hronične povrede stopala i učinile ga duplo sporijim. Doduše, ni na svom vrhuncu nije bio preterano brz, ali je bio pakleno dobar košarkaš.

Bio je jedinstven jer je imao do tada neviđenu kombinaciju – mogli ste oko njegove zaštite obruča da gradite elitnu odbranu, ali i oko njegovog „njuha“ za pas da organizujete opasan napad. Bio je najbolji igrač Portlanda koji je 1977. osvojio svoju jedinu titulu u istoriji i nebo je za visokog hipika bilo granica. Predviđalo se da će u narednoj deceniji biti glavni konkurent Karimu za zvanje najboljeg centra lige, ali ga je zadesila beskrajna serija povreda.

Na kraju ne deluje da je Voltonu previše žao zbog toga što je mogao da ostvari bolju karijeru. Ovaj verni fan benda „Grejtful ded“ veoma je zabavan komentator, a može da bude ponosan i na svog sina Luka – trostrukog NBA šampiona (dvaput kao igrač Kobijevih Lejkersa, jednog kao asistent Stivu Keru u GSW).

Arvidas Sabonis

Arvydas Sabonis
Jonathan Ferrey/Getty Images

Litvanac je jedna od najvećih „ŠBB-KBB“ priča u istoriji lige. Da je Sabonis mlad i zdrav mogao da ode u NBA, da li bi tamo bio nadmoćan koliko je bio u Evropi?

Šakil koji šutira trojke i dodaje kao Medžik“, opisivali su ga kasnije malo romantično i preterano skauti i novinari. Čak ga je i spomenuti Bil Volton nazvao „221 centimetar visokim Lerijem Birdom“.

Međutim, jedna stvar je sigurna – kada je Sabas došao u NBA 1995. godine, bio je sa pogrešne strane tridesete sa oštećenim kolenima. I takav je iz večeri u veče znao da demonstrira o kakvoj se igračini (i bukvalno i figurativno) radilo.

Ko je gledao Sabonisa nepogrešivo se seća slike – „jetijevskom“ šakom drži loptu van domašaja rivala dok očima skenira kojeg bi Trejlblejzera bilo najpametnije uposliti preciznim pasom. Istinska šteta je to što se sa najjačom konkurencijom na svetu nije oprobao tokom svog fizičkog vrhunca.

Vlade Divac

Jed Jacobsohn/Getty Images

Prijepoljac je neko ko je čitavoj ovoj priči dao i potreban lokalno-istorijski kontinuitet. Na ovim prostorima decenijama su „uzgajani“ centri koji razumeju igru, a to se najbolje očitava dodavačkim genom.

NBA blogovi:

Divac je istinski pionir kada govorimo o Evropljanima u NBA i toliko je toga ostvario u svom 16-godišnjem mandatu u najjačoj ligi, da je često na ovom podneblju i potcenjen. Vlade je toliko popularan i uziman zdravo za gotovo da mnogi zapostavljaju monumentalnost njegovih ostvarenja u NBA.

Njegovim najzrelijim periodom u klupskoj karijeri smatra se mandat u Sakramento Kingsima sa početka 21. veka. Bez finala i ogromne prilike za titulu „Kraljevi“ su ostali pod krajnje sumnjivim okolnostima usled serije „nelogičnih“ sudijskih odluka. Ekipa Rika Adelmana svoju ofanzivu je tih godina bazirala na tzv. „Prinston napadu“, čiji je jedan od ključnih elemenata bio „bekdor“ pas visokog igrača. On sa vrha reketa dodaje beku koji utrčava iza leđa odbrane. Zvuči poznato?

Vlade i Kris Veber su bili majstori tog dodavanja, a Dag Kristi i ostali su Kingsi tog doba koristili su „poklone“ baš kao što to danas u dresu Nagetsa rade Geri Heris, Vil Barton i ostali… Naravno, bilo je to drugo vreme – za današnju munjevitu evoluciju NBA košarke početak 21. veka je praistorija.

Divac nije imao priliku da bude plejmejker toliko često kao Jokić, ali je u poslednjoj sezoni u dresu Kingsa imao u proseku 5,3 asistencije, što je za to vreme bilo impresivno.

Braća Gasol

Pau i Mark Gasol
Frederick Breedon / Stringer

Već je „izlizana“ fora u košarkaškim krugovima – mama i tata Gasol su lepo naučili svoje sinove da dele loptu sa drugim drugarima. Mark i Pau su najbolji bratski dvojac u istoriji NBA, osvojili su pregršt medalja sa reprezentacijom Španije, ali su godinama gajili karakterističan stil u napadu.

On se malo razlikovao kod dvojice centara – Pau Gasol je napadački bio moćniji igrač tokom cele karijere, pogotovo kada govorimo o poentiranju. Njegova kombinacija šuta, igre leđima, napadanja licem iz driblinga bila je fantastična, ali nepotpuna bez vrhunskog osećaja za pas. To se najbolje videlo tokom Pauovog boravka u Lejkersima – odlično je plivao u „trouglu“ Fila Džeksona, a u paru sa Lamarom Odomom je odlično znao kako da uposli bekove na trojci preciznim „kik-aut“ pasovima.

Markov stil bio je sličniji onome što trenuto Jokić radi u dresu Nagetsa – u poziciji „trostruke pretnje“ diktirao je napad Memfis Grizlisa. Vremenom je postao sasvim dobar šuter za tri poena, imao je dodavački dar, a mogao je da napadne iz driblinga dok je još bio dosta lakši nego tokom svog boravka u Torontu i Lejkersima. Doduše, u svakom od ta tri segmenta Mark Gasol je bio dosta manje produktivan od Somborca, ali je istovremeno bio i daleko bolji odbrambeni igrač.

Legende koje su „okrznule“ ovaj razgovor

Jared Wickerham/Getty Images

Da bi neko bio istinski veliki igrač, ma koliko bio vešt poenter, mora da zna da doda ili, što je još bitnije – da želi da doda. I zaista, niko od spomenutih centara nije dosegao jokićevske visine kada je u pitanju sposobnost proigravanja saigrača, ali su mnogi veliki centri i krilni centri kroz istoriju bili talentovani dodavači.

Kevin Garnet je i danas poznat po svojoj finti dodavanja koju je prodavao toliko često i toliko uspešno samo jer su protivnici znali da KG može kvalitetno da uposli saigrače. Jao Ming je imao besprekorno razumevanje igre, što se ogledalo i u pasu, a često je pokušavao i atraktivna dodavanja. Šakil O’Nil je bio napadačka sila, pre svega čuven po neprevaziđenoj snazi i mekanom osećaju za poluhoroge oko koša, ali je na svom vrhuncu često bio i u ulozi asistenta. Tim Dankan je kao neko čije se poznavanje osnova igre uvek s pravom isticalo. „Big Fundamental“ je, naročito u poznoj fazi karijere, shvatio da iskusniji igrač može biti mnogo ekonomičniji kada prelazi razdaljine dodavanjima nego driblingom. Ima ovde još mnogo igrača koje bi valjalo spomenuti…

Ipak, sve je to bio zametak onoga što će Jokić razviti u igru u kojoj trenutno možemo da uživamo.

Modernije varijante

Getty Images/Rob Carr

Poslednjih godina sve je više centara-dodavača, a tek će ih biti. Mnogi 210 centimetara visoki mladići će gledati utakmice i hajlajt klipove Nikole Jokića i razmišljati o tome kako mogu da unaprede svoju igru dodavanjima, naročito ako se istorijske partije 26-godišnjeg košarkaša nastave u narednim sezonama.

Žoakim Noa je odlično dodavao u dresu Bulsa, Boris Dijao je u toku mandata u San Antoniju bio sposoban razigravač, a Blejk Grifin može kroz sebe da generiše napad – pokazivao je to i u Klipersima tokom čestih odsustva Krisa Pola, baš kao i u Pistonsima. Jokićev saigrač Pol Milsap razumljivo nema mnogo dodavačkih odgovornosti u Nagetsima, ali je tokom vremena koje je proveo u Hoksima bio prilično ubojit asistent.

Ipak, veoma je jasno da je istorijski i trenutno samo jedan čovek na vrhu centarsko-dodavačke piramide.

***

Nikola Jokić
Maddie Meyer/Getty Images

Ključna poruka ovog istorijskog pregleda je da moramo da cenimo partije Nikole Jokića, nikako da ih ne uzimamo zdravo za gotovo. On je stilski i kvalitetom jedinstven igrač u celokupnoj istoriji košarke, nešto što se vrlo verovatno na tom nivou neće videti više nikada.

Ostvarenja koja niže su nezapamćena – Ol-star nastupi, Ol-NBA izbori, plej-of pobede, akumuliranje „win shares“ broja… Ko zna da li će ga u narednim decenijama po svemu tome preteći neki igrač sa ovih prostora.

U poslednje vreme produkcija velikih košarkaški asova na Balkanu je u manjku, a biser koji predstavlja Nikola Jokić lako bi mogao da postane i najveći ikada koji je potekao iz ovog dela sveta. Kada vas 2050. godine neki klinac bude upitao „kakav je bio taj Jokić“ – imaćete spreman odgovor:

Neponovljiv.“

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare