Janić za SK: Još uvek sam bolji igrač nego trener

Skener 4. jan 202114:40 > 14:49 1 komentar
Bojan Janić
Reuters, Alessandro Garofalo

Karijeru je počeo u Crvenoj zvezdi, a kao veliki navijač Partizana tek je u poznim igračkim godinama dobio šansu da obuče dres svog omiljenog kluba.

Sa 239 zvaničnih mečeva za reprezentaciju Srbije, sedmi je na večnoj rang-listi. Bio je i kapiten nacionalnog tima. Osvajao je i medalje sa najvećih takmičenja, istini za volju srebrne i bronzane.

Međutim, ostao je omiljen među saigračima i trenerima, koji i dan danas vole da u njegovom društvu popiju kafu I prozbore neku na milion tema.

Suprug je glumice Nade, a otac dečaka Milutina, koji je nedavno zaludeo Srbiju ulogom sina Luke u seriji „Južni vetar”.

Povezane vesti

Pogađate, junak ove priče je Bojan Janić, danas 38-godišnjak, trener i igrač Partizana, koji zbog svoje karijere i života svakako zaslužuje da bude deo Novogodišnjeg paketića Sport Kluba.

Na prvo pitanje šta je i zašto lakše, biti igrač ili trener, Bojan „na keca” odgovara:

„Lepše je igrati, nego biti trener. Naravno, teže je fizički. I pored toga što se trudim da trenutno igram na svežinu, počeo sam da treniram ozbiljnije. Ipak, gledam da uštedim svaki dah i na utakmici i na treningu. Jer, dve godine sam bez ozbiljnijeg treninga!”

Međutim…

„Ljubav prema Partizanu i želja da se desi nešto lepo, što će trajati malo duže, tera me da se ne štedim nijednog trenutka. To je nešto na šta sam ponosan, iako će ta činjenica što sam se skinuo da igram možda i zasmetati nekima. Ipak, u okolnostima kakve su bile, zbog povreda i korone, nije postojalo drugo rešenje”, priznaje Janić.

Najgora stvar u svemu je ta što je Janić ponovo primač servisa, a to je pozicija koja iziskuje ogromne napore. Jer, dok ste bili srednjak, mogli ste polovinu utakmice da presedite na klupi, da se malo i odmorite?

„Hvala protivnicima što ne serviraju na mene, inače bih verovatno umro u drugom setu. Teško je, ali mi i prija, pogotovo kad se pobedi i kad vidim da momci pored mene igraju bolje. To otprilike znači da sam i dalje bolji igrač nego trener.”

Nedavno ste rekli da četvrti put počinjete igračku karijeru?

„Da, prvi put sam karijeru završio 2016, posle sezone u francuskom Poatjeu. Uskoro je usledila ponuda iz rumunskog Galacija, koju nisam mogao da odbijem. Po povratku iz Rumunije mislio sam da je konačno sve gotovo, a onda sam otišao u Liban i vratio se na proleće 2018.”

Bojan Janić
Privatna arhiva

 

U Partizan ste došli kao trener?

„Da, i pred prvo kolo u Novom Sadu imali smo jednog zdravog srednjaka. Meni još nije stigla trenerska licenca, pa me je Peđa Golijanin iskusno prijavio kao igrača. I odigrao sam srednjaka tu utakmicu, a posle i celu sezonu!”

A zašto je teže biti trener, nego igrač?

„Teže je ljudima kao što sam ja, da iz igračkih patika uđete u trenerske cipele. Teško je pobeći od sebe, gledati stvari iz prizme svog znanja i iskustva. Svakodnevno se borim sa tim da ne mogu svi da budu kao ja. Ne u smislu uspešnosti i kvaliteta, već talenta, posvećenosti i tih stvari.”

Vi ste bili i talentovani, ali i vredni i radni. Koliko vam je sada teško da prihvatite činjenicu da neki igrač ne može baš u prvom trenutku da primi informaciju?

„Teško je, zato znam da moram da budem strpljiv i tolerantan, mada nekada to i nisam. Olakšavajuća okolnost je ta, što imam grupu vrednih i dobrih momaka. Trudim se da, kada uđem u taj problem, ne gledam sve iz lične prizme, već da se setim kako je sve to bilo kad sam ja ušao u reprezentaciju i uleteo u tu svemirsku odbojku. Pokušavam da se setim kako sam ja tada reagovao. Onda pokušam da uđem u glavu igrača, pa probam da mu pomognem, da spustim loptu. Nekada i preteram, ali to je sada priča i o mom trenerskom neiskustvu. Kad se podvuče crta bitan je njihov napredak. Ako ne postoji, onda je moja greška, ako postoji, onda je zasluga svih nas.”

Kako izgleda aktuelni sastav Partizana?

„Najstariji je Milan Pepić, koji je imao zastrašujuće dobru karijeru i koji nije toliko poznat našoj javnosti. Momak je iz Bosne, ali je osam-devet sezona igrao u Koreji i Japanu, gde je izuzetno popularan i cenjen. Nažalost, ove sezone je imao mnogo problema i sa koronom i sa povredom i sigurno je da i sam jedva čekada se vrati u pun ritam. Tu je i Lazar Koprivica, dobro poznato ime. Njegovu igru volim, jer me podseća na mene, ima dobar prijem i malo greši. Dizač je Arsenoski, koji je igrao sa puno uspeha u Subotici. Nije mu lako, jer se taman uigra sa nekim, a onda on nestane zbog korone ili povrede. Tu su i mlađi, koje predvodi Lazar Marinović, koji je primač, ali je žrtvovan zbog povrede Pepića. Imamo i trojicu mladih srednjaka, jako vredni momci, zatim dvojicu dobrih libera, te grupu od četiri-pet jako kvalitetnih mladih igrača, koji se trude da koriste svaki minut na treningu.”

„Liga je kvalitetna koliko se borimo za nju“

 

A kakav je kvalitet Lige u Srbiji, postoji li i dalje onaj rivalitet između pojedinih klubova?

„Obećao sam sebi da neću da budem negativan u priči o našem sportu i našoj Ligi. Smatram da je ona kvalitetna toliko, koliko se mi borimo za nju. Da li može da bude kvalitetnija – može, da li treba da bude bolja – treba, da li treba da se ubaci nešto više para i interesovanja – treba? Meni je najteže pitanje to, kako od svake utakmice da napravimo događaj, kako da privučemo više publike. Sve je nekako mizerno, što se tiče publike i interesovanja. Prošle godine sam pričao o tome, koga zanima sport u Srbiji? Ali kod nas, čini mi se, nije velika razlika u periodu korone i van nje. U Beogradu možda ima i previše sportskih događaja, ali zašto u Požarevcu, Subotici, Nišu, ili Kragujevcu, ne bude dve-tri hiljade gledalaca kad dođu Zvezda, Partizan, ili Vojvodina? Žao mi je zbog toga, žao mi je što na Partizanu ne vidim najmanje hiljadu gledalaca. Evo, sada vidimo koliko se igra lošija košarka na meču Zvezda – Partizan, kad nema publike…”

Čini se da i dalje nema medijske podrške kakvu odbojka kao sport zaslužuje?

„Ne znam kako funkcioniše taj mehanizam i ko treba time da se bavi, ali smatram da time najviše treba da se bavimo. Publika će privući i nekog sponzora, biće nešto više novca, igrači će ostati možda još jednu sezonu zbog svega toga. Igrač koji dobije šansu da ode bilo gde, odlazi odmah. Vojvodina sada uspeva da zadrži kostur ekipe, jer je klub izuzetno organizovan. Ali, ako oni ostanu sami, to neće imati puno smisla. Nadam se da će se ljuti poželeti odbojke kad nestane korona!”

Ipak, stižu informacije da ipak ima nešto više novca u klubovima i da su mesečna primanja pojedinih igrača i par hiljada evra?

„Ono što ja znam, od kad sam u srpskoj odbojci, da je prošle i ove godine bilo bolje nego nekih prethodnih. Ali, pare same po sebi ne rešavaju ništa – očigledno. Možemo da plaćamo igrače i tri puta više, ali opet bi bile prazne tribine i ne bi bilo puno interesovanja. I opet bi mladi igrači odlazili. Jednostavno, ko će da igra pred praznim tribinama?”, pita se Janić.

OSSRB

Priča se i da je beogradskim klubovima najteže. Zašto je tako?

„Ogromni problem su termini za rad, dvorane I podrška lokalne samouprave. Zvezda ima svoju dvoranu, ali Partizanu je baš teško. Međutim, naša uprava se trudi, predsednik Željko Tanasković je najavio izgradnju dvorane i to je nešto što nas raduje.”

A da li je tačno da će ta dvorana biti u Pančevu? Jel to znači da se Partizan seli u grad na Tamišu?

„Mi smo Partizan, makar igrali na Prokletijama, baš me briga! Ja radim za Partizan. Pančevo kao opcija i nova Halas u izgledni i važno bi bilo da dobijemo prave uslove za rad. Ako bude tako, biću najsrećniji čovek na svetu. Baš me briga da li je Beograd, ili Pančevo? To će biti ogromno bogatstvo kluba!”, ističe Janić.

Zanimljiv je bio i odgovor Janića na pitanje o mlađim selekcijama, talentima u Ligi, budućnosti srpske reprezentativne odbojke?

„Verujem da neki igrači, koji su briljirali za reprezentaciju u poslednjih 20 godina, nisu dolazili na scenu kao proizvodi nekog sistema, već su se tek tako pojavljivali. Reprezentativna odbojka će da živi. Imamo ekipu koju sada predvode Uroš Kovačević, Atanasijević, Lisinac i koja može da odigra još nekoliko velikih takmičenja. Dolaze Boža Vučićević, pa Aleksa Batak, koji će krenuti da igra i u italijanskom šampionatu, tu je i odlični Skakić. Biće tu još neko iz Lige. Što se tiče mlađih kategorija teško je, jer jednostavno, nema dečaka. Sve to je povezano sa onom pričom kome je danas zanimljiva naša odbojka?!”

„Zašto bi se neko dete odlučilo za odbojku?“

 

Dobro, a zašto ste onda vi počeli da igrate odbojku?

„Ja sam slučajno počeo da igram odbojku, a kad sam došao na prvu utakmicu, u malu salu na Marakani, video sam puno ljudi, koji su se gurali oko terena, iza onog kanapa, da gledaju meč između Zvezde i Vojvodine. Seo sam na parket i poželeo da jednog dana i ja uđem u teren. Otišao sam na sledeći trening i pokidao sam, jer sam došao pun energije i pod utiskom utakmice koja je baš tu odigrana pre dan-dva“.

Danas, nažalost, nije tako?

„Zašto bi se neko dete odlučilo za odbojku? Pogotovo u današnje vreme, jer toliko sadržaja imate na televiziji i internetu, toliko sportova. Posle dva-tri dana zaboravite i ko je osvajač Lige šampiona u fudbalu. To pre nije moglo da se desi. Zato sve to na odbojci mora da bude atraktivnije, privlačnije, da klinci dođu na utakmice, da vide da se tu nešto dešava i da požele da se bave tim ozbiljnije. A ne da dođu na trening tek tako da ubiju vreme, jer su ih roditelji poslali da ispravljaju kičmu. Ako imamo širu bazu onda možemo nešto da radimo, ovo do sada jednostavno nije dovoljno.”

Polemiše se ovih dana u Srbiji da li su potrebni stranci u košarci. Sada i u srpskoj odbojci gotovo svaki klub ima nekog stranca! Tu su Kanađani, Brazilci, Afrikanci, Kolumbijci, Kineskinje?

„Stranci apsolutno da, ako je u stanju da pravi razliku. Imali smo Keitu u Nišu prošle sezone, koji je dominirao u Ligi i na kraju otišao u Koreju. To je bilo sjajno i za Niš i za Ligu. Opet, imali smo i dosta promašaja. Neki tamnoputi igrači iz Afrike su baš ispod nivoa Lige. Ali, ako su dovedeni da se razviju i prodaju, možda to ima smisla, ali ako su dovedeni kao pojačanja I da zamene mesto našim mladim igračima, onda je to promašaj. Međutim, suština cele priče je da je domaćih igrača sve manje, pa smo primorani da dovodimo igrače sa strane. To je definitivno naš novi problem. Znam da ljudi iz Saveza Srbije i Beograda prave neke akcije, pokušavaju nešto da rade po tom pitanju. Ostaje nada da će nam to ipak doneti neki rezultat”, kaže Bojan Janić.

Kako vidite kraj sezone u srpskoj odbojci. Ko su favoriti?

„Vojvodina definitivno, a među ostalim ekipama su nijanse. Uticaće mnogo i faktor sreće, a tu mislim na koronu. Zamislite samo da vam se zaraze dvojica dizača u plej-ofu? Što se kvaliteta tiče, Vojvodina je broj 1, ali eto i oni su nedavno izgubili od Kragujevca 3:0.”

Šta može vaš Partizan?

„Samo da se kompletiramo i oporavimo svi i da počnemo da treniramo bez problema. Bićemo opasni, pogotovo sa mladim primačem Janićem, koji ostaje do kraja sezone, iako ću se truditi da ne budem u prvom planu”, nasmejao se Bojan.

„Ja sam igrao Soni jedan, a oni Soni pet!“

 

Sledeća tema je reprezentacija. Želeli smo da se prisetimo početaka Bojana Janića u nacionalnom timu?

„Kad sam došao u reprezentaciju, ja sam igrao Soni jedan, a oni Soni pet! Tolika je bila razlika u brzini i svemu ostalom. Sećam se prvog pojavljivanja, imao sam 18 godina i došao sam u Pionir. Imao sam 70 kilograma, a ovi asovi prave zveri. Nisu bili ni previše fini, ali nisu bili ni zli, taman kako je trebalo da bude. Sećam se kad su oni malo dodali gas i ozbiljnije počeli da treniraju da sam pomislio „Bože, pa ja nikada neću moći da igram na ovakvom nivou, ja sam ovde pao s Marsa.” Međutim, imao sam sreće da ostanem tu i narednih godina, jer je neko verovao u mene. Hvatao sam korak sa njima i na kraju smo igrali ravnopravno.”

Bojan Janić
Reuters, Andres Stapff

Nažalost, povrede su vas pratile tokom cele reprezentativne karijere?

„Jednostavno, imao sam takvo telo da nisam bio predodređen za neke najveće napore i nisam mogao fizički sve da iznesem. I žao mi je zbog nekih utakmica na kojima sam pregoreo. Sećam se da pred neke bitne utakmice nisam oka sklopio. I onda ste sutra kao zombi, ne možete da hodaš. Posle toga sam se kajao bar dve godine. Mnogo emocija sam unosio u sve i mislim da su me baš te emocije držale toliko godina u reprezentaciji.”

Imate medalje sa najvećih takmičenja, Svetskih i Evropskih prvenstava, Svetske lige. Ipak, verovatno najviše žalite zbog toga što vas je povreda sprečila da igrate na EP u Beču 2011. godine?

„Meni je jako draga bila bronzana medalja iz 2007. na Evropskom prvenstvu u Rusiji, jer sam tada imao ulogu jednog od nosilaca igre i pokazao sav svoj kvalitet. A iskreno, najžaliji mi nije Beč, već poraz u polufinalu Svetskog prvenstva u Rimu od Kube. Vodili smo 13:11 u petom setu i ostali bez finala. Mislim da svaki dan pomislim na tu utakmicu. Ne znam šta bi bilo protiv Brazila u finalu, ali to je jedan od najtužnijih turnira u mojoj karijeri.”

Posle igranja za reprezentaciju osetili ste nacionalnu selekciju i iz ugla tim menadžera. Kakvo je to iskustvo?

„Došao sam na to mesto, koje nije baš posao iz snova, ali Nikoli Grbiću je trebao neki čovek od poverenja, koji je prošao kroz sve te problematike, sa kojima se naša selekcija susreće na putovanjima po svetu. Drago mi je što sam se družio sa momcima sa kojima sam igrao i što sam pokupio neke trenerske fore. Bio sam praktično produžena ruka stručnog štaba.”

A sad nam recite ko su najbolji igrači sa kojima ste igrali u karijeri?

Povezane vesti

„Bez dileme Nikola Grbić i Ivan Miljković. Njih dvojica ne mogu da se porede, jer igraju na različitim pozicijama. Ali, kod obojice su mi fascinantne bile njihove glave. Sa koliko su oni koncentracije i fokusa igrali, trenirali, pristupali sportu. Ne postoji trening na kojem su zabušavali i tu strast danas pokušavam da prenesem mojim igračima. Od stranaca bih spomenuo Simonea Rozalbu, Italijana, koji je bio jedan od najboljih igrača sa kojima sam igrao. Povrede su ga sprečile da bude još bolji.”

Ostao nam je upamćen i po dopingu u finalu SP 1998, baš protiv nas?

„Nije baš čovek za primer i pohvalu, ali je stvarno bio sjajan igrač!”

Sa kojim biste trenerom na kraj sveta?

„Na kraj sveta bih sa Igorom Kolakovićem. Negde se potrefilo da je njegov dolazak u reprezentaciju doneo i meni neku bitniju ulogu. Ja sam puno verovao u njega i on je verovao u mene. I sam taj neki rastanak sa njim iz reprezentacije mi je bio prijatan, nije bio težak, baš zbog tog odnosa kojeg smo imali. I danas smo u kontaktu, kad je tu viđamo se i uživam da pričam sa njim o odbojci. Pogotovo sad kad sam trener, uzimam dosta saveta od njega. To je i trener i čovek koga izuzetno cenim i poštujem.”

„Nikad nisam krio da sam Partizanovac“

 

Vaša karijera je bila prepuna selidbi. Kako ste uopšte počeli u Zvezdi, a ne recimo u vašem Partizanu?

„Nisam nikada krio da sam Partizanovac, čak sam imao i problemčića zbog toga. U Zvezdi sam počeo da treniram sasvim slučajno. Mama je dobila neku pristupnicu, potpisala i poslala, a ja sam tek kasnije shvatio da je ta škola odbojke zapravo Zvezdina. Međutim, nisam želeo da napustim društvo i moram da priznam da sam proveo divnih devet godina u Zvezdi. Imali smo i tu sreću da smo je sa nama bio najbolji trener Branko Kovačević, kome smo i mi bili prva generacija. U toj generaciji bili su Vasić, Bjelica, Samardžić i mnogi drugi sjajni igrači. Banetu svi dugujemo mnogo!”

Prva zemlja u inostranstvu bila vam je Italija, u kojoj ste promenili četiri kluba. Kako je igrati odbojku u Italiji?

„Ja sam igrao davno, ali mislim da je sada njihova odbojka još luđa. Svaka utakmica je praznik. Imate jednu bazu ljudi, starijih, mladih, porodičnih, lepih devojaka, volontera, navijača… Svi su uz klub. To je stvar prestiža da se gleda utakmica. Znate kakav je osećaj kad vidite tri-četiri hiljade ljudi u dvorani, pa odete posle na kafu, tamo vas svi znaju. Recimo da je Bata Atanasijević danas u Peruđi pravi mali Bog. A Peruđa nije mali grad. Mislim da je Italijanima sada jako teško to što nema navijača. Međutim, igranje u Italiji je nešto posebno.”

Usledile su kasnije Španija, Poljska, Rusija, Turska, Kina, Rumunija, Francuska, na kraju i Liban?

„U Španiju sam otišao bezveze, malo da promenim. Nije mi bilo neko iskustvo u Almeriji, koja je igrala Ligu šampiona. U Poljskoj sam bio povređen. I ta epizoda u Gdanjsku je za zaborav. U Rusiji mi je bilo najlepše. Način na koji sam igrao tamo je prolazio. U Jaroslaviču smo imali dve sjajne sezone. Igrao sam lagano, niko nije servirao na mene, nisam dobijao puno lopti u napadu i samo sam podržavao korektore, koji su smečovali do otkaza.”

Da li i danas u Turskoj navijate za Galatasaraj?

„Da, naravno. To je neverovatna strast, koliko se voli Galata, a mrzi Fenerbahče. I to treba doživeti.”

A Kina i Šangaj?

„Teško je otići u Kinu, kao da ste stigli na Mars. Bez obzira da li je Šangaj, ili Peking? Ja, koji sam užasno nostalgičan, nisam mogao dugo. S druge strane video sam život u Kini i shvatio kako oni razmišljaju. Čak su mi i ponudili da ostanem tamo i postanem trener, ali definitivno nisam mogao to da uradim.”

Za kraj Rumunija?

„Izlet u Konstancu mi je bio jedan od najlepših. Imali smo sjajnu ekipu, prvi meč smo izgubili tek u februaru. Dobro smo trenirali, uživali smo. Konstanca je lep grad. Ako nemate predrasuda, Rumunija je baš lepa država.”

Bili ste i jednu sezonu u Poatjeu?

„Francuska je potpuno drugačija kultura. Malo sam se razočarao u njihovu organizaciju odbojke, ali dobro, to je neki njihov fazon.”

Bojan Janić
Reuters, Thomas Peter

Koliko vam je u svemu bila važna podrška porodice?

„Pa mnogo, naravno. I uže i šire. Današnju suprugu Nadu sam upoznao 2008. godine, posle Verone, a pre odlaska u Gdanjsk. Sjajna je stvar što je ona imala posao u Beogradu I nije morala da ide sa mnom pošto-poto. A mogla je da svakog meseca dođe kod mene na deset dana. Ne znam da li bi opstali da je imala neki stalni radni odnos od osam do tri, a sa druge strane, ne bih voleo da je morala da bude tamo i da ne radi ništa. Eto, već 12 godina smo zajedno. Uživamo.”

A iako su mu roditelji i dalje jako popularni i poznati, vaš sin Milutin je čini se trenutno najpopularniji među Janićima?

„Da, Mićko je sada čudo! Neverovatno je koliko je ta njegova uloga ostavila traga i kod dece i kod odraslih. Gledaju ga kao onog malog iz filma „Sam u kući”. Naravno, on to još ne kapira. Sada trenira i karate. Mama bi volela da postane sportista, a ja opet da postane glumac. Valjda je svakom svoja muka najteža. Ko zna šta će da bude, ja ne bih voleo da se lomata, a mama zna koliko je težak glumački hleb. Mada, u kinematografiji sad i kod nas ima sve više i više novca. Dobro, neka je živ i zdrav, da završi škole, pa ćemo videćemo gde će ga put odvesti”, kaže na kraju Bojan Janić, kome u koroni najviše nedostaju:

„Pozorište, bioskop, kafana, navijači na utakmici… Sad mi sve teško pada. Volim društvene igre, volim da se takmičim. U poslednje vreme volim prirodu i iz ove perspektive, verujem da ću za jedno 20 godina pobeći iz grada. Nadam se da ću imati uslove za tako nešto…”

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare