Jedan od najvećih junaka Željezničara

Skener 22. maj 202210:00 > 23. maj 2022 21:36 1 komentar
Božidar Janković
FK Željezničar

Pre 71 godinu, u Sarajevu je 22. maja 1951. rođen Božidar Boško Janković, nekadašnji napadač šampionskog tima Željezničara iz sezone 1971/72 i reprezentativac Jugoslavije. Stariji ljubitelji fudbala ga pamte kao strelca tri gola u ubedljivoj pobedi nad Partizanom (4:0) ostvarenoj 11. juna 1972. u poslednjem kolu prvenstva SFRJ koja je klubu sa Grbavice donela prvu, i kasnije će se pokazati, i poslednju titulu prvaka nekadašnje države.

Povezano

Godinu dana ranije (5. maja 1971. godine) na “Marakani” je čak četiri puta zatresao mrežu Crvene zvezde u ubedljivom trijumfu (4:1) sarajevskih ‘Plavih’. Toliko pogodaka, pored Boška, na najvećem jugoslovenskom stadionu ‘crveno-belima’ je zabio samo još centarfor Bajerna Robert Levandovski u utakmici Lige šampiona odigranoj 26. januara 2019.

Koliko je Janković, i pored činjenice da nije spadao u klasične centarfore, bio efikasan strelac pokazuje i podatak da je u prvenstvu Juge, održanom godinu dana pre nego što se Željo popeo na šampionski tron (sezona 1970/71) zajedno sa napadačem Hajduka Petrom Nadovezom poneo epitet najboljeg strelca lige. Njih dvojica su u tom šampionatu po 20 puta matirali protivničke golmane, dok su se na koti 19 zaustavili Jankovićev saigrač Josip Bukal i devetka OFK Beograda Slobodan Santrač.

Junak naše priče je tokom sezona provedenih u Željezničaru nosio osmicu na dresu i igrao, kako se tada govorilo, desnu polutku. On je sa Josipom Bukalom i Edinom Sprečom činio strašni napadački trio tima koji je sa klupe uspešno vodio Milan Ribar, a oni koji su tih sad već dalekih godina imali priliku da posmatraju mečeve “dinamit momaka sa Grbavice” mogli su da zaključe kako su se ova trojica, u po mnogo čemu različitih igrača, sjajno dopunjavala i svoje individualne sposobnosti podređivala interesima ekipe.

Božidar Janković
FK Željezničar

Baš kao i najistureniji centarfor Bukal i nešto na terenu povučeniji Sprečo, Janković se sjajno snalazio u igri glavom, ali su ovog momka, koji se često iz drugog plana uspešno ubacivao u samo završnicu napada, krasile i druge osobine. Dobro je šutirao sa obe noge i znao da se driblinzima oslobodi protivničkih igrača, a pored osećaja da se u pravo vreme nađe na pravom mestu posedovao je veliku trkačku sposobnost, kao i beskompromisnu odlučnost u duelima.

Janković je samo dva puta obukao dres sa šest buktinja i to u četvrtfinalnim utakmicama Kupa evropskih nacija koje je reprezentacija Jugoslavije u aprilu i maju 1972. odigrala sa selekcijom tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Selektor Vujadin Boškov pružio mu je priliku da 30. aprila 1972. debituje za ‘Plave’ na “Marakani” u susretu koji je okončan bez golova, da bi u revanšu 13. maja u “Moskvi” sa devetkom na leđima istrčao na teren pred 90.000 gledalaca koji su se okupili na tribinama tadašnjeg stadiona “Lenjin”. Naša reprezentacije je u ovom meču doživela ubedljiv poraz (0:3), a Boško nakon toga više nikada nije zaigrao za najbolji državni tim Titove zemlje.

Tome je, bez sumnje, doprineo pad Željezničara koji, nakon osvajanja titule, narednih sezona nije uspevao da bude konkurentan u borbi za vrh. I osmica sarajevskog tima se uklopila u ovo sivilo ‘Plavih0, o čemu govori podatak da do odlaska u engleski Midlsbro (1978.) Janković u jugoslovenskom prvenstvu nije uspevao da ispolji golgetersku efikasnost koju je prezentovao na početku sedamdesetih godina prošlog veka. Nakon tri sezone na Ostrvu i jedne provedene u francuskom Mecu, igračku karijeru je okončao u svom Želji za koga je u sezoni 1982/83 odigrao devet utakmica. Posvetio se advokaturi, ali i pronalazio vremena da kao član uprave Željezničara i dalje bude vezan sa voljenim klubom. Po izbijanju rata u BiH, Boško je zauvek napustio rodni grad i nastanio se u Kotoru, gde je 1. okobra 1993. godine izgubio bitku sa opakom bolešću.

Janković je svoj fudbalski put započeo kao dečak na sarajevskoj Grbavici. Sa loptom se počeo intenzivno družiti u petom razredu osnovne škole, da bi dve godine kasnije bio proglašen za najboljeg igrača na takmičenju sarajevskih osnovnih škola. Talentovanog klinca je njegov profesor fizičkog vaspitanja Suljo Kapić odveo u Željezničar u kome je Boško najpre trenirao sa pionirima, a zatim prošao sve selekcije omladinske škole.

Prvi profesionalni ugovor potpisao je kad je imao samo 17 godina i u sezoni 1968/69 odigrao pet prvenstvenih utakmica za najbolji tim sarajevskih ‘Plavih’. Bilo je to vreme u kojem je profesor Milan Ribar počeo da stvara kvalitetni tim od talentovanih momaka iz juniorskog pogona (koji je bio dopunjavan pojačanjima iz manjih klubova). Glavne zvezde tog sastava – u koji će se Janković vrlo brzo uklopiti. da bi zatim sa saigačima krenuo ka jugoslovenskom fudbalskom Olimpu – bili su tadašnji ili budući reprezentativci SFRJ Enver Hadžiabdić, Josip Katalinski, Josip Bukal i Edin Sprečo. Nakon što je u sezoni 1969/70 odigrao pet prvenstvenih mečeva i zabio tri pogotka, momak iz sarajevske Lenjinove ulice je u narednoj prosto eksplodirao.

Davao je golove iz svih pozicija, a naročito se bio okomio na beogradske večite rivale. Najpre je 24. oktobra 1970. dva puta savladao golmana Partizana u pobedi (2:1) svog tima na stadionu JNA, da bi seriju pogodaka u Beogradu nastavio drugog dana maja naredne godine na “Marakani”. Primorao je golmana Zvezde Ratomira Dujkovića da u utakmici koja je okončana ubedljivim trijumfom gostiju (4:1) čak četiri puta vadi loptu iz mreže (u 5, 10, 17. i 79. minutu), što više nikada nije pošlo za nogom nijednom fudbaleru u prvenstvenim utakmicama odigranim protiv ‘crveno-belih’ na našem najvećem stadionu. Samo tri kola kasnije Janković je ponovo izrešetao mrežu ‘crno-belih’, ali je ovaj put u Sarajevu, u utakmici koja je okončana pobedom domaćina rezultatom 3:2, postigao svoj prvi het-trik u susretima sa Partizanom. Prvenstvenu trku u sezoni 1970/71 Željezničar je okončao na drugom mestu sa četiri boda zaostatka iza šampiona Hajduka, dok je njegov prvi strelac sa 20 datih golova sa centarforom splitskih ‘Bilih’ Petrom Nadovezom podelio titulu golgetera ligaškog takmičenja.

U narednoj sezoni nije bio toliko efikasan (sa 13 pogodaka bio je drugi strelac ‘Plavog’ tima iza Josipa Bukala koji je postigao gol više), ali se zato sa klupskim drugovima u junu 1972. radovao osvajanju titule prvaka države. Željo je u toj sezoni (1971/72) uspešno nastupao i u novom evropskom takmičenju Kupu UEFA, gde je eliminisao belgijski Briž, italijansku Bolonju i škotski Sent Džonson. Janković je poneo epitet junaka nadmetanja sa timom iz Kalča. Prvi duel na Koševu (Željezničar je tih godina igrao mečeve na stadionu gradskog rivala) okončan je, za Ribarove fudbalere, nimalo obećavajućim remijem (1:1), međutim u revanšu u Bolonji dva pogotka osmice sarajevskog tima donela su gostima rezultat (2:2) koji ih je odveo u narednu rundu ovog takmičenja.

Željezničar je u prvom četvrtfinalnom susretu u Budimpešti savladao Ferenvaroš sa 2:1, pa se činilo da je širom otvorio vrata polufinala Kupa UEFA. Iako su u revanšu, odigranom 22. marta 1972. u Sarajevu, domaćini poveli pogotkom Edina Spreče, Mađari su prekrenuli rezultat, pa su, nakon 120 minuta igre, putnika u polufinale odlučili jedanaesterci. Na žalost navijača na te večeri prepunom koševskom stadionu, promašaj Boška Jankovića u trećoj seriji izvođenja najstrože kazne, presudio je pobednika ovog nadmetanja.

Božidar Janković
FK Željezničar

Satisfakcija za propuštenu evropsku šansu, Bošku i njegovim klupskim drugovima stigla je 11. juna u poslednjem kolu prvenstva SFRJ. Željo je na gostovanje Partizanu otišao sa dva boda prednosti ispred drugoplasirane Zvezde, pa mu je za overu titule bilo dovoljno da osvoji bod na stadionu JNA (u to vreme je pobeda u našoj ligi donosila dva boda). Ipak, ‘Plavi’ – koje je na tom istorijskom susretu bodrilo nekoliko hiljada u glavni grad Juge prispelih navijača – želeli su da pobedom nad ‘crno-belima’ reše sve dileme. Janković je u 45. minutu prvi put savladao Ćurkovića, da bi u nastavku utakmice to učinio još dva puta. U strelce se upisao i Bećirspahić, pa je Željezničar tog dana ubedljivom pobedom (4:0) stigao do največeg uspeha u klupskoj istoriji.

Bio je to vrhunac karijere mladića koji je – kako je sam istacao – osim fudbala voleo i književnost, a posebno dela Iva Andrića. Mada je u narednim godinama znao da bljesne nikada više nije ponovo učinak iz dve nezaboravne sezone sa početka sedamdesetih godina prošlog veka. Tim sa Grbavice je na kraju sezone 1976/77 ispao iz Prve lige (vratio se nakon godinu dana), posle čega je jedan od njegovih najvećih asova otišao put Ostrva da nosi dres Midlsbroa. Za ovaj engleski klub je tokom dve ipo godine odigrao 50 prvenstvenih utakmica, a ostalo je zabeleženo da je u sezoni 1980/81 sa 12 postignutih pogodaka bio prvi strelac tima. Usledila je kratka epizoda u Mecu i povratak na Grbavicu na kojoj je u sezoni 1982/83 – sa bilansom od 265 odigranih utakmica i 97 golova datih u dresu Željezničara – stavio tačku na fudbalsku karijeru.

Daleko od rodnog grada i svoga Želje, Boško Janković je prerano, u 43. godini života, otišao sa ovoga sveta. Od tada su prošle gotovo tri decenije ali oni stariji ljubitelji fudbala sa prostora nekadašnje Juge nikada neće zaboraviti ovog nemilosrdnog strelca Ribarevog šampionskog tima koji je u svojim najboljim sezonima dovodio do očajanja golmane beogradskih večitih rivala.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare