Kecman za SK: Ta trojka je moja lična karta

Skener 3. jan 202311:00 2 komentara
Dušan Kecman
Starsport

Ništa bez radoznale dece, čak i kada prisluškuju odrasle. Tako je jedna sedmogodišnjakinja, koja se nije ni rodila kada je završio igračku karijeru, locirala Dušana Kecmana. Zna ona Duleta, pa kod njega trenira u školi, u srcu Beograda. Stariji bi dodali, onog koji je postavio nezvanični rekord trojkom za pola sekunde, punog ormana trofeja, uglavnom sa Partizanom, ali „ilegalca“ od fokusa javnosti u poslednjih godinu i po dana.

Pročitajte još

Bez košarke ne može, iako ga je skoro, pa nemoguće videti u nekoj od profesionalnih prestoničkih dvorana. Zato je viđen i omiljen kod onih koji se samo igraju košarke, možda i kao nova karijerna staza, nikada se ne zna. Za Sport Klub priča o klincima koje vodi kroz basket azbuku, ali se vraća i na svoje početke, godine igranja Evrolige, nezaboravne trenutke, ma o svemu i svačemu, osim rastanku sa crno-belima, gde je bio igrač, pomoćni trener i poslednje tim menadžer.

„Radim u školi košarke jednog prijatelja u osnovnoj školi, koja je sto metara od moje kuće. U pitanju su najmlađi, od prvog do četvrtog razreda, sa dečacima i devojčicama, koje brže usvajaju neke stvari. Mi se zapravo igramo, pokušavam da decu animiram za ovaj sport, što mi predstavlja veliko zadovoljstvo. To su neki njihovi počeci, jednosatni treninzi tri puta nedeljno. Iako sada deca počinju u ranom uzrastu da treniraju, mislim da ih ne treba svakodnevno forsirati. Isuviše je naporno, imaju puno obaveza, znam po mojim sinovima. Prvo bi trebalo da bude samo igra, da bi je zavoleli…“.

Da li je poslednji angažman nastavak trenerske niti započete 2015. u klubu iz Humske, kada ste debitovali kao asistent u stručnom štabu, da bi posle dve godine prešli na malo „dalju“ poziciju od struke?

Dušan Kecman, Vlado Šćepanović
Starsport

„Znate kako kažu – nikad ne reci nikad, ne znam ni sam. Ovo čime se sada bavim, pa to je, na prvom mestu, usmeravanje klinaca da se bave sportom, da se fizički i psihički razvijaju u adekvatnom smeru. Rad na jednom lokalnom nivou, daleko od profesionalizma u kome sam proveo najveći deo života, od prvog igračkog ugovora, pa nadalje“.

Za bazu i budućnost svakog, pa i košarkaškog sporta, rad sa najmlađima je primaran, osetljiv i težak, posebno u zemlji, koja dugi niz godina ima nekontrolisani odliv pomenutog uzrasta, od evropskih sredina do američkog sna. Imate li savet za mlade talente?

„Eh, to i nije baš lako. Mnogo toga zavisi od vaspitanja i generalnog odnosa roditelja prema sportu. Da bih vam odgovorio ne pomaže mi ni lično iskustvo. Ja sam počeo da treniram sa 13 godina, u sedmom razredu. Primenjeno na današnje vreme, bio bih kategorija koja je prilično zakasnila sa košarkaškim treninzima. Danas počinju skoro duplo ranije, sve je tako brzo, ne samo pokušaji treniranja nekog sporta. Mi roditelji ponavljamo kao papagaji da su nam deca zaokupljena video igricama i sličnim stvarima. Sa tim ne možemo da se pomirimo, ali moramo i da dopustimo, inače, šta smo uradili. A zapravo, u svemu, pa i u bavljenju sportom, trebalo bi imati meru kada su u pitanju deca. Pa ih postepeno uvoditi u sportske vode, posmatrajući i poštujući njihove želje, pustiti ih da probaju, tako podržavate dete. Kroz sport može mnogo toga da se nauči, pre nego u uobičajenom razvoju mladih. Od zajedništva, saradnje do i ne tako prijatnih stvari kao što je svest o nepravdi i kako da se izboriš. Mnogo pre i brže naučiš od ostalih vršnjaka“.

Usta puna medalje

Jedva smo preživeli poraz od Italije usred Beograda, koji je reprezentaciju koštao učešća na OI 2021, da bi usledio „deža-vi“ prošlog septembra. Poraz u osmini finala EP, opet Azuri.

„Iskreno, kada sam video ko se sve odazvao selektoru Pešiću, pa kako su igrali, bili dominantni u grupi, ma bilo uživanje gledati ih, ja sam prvi bio siguran da prolaze Italiju, video sam ih sa medaljom, nisam imao dilemu. E, sad, puno stvari stane u jednu utakmicu, biti ili ne biti. Ponavljamo kao papagaji da je to najvažniji meč, izvučene pouke od prethodnog leta… Ali, dešava se da iz onakve dominacije u prvom poluvremenu, u nastavku bude sve suprotno, da ne možeš da se vratiš. Ali, moraju da nastave dalje, posebno što imaju velike šanse da se kvalifikuju za ovogodišnji SP, da ne kažem da su praktično završili taj deo posla. Verujem u te momke, ako odu na svetsku smotru, mogu da se pokažu u mnogo boljem svetlu nego u Berlinu“.

A kako stvari stoje sa preranim odlascima mladih snaga, ne u drugi grad, već zemlju, kontinent, da ili ne?­

„To su porodične odluke, uz racionalno sagledavanje, pozitivnih i negativnih strana, košarkaških i životnih. Ima dosta specifičnosti, ne mogu generalno da ih (ne)podržim. Ali, školovanje je izuzetno važno, bez obzira koliki si talenat, kakva se karijerna vrata otvaraju. Pa toliko njih propadne, šta onda? Ili, nećeš biti vrhunski košarkaš do kraja života. Sa druge strane, treninzi se ne ostavljaju zato što trenutno ne napreduješ iz ko zna kakvog razloga. Nikada očajavanje, već ispočetka kada je najteže. U Srbiji nije lako ’upakovati’ sport i školu, da se sve postigne. A i kada se ode daleko od kuće, i to nosi zamke. Mislim da nema saveta tipa ’ili, ili’, baš je kompleksno“.

Kecman se rodio i odrastao na (novo)beogradskom asfaltu, u vreme kada su se razni sportovi isprobavali u detinjstvu („igrao sam fudbal u kraju, trenirao karate i tenis“), ali i kada je jedan od većih nestašluka bilo sledeće:

„Bilo nam je zanimljivo da se ušunjamo u nekadašnju Halu sportova, pored koje smo odrasli, pa da virimo dok Partizan ima trening, krajem osamdesetih godina. Čim bi nas primetio, jurio nas je čuveni čika Jova, pa tako dok se ne zamorimo. To je danas nezamislivo“.

Dušan Kecman
Starsport

Sagovornik Sport Kluba nije „utekao“ košarci, nekada kultna dvorana postaće njegova odskočna daska pod obručima.

„Uh, vraćam se skoro tri decenije unazad, preciznije pre 27 godina kada sam postao član seniorskog tima Beopetrola, koji je bio nastavak IMT. Imao sam sreće kao klinac da baš tamo započnem neku karijeru odnosno da mi prve godine bude trener Soli (Dragoslav) Milovanović, pored trenerskog znanja, sjajan čovek. Ušao sam u prvi tim, približio se seniorskoj košarci, u istom klubu potpisao prvi profesionalni ugovor. Ekipa je bila dobra, iskusna, momci koji su me usmerili u pravom pravcu, znali da pohvale, ali što je još važnije i, iskritikuju kada je bilo potrebno. Tada to nije bilo neobično, poštovala se klupska hijerarhija, išlo se korak po korak…“.

Povratak u prošlost je i svojevrsno priznanje nekadašnjeg beka odnosno niskog krila.
„Nisam ni pretpostavljao da ću napraviti neku ozbiljniju karijeru, u Beopetrolu sam odigrao šest sezona, uključujući i kvalifikacije za Prvu ligu, tada sa 32 člana. A prava eksplozija se desila u sezoni 1997/98, kada smo debitovali u najvišem rangu, a nešto kasnije 2001. proglašen sam za ligaškog MVP. Tada sam postao svestan da bih mogao nešto da napravim u ovom sportu. Usledio je prelazak u FMP i rad sa divnim stručnjacima, nažalost nisu više među nama, prvo sa Acom Petrovićem, pa Miodragom Baletićem. Stigli smo do polufinala prvenstva i Kupa, bilo je solidno, mada smo možda mogli i nešto više da uradimo“.

Budućnost nije u magli

„Ne gledam pesimistički na budućnost srpske košarke. Ova zemlja je nepresušan izvor talenata za još mnoge sportove, ne samo ovaj pod obručima. I u prošlosti je bilo trenutaka kada se mislilo da ne može više, bolje, da će uslediti stagnacija, pa nazadovanje… Ono što nije bilo relativno davno, a ja sam se igrački i emotivno formirao uz one iz 1995, pa je i tada bilo onih koji su govorili ’ne može više’. Pa, je li bilo 2001, 2002. Ne zaboravljamo da dobro igramo košarku“.

Partizan mu je bio kao sudbina, u tri navrata (2002-04, 06-08, 09-12) nosio je čuveni dres, za sedam sezona osvojio 15 trofeja, od toga četiri pehara regionalnog šampiona. Ako preskočimo onu trojku za Ginisa, sa početka, šta je ostalo za sećanje jednog bivšeg košarkaša?

„Igračko formiranje i afirmacija iako mi je trebalo vremena da se naviknem na disciplinu u igri, intenzitet i obim treninga, uhvatim ritam s obzirom na to da sam već imao 25 godina. Dosta sam napredovao individualno i takmičarski, bila je privilegija za mlađe da budu deo Partizana. Uvek sam imao dobru saradnju sa Duletom (Vujošević), a zna se kakvi su bili njegovi treninzi, što je dalo rezultata, bili smo dominantni, redovni učesnici Evrolige, ali i više od toga. Ne zaboravlja se četvrtfinale u sezoni 2007/08 protiv tadašnje Taukeramike i ’onakav’ poraz, ali koju godinu kasnije, učešće na fajnal-foru kao kruna generacije“.

Ta sezona 2009/10, bila je druga, posle 1991/92, najuspešnija u klupskoj istoriji, nedostajao je „samo“ evropski šampionski pehar. Ali, i igra i izbacivanje slavnog Makabija u plej-ofu, pa plasman na F4 Evrolige u Parizu, makar za trenutak, sve pada u vodu zbog Zagreba, finala protiv Cibone…

„Nedavno sam sreo Aleksandra Rašića, kod Terazijske česme, obojica smo doveli sinove da menjaju fudbalske sličice. Kažem mom Andreju, pokazujući na Rašketa: ’E, ovaj čika je dodao tati za onu trojku’. I dan, danas ima ljudi, koji me zaustavljaju, žele da progovore koju, iako je od tada prošlo godina“.

Precizni hroničari bi rekli, 25. april 2010, zagrebačka Arena, igrao se produžetak, finale ABA lige. Cibona je trojkom Bojana Bogdanovića (74:72), činilo se, zapečatila sudbinu crno-belih, koji su već bili izborili plasman na evroligaški F4, ali…

„Bio je to neki tren prizemnosti i koncentrisanosti, da u takvom obrtu, pogledam na sat, ali i snimim da niko više ne obraća pažnju na nas. Jer, ostalo je šest desetinki, malo više od pola sekunde, domaći igrači i navijači su se već radovali, naši se pomirili sa porazom… Sudije su uručile loptu Rašiću po sistemu: ’Daj, izvedi, pa da sviramo kraj’. On me je spazio, ja sam mu pokazao da sam sam spreman. I, uputio mi dobar pas, nije bacio neku ’frljoku’, ne verujem da bih u tom slučaju nešto uradio. Šutnuo sam u nastavku kretnje i osvojili smo četvrtu ABA titulu zaredom“.

Da li vam smeta što vas najviše pamte po „najbržoj“ trojci na svetu?

„To je moja lična karta, iskreno, uvek mi je drago kada mi ljudi na ulici priđu i čestitaju zbog tog uspešnog šuta. Mada smo te 2009/10 odigrali za pamćenje – Mekejleb, Roberts, Marić… Samo da nam nije zafalilo sreće u polufinalu fajnal-fora protiv Olimpijakosa. Neki će se sećati da je Partizan jedini dobio Barsu do četvrtfinala, onu koja će u Parizu postati šampion Evrope. Mnogima od nas je krivo zbog poraza (2:1) u četvrtfinalu od Taukeramike, koju godinu ranije, ali ljudi ne žele da se identifikuju sa takvim stvarima. Više vole da pamte neke odlučujuće šuteve. A ja sam sa 15 godina, na terenu blizu kuće, imitirao onu Saletovu (Đorđević) trojku iz Istanbula 1992. Ko zna, možda je pomoglo. Ali, da mi je neko rekao da ću uraditi ono što sam učinio 2010. u Zagrebu, ne bih nikada poverovao“.

Od svega pomalo

Ako se povede reč o trenerskim uticajima, diplomatski kaže da su svi uticali na njegov razvoj, od Milovanovića, preko Krečkovića, Petrovića, Baletića, Vujoševića, Obradovića… Praktično, svi iz njegovih ključnih klubova, plus Ivković sa povremenih reprezentativnih okupljanja. Inače, u jednoj karijeri za „peticu“, jedino su izostali reprezentativni nastupi na velikim takmičenjima.

I sa potencijalnim idolima se ponaša pragmatično, pa nabraja udarni trio – Medžik Džonson, Lari Bird, Čarls Barkli, a samo je prvi bio inspirativan, tada klincu sa beogradskog trotoara, da ga imitira.

Naslednici, jedanaestogodišnji Andrej i devetogodišnji Vuk, podelili su se na obruče i goliće, a tata pedagoški odlaže ambiciju.

Koliko se evroligaška košarka poslednjih godina razlikuje od one iz doba kada ste sa Panatinaikosom 2009. postali evropski šampion, a godinu dana kasnije izborili učešće na završnom turniru u dresu crno-belih.

„Od tada je nekoliko puta menjan format takmičenja, broj učesnika, da ne govorim o promenama u načinu igre, značaju fizičkih predispozicija… Kada se igralo u četiri grupe po šest, u tih deset mečeva, primera radi, svaki kiks kod kuće ili brejk u gostima, imao je veliku ’težinu’. Odnosno sa pobedama kada si bio domaćin i jednim uspehom na gostovanju, bilo je skoro zagarantovano da ćeš u TOP 16, kao što se dešavalo da neko i sa manje od 50 odsto uspešnosti, obezbedi dalji plasman. Bilo je mnogo manje iznenađenja nego sada. Jednom je nešto slično uradio Žalgiris, ili Lokomotiva Kubanj (Dilejni, Singlton), kada su izbacili Barselonu i plasirali se na fajnal-for. Otkada se igra svako sa svakim u ligaškom delu, mnogo je napornije, veliki broj utakmica, potrebno je više igrača… Nema nepobedivih ni na domaćem terenu. Evroliga je postala jedno izuzetno iscrpljujuće takmičenje, u kome nema vremena ni da se normalno trenira, izvrše korekcije, napravi napredak u igri ili pruži šansa mlađim igračima… A ja sam imao dve utakmice nedeljno, Evroliga i ABA u Partizanu. U to vreme, Riki Rubio je dobio priliku u Barseloni pre punoletstva, sada je to nezamislivo. Pre odlaska u NBA, dok je igrao u Realu, Luka Dončić je bio izuzetak, koji potvrđuje ’pravilo’ da sa ovoliko mečeva u zgusnutom evroligaškom kalendaru, mladi nemaju šanse“.

Sve su glasnije priče da će Evroliga postati zatvoreno društvance, sa konferencijama, da li samo loša kopija NBA?

„Vodeći ljudi Evrolige se verovatno rukovode rentabilnošću profita, a svi klubovi posluju u minusu za razliku od američke profesionalne lige gde je sve marketing, da se od svega zaradi. Tamo je sam koncept utakmica drugačiji u odnosu na Evropu, odnosno Evroligu gde prvo postoji iracionalno navijanje, emocije, privrženost klubu i kada dobija, ali i gubi, kada raste, ali i pada u određenom periodu. Zatvaranje elitnog takmičenja, koncentracija određenih klubova, mislim da ne bi bilo dobro“.

Samo da je zdravlja

„I od 2023. godine samo ’tražim’ zdravlje, to je najveća sreća. Da se porodice drže u svom mikrookruženju. A šta je drugo potrebno ako imaš prethodno. Pa, sve ostalo bi bilo višak. Moja želja je jednostavna, kratka, identična, u ovo novogodišnje vreme“.

U tekućoj sezoni, Srbija ima, prvi put, dva predstavnika u Evroligi. Koliko je realno da Crvena zvezda ili Partizan naprave značajniji rezultat ili možda ponove uspeh crno-belih iz 2010?

„Otprilike smo na pola ligaškog dela sezone i svako svakog može da pobedi, što se može videti i po trenutnom stanju na tabeli. Većina učesnika je na dve, tri ili četiri pobede, više ili manje, sa izuzetkom dva-tri kluba. Vežeš jedan dobar period i, pogura te, ili obrnuto. Večiti trenutno dobro stoje, imaju šanse za plej-of jer ima još toliko mečeva, nikada se ne zna, niti je zahvalno prognozirati. Najvažnije da im prvotimci budu zdravi“.

Navijačima srpskih večitih je sve teže da se identifikuju sa klubovima u kojima je ovoliko stranih pojačanja.

„Pratimo evropski trend. Niti ima prostora, niti strpljenja za mlade domaće snage, odnosno da se ozbiljno radi sa klincima, postepeno ih spremaš za velika takmičenja poput Evrolige. Teško se može iz te kože, takva su pravila igre. Nemam ništa protiv stranaca, bilo ih je i u moje vreme, istina, ne u ovolikom broju. U redu je, ako prave značajnu razliku, ali sve je i stvar trenerskog pristupa, izbora… Ali, gde god se okrenete, po najvećim evropskim klubovima, sve je manje domaćih igrača. Setite se, ne toliko davno, jedan Real je imao strance, ali i po pet-šest reprezentativaca poput Ljulja, Rodrigesa, Rejesa, Fernandesa… Neki su završili kompletnu karijeru, neki onaj deo u nacionalnoj selekciji. Tako su nekada radili i Panatinaikos i Olimpijakos, sada je slika drugačija. Bojim se da je taj period zauvek završen. Oni koji imaju veći kvalitet, praktično direktno odlaze u SAD, nemamo ih u najprestižnijim evropskim klupskim takmičenjima“.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare