„Košarka više nije srpska religija, samo unosan biznis“

Skener 23. okt 202110:09 > 25. mar 2022 16:05
Nenad Trajković
STARSPORT/Peđa Milosavljević

Srpska košarkaška priča je otišla u nekom drugom pravcu, mnoge stvari nam se s pravom ne dopadaju, ali ovaj sport više nema nekadašnji, religijski status. Sve je postalo biznis, kao i širom sveta. Ne možemo ni da vodimo bitke sa vetrenjačama, nego da probamo da se snađemo, a ne da se pljujemo i svađamo. I dalje (ne)realno smatramo da smo velesila pod obručima, na glas razmišlja Nenad Trajković (61), dugogodišnji trener.

Ima radnog staža „nešto“ manje od godina života, ali ga trenerska groznica ne popušta, kao ni „tajna veza“ sa Partizanom, koja je više od dve decenije „samo“ navijačka strast. Te dve ljubavi, kao i familijarna baza na beogradskom Voždovcu, realne su konstante, čak i kada turbulentni profesionalni put vodi u 15-ak klubova ili nacionalnih selekcija. Pokušava da shvati i živi sportsko vreme sadašnje, ali mu prošlost nije avetna, naprotiv.

Povezane vesti

„Kako se brzo živi, skoro identično se menjaju stvari i u košarci, od osnovnog cilja, proizvodnja igrača ili rezultati, položaja struke, odnosa, energije, entuzijazma, voljnog momenta… Ma, moglo bi da se nabraja do sutra. Mnogi apostrofiraju u negativnom smislu, rad sa mlađim kategorijama, ili broj stranaca, ali, sve se vrti oko što bržeg uspeha što je istovremeno magnet za veća ulaganja. Naravno, da situacija nije kakva je bila, a bojim se da ta neka, drugačija vremena, neće ni moći da se vrate“ smatra Trajković u razgovoru za Sport klub.

Podseća i na jednostavnu istinu, na ono što je najvažnije običnim smrtnicima, bez obzira na navijačke boje.

Evropski klubovi poodavno imaju gomile stranih pojačanja, a naši najbolji klubovi, da bi održali korak, ispunili ambicije u velikim klupskim takmičenjima odnosno bili konkurentni, krenuli su da slično rezonuju. Da se ne lažemo, svaki navijač najviše voli pobede svojih ljubimaca, pasoši nisu važni. Možda nekom od njih i zasmeta što nema više domaćih, ali ne razmišljaju oni o pravljenju igrača, kao ni sponzori. Pobede su lek za simpatizere, nije važno ko ih obezbedi.“

(Ne) kaje se zbog Šekularca

Trajković je u dva navrata bio angažovan u reprezentativnim selekcijama tada SR Jugoslavije. Na Univerzijadi u Palma de Majorci 1999. osvojeno je srebro, a sa starijim muniorima (igrači do 19), sledeće godine, na EP u Ohridu, medalja se nije „dala“.
„To mi je jedan od lošijih trenutaka u karijeri, ne volim da ga se setim. Bila je to generacija Radmanovića, Vujanića, Čabarkape, a sa jednim (četvrtfinalnim) porazom od Hrvatske, takmičenje smo završili tek na petom mestu. Istog rivala smo pre EŠ, na Global gejmsu, dobili sa 34 razlike. Kada vratim film unazad, ni sada ne preispitujem odluku kada sam iz selekcije, posle turnira u Istanbulu, odstranio Mladena Šekularca. Samo sam obavestio Dudu (Ivković) i Željka (Obradović), koji su se bavili seniorima, šta sam uradio. Uprkos velikom talentu, kvario je atmosferu. Tada je podgorička Budućnost nudila milion i po maraka da se preseli iz FMP. A toliki novac ponese većinu golobradih.“

Istina, postoji izuzetak koji samo potvrđuje nepisano pravilo…

„Sve bi bilo još gore u ovdašnjoj košarci da nije Mege. Jedino taj klub može da istrpi da ne juri rezultat. Imaju sponzora, odnosno sivu eminenciju kluba (Miodrag Ražnatović, prim. aut), koji o svemu vodi računa, obezbeđuje odlične uslove za rad, a lepo i na vreme je zaključio da igrači donose novac. Taj klub ne zavisi ni od koga, imaju slobodu i, svake sezone se orijentišu na dva igrača. Njima nije neophodno da „dižu“ sponzora kroz pobede. Zato Mega, pa i kolege, koji tamo rade za solidne i redovne iznose, mogu da se bave nekom vrstom produkcije igrača, da liči na ono po čemu smo nekad bili prepoznatljivi. Nemam razloga da reklamiram Megu, niti sam u nekim posebnim odnosima sa onim ko vodi taj klub, ovo su samo činjenice.

Praveći poređenje sa jednom drugom sredinom, koju je u ranoj fazi svog posla odlično upoznao, Trajković nastavlja:

Partizan koji je dao toliko NBA igrača iz svojih redova, više ne radi kao nekada, niti može. Veliko je pitanje da li će uopšte da povrati primat. Jeste ogromna stvar povratak Željka Obradovića na klupu, ali i od njega se očekuju ekspresni rezultati, povratak na stare klupske pozicije. Sada se čini da je period Duleta (Vujoševića) bio mnogo davno, ono vreme kada je imao kredita i prostora da napravi mnogo srpskih igrača. O tome pričam, da smo generalno i, verovatno nepovratno, otišli u nekom drugom pravcu.

ABA/Dragana Stjepanović

Iako još daleko od fudbalskih cenovnika, sve veća finansijska ulaganja u basket, u nekakvoj su uzročno-posledičnoj vezi sa rezultatima, sad ili nikad…

Ranije je bilo fanatizma, entuzijazma, da govorim samo o svoje prve dve decenije kraj aut linije. Često smo bili volonteri na početku karijere, odavno nema više takvih, nisu prepoznatljivi, ma ispali bi budale. Nisam prve četiri godine rada u Partizanu, dobijao ni stipendiju, a sigurno je takvih slučajeva bilo i u drugim poznatim, onda jugoslovenskim klubovima. Tada sam držao košarkašku sekciju u Vojnoj gimnaziji, da bi obezbedio termine za treniranje mlađih crno-belih selekcija. I to je bilo normalno, uobičajeno. Bio sam srećan što sam deo klupske porodice, koja je hvatala zamah od sredine sedamdesetih prošlog veka, ali i što sam imao šansu da učim. To je već dugo nezamislivo, a smeta nam „ovo ili ono“… Nema povratka u doba kad se imalo vremena za sve ono što je važno da bi se jednog dana napravio rezultat. Gotovo…

Skoro pa dva rođendana

„Sa 18 i po godina položio sam za prvu trenersku licencu, na seminaru u Ivanjici, a u „klasi“ je bio prerano preminuli kolega Boško Đokić. Predavanja su držali Bora Cenić i Mija Stefanović, a mi, polaznici, bili smo kao u karantinu, nismo mogli da hvatamo krivine. U Partizanu sam poveo generaciju 64/65, a Dule Vujošević, koji je dve godine stariji od mene, počeo je sa 62/63. godištem. U toj mojoj prvoj generaciji, bio je Nenad Vučinić, koji će se, mnogo godina kasnije, proslaviti na klupi Novog Zelanda. Kasnije me Dule uzeo za pomoćnika i, sledi datum, 9. februar 1987. koji slavim kao drugi rođendan, onaj pravi je, inače, dan kasnije. Pomenutog dana sam debitovao na seniorskoj klupi, jer je Vujošević morao na operaciju slepog creva. Mečevi Partizana protiv skopskog MZT, pa Budućnosti, bilo je uspešno. Tako je počelo, a malo je nedostajalo da se moj debi prolongira. Jer, Kića (Kićanović) i Toša (Todorić), klupski funkcioneri, rešili su da menjaju Duleta dok je u bolnici, na meču protiv Cibone. Uprkos „asistiranju“ trubača, shvatili su da im mnogo bolje idu neki drugi poslovi.“

Da li ćemo se svega po čemu je Srbija bila košarkaški prepoznatljiva sve više samo sećati?

Ovde je ovaj sport dugo bio religija, a sada je biznis. Zato je mnogo teže praviti igrače, da krenemo od toga. Izmenila se svest, stil rada, prioriteti, mentalni sklop onih koji prave prve korake, a o uplivu roditelja, ili menadžera, ma da ne govorimo. I dalje verujem da ovde „rastu“ talenti, da nisu mladi samo sa 18 ili 19, već i sa 21 i 22 godine, da imamo vrlo dobre trenere, ali… Pogledajmo realno, naši veliki klubovi, nemaju mogućnost da daju šansu ili čekaju one mlađe. Uvek su na prva tri mesta rezultati. Sem u slučaju Mege. Crvena zvezda pokušava sa FMP, Partizan kroz Dunav ili Mladost, da pruže šansu onima koji su „viđeni“ da nešto mogu da naprave u karijeri. To je dobra stvar. Najvažnije je da igraju, što da ne i u Košarkaškoj ligi Srbije ili ABA 2, gde su, do plej ofa stigli Zlatibor, užička Sloboda, već pomenuta Mladost… Moramo da se prilagođavamo novim vremenima, biznis orjentacijama. Osim ako se nešto ne promeni, a ništa ne može zapravo da se izmeni. Moramo iz takve situacije, koja nije od juče, da izvučemo ono najbolje za ovaj sport.

Sagovornik Sport kluba ukazuje na još jednu nacionalnu zabludu.

Volimo da kažemo da smo zemlja košarke. Pa, jesmo ako bacimo pogled na pune tribine „Arene“, kada se igra neka važna klupska ili reprezentativna utakmica. Rekao bih, ipak, da smo počeli da nestajemo sa značajnijih mapa, da se nije pojavio jedan Nikola Jokić ili Vasilije Micić, NBA i evroligaški MVP u protekloj sezoni. Čini mi se da bi nas skoro, pa zaboravili da uopšte imamo neku snagu kao košarkaška zemlja. Kada budemo čvrsto stajali na zemlji, bili svesni realnosti, lakše ćemo se pomiriti sa novim trendovima pod obručima.

Poznanstvo sa Kokoškovim

„Žao mi je zbog lošeg iskustva Igora Kokoškova sa srpskom reprezentacijom. On je veliki košarkaški znalac. Znamo se iz Partizana, druge polovine devedesetih prošlog veka, kada je radio sa mlađim kategorijama. Tada ga Udruženje trenera šalje na kraću „specijalizaciju“, kod Majka Kžiževskog, na univerzitet Djuk. Kada se vratio u Humsku, želeo je ponovo u SAD, pa sam upravi predložio da mu se finansijski pomogne. Izašli su mu u susret, ponovo se otisnuo u Ameriku, da bi karijeru započeo u Misuriju kao asistent.“

 

Novitet je i sve češće igranje bez klasičnog centra, a ovdašnja košarka već duže muku muči sa hroničnim nedostatkom domaćih plejmejkera.

Pamtim reči profesora Aleksandra Nikolića od pre 35 godina kada je jednom prilikom, na sastanku sa trenerima, predvideo da će košarka u budućnosti biti igra onih slične visine, koji će pokrivati gotovo sve pozicije. Da je bio i ostao legenda, potvrđuje i ova proročka rečenica. U svakoj utakmici, poslednjih godina, ne možete da vidite više od pet pozicija da igrač na „lou postu“ primi loptu i završi akciju, dok u odbrani više koriste one koji mogu da preuzimaju. Centri imaju neku ulogu u pojedinim momentima meča, ali ni preveliku minutažu, ni puno lopti. Cela priča je izvrnuta. Edi Tavares je dosta korišćen centar Reala, koji igra licem, preuzima, šutira trojke… Ipak, traže se oni poput Nikole Jokića, koji je bez obzira na visinu, zapravo „plej“. A što ovih poslednjih, sa zavidnim kvalitativnim nivoom, sve ređe uspevaju u Srbiji, ima veze sa nemanjem vremena da se čekaju, da igrački sazru. Od „jedinice“ i „petice“ krećete kada pravite tim, a organizator igre je posebno delikatna pozicija. Ako vam nad glavom vise što bolji rezultati, finansije, ne možete da prepustite nekom 19-godišnjaku da vodi ekipu. Aleksa Uskoković iz Zvezde je nešto stariji, ali ni on puno ne igra. Kolege u ambicioznim sredinama, skoro da nemaju pravo na grešku, a onda je veliko pitanje da li mlad plej može da podnese da bude lider, ili, da li bi mu tim verovao. Jedan je Luka Dončić, a i on bi imao duži razvojni put, svojevremeno u Realu, da Serhio Ljulj nije bio povređen. Zato je slovenački reprezentativac dobio kredit, pa ga Pablo Laso nije menjao na svaku grešku. Normalno, plus ogroman talenat. Čak je danas i pozicija plejmejkera „modifikovana“, jer se traži polivalentnost, a ne „samo“ pakovanje. Prototip savremenog igrača, a takvi su retki je i Janis Adetokunbo. MVP NBA, koji je sa 211 sm ima eksploziju, asistenciju, kompletnu tehniku, ma skoro sve, osim šuta. Takva su basket vremena.

Nenad Trajković
ABA League/Dragana Stjepanović

Dve letošnje „bombe“ nisu razbile srpsku (klupsku i reprezentativnu) košarku, naprotiv.

Nije moglo ništa bolje da nam se desi od povratka Željka Obradovića u Partizan i Svetislava Pešića na klupu nacionalne selekcije, dve evropske, svetske institucije. Uticaće na sve aspekte, počev od klinaca, koji su još u dilemi da li i kojim sportom da se bave, da ne govorim o povećanom interesovanju navijača. Uz adekvatnu logistiku, očekujem prosperitet u kompletnom sportu. Željko na klupi, kao najtrofejniji evropski kouč, diže celokupan nivo regionalne lige, ali će biti i magnet za one od 12, 13 godina, bez obzira u kom su klubu, da ostanu u zemlji, a ne da lutaju Evropom. Slično važi i za Karija, za koga nas vežu poslednja seniorska zlata od pre 20-ak godina. Ima znanje, iskustvo, a i autoritet. Naći će načina da svakoga ko može da pomogne dovede u reprezentaciju, čak i tokom onih famoznih „prozora“. A da ne pravimo „roster“ od igrača skupljenih po ulici. Pešić će umeti da stavi do znanja, ne kažem da njegov prethodnik Kokoškov nije, da svaki reprezentativac ima na umu da je tu da ponašanjem i zalaganjem da pun doprinos da Srbija bude najbolja. Ako to nije u stanju, nije potrebno ni da se odaziva.

Za Dragića se sve „lepilo“

Trajković je četiri godine (2005-09) radio kao skaut Klivlenda, u sezoni 2010/11 bio član stručnog štaba Feniksa, a skoro dve decenije na kampovima spremao igrače za NBA draft.
„Individualni rad sa Goranom Dragićem, sadašnjim članom Toronta, bio mi je preporuka za odlazak u Feniks. Za njega se sve „lepilo“, veliki profesionalac, koji je, tada u dresu „sunca“, eksplodirao u finalu Zapadne konferencije, protiv LA Lejkersa. Prosto je „bacao“ Fišera po terenu. Dok sam radio sa bivšim slovenačkim reprezentativcem, spazio me Dejvid Grifin, generalni menadžer Feniksa i ponudio posao. Završio sam u takozvanom drugom redu trenera i bio zadužen za individualni rad, skauting i analizu igre Feniksa. Inače, prvi trenerski red u NBA, bavi se taktikom. Nadam se da će Miloje (Dejan Milojević) u Golden Stejtu brzo stići do prvog reda.“

Sa 43 godine trenerskog staža, Trajković ni danas ne zaboravlja ko ga je „zarazio“ ovim poslom.

Dule Vujošević je moj košarkaški otac, ne samo što sam, kao asistent, prvi put u karijeri 1987. radio u stručnom štabu seniora Partizana. Ulio mi je posvećenost, ljubav, fanatizam… Ne znam da li još ima takvih trenera kao što je on, ja ih bar nisam sreo. Sve sam od njega upijao, od tehnike, obuke igrača do razmišljanja o košarci. I, najvažnije, usadio je bezgraničnu ljubav. A taktiku i ostale cake, učim i dan, danas, sve morate da pratite, kao i u drugim profesijama. Moja je velika sreća što sam tokom karijere uspeo da budem sa trenerima poput Vujoševića, Obradovića, Lukajića, Džakovića, „zakačio“ i Žeravicu. Ili što sam bio deo ludo dobre ekipe crno-belih sa kraja 80-ih prošlog veka (Divac, Grbović, Paspalj, Obradović, Đorđević, Danilović…). Tada sam puno učio, nisam kao pomoćnik mogao da doprinesem svojom basket filozofijom, ali sve je vredelo.

Nenad Trajkovic

O penziji još ne razmišlja, ali mu se mota po glavi Studentski centar, iako više nije stanovnik Podgorice na određeno vreme.

Dešava se da vam se „zahvale“ i posle najvećeg uspeha, plasmana u ABA ligu, a to je bio klub na začelju Crnogorske lige. Kada sam tamo stigao, iako je uprava tražila, nisam potpisao višegodišnji ugovor. To je usledio 2020. Imali su jedan zdrav koncept, koji je podrazumevao stvaranje igrača, ne rezultat, polako spremanje za viši rang. Tako sam doveo braću Ivišić (Tomislav i Zvonimir, 2003. godište), da napravimo klub, koji će biti magnet za talente. Iako nije bilo pritiska, za sezonu smo izborili prvu Jadransku ligu, samo sa jednim porazom u ABA 2.“

Uvek politički začin

U „si viju“ mu je upisano 12 klubova, tri nacionalne selekcije (Iran, Letonija, BiH), jugoslovenski (Partizan 2000) i slovenački (Krka 2012) Kup, univerzitetsko srebro, saradnja sa Božom Maljkovićem (Real), Dušanom Ivkovićem (Dinamo Moskva), američki „izleti“… Ali i promena imena u neka, politički smutna vremena, krajem prošlog veka. Trajkoviću je na rođenju kumovao Gamel Abdel Naser, nekadašnji egipatski predsednik, posle ranjavanja oca, pripadnika „plavih“ šlemova UN, angažovanih na Bliskom istoku.

Zvuči idealno, zašto, ipak, razlaz?

To je pitanje za nekadašnjeg, iz senke, prvog čoveka (Dragan Bokan, prim. aut), koji se povukao, a pre toga doveo sponzora iz Slovenije. Odradio sam manje od pola ugovora. Do razlaza nije došlo zbog novca, koji mi, posle svega, po slovu ugovora duguju, pa smo trenutno na BAT (sportska arbitraža). Umesto nagrade, da se takmičim protiv onih najboljih, poput Obradovića, kome sam bio trener i pomoćnik, ili Radonjića, koga sam želeo da dovedem u Partizan krajem veka, moj bivši klub se odlučio za slovenačkog sponzora i trenera. Istina, meni su ponudili mesto sportskog direktora, koji bi dovodio pojačanja, individualno radio sa seniorima i mladima… Pa, to sam činio i kao prvi trener. Niko u Crnoj Gori nije video da neko poput mene, ne izlazi iz dvorane od jutra do mraka. Da se razumemo, ne žalim se, samo sam hteo maksimalno da pomognem klubu, koji je imao odlične uslove za rad. Niko me nije terao, ja sam prosto takav. A direktor, to mogu da budem i za desetak godina. Mnogo mi je žao što mi nisu dozvolili da završim započeto. A oni najbolje znaju da li su uradili pravu stvar.“

Od Nesterovića do Tompsona

„Konekcija sa Amerikom, počela je pre skoro dve decenije, kada sam pet meseci individualno spremao Radoslava Nesterovića, a „spojio“ nas je Rade Filipović, nekadašnji kondicioni trener Partizana, a odavno mnogo poznatiji kao košarkaški agent, odnosno suosnivač i prvi čovek BDA. Kasnije su usledile i pripreme za draft, kada sam radio sa Nikolom Vučevićem, Klejom Tompsonom, Eltonom Brendom… Sarađivao sam sa Željkom Rebračom, kao i sa Markom Jarićem, u nekom drugom kontekstu, tokom njegove NBA karijere. Mnogo je trenirao u letnjim pauzama, veliki radnik, fanatik, disciplinovan, kakvog trener samo može poželeti, a sve mu se „vratilo“ kroz ugovor sa Minesotom (2005-08). Lak je posao u SAD bio u mojim trenerskim pauzama, voleo sam tu sredinu zbog ekstremnih talenata. Naravno da svi ne mogu da naprave karijere u najjačoj ligi sveta.“

REUTERS/Ognen Teofilovski (MACEDONIA)