Krivokapić za SK: Dobila sam crveni karton od košarke

Skener 4. feb 202110:00 > 10:24 4 komentara
Olivera Krivokapić
Privatna arhiva

„Ako bih pravila listu podviga, onda bi košarka bila jedna od 50 fantastičnih stvari koje su menjale svet. Bila je moja velika ljubav i život“. Ovako Olivera Krivokapić Dragićević, nekadašnja jugoslovenska reprezentativka, definiše sport, koji sve manje gleda zbog opštih pojava i ličnih razloga. Sa obe noge na zemlji, bez patetike o prošlosti i zebnjom za ono što se iza brda valja.

Bila je sjajno krilo, veliki borac, do poslednje kapi znoja, za koju nije bilo izgubljene lopte, od seniorskog dresa Partizana, koji je obukla sa 16 godina, preko nacionalne selekcije do internacionalnog dela karijere kada je probijala led za neke sledeće generacije. Beskompromisnost, pravičnost, bez dlake na jeziku, pa šta košta da košta, ostali su zaštitini znak i kada se pozdravila sa aktivnim igranjem.

Sport više nema smisao, biznis je previše očigledan, u prvom planu. Zato više nemam želju da pratim košarku, mušku ne sigurno kako sam to nekada činila. Istina, suprug i sin me povuku, naročito kada su Crvena zvezda i Partizan u pitanju, ali više to nije ono pravo. Kada klubovi ne zadrže duže od sezone glavnu konstrukciju tima, nemam volju da ih gledam. To je promenada od igrača, ne možeš skoro da im upamtiš imena, a ne kako igraju, ili ostavljaju trag. To više ne postoji pod srpskim obručima. Samo vidim gomilu stranaca, tek poneki klinac odnosno domaći igrač. Sve shvatam, od jurenja rezultata, što boljeg utiska za što kraće vreme, ali, nije to više moj svet košarke, niti me privlači“, otkriva Krivokapićeva u razgovoru za Sport Klub.

Energija je nestala i za košarkašice, ali ne i divljenje za sve ono što je uradio nacionalni tim.

Retko ko može da shvati koliki je podvig kada jedna ekipa osvoji tri medalje (evropsko zlato, bronza i olimpijska bronza) u poslednjih pet godina, a stiže iz zemlje gde jedva skrpiš 12 igračica. Ne mogu da kažem da nema klubova, ali samo oni znaju kako preživljavaju. Na čist entuzijazam, što bi rekli, romantiku. Čak i kada se ovdašnja ženska košarka, klupska i reprezentativna, našla u provaliji od oko 20 godina, kraj prošlog i početak ovog veka, uvek sam govorila da neće propasti u zemlji sporta i talenata. Pre deceniju, u Srbiji nije bilo ni 1.300 registrovanih košarkašica, ali su se, trud i angažovanje ženskog sektora Košarkaškog saveza Srbije, isplatili, dali rezultate. Nije to ništa spektakularno, uvek može bolje, ali je evidentan napredak. Kako da mi ne bude drago kao bivšoj košarkašici“.

Dribling među zvezdama

Dugo sam igrala, prestala tek u 38. godini i posle toga mi na pamet nije palo da zaigram rekreativno, sa veterankama. Zašto? Pa, uverena sam da ću košarku nekada ponovo igrati, onako maksimalno, ali gde i kada, ne znam. Eto, jednog dana, možda među zvezdama. Zato se od tog sporta zapravo nisam definitivno oprostila. Samo moje telo, koje u jednom trenutku nije moglo više. A da ’predajem likovno’, posle vrhunskih ’izložbi’, neka zvuči kako god, nije dolazilo u obzir. Kao što verujem da ću jednog dana zaigrati ’negde’, nadam se, uprkos biznis priči, povratku humanosti i etike, ne samo u sport. Ako se to ne desi, mi ćemo propasti kao čovečanstvo“.

U radnu knjižicu je upisala „muški“ sportski staž, igrajući skoro do kraja četvrte decenije. Jednom u sportu, zauvek u sportu, nije bilo životno „mora“, ali je povuklo, bio neki logični tok. Prvo kao sekretar Sportskog saveza Rakovice, a kasnije, sve do pre dve godine, angažman u KSS, na mestu komesara Prve A ženske lige. Profesionalne „strele“ onih, koji bi da ispravljaju „krive Drine“, uprkos potencijalu, ne dobace do krajnjih ciljeva.

Došla sam u Savez sa solidnim iskustvom sportskog radnika, tačnije gomilom praktično urađenih projekata, od Festivala ženskog sporta, Trka Deda Mrazova, da spomenem samo neke aktivnosti. Nije više ni važno koliko dugo sam profesionalno igrala košarku, kada sam, na prvom mestu, zaljubljenik u taj sport. Posle svega, ne znam koliko je toga ostalo u meni, nešto valjda jeste. Pokušala sam da ta liga, najviši domaći rang, bez obzira kakva je, ali je naša i jedina, vrati dostojanstvo, bude respektabilna, ima reda. Uz ovo poslednje, vremenom bi rastao i kvalitet. Naravno da nisam radila najbolje na svetu, ali, teško da bi neko našao zamerku na posvećenost. A doživela sam ozbiljne probleme, kriminalne postupke pojedinaca, koji se nisu smirili dok me (in)direktno nisu oterali pod parolom reorganizacije radnih mesta. Onda na neki način ’pukneš’, pa komotnije živiš tako što kažeš – košarka, ma to me više ne zanima“.

U pokušaju da sebe ubedi da više ne želi bilo kakvu konekciju sa basketom, Olja se ekspresno vraća u blisku prošlost, da bi još brže pojasnila:

Dobila sam crveni karton od košarke, pa sad pletem i vezem. Savez je pre nekoliko godina promenio politiku, pa reorganizacijom sistema takmičenja ukinuo mesto komesara ženske lige. Određena je osoba (Bojan Popović) koja samo ’aminuje’ delegate utakmica, dok, uslovno rečeno, sudijska ekipa (Miodrag Ličina) rukovodi takmičenjem košarkašica. Mislim da je to ozbiljan propust onih koji su takve odluke donosili pre dve godine. Valjda bi iskusni arbitri trebalo da se bave razvojem i edukacijom mlađih kolega. U ozbiljnim košarkaškim sredinama, a jugoslovenska, pa srpska, takvima su se smatrale, komesari ligaških takmičenja su bili ljudi od integriteta i autoriteta. Kako god zvučala, imam i jednog, i drugog začina. Posle vremenske distance, hladne glave, pojedinim personama sam smetala kao pojava, moja čvrsta kičma, neke stvari nije dozvoljavala. Zapravo mnoge, kako su neki zamislili materijalizaciju moći“.

Gledaj samo Olju

Nema posla, delatnosti, kojoj si posvetio dobar deo života, a da se zbog nečega ne razočaraš. Da sve nije uzalud, jedna epizoda iz davnih vremena. Danira Nakić je bila sjajna jugoslovenska, pa hrvatska reprezentativka, nešto mlađa od mene, ali ne toliko da se ’promašimo’ u prvenstvenim duelima Partizana i šibenskog Elemesa. Mnogo godina kasnije, jednom prilikom mi je ispričala, kako joj je tadašnji pomoćni trener, Neven Spahija, često govorio: ’Samo gledaj Olju i uči’“.

Isterivanje istine imalo je cenu sadašnjih pomenutih „ručnih radova“.

„Šta reći kada potpišete zvanično saopštenje nekog prvoligaškog kola, a neko dohvati, pa malo ’izrediguje’, što biste vi novinari rekli, vaše odluke. Kriminalno, najkraće i najpreciznije. A sve zbog želje izvesne grupacije (varijanta Branko Lozanov) da se usred lige ugura klub 021 Novi Sad, koji bi ’nasledio’ tadašnji Beočin. To bi podrazumevalo promenu imena, Statuta, ma svega… Za isključenje iz Prve A lige, ali bi najveći ceh platile košarkašice Beočina, ni krive, ni dužne. Samo sam gledala da se nekako odigra ligaški deo, a pritisci za ’rokadu’ nisu prestajali. Pisala sam i tadašnjem Upravnom odboru, generalnom sekretaru Dejanu Tomaševiću, svi su me ignorisali. Nedugo zatim, urade reorganizaciju i, oteraju me. Više nije bilo potrebe za tamo nekim komesarom ženske lige“.

Olivera Krivokapić Dragićević
Privatna arhiva

Sa mestom ženskog ligaškog komesara, nestala je, iako je tek počela da „cveta“, i selekcija „tri na tri“.

Samoinicijativno sam predložila da se napravi ženska reprezentacija ’tri na tri’, kada sam sasvim slučajno čula da takva praksa u Evropi postoji već sedam godina. Preuzela sam to na sebe, a da nijednog trenutka ne trpe moje profesionalne obaveze komesara ili članstvo u Komisiji za žensku košarku. Van oficijelnog radnog vremena, upoznavala se sa pravilima, animirala devojke, pa je selekcija Srbije, jedina uz Španiju, u jednom ciklusu, stigla od kvalifikacija do završnog turnira Evropskog prvenstva, što je za debitante fantastičan uspeh. Moja selektorska pozicija u te tri godine pre je ličila na onu ’devojka za sve’. Ne žalim se, to je bio moj mali doprinos i dug srpskoj košarci. A kada je KSS odlučio da nije potrebno mesto komesara ženske lige, zapitala sam se šta uopšte radim i sa basket reprezentacijom“.

Kao neko ko je „zakačio“ (klupsko ili reprezentativno) igranje sa Biljanom Majstorović, Jelicom Komnenović, Anđelijom Arbutinom, Razijom Mujanović, Danirom Nakić, Krivokapićeva bi volela da jedna sjajna ženska priča potraje.

Omiljeni trener nikad nije bio trener

Moj omiljeni trener mi nikad nije bio trener i, na žalost, nedavno nas je zauvek napustio, Mihajlo Vuković. Sećam se da je bio pomoćnik Saši Stanimiroviću na jednoj Univerzijadi kada sam igrala za ’studentkinje’, a možda je bio asistent u nekoj juniorskoj selekciji. Samo su nam se tako ukrstili putevi. A kakav je bio roditelj svim košarkašicama koje je trenirao, intelektualac, posvećen struci, fantastičan čovek. Sećam se jednog zajedničkog susreta, kada sam zaigrala za Segoviju, a Vuković vodio Valensiju, sve sa Razom (Mujanović), pre više od četvrt veka. Bili smo domaćini jednog velikog turnira, pa je došla i Valensija. U španskom prvenstvu nismo imali duela, zato što je liga imala 20 članova, podeljenih na Sever i Jug“.

Predvođen Sonjom Petrović Vasić i Jelenom Milovanović Bruks, nacionalni tim je napravio fenomen sa istorijskim uspesima na najvećim takmičenjima. Materijalizovao ono što pre njih nije pošlo za rukom možda i kvalitetnim generacijama. Iz mraka slabe nacionalne lige, do medalja, medijske pažnje… Mada, košarka živi i u vreme kada se ne okuplja reprezentacija. Ipak, utisak je da se u ženskom sektoru KSS radi i uvodi red, održavaju reprezentativna okupljanja i kontrolni treninzi, neka samo nastave. Nije više slučajno da posle mnogo godina ugledam devojčice sa loptom ispod miške, kako žure na neki lokalni teren. A skoro da sam zaboravila kada sam to radila, kao i mnoge iz moje, i bližih generacija. Budeš radostan i kada vidiš talenat Aleksandre Crvendakić, sa nadom da će ih biti još kada se sa glavne scene povuku najiskusnije“.

Bliska budućnost ženske nacionalne i kljupske košarke vezana je za dve stvari.

Ne bi se trebalo plašiti smene generacija, niti bežati od te ’rupe’. Toga je uvek bilo. Ograđujem se, ali nisam sigurna da imamo toliko talenata iz mlađih selekcija, koji bi uskočili na mesta onih koje će se realno uskoro povući. Jedna darovita nije dovoljna da se nastavi sa pravljenjem velikih rezultata. Pošto sam veoma sumnjičava da će se održati i ove ’pomerene’ Olimpijske igre, izreći ću jednu jeres – možda bi takav eventualni rasplet odgovarao reprezentaciji Srbije. Za blagu smenu generacija. Ali, otom, potom, proleteće do leta. Trebalo bi više da nas zabrinjava teška finansijska situacija klubova, koja direktno gađa i trenersku struku. Rapidno gubimo stručni kadar što se odražava na rad sa košarkašicama. Nikada se nisu otimali da vode žene, pa još ako trener ne može da dobije više od 15.000 ili 20.000 dinara, o čemu pričamo i ko će uopšte ostati da radi u Prvoj A ligi, da ne pominjem niže rangove. A negde moraju da se prave prvi koraci bez obzira koliko rano devojke odlaze i započinju međunarodnu karijeru“.

Samo mama pod obručima

Jedna u porodici je dovoljna pod obručima. Danica i Andrej Dragićević bili su „inficirani“ košarkom, ali su prevagnuli fakulteti. Oljina ćerka je svojevremeno otišla put SAD zahvaljujući košarci. U međuvremenu je diplomirala biznis i komunikacije, živi i radi u Njujorku. Dok se mušku naslednik posvetio studijama psihologije u Beogradu. Suprug Dejan je novinar – voditelj emisija poput „Prva bašta Srbije“, „Cvetni kutak“…

Rođena Kotoranka, pre punolestva je obukla crno-beli dres, da bi za devet sezona osvojila pet trofeja, tri prvenstva Jugoslavije i dva nacionalna Kupa. Internacionalna karijera ju je odvela u Nemačku, pa Italiju, Bugarsku, Španiju, Makedoniju i Francusku. U „si viju“ još stoji vicešampionski naslov na Evropskom prvenstvu u Kadisu 1987, učešće na ukupno tri Evropska prvenstva, dva planetarna i nekoliko Univerzijada. Reprezentativni dres je oblačila 198 puta, ali joj se nije dala „okrugla“ brojka.

Tada su se ranije odricali igračica. Mnogo mi je drago kada u vreme sadašnje, neke postanu majke (Milovanović), a za nekoliko meseci se uspešno vrate na teren. Ja sam imala 26 godina kada sam poslednji put igrala za nacionalni tim, u kvalifikacijama za OI 1988. pošto smo uspešno izborile vizu. Da nije bilo dugodišnjih problema sa tadašnjim selektorom Milanom Vasojevićem, ni moja reprezentativna karijera ne bi bila na prečac prekinuta. Ne bih dalje kopala po prošlosti, nije odavno među živima, tu je kraj diskusiji. Ali, njegov uticaj, makar iz senke, na izvestan način ’krojio’ je i neke sledeće spiskove, iako se zvanično povukao sa mesta selektora. Žao mi je zbog toga“.

Olja Krivokapić Dragićević je propustila da se u fioci uspomena nađe još neka medalja iz reprezentativnih dana, ali evropska klupska turneja je bila prava kružna tura. Samo ne turistička, u poslednjoj dekadi 20. veka.

Prva sam igračica sa ovih prostora koja je zaigrala u Nemačkoj, Španiji i Bugarskoj. Međunarodnu karijeru sam započela u diseldorfskom Agonu, prvi profesionalni ugovor (u Partizanu stipendije), pa još sa prvakom Starog kontinenta. Dok sam bila član Segovije, kada je u tamošnjoj ligi vrvelo od odličnih Amerikanki, bila sam drugi trojkaš i treći strelac lige. Slično kao u Italiji. U Montani (Mihajlovgrad) pomogla sam da osvoje šampionat Bugarske, što je bio prvi sportski trofej u istoriji grada. Nagradili su me titulom počasnog građanina“.

Olivera Krivokapić Dragićević
Privatna arhiva

U lepa sećanja spada i najuspešniji period ŽKK Partizan, sredinom osamdesetih prošlog veka, u kome je sagovornica Sport Kluba muški cepala mrežice. Poput 53 poena u meču Kupa šampiona protiv rumunskog Kluža, pa kao da joj nije bilo dosta, još „samo“ 49, kroz nekoliko dana, u prvenstvenom duelu protiv Voždovca. Skoro deceniju je bila među tri najbolja evropska krila. I, uvek gladna pobeda na „neženstven“ način.

Iz svakog igrača izbija karakter, čvrst ili mek. Nikada mi nije trebalo više od pet minuta da procenim ličnost saigrača, iz njegovog stila ili odnosa prema rivalu. Kao što bi trebalo da prepoznaš, ja sam to mogla, osećaj apsolutne dominacije na određenom kvalitativnom nivou tokom igračkog razvoja. Ono kada vidiš da je rival nemoćan i da nema stvari koju ne možeš da uradiš. Ja sam, inače, dosta rigidna osoba, perfekcionista, takav karakter. Sport nije samo igra, takmičenje, to je i nauka, interesantna u filozofskom i sociološkom smislu, ali mi smo u Srbiji površni, pa se tim aspektima, uglavnom, ne bavimo“.

Kako sam uništila Divca

Nekoliko knjiga bij mogla napravim o mojim sportsko-košarkaškim dogodovštinama. Jedna je poput vina, ma koliko je puta prepričavala. Vreme Univerzijade u Zagrebu 1989, družimo se sa svima, ali najviše sa košarkašima. Vladu Divca plus znam iz Partizana. Dotični me zamoli da ga malo ’izfriziram’ i ništa ne bi bilo strašno da gelom nisam udarila završnu ’glazuru’. Sve se dešava nekoliko sati pred jutakmicu Jugoslavija – SSSR. Mi seniorke, normalno, odemo da ih bodrimo, a dobijemo mesta odmah iza klupe plavih. Divcu je frizura bila odlična, ne što sam je ja pravila, sve dok nije počeo da se znoji. Otprilike, posle pet-šest minuta meča. Tadašnji gelovi nisu bili toliko kvalitetni, pa je znoj uticao da počne da curi niz čelo, slepoočnice, pravo u oči Divcu. Neko vreme nisam smela da mu izađem na oči. Bila su to lepa i nezaboravna prijateljstva, klupska i reprezentativna“.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare