Kukoč za SK: Majkl i Bulsi ne bi bili to što jesu bez Pipena

Skener 20. feb 202112:25 > 14:39 12 komentara
Jonathan Daniel /Allsport

Legendarni košarkaš Toni Kukoč govorio je ekskluzivno za Sport klub o najvećim uspesima u karijeri, o Čikago Bulsima, Nikoli Jokiću, serijalu "Poslednji ples" i Majklu Džordanu, kao i o uspehu sa juniorskom reprezentacijom Jugoslavije na Svetskom prvenstvu u Bormiju.

Nekadašnji reprezentativac Jugoslavije priču za emisiju „Sportligt“ počeo je aktuelnom situacijom i tome kako njegov život savetnika Čikago Bulsa izgleda u uslovima pandemije.

„Ja radim za Bulse i još uvek mi je zabranjeno da idem na utakmice, da dolazim blizu ekipe. Oni kada su ovde u Čikagu, maksimalno su izolovani. Samo oni najbliži i medicinsko osoblje su zajedno. Niko drugi nije blizu ekipe. Što se tiče normalnog života, manje-više ga i nema. Ovde je zima, sneg i teški minus pa se vreme provodi u kući„, počeo je Toni za Sport klub.

Kukoč je počeo priču i o rodnom Splitu, iz kog je između ostalih uspešnih sportista i Ivica Dukan i o prilagođavanju na potpuno različitu klimu u odnosu na Čikago.

„Nije lako, ali Čikago je najlepši i jedan od najvećih gradova u svetu. U normalnim okolnostima ima toliko toga za videti, obići ili sesti na avion i otići do Floride ili na more. Ja leto provedem u Splitu, barem mesec i po, dva. Nadoknadi se sve i na taj naččinnapunim baterije za čikašku zimu„.

U sport je ušao tako što je počeo da trenira stoni tenis, zatim fudbal, pa tek onda košarku.

„Mi smo dosta vremena kao deca provodili na ulici. Igrali smo šta god se dešavalo na televiziji, fudbalska, rukometna, košarkaška prvenstva. Mene su otac i majka baš zbog toga da ne provodim mnogo vremena na ulici, odveli na stoni tenis. Tu sam od svoje sedme, osme godine trenirao stoni tenis i nije mi loše išlo, ali trener se vratio nazad u svoje mesto i to se nekako raspalo. Zatim sam otišao u fudbal, bio sam u Hajduku. Sasvim slučajno Igor Karković koji je tada bio trener pionira i kadeta Jugoplastike me je video na moru. Poznavao sam njegovu ćerku i sina. Prišao je i rekao mi je da me je gledao kako plivam, da imam dobru koordinaciju i da misli da je dobro da probam košarku. To leto, recimo 1985. godine sam otišao na Gripe, to je blizu moje kuće i tako je sve počelo„.

Značaj Hajduka u Splitu je mnogo puta do sada bio istican i poznat ne samo u regionu, već i u Evropi.

„Taj Hajduk je kult u Splitu. Split nije toliko veliki grad, nije da ima par miliona ljudi pa da imamo nešto drugo. Normalno je da svako dete hoće da igra za Hajduk. Hajde da tako kažemo, ali da nekoga ne uvredimo, to je Partizan u Beogradu. Tako je Hajduk u Splitu, možda i više od toga. Činjenica je da bilo koje dete u Splitu bi volelo da zaigra u Hajduku. Ja kada sam rekao ocu koji je bio već u fudbalu, da bih želeo da ostavim fudbal i pređem u košarku on me je pogledao i rekao ‘šta ćeš u košarku’, iako me je on vodio svuda. Moj otac je jedan od glavnih razloga zbog kog sam ja uopšte ušao u sport jer me je vodio i na Hajduk i na Jugoplastiku i na rukomet„.

Sa Jugoplastikom Božidara Maljkovića i čitavom generacijom mladih igrača tri puta se popeo na vrh Evrope.

„Za tako nešto moraš da imaš tu neku celinu, gde minimum trojica, četvorica igrača je iz iste generacije, koji se dobro poznaju, koji su stasavali zajedno. Dino i ja recimo i dan danas, mada ni on, ni ja se ne možemo pomeriti više, da odemo na teren mi znamo gde ko treba da bude, gde će ko doći. U današnje vreme je to skoro pa nemoguće, naći toliko ljudi, dece koji imaju iste interese. Svako sada najpre trči za parama, to je prva stvar. U naše vreme nije niko mogao da pomisli da sa 18, 19 godina može bilo gde da ode. Mogao si da odeš sa 28, 29 godina. Ta misao da si toliko dobar da sa 18 godina možeš da odeš u Real Madrid, Barselonu ili Makabi… O NBA niko nije ni pričao u tim godinama u to vreme. Toliko ih stvari sada utiče na te momke, stvarno je nemoguće da se napravi tako neka celina koja može da dominira kao što smo mi u Jugplastici u onih par godina kada smo osvajali sve to„.

Šampionski tim Jugoplastike dočekan je u Splitu kako i zaslužuje, ali je i dalje bilo komentara kako bi taj doček izgledao da je Hajduk napravio takav uspeh.

„Ja mislim da je tri četvrtine grada izašlo na ulice. Od aerodroma do dvorane na Gripama, ljudi je bilo po putu, ali je opet 80 odsto zastava koje su bile po gradu, bile su Hajdukove. Ne možeš nekome to zameriti. To je znak priznanja jer te onda uvrste u sam vrh splitskog sporta tako što te pozdravljaju Hajdukovom zastavom“.

Kukoč je govorio i o uspehu juniorske reprezentacije Jugoslavije u Bormiju 1987. godine, kada je osvojeno Svetsko prvenstvo.

„Drago mi je da je izašao i film o tome ‘250 stepenika’ jer se tu vidi koliko smo mi bili složni, koliko smo imali repsekta jedan prema drugome. Mi smo jedan deo naših karijera provodili igrajući jedni protiv drugih. Ali to nikada nije bio problem kada bismo se mi našli u reprezentaciji. To je bio i najveći uspeh jer se stalno pričalo o Amerikancima, da njima niko ništa ne može, da su došli da se prošetaju. Ispalo je da je sav taj radi i sve što smo prošli te tri godine od pionira, kadeta, juniora islatio. Te pripreme u Pirotu… ja mislim da sada nekog odvedeš u Pirot i kažeš mu da tamo treba da provede tri meseca priprema, samo bi se okrenuo i otišao. Ne bi niko ni prokomentarisao ništa. Ne kažem ništa loše protiv Amerikanaca, ali ako oni nisu na pripremama u Las Vegasu ili Njujorku, onda ništa“.

Kukoč se osvrnuo i na svoje početke u NBA ligi, govorio je o očekivanjima u svojoj prvoj sezoni, ali i o najvećim uspesima sa Čikago Bulsima. Posebno je prokomentarisao i „Netflix“ serijal „Poslednji ples“, koji govori o Majklu Džordanu i najvećim uspesima Bulsa, čiji je deo bio i Toni.

„Mi smo znali u tih nekoliko godina da su Bulsi i Majkl odobrili da nas prate tri, četiri kamere i ti ljudi koji su bili sa nama na svakom treningu, putovanju, utakmici, da bi bilo šanse da jednom taj film izađe. Prošle godine smo čuli da se to radi, napravljeni su intervjui, ali taj naslov ‘Last dance’… ja sam mislio da će baš zbog Lebrona i njegovih ekipa, zbog Golden Stejta i toga kako su oni igrali, mnogo više pažnje biti posvećeno načinu na koji smo mi igrali, tako da se vidi da se ta vrsta košarke igrala i u to vreme. Možda nismo šutirali toliko trojki, ali  već u to vreme su se na terenu koristila petorica igrača koji su bili manje-više u tri centimetra razlike u visini. Od Harpera, Džordana, Pipena, Denisa i mene… svi smo bili između 2.02 i 2.07. Izmenjivale su se uloge u odbrani, nije bilo bitno ko je plej, ko je na postu, ko su krila. Istrčavale su se akcije i svako je samo popunjavao mesto koje je prazno“, rekao je Kukoč i nastavio:

„Ja sam mislio da će u tih 10 epizoda biti to prikazano. Međutim, ispostavilo se da to nije bilo uopšte ni dotaknuto. Najviše je bilo priče o Majklu, kao glavnoj ulozi i dotakli su se još par igrača, ali ne svi. Ja mislim da i Harper treba da dobije veću priču u tih 10 epizoda i još par igrača. Šta je, tu je. Bilo je makar zabavno za ljude u svetu tokom dana karantina„.

Skoti Pipen je u nekoliko navrata tokom serijala predstavljen praktično kao glavni „negativac“ u filmu, zbog nezadovoljstva uslovima i platom koju su mu Bulsi u pojedinim trenucima u karijeri nudili.

„On to stvarno nije zaslužio. Izgledalo je kao da su izvučene samo tri, četiri stvari koje je on napravio i to negativnih. Pričamo o čoveku koji je u tih desetak sezona NBA bio u Top 5 igrača na svetu. Da ne kažem da je po tome što je igrao u oba pravca bio sigurno igrač broj 1 u svetu. Znalo se da Majkl koliko god bio dobar, bez Skotija i njegove odbrane i skokova, prenošenja lopte, nesebičnosti, Bulsi ne bi bili to što su bili i to svi igrači kažu“.

Nezaobilazna tema bio je i Nikola Jokić.

„Najbolji primer košarke u kojoj više nije važno koliko si brz i koliko možeš da skočiš je Nikola Jokić. One stare muzičke ploče što su bile na 33, 56, 70, koliko je bilo. On sve igra na 33. Ali kad pogledaš statistiku 30 poena, 12 skokova, 12 asistencija, tri ukradene, onda verovatno ne moraš da budeš najbrži, najskočniji. Samo treba da znaš kako da igraš. Ima sve što mu treba. Ima fundamente košarke, zna da dribla, da doda, ima viziju košarke dve ili tri sekunde pre nego što se stvari dese. Moja ćerka bi svojim saigračicama u fudbalu rekla da je slušaju jer ona može da predvidi budućnost u igri. Jokić je takav u košarci, on predviđa sekund, dva ranije. To ga izdvaja. Da hoćemo da ići i dalje, možeš zamisliti kakav bi to igrač bio da ima fizikaliju jednog Lebrona, skočnost i ludilo jednok Šakil O’Nila. Ne znam ko bi mogao da primiriše titulu MVP lige. Bog mu nije dao sve, ali mu je dao glavu. Meni je gušt gledati njegove utakmice. Meni je to mnogo draže za gledanje, nego oni što imaju neka ludilo zakucavanja, a na kraju utakmice kad pogledaš od 90 napada koje imaju, oni su šutnuli 60 ili 70 trojki. To meni nije košarka. Jokić i pre nego što mu lopta dođe u ruke, on ima čitav pregled devetorice igrača koji su na terenu. To je to što njega čini toliko dobrim i dragim za gledanje. Takvih nema mnogo. Dončić je isto takva vrsta, slična njemu, ali ne toliko ispolirana kao Jokić„.

Kompletan intervju sa Tonijem Kukočem pogledajte OVDE:

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare