Njegovi savremenici govorili su da je Fahrudin Jusufi bio fudbaler ispred svog vremena, moderan bek, koji je više gradio igru i napadao protivnika nego što je branio svoj gol. Proslavio se u crno-belom dresu Partizana, ali ga svojom legendom smatraju i u Frankfurtu gde je sa veliki uspehom igrao u Bundesligi, za ekipu Ajntrahta.
Fudbal je počeo da igra kao dečak u nižerazrednoj Pobedi gde su ga primetili iz Partizana i doveli u svoju omladinsku školu. Nije imao ni 18 godina kad je debitovao za prvi tim crno-belih i vrlo brzo izrastao u standardnog prvotimca, zatim i reprezentativca Jugoslavije.
Bio je član nezaboravne generacije Partizanovih beba, koja je četiri puta bila prvak države, tri puta zaredom od 1961. do 1963. godine. Igrao je i ono čuveno finale Kupa šampiona 1966. u Briselu kad su crno-beli nesrećno poraženi od Real Madrida 1:2 i ostali bez po mnogima zaslužene titule klupskog prvaka Evrope.
Bio je Julka godinama nezamenjiv član i nacionalne selekcije. Učestvovao je na Igrama u Rimu 1960. kad je reprezentacija Jugoslavije osvojila prvu i jedinu zlatnu olimpijsku medalju. Takođe i na prvom Kupu nacija u Parizu kad su Plavi posle produžetaka poraženi u finalu od Sovjetskog Saveza. Igrao je i na Svetskom prvenstvu u Čileu 1962. godine. Jugoslavija je tada u četvrtrfinalu pobedila Zapadnu Nemačku da bi u polufinalu tragično izgubila od tadašnje Čehoslovačke. Ukupno je za Jugoslaviju odigrao 55 utakmica.
Važan period njegove igračke, zatim i trenerske karijere vezan je i za Nemačku.
U Idealnom timu Ajntrahta
U Bundesligu je stigao iz Partizana neposredno posle izgubljenog finala Kupa šampiona 1966. godine. Zadužio je dres Ajntrahta i naredne četiri godina bio jedan od najistaknutijih fudbalera u klubu iz Frankfurta. Kakav je trag ostavio pokazuje i to da ga i dan danas svrstavaju u Idealan tim Ajntrahta svih vremena.
U Bundesligi je odigrao tačno 111 utakmica. Često se isticao kao asistent u ulozi beka-krila, a statistika kaže da je postigao i dva bundesligaška gola, na mečevima sa Duizburgom i Rot-vajs Oberhauzenom.
Ajntraht je u njegovo vreme najbolji plasman u Bundesligi ostvario u sezoni 1966/67 kad je zauzeo četvrto mesto sa istim brojem bodova kao i trećeplasirana Borusija iz Dortmunda.
Po odlasku iz Frankfurta ostaje u Nemačkoj i od 1970. do 1972. godine zajedno sa Zvezdanom Čebincem prelazi u Germaniju iz Vizbadena, tada trećeligaša, gde je imao ulogu igrača-trenera. Igračku karijeru završava u Austriji u ekipi FC Dornbirn gde istovremeno započinje karijeru trenera.
Sin Saša krenuo Julkinim stopama
U Nemačku se vraća 1978. i to u Gelzenkirhen gde je jedno vreme bio asistent, zatim i prvi trener Šalkea postavši tek treći trener sa ovih prostora koji je predvodio taj poznati nemački klub, posle Slobodana Čendića i Ivice Horvata. Posle njega to je uspelo i Aleksandru Ristiću.
Jusufi je na klupi Šalkea sedeo tačno godinu i 34 dana, od 21. aprila 1980. do 25. maja 1981.
Kasnije je trenirao i Vatenšajd tri godine, kao i Minhen 1860. Trenersku karijeru završio je tamo gde je započeo fudbalsku – u svoj voljenom klubu Partizanu. Po mišljenju mnogih crno-beli su tada igrali jedan od najlepših fudbala u bogatoj istoriji.
Njegov sin Saša takođe je sa uspehom igrao u Nemačkoj. Branio je boje Bajera iz Irdingena, Sarbrineka i Hamburgera. Poslednji klub bio mu je Šalke gde je zbog povrede ranije završio karijeru.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare