Nije pretenciozno reći da se Paul Brajtner smatra jednim od najboljih evropskih fudbalera svoje ere, među Top 10 u Nemačkoj svih vremena, a zasluženo je dobio mesto i u Idealnom timu Svetskih prvenstava.
Počeo je kao levi bek i stekao svetsku slavu igrajući za Bajern i reprezentaciju Zapadne Nemačke. Kasnije je podjednako uspešan bio kao vezni fudbaler i to zahvaljujući nekadašnjem treneru Crvene zvezde i selektoru Jugoslavije. Dok je tri sezone igrao za Real Madrid, Miljan Miljanić koji nije želeo da ga koristi na mestu beka, već isključivo na sredini terena što se pokazalo kao odličan potez.
U reprezentaciji Nemačke dugo je činio neprelazan bedem zajedno sa Francom Bekenbauerom i Bertijem Fogtsom, u Real Madridu je igrao sa zemljakom Ginterom Necerom, a u drugom mandatu u Bajernu proslavio se u tandemu sa Karl-Hajncom Rumenigeom. U Bundesligi je ukupno odigrao ukupno 285 utakmica i postigao 93 gola.
Bio je podjednako uspešan u klupskom i reprezentativnom fudbalu. Sa Bajernom je bio prvak Evrope, sa Zapadnom Nemačkom je osvojio i evropsku i svetsku titulu.
Postigao je gol u finalu 1974. u Minhenu kad su se Nemci popeli na krov sveta nakon preokreta protiv Holandije. Bio je strelac i u finalu osam godina kasnije kad su Panceri u borbi za svetsku krunu poraženi od Italije.
Uz rame Peleu, Vavi, Zidanu
Ušao je tako u istoriji kao jedan od samo četvorice fudbalera, kojima je uspelo da postignu golove u dva različita mundijalska finala. Pre njega to je pošlo za rukom samo slavnim Brazilcima Peleu i Vavi, posle njega legendarnom Francuzu Zinedinu Zidanu.
Odrastao je u Gornjoj Bavarskoj kao sin jedinac administativnog službenika. Tokom školskih dana zanimala ga je i muzika, ali je pobedila ljubav prema fudbalu. Otac ga je trenirao u juniorima lokalnog ESV Frajlasinga kad je 1968. debitovao za reprezentaciju Zapadne Nemačke na omladinskom turniru u Augzburgu i to ubedljivim porazom od Jugoslavije 1:4. Zanimljivo je da je tada bio cimer sa Ulijem Henesom, sa kojim će kasnije godinama biti saigrač u minhenskom Bajernu.
Kad je 1970. završio srednju školu započeo je studije na Univerzitetu u Minhenu, ali je umesto nastavnika defektologije postao doktor fudbala.
Latekov omiljeni učenik
U Bajern ga je doveo Udo Latek, njegov bivši selektor u mlađim kategorijama SR Nemačke. Potpisao je za 50.000 maraka i već sa 18 godina ušao u prvi tim. Debitovao je 15. avgusta 1970. u remiju 1:1 protiv Štutgarta. Bio je član čuvene Bekenabauerove generacije koja je dominirala Bundesligom sedamdesetih godina. Tada je igrao na poziciji levog beka i bio poznat po ofanzivnim karakteristikama.
Ukupno je sedam puta bio šampion države, pet puta Nemačke. Kad se vratio u Bundesligu iz Real Madrida prvo je jednu sezonu proveo u Ajntrahtu iz Braunšvajga zahvaljujući Ginteru Mastu izvršnom direktoru Jegermajstera, koji je jedini bio spreman da plati Špancima obeštećenje 1.6 miliona maraka, a njemu platu od 400.000 maraka godišnje.
U timu iz Braunšajga je postigao deset bundesligaških golova. Igrao je tada zajedno sa Danilom Popivodom, a trener im je bio Branko Zebec. Međutim, Brajtner nakon samo 12 meseci ponovo oblači dres Bajerna pošto su Bavarci pristali da za njegov povratak plate nešto manje od dva miliona maraka.
Supertandem – Brajtnige
U voljenom klubu doživljava drugu mladost. Sad u novoj ulozi, kao vezni fudbaler, igra sjajno i zajedno sa Karl-Hajncom Rumenigeom čini fantastičan tandem. Toliko su se dobro slagali i dopunjavali da su ih u Nemačkoj prozvali Brajtnige (Breitnigge).
Bajern sa njima u timu osvaja još dve titule Bundeslige 1980. i 1981. Interesantno je da su Nemci ’81 za fudbalera godine proglasili Brajtnera ispred Rumenigea, a da je u izboru za Igrača Evrope bilo obrnuto.
U tom periodu je selektor Jup Derval nagovorio Brajtnera da se vrati u nacionalni tim, ali ovaj fudbaler uoči Svetskog prvenstva 1982. u Španiji izaziva velike polemike kada je prihvatio ponudu Pitralona, nemačke kozmetičke kompanije, da za 150.000 maraka obrije svoju prepoznatljivu bradu. Mnogi su tada u Nemačkoj smatrali da je to skandalozno visoka suma novca za jednu reklamu.
Prethodnih godina njegov imidž duge kose i brade predstavljao je izraz bunta. Konzervativniji fudbalski navijači osuđivali su ga zbog radikalizma i revolucionarnog stava, kao i zbog sklonosti da često polemiše o političkim i društvenim pitanjima. Posebno u vreme dok je Nemačku još uvek delio Berlinski zid. Dolazio je tada na treninge sa „malom Crvenom knjižicom“ Mao Cedunga i govorio da je poštovalac Če Gevare.
Selektor na jedan dan
Međutim, odlaskom u Španiju naglo je odbacio levičarska opredeljenja. Otišao je u drugu krajnost i privlačio pažnju zbog raskošnog trošenja na kuće i automobile, kao i učešće u unosnim reklamama poput Pitralonove. Oprobao se i na TV platnu.
Igračku karijeru završio je 1983. godine. Zanimljivo je da je pet godina kasnije postao selektor Nemačke, ali se u toj ulozi zadržao manje od jednog dana. Njegovo promovisanje najavio je 1998. godine tadašnji predsednik DFB-a nemačkog fudbalskog saveza Egidius Braun, ali je nakon pobune pojedinih kolega iz udruženja, samo 17 sati kasnije povukao odluku.
Brajtner se u nemačkim medijima oprobao kao kolumnista i bio oštar kritičar nacionalnog tima. U Bajernu je radio kao savetnik i skaut, a od 2018. je član „Kuću slavnih nemačkog fudbala“.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi ko će ostaviti komentar!