
Lotar Mateus spada u red najvećih legendi Bundeslige, vlasnik je brojnih svetskih rekorda i jedan od najboljih veznih igrača svih vremena.
O njegovom doprinosu evropskom i svetskom fudbalu zna se gotovo sve, posebno ono najvažnije – da je jedan od rekordera sa pet učešća na Mondijalima i da je odigrao najviše utakmica na Svetskim prvenstvima. Kao kapiten predvodio je Nemce do titule prvaka sveta 1990. u Italiji, a godinu kasnije postao je prvi fudbaler koga je FIFA proglasila za svetskog igrača godine.
Ono što se mnogo manje zna su njegovi fudbalski počeci. Rođen je u porodici Hajnca i Katarine Mateus. Njegov otac je odrastao na jugu Šlezije, na tromeđi između Poljske, Češke i Nemačke, ali je krajem Drugog svetskog rata prebegao preko Odre na zapad, u Bavarsku. Tu je Lotar rođen, u gradiću Erlingenu, nedaleko od Nirnberga i Firta.
Njegovi roditelji bili su zaposleni u Pumi, svetskom brendu sportske opreme sa sedištem u Hercogenrauhu, u centralnoj Frankoniji. Lotar je tu odrastao, završio školu i krenuo da šegrtuje kao dekorater enterijera. U isto vreme je igrao fudbal i veoma brzo napredovao. Počeo je u lokalnom 1. FC Hercogenrauhu odakle je 1979. godine stigao do omladinske reprezentacije Zapadne Nemačke, zatim i do dresa Borusije Menhengladbah, u to vreme uz Bajern najjačeg tima u Bundesligi. I to baš u periodu kada je ovaj klub igrao u finalu Kupa UEFA protiv Crvene zvezde.

Lotarov otac radio je kao domar u sedištu Pume u Hercogenrauhu gde je upoznao Hansa Novaka, nekadašnjeg fudbalera Šalkea i Bajerna. On je talentovanog momka preporučio klubu iz Gladbaha. Kažu da je Mateus tokom probnog treninga vodio žestoke duele sa slavnim Bertijem Fogtsom, koji je bio impresioniran srčanošću mladića i skrenuo pažnju tadašnjem sportskom direktoru Helmutu Grašhofu da obavezno potpiše ugovor sa 18-godišnjim talentom.
Za prvi ugovor Mateus je dobio mesečnu platu od 2.500 maraka i ključeve golfa „keca“. Samo šest meseci kasnije već je bio standardni prvotimac Borusije. Prvi trener bio mu je Jup Hajnkes sa kojim će kasnije postati dobar prijatelj. U debitanskoj sezoni odigrao je 28 utakmica i postigao četiri gola, a tadašnji selektor Jup Derval nagradio ga je pozivom da bude deo reprezentacije na Evropskom prvenstvu u Italiji 1980. gde će Nemci osvojiti svoju drugu evropsku krunu.

Veoma mlad počeo je da pokazuje liderske osobine što mu je uz konstantnost, upornost, zavidnu tehniku, pravovremena progravanja, snažan i precizan šut, donelo status jednog od najboljih centalnih veznih igrača najpre u Bundesligi, kasnije i na svetu.
Ukupno je četiri godine igrao za Ždrepce iz Menhegladbaha da bi se ’84. preselio u Minhen u redove najljućeg rivala Bajerna za najveću godišnju platu tih godina u Bundesligi – 500.000 maraka plus 200.000 od sponzorskih ugovora i još 100.000 od bonusa.
Sa Bavarcima je dva puta bio šampion Bundeslige i jednom osvajač Kupa Nemačke pre nego što je zajedno sa Andreasom Bremeom 1988. pojačao Inter iz Milana i pomogao Neroazurima da osvoje prvu titulu prvaka Italije posle devet godina.
I u Seriji A je proveo četiri sezone da bi se ’92 vratio u Minhen i još punih osam godina igrao za Bajern. Za to vreme osvojio je nove četiri titule u Bundesligi, dva Kupa Nemačke i Kup UEFA.

Znao je i da asistira i daje golove, a treneri su mu neretko davali zadatak da čuva najkreativnije igrače protivničkog tima. U Nemačkoj se tih godina pamte njegovi dueli sa Feliksom Magatom i Hansijem Milerom, a u svetu je ostao nezaboravan njegov dvoboj sa Dijegom Armandom Maradonom. Slavni Argentinac izašao je kao pobednik na Svetskom prvenstvu 1986. u Meksiku, Mateus mu se revanširao četiri godine kasnije na Mondijalu u Italiji.

Sa reprezentacijom Nemačke osvojio je sve što je moglo da se osvoji, dok će u klupskom fudbalu uvek žaliti za jednom stvari – nikad nije osvojio Kup ili Ligu šampiona iako je dva puta igrao u finalu i bio na domak velikog srebrnog pehara. Oba puta u dresu Bajerna. Najpre ’87. protiv Porta, zatim i ’99. protiv Mančester Junajteda. U oba finala je Bajern vodio do pred sam kraj, ali je na kraju ostao bez titule klupskog prvaka Evrope.

Drugo za čim žali odnosi se na trenersku karijeru. Nikad nije dobio priliku da trenira neki klub u Bundesigi iako je to žarko želeo. U jednom intervjuu se požalio na neadekvatan tretman koji ima u Nemačkoj kao bivši velikan. Rekao je da ga nemački klubovi doživljavaju kao velikog navijača Bajerna i previše povezanog sa uticajnim tabloidima da bi mu dali posao.
Kao trener je radio u nekoliko različitih zemalja, od Austrije, Brazila do Izraela, bio je selektor Mađarske i Bugarske, ali najviše uspeha imao je na klupi Partizana pošto je sa crno-belima 2003. godine osvojio jedinu titulu kao trener i ostvario istorijski plasman u Ligu šampiona.


















