Luta – svedok veka i definicija košarke

Skener 29. nov 202110:07 > 22. dec 2021 11:05 1 komentar
Privatna arhiva

Znanje je sila, znanje je moć, učite deco, dan i noć. Tako nas je još u 19. veku učio čika Jovan Jovanović Zmaj, njegovi stihovi su bili i ostali svetinja. A recimo, ako sada prošetate Sremskom Kamenicom, gde je čuveni pesnik proveo poslednje godine života, možete da naletite na jednog drugog legendarnog čiku, istina, drugačijeg profila, ali sličnog prosvetiteljskog duha... Košarkaškog Zmaja.

Ako neko možda luta željan znanja i novih saznanja iz sporta pod obručima, da ne zaluta tu je Luta. Milutin Pavlović Luta (90). Literata pod obručima, koji zaslužuje i onaj najskuplji epitet u ovom trofejnom sportu, „jedan od otaca srpske i jugoslovenske košarke“.

Povezane vesti

Svi znamo da su četiri najveća košarkaška oca Borislav Stanković, Radomir Šaper, Nebojša Popović i Aleksandar Nikolić, da je Ranko Žeravica bio stub struke na svoj nesebičan način, ali u ovdašnjem, raskošnom košarkaškom carstvu Luta je poseban fenomen. I utemeljivač i neposredni proizvođač, kao igrač i kao trener, ali i kao pisac, autor, predavač, čime je na impresivan način zaokružio neverovatnu košarkašku misiju.

Sve je u vezi Lute fantastično, specifično i originalno, tim više što je voljeni sport sagledavao i sagledava iz svih spomenutih uglova, a najviše što je njegov stvaralački opus rekordno obiman i (dugo)večan.

Devedeset godina života, što znači da su on i košarka na ovim prostorima, maltene, vršnjaci, jer Pavlović je 75 godina na ovaj, ili onaj način, prisutan u toj magiji, lepoti čarobne igre, ali i nauci.

Dobitnik mnogobrojnih priznanja za razvoj naše i svetske košarke. Osnivač je Više košarkaške škole i njen legendarni profesor.

Tri knjige o prijatelju Žeravici

Među 40 Pavlovićevih knjiga o košarci poseban emotivan i stručan značaj imaju one tri, koje je napisao o velikom prijatelju Ranku Žeravici, a to su: „Žeravica svetske košarke“, „Ranko Žeravica u jugoslovenskoj košarci“ i „Zaveštanje Ranka Žeravice“.

„Ranko je bio granitni stub naše košarke, upijao je znanje, a i nesebično ga delio. Obišao je 34 zemlje propagirajući košarku. Amerikanci su jugoslovensku košarku zvali košarka Ranka Žeravice.

Imao je zlatnu karticu američkog Udruženja trenera. Zajedno smo počeli u Kikindi, kao školski i klupski drugovi. Igrali smo u tademu i u studentskoj reprezentaciji Vojvodine. On me je naterao da metodički razmišljam o košarci. Uvek se isticao organizacionim sposobnostima. Ako bi se trening ili utakmica otela kontroli znao je da kaže, čekajte, stanite, organizujte se malo. Nije trpeo anarhiju.

Kada sam dobio veliku nagradu Kikinde rekao sam da me je sramota, jer ima mnogo zaslužnijih ljudi, svetski priznatih poput Ranka, a on je potom postao počasni građanin Kikinde. Bio je veoma vezan za Kikindu. Pamtim lepa vremena kada smo se družili i sa Miodragom Bogosavljevim, ocem poznatog Zvezdinog igrača i kasnije generalnog sekretara KSJ Predraga. Miodraga i njegovog brata Đorđa zvali smo „štokmanovi“, jer nisu mogli da prođu kroz vrata, saginjali su se ispod štoka. Svi smo bili veliki prijatelji, ali za Ranka sam bio posebno vezan“, ističe Pavlović.

I još jedna impozantna cifra, napisao je o košarci čak 40 knjiga! Tu najnoviju izdao je sa 88 godina! Sve podvig za podvigom. Bez sumnje, rekordan broj knjiga, od kojih svaka ima stručnu i stratešku ulogu, jer to su svojevrsni bukvari, enciklopedije, udžbenici, pa i šaljivi, anegdotski vrcavi rukopisi virtuoznog igrača, vrsnog trenera i predavača i duhovitog pripovedača. O tome svedoče i inventivni naslovi njegovih knjiga, poput „Žeravica svetske košarke“, „Događanja i dogodovštine u stotinak priča o košarci“ i mnogi drugi…

Svojevremeno je Bata Đorđević pronašao podatak da na svetu niko nije napisao toliko knjiga o košarci. Gomeljski je objavio 15, neki Španac 12, a ja u tom trenutku preko 20, a sada već 40. Želju za pisanjem o košarci sam imao još kao igrač i student DIF-a. Moj profesor Bora Jovanović, inače, prvi selektor reprezentacije Jugoslavije, izdao je sa asistentom, Acom Nikolićem, „Istoriju sporta“, a ja sam razmišljao kako bih i ja pisao neku knjigu iz košarke. Pribojavao sam se da će Bora i Aca sve da napišu i razmišljao šta će ostati za mene. Ja sam uvek beležio neke svoje impresije sa košarkaškog terena. Ta zapažanja su se pokazala kao dobra, a samouka, to sam posle pretočio u teorije, pogotovo u metodiku„, istakao je Pavlović na početku razgovora sa Sport Klub.

Privatna arhiva

Možda nije ni sanjao da će godinama, decenijama kasnije postati najplodniji i najzastupljeniji autor košarkaških knjiga na ovim i svetskim prostorima. Objavio je veći broj stručnih priloga, stručno-istraživačkih i naučnih radova. Posebnu vrednost njegovog teorijskog rada predstavljaju priručnici, praktikumi, udžbenici i knjige sa košarkaškom tematikom u obimu koji premašuje ukupnu dosadašnju zajedničku produkciju svih ostalih autora, zato ga s pravom smatraju najplodnijim košarkaškim piscem kod nas i u najširem okruženju.

Davnih pedesetih godina kada je, kako ističe, tek zakoračio u tadašnju samoučku košarkašku izmaglicu, željno je upijao sve što se oko njega dešavalo, a posebno ono što je predstavljalo nečije pisano iskustvo. A u to doba takvog materijala je bilo zaista malo.

„Postojale su samo novine „Košarka“ sa nekoliko izašlih brojeva, prevod knjižice sa češkog jezika, „Škola košarke“ Drahoslava Ričnija, „Basketbol“ Cetlina na ruskom i još po nešto. To sam iščitavao bezbroj puta, jer drugog štiva iz ove oblasti nije bilo“, potvrđuje Pavlović.

Šesta decenija u tom pravcu je nešto više obećavala. Konačno se pojavljuje domaći, autentični autor, košarkaški reprezentativac i novinar „Sporta“, Milorad Sokolović, sa knjigom „Sve o košarci“ – interesantnom svaštarom bukvalno o svemu i svačemu iz košarke. A onda „Košarka za svakog“, brošura saradnika – članova Stručnog saveta KSJ: Miodraga Stefanovića, Milorada Sokolovića, Ljubiše Koturovića, Ranka Žeravice, Vladislava Demšara i novinara Marka Markovića i Vlastimira Ignjatovića.

Posle toga je usledila spomenuta knjiga „Košarka“, Bore Jovanovića i Ace Nikolića, koja je znatno popunila tu prazninu u domaćoj literaturi i imala sveobuhvatan karakter. Međutim, prava revolucija se dogodila osamdesetih godina, upravo Pavlovićevim neiscrpnim pisanjem o košarkaškoj problematici. U tom pogledu dolazi do suštinskih promena na jugoslovenskom košarkaškom tlu i svakako, van okvira bivše države. Pavlović piše studiozno i temeljno i na taj način su zapisi o tada već uveliko trofejnom sportu u Jugoslaviji postali usmereniji, svrsishodniji i korisniji, jer služe široj i konkretnijoj edukaciji.

Dakle, ta ekspanzija je počela pre više od 40 godina i traje i danas, jer Milutin Luta Pavlović je mnoga dela napisao i u poodmaklom životnom dobu, a ovaj vitalni gospodin i intelektualac ne namerava ni u desetoj deceniji da pero i tastaturu „okači o klin“.

Pre nego što je postao eminentni košarkaški autor, bio je vrsni igrač u Kikindi, na DIF-u, u beogradskom Železničaru, igrao u državnoj reprezentaciji, a životni put počeo je u današnjoj Severnoj Makedoniji.

Rođen sam u Bitolju 1931. godine, a živeli smo u Đevđeliji. Moj otac Sava je bio carinik, ali i uspešan pozorišni reditelj, međutim, to je prekinuto kada su tražili da postane Pavlovski. Pošto su nas ratnih godina Bugari odsekli, bili smo u logorima po Grčkoj, ne mnogo teškim, a kada smo se vratili u Jugoslaviju otac je dobio zaposlenje u Nedićevoj Srbiji, u Kikindi. Bio je veliki bundžija, često su ga hapsili. Onda bi moja majka išla u policiju da ga spasava, jednom se u Kikindi predstavila čuvenom, zloglasnom folksdojčeru Georgu Špileru kao sestra Tase Dinića, ministra u Nedićevoj vladi i ovaj ga je oslobodio. Od trećeg razreda osnovne škole pa do mature živeo sam u Kikindi. Išao sam u gimnaziju pored koje se nalazilo sokolsko dvorište, gde su nemački zarobljenici pravili sportsko igralište. Valjali su podlogu, stavili neke bandere, a na njih daske i obruče. Završili su to i otišli, valjda im je taj teren bio uslov za slobodu. Mi nismo znali šta je to, tek posle dva meseca saznali smo da je reč o košarkaškom terenu„.

Privatna arhiva

Prve korake pod obručima napravio je kod trenera Ivana Subotičkog.

On je obeležio moj put, zvali su ga Gibanica, bio je prvi košarkaški trener u Kikindi, njemu sam posvetio knjigu „Događanja i dogodovštine“. Ostao mi je u neizbrisivom sećanju 15. avgust 1946. godine, kada sam sa grupom drugova bio na tom terenu, igrali smo sa fudbalskom loptom broj 5, Subotički nas je poređao u kolonu i rekao da se dodajemo i cilj je da pogodimo koš. Došetao sam do koša i nekako ubacio loptu u obruč. Trener mi je prišao pri kraju treninga i došapnuo mali, dođi sutra na trening. Ta rečenica mi je više od 75 godina ostala u ušima. Taj šapat kao poziv na košarku i danas čujem svakodnevno. Pošto je na jedinom terenu bila gužva, čika Isidor nam je napravio još jedan koš. Pozajmljivao sam loptu i stavljao hoklice i šamlice kao prepreke i uporno vežbao“.

Takav pristup treninzima napravio je od Lute najboljeg driblera na domaćoj sceni, a on se rado seća tih entuzijastičnih početaka.

Postoji fotografija iz 1947. godine, sada je u kikindskom muzeju, na kojoj sam u igri bosonog, a gusta kovrdžava kosa mi je vezana trakom. Pravim fintu kolenima i još jedan igrač je bos, a treći je imao „Borovo“ patike, bio je pripadnik više klase, ali slabiji igrač. Prve patike sam dobio u beogradskom Železničaru, jer je većina kikindskih igrača odlazeći na studije popunila beogradske klubove, tako je praktično cela košarkaška ekipa DIF-a otišla u Železničar, a u manjem broju u Radnički“.

U Železničaru, tada članu Savezne lige, bio je zapažen zbog maštovite, lucidne i atraktivne igre. List „Sport“ ga je nazvao kraljem driblera, a belgijski sportski dnevnici su ga smatrali za alter ego Tatuma, tadašnjeg harlemovskog čarobnjaka. Ovaj drugi laskavi epitet dobio je posle sjajnih izdanja na Božićnom turniru u Briselu, na kome je sem belgijskih ekipa, učestvovala i jedna američka.

Veliki kompliment sam dobio i od Ranka Žeravice, govorio je da niko nije mogao da mi oduzme loptu. A to je bilo tako zato što sam snažno vodio loptu. Pitali su me kako znam da odaberem u deliću sekunde stranu kad napadam, rekao sam da to, ustvari, ne znam. Tajna je bila u velikom radu. Kada sam došao na DIF, sprijateljio sam sa magacionerom Raletom i uvek sam imao loptu za samostalan trening. Dolazio sam četvrtkom na rekreativne treninge studenata i privlačio pažnju sa tom žutom loptom, koju su pokušavali da mi uzmu, pa sam driblao protiv svih i na taj način vežbao. Znao sam kad šutiram da naslonim vrata od klozeta ispod koša da mi se lopta vraća. Tako sam imao veći broj šuteva i izrastao sam u solidnog igrača„.

Bez sumnje, veliki uticaj na Pavlovića u Kikindi i kasnije, imao je njegov veliki prijatelj i košarkaški saborac Ranko Žeravica, legendarni stručnjak.

Ranko je bio naš Dositej košarkaški. Gde god se pojavio tu je morala da se stvori košarka. On je kod njega u rodnom selu Novom Miloševu napravio u njivi noćnu utakmicu, osvetljenje je bilo petrol lampama i farovima od traktora. Ostali smo bliski prijatelji do kraja njegovog života, a napisao sam i tri knjige o njemu“.

Kikindske dane pamti i po velikom rivalitetu sa zrenjaninskim Proleterom, koji je kasnije bio i državni prvak.

Zvali smo ih u Kikindu da igramo i bogami mi ih nalupamo, jeste da smo kao pojačanja imali Siju Nikolića iz OKK Beograda. Zrenjanincima nije baš lako pao taj poraz, imali su primedbe na naš zemljani teren, odrpane koševe i pozvali nas na revanš kod njih. Kažemo, nema problema, odigramo utakmicu u Zrenjaninu na betonskom terenu i još gore ih nalupamo“, mangupski se smeje i dodaje, „Bile su to jake ekipe, za njih su igrali Minja, Katić, Radojčić, a moji saigrači su bili Marković, Miladinov, Žeravica, Reljin… Koleginice su nas zvale favorićani i to nam je veoma prijalo. Posle smo učestvovali na radnim akcijama, tako smo u Novom Beogradu radili udarnički, a u slobodnom vremenu mlatili sve u košarci, pobeđivali smo vršnjake iz Crvene zvezde, Slavije. Divna vremena su to bila, vrlo lepo druženje…

Milutin Luta Pavlović je pripadao trećoj generaciji studenata DIF-a.

Mama je bila razočarana što idem na DIF, govorila je pa zar moje najpametnije dete da ide u gimnastičare. A za prijemni smo unapred dobili testove, bili su to elementi nekih igara, gimnastika, atletika kugla, trčanje. Na 1500 metara sam oborio rekord fakulteta, istrčao sam za 4,16 minuta. DIF je, inače, bio poluvojna organizacija, a fudbalsko igralište sa atletskom stazom se nalazilo na platou kod Hrama Svetog Save. E, kad je došla košarka na red, dolazimo kod čika Bore Jovanovića, čuvenog profesora, inače, prvog selektora reprezentacije Jugoslavije. Nažalost, sada je skoro zaboravljen, ali ja sam ga stavio u knjigu „Teorija košarke“. I kaže nam Bora radite šta znate. Pita me odakle sam i dodaje kako je Kikinda predgrađe Zrenjanina. Ja se tome usprotivim i kažem neće biti tako profesore… A njemu je to bilo simpatično i od tada me zvao „Ciketan“, videvši u meni nešto pronicljivo i mangupsko, a ja sam njemu uzvraćao sa „čika Boro“. Neki su imali primedbe što ga ja jedini tako zovem, a on se šalio da su Srbi i kralja Petra zvali čika Pera„.

Pavlović sa toplinom i poštovanjem nastavlja o košarkaškom pregaocu i intelektualcu Bori Jovanoviću:

„Nisam imao sreću da on bude selektor kada sam bio kandidat za reprezentaciju. Bora je bio divan čovek, košarkaški stručnjak, vrsni pedagog, erudita. Podržavao me, ali se zgranuo što u diplomskom radu nisam pisao o košarci. Ja sam mu rekao da sam odrastao u Kikindi, da je to poslednja oaza narodne, dečje, muške čobanske igre. Zato sam izabrao da temom „Banatske narodne igre takmičarskog karaktera“ branim diplomski rad. I razumeo je to“.

Inače, Jovanović je bio selektor muške reprezentacije Jugoslavije na prvoj istorijskoj utakmici na Prvom Balkanskom šampionatu u Bukureštu u septembru 1946. godine. A Luta Pavlović je učestvovao na pripremama šireg sastava nacionalne selekcije za EP (Moskva, 1953), ali umesto u SSSR poslat je u Lijež kao kapiten državnog železničkog tima, koji je bez poraza osvojio taj šampionat, a Luta i titulu najboljeg strelca.

„Tek što sam se vratio iz Belgije sa Božićnog turnira, posle kojeg sam dobio brojne pohvale u novinama, selektor Aleksandar Nikolić me je pozvao na te pripreme šireg sastava reprezentacije za EP. Bili su treninzi na mom DIF-u, u jedinoj sali koja je tada postojala, niko srećniji od mene i moji difovci su bili presećni i ponosni na mene. Bodrili su me tokom treninga, dodavali mi lopte, a ja, maksimalno motivisan, trenirao sam dan i noć. Međutim, jednog dana Aca mi iznenada saopštava da nema budžeta za širu ekipu i da ja i Marko otpadamo. Nikad Aci nisam to zamerio, nisam mu rekao ništa. Ipak, nije mi bilo jasno zašto sam precrtan, nisam trošio ničije pare, internat je bio tu, nisam ih koštao ništa. I tek posle 50 godina sam pitao Nebojšu Popovića, koji je tada bio u rukovodstvu reprezentacije, o čemu se radilo. Nije znao tačan razlog, ali je otkrio da je to bila isključivo Acina odluka„.

Luta je za utehu predvodio savezni tim na EP železničara u Belgiji i ponovo je u toj zemlji pokazao raskošan igrački talenat.

Kao članovi Železničara, a svi smo, uglavnom, bili studenti difovci, vodio nas je čika Bora na kolektivni pasoš i na inostrane turneje. Naprimer, bili smo u Beču u doba Informbiroa, videli znamenitosti i lako pobedili Rapid. Imali smo privilegiju kao železnička ekipa da putujemo posebnim kušet kolima, pa smo tako išli i u Belgiju na EP železničara. Na svakoj granici su naš vagon stavljali na neki sporedni kolosek, pa bi nas prikačili na drugi voz koji ide u našem pravcu, pa smo do Belgije putovali dva dana i dve noći, ali imali smo pristojan komfor. Kad smo tamo došli čuli smo da se prvenstvo igra na pijačnom trgu i otišli smo da vidimo kako to izgleda i iznenadili se, jer nije bilo ni terena, ni koševa. Međutim, do uveče su tezge sklonjene, igralište nacrtano, dovučene pokretne tribine, osvetljenje je bilo savršeno, bio je sjajan asfalt, idealan za igru. Takmičenje je pratio veliki broj gledalaca, u predivnom ambijentu smo osvojili trofej„.

Privtana arhiva

Posle igračke imao je bogatu, stvaralačku, trenersku karijeru, a jedno vreme bio je i igrač-trener.

Prvo mesto službovanja mi je bilo Aleksinac, gde sam bio profesor fizičkog. Tu sam sve rukometaše iz škole pretvarao u košarkaše. Za osam meseci sam od rukometaša napravio košarkaški tim, koji je stigao do četvrtfinala Kupa Srbije. Zamalo tada da pobedimo Crvenu zvezdu, poraženi smo sa samo 3 poena razlike. Ja sam dao najviše koševa – 28, a Katić 24. Ta utakmica je bila pravi spektakl, iz aviona su bacani leci kao poziv publici i bodrilo nas je 3.000 gledalaca. Imali smo osvetljenje, teren na šljaci. Poklonili smo bukete cveća Zvezdinim igračima, a oni su ih bacili u publiku, bilo je predivno“.

Aleksinčani su igrali su u Republičkoj ligi, njihova grupa dosezala je do Knjaževca, Pirota, Prokuplja, Čačka. A potom je veoma uspešno radio i u ženskoj košarci.

„U Pirotu sam, naprimer, igrao protiv Svetislava Pešića. Kari i ja se odlično znamo. Nije bio loš igrač, ali je, svakako, mnogo bolji trener. Posle sam osnovao ženski tim Aleksinca, sa kojim sam osvojio prvi pehar u karijeri. Na jednom turniru sam iskombinovao ekipu, imao sam i tamnoputog igrača, što je u to vreme bila prava atrakcija. Posle sam u Nišu vodio ženski tim Studenta do 1973. godine, pa sam prešao u Novi Sad, gde sam trenirao košarkašice Partizana. Novosađanke su tada imale odličan sastav predvođen sestrama Vukmirović, Gordanom i Anđom, koje su kasnije sa Zvezdom osvojile KEŠ„.

Uporedo sa igračkim i trenerskim radom negovao je i svoj najjveći dar, pisanje stručne literature, čemu se kasnije maksimalno posvetio. Bio je savetnik za košarku u Zavodu za fizičku kulturu Vojvodine i zamenik direktora, učestvovao u radu trenerskih seminara, pisao knjige o košarci, a 2000. godine realizaovao višedecenijsku ideju – osnovao je Višu košarkašku školu. Bogatim i raznovrsnim radom izvršio je ogroman uticaj na razvoj košarkaških trenera u Jugoslaviji, Srbiji i šire.

Gotovo svi treneri, sigurno 93 odsto njih završili su Višu košarkašku školu, na osnovu čega su dobili licencu za rad u elitnim takmičenjima, ili Košarkaški tečaj, koji obuhvata program prve godine Više škole i obezbeđuje dozvolu za rad u republičkom rangu„.

Diplomatski izbegava odgovor na pitanje ko je bio najbolji, odnosno najgori student.

Važim za strogog profesora. Neki naši poznati treneri su pobegli i radili diplomski kod drugih, jer su me se plašili. Trudim se da ih naučim što više. Učim ih da sve beleže i čuvaju znanje, da ono što pričamo ne ode u etar. Kad se nešto zapiše to ostaje za sva vremena, služi i nama drugom prilikom i generacijama koje dolaze. Kad dobiju diplomu i licencu i počnu da rade, mnogo zavisi i kakve menadžere imaju i koliko će sreće da imaju„.

Nedavno je napunio 90 leta, ali sa nesmanjenim žarom priča o knjigama koje je napisao i koje će tek da napiše.

Obradovao me Strahinja Vasiljević iz UKTS, kada mi je 11. oktobra u ime trenerske organizacije čestitao jubilarni rođendan. A ja sam tu da znanjem i iskustvom pomognem koliko mogu. Neke knjige sam zaboravio, a najnovijoj sam se pretprošle godine posebno obradovao. Učinila me srećnijim, u 61-oj priči pisao sam o 162 ličnosti iz sveta košarke sa lepim emocijama, a negativci su ostali bez imena, da se sami prepoznaju. Otuda i takav naslov „Događanja i dogodovštine“. Prethodno sam radio na knjizi koja je bila prilično teška, enciklopedijskog karaktera, sa naslovom „Prva i jedinstvena“. Ona je obrazovala više košarkaške trenere, rasute po celom svetu. Da se odmorim od te knjige odlučio sam, na savet mog sina, da napišem nešto lako. Pa sam posle skoro osam decenija u košarci to i učinio. Male anegdote imaju dozu blagog humora i služe da se stvori dobro raspoloženje. Oni koji čitaju mogu da naprave spoj nekih mojih autobiografskih elemenata i razvoja košarke kod nas. Od bosonog detinjstva u Kikindi do osnivanja Više košarkaške škole u Beogradu“.

Ćirilov preteča moderne statistike

Košarkaški je stasavao u Kikindi u društvu legendarnog Ranka Žeravice, a njihov školski drug je bio Jovan Ćirilov, takođe legenda, čuveni dramaturg. Ćirilov i Žeravica su počasni građani Kikinde, a to laskavo priznanje trebalo bi uskoro da pripadne i Luti Pavloviću.

„Načuo sam da ću i ja da dobijem to lepo zvanje. Inače, Jovan Ćirilov i ja smo u školi sedeli u klupi zajedno. To vam je kad bog obdari nekog za sve osim za sport, ali Jovan je sve beležio i mnogo nam je značilo njegovo prisustvo na košarkaškom terenu. Zapisivao je ko je koliko šutirao i pogodio, broj postignutih poena, sa kojih pozicija, odakle je kome najbolje išlo. On je, ustvari, bio preteča današnje moderne statistike, nauke. Jednom nas je uveo u sobu na pet minuta, a zatim izveo. Dao nam je papir i olovku da zabeležimo koliko smo stvari u prostoriji zapazili. Na osnovu naših odgovora podelio nas je u tri grupe. Prva od 22 do 24 predmeta, ona treća 8 do 12, a druga između. Tumačio je kako prva grupa vidi sve na terenu, a ova treća ni belu mačku, jer su samo krupni nameštaj upisali“, uz osmeh se Pavlović seća eksperimenta Jovana Ćirilova.

Pisanje zahteva i fizičku i mentalnu snagu, neretko ga prate i stresovi, Pavlović se prisetio jedne takve situacije.

„Desilo mi se jednom da sam izgubio papire sa napisanim tekstom. Ustvari, bacila ih je Mara, žena koja je čistila moju kancelariju. Bila je neka promaja koja je razbacala te listove svuda okolo i ona je mislila da je to za bacanje. A kada se izgubi tekst onda bolje da se ubijete. Ipak, pregrmite sve, krenete da se prisećate i napišete još bolje. Tražio sam te izgubljene rukopise i u kontejneru i kako sam se nagnuo i čeprkao nekim štapićem ja upadnem. Naiđe čuveni karatista Dušan Dačić i pita me, jeli i kod vas nisu delili platu…

U svom plodonosnom dugogodišnjem stvaralaštvu napravio je, između ostalog, sjajnu podelu trenera po karakteru i pristupu radu. Na demokrate i autokrate.

Treneri demokrate dozvoljavaju kontakt, savete, prihvataju mišljenje igrača, dolaze do zajedničkih rešenja, oni pokušavaju da ih ubede da igraju to i to, uz njegovu saglasnost. A autokrate siledžijski isteruju autoritet. Kod njih ne smete da progovorite ništa. On je bog, zna najviše, ne interesuje ga kreativnost igrača. Demokrata daje mogućnost kreativne igre i kod takvih trenera igrači procvetaju. Takav je bio Ranko Žeravica. Kod njega su recimo, španski igrači prosperirali. Prvo im nađe pravu poziciju, sugeriše im šta sami da urade. Kaže im lepo, osnova strategije je ovo, a kako ćeš ti to da rešavaš to je tvoja stvar. A uvek možeš da se konsultuješ samnom. Ponekad trener samo sugeriše, naprimer, kaže igraču da ulazi ka košu samo sa jedne strane, jer neke stvari se bolje vide sa strane, nego na terenu. Autokrata tera igrača napolje, psuje majku, govori mu da ništa ne zna, zakuca ga za klupu“.

U razgovoru sa Sport Klub spomenuo je velikane košarke, a nije želeo da preskoči najvećeg, Borislava Stankovića.

Bora Stanković mi je bio i trener i trener-saigrač. U Železničaru je umesto Bore Jovanovića došao Čeda Stojičević, a zatim Bora Stanković. Bio je visok i krupan, kad se uvali pod koš to je automatski problem za protivnika. Ja sam mu često dodavao loptu, lepo smo sarađivali. A bilo je i drugačijih situacija. Recimo, tesan rezultat na utakmici, presečem loptu i on mi viče „ne koš“, a ja se pitam pa zašto onda igramo… I postignem koš, a on me psuje. U sledećem napadu mi Bora kaže možeš na koš, a ja kažem, e sad neću. To sam ispričao i na promociji knjige o njemu i on je potvrdio uz njegov karakterističan osmeh. Rekao je da sam bio dobar igrač, ali tvrdoglav kao mazga„.

U tako dugovečnom bitisanju u ovdašnjoj košarci bilo je mnogo lepih i veselih „događaja i dogodovština“, a Luta je izdvojio dve anegdote.

„U vreme mojih košarkaških početaka bilo je vrlo malo košarkaških sudija, Gojko Radojković, neki Gile, Stevica Čolović i ponekad je sudio čika Bora Jovanović. A sudija Gojko je bio veoma strog i nepotkupljiv. Ja sam mu bio simpatičan, ali bi me kritikovao da u igri stalno nosim loptu. A ja mu kažem, čika Gojko malo odskače lopta, moram malo da je podignem. Kaže on sudiću ti „nošenu“, ali samo je pretio, nije je svirao… Bio je opasan, nije mu se smelo protivrečiti, ja sam to na vreme shvatio, pa sam se lepo ophodio prema njemu. Odužio sam mu se tako što nikad nisam vikao „ua Gojko“, kako je publika volela da ga provocira. Taj povik se preneo i na druge sportove, fudbal, boks, pa čak i u bioskopu su vikali „ua Gojko“ kad im se ne dopada film. Druga anegdota je u vezi našeg drugara Rice, koji se hvalio da je plivao Adom, uzvodno do špica. I tako, bacimo ga jednom prilikom u bazen i jedva smo ga spasili da se ne udavi, nije znao da pliva“.

Unuk je Novak i Jokić – „2 u 1“

Kakvo samo bogatstvo ima deda Luta, unuka koji je i Novak i Jokić, dakle, „2 u1“. Naime, Lutina ćerka, Selena Pavlović Nestorović, instruktorka FIBA i vlasnica košarkaškog kluba Selekta iz Novog Sada je mama talentovanog poletarca Novaka Nestorovića.

„Moj unuk ima ime najboljeg svetskog tenisera, a ja ga zovem i „Jokić“. Veoma je talentovan, ima svega 12 godina, već ga traže strani klubovi, Nemci su najuporniji, ali moj savet je da za sada ne ide, mnogo je rano. Daleko bolje je da stasava kod nas, pa onda da gradi profesionalnu karijeru. Sada sve te ponude zvuče primamljivo i finansijski i svakako, ali to je mač sa dve oštrice, nije sve u novcu, može dete se ne snađe tamo i vrlo lako da nestane sa košarkaške mape. Zato je najbolje da se vredno i postepeno radi“.

Inače, Novak je talentovan na dedu, posebno u driblingu, što Luta komentariše uz osmeh.

„Kad gledam kako igra znam da kažem ala ga je zamrsio driblingom. Pitao sam ga jednom koje mogućnosti ima igrač sa loptom. On kaže može da je povede, da je doda i da šutne. I pitam ga dalje koju bi izabrao. Odgovario je da bi ovu treću. Pa naravno, kažem mu, treću obavezno, kad god si slobodan šutni i idi na skok posle šuta. I rekao sam mu kad dribla da nikad ne okreće leđa protivniku, već da ga uvek gleda u oči i da koristi samo prednju promenu driblinga“.

Milutin Luta Pavlović je svakako, jedna od najkompetentijih ličnosti da kaže šta misli o današnjoj košarci.

Svi bi hteli ovog ili onog igrača, a niko neće da stvara asove. Gotove igrače bi mogla i moja baba Sida da vodi, rekla bi im, evo vam lopta, e sad igrajte. Jedino se poboljšala odbrana. Igrači su odlično fizički pripremljeni i to se vidi na terenu. Kada me pitaju za mišljenje o košarkaškoj igri, uvek predložim neku od mojih knjiga, tu lepo piše sve. A jedan od saveta koji uvek dajem je nemojte da udvajate igrača, tako olakšavate protivniku napad. Tajna pobede se svodi na pravovremenu primenu nekih detalja tehnike ili taktike. Akcione celine kao spoj nekoliko elemenata sa završnicom šuta, to je suština. Često predložim zainteresovanima da pročitaju moju knjigu „Operativna zlatna pravila košarke“, tu je sve u savetima, elementi igre i njihova primena. Inače, moj utisak je da smo zapostavili naše talente, sve se vrti oko menadžera i brze zarade. Izričiti sam protivnik stranaca u ekipi. Šta će nam kad imamo bolje, naše, domaće“.

Razumljivo da takav košarkaški znalac sa ogromnim stručnim iskustvom ima određena zapažanja i primedbe na račun moderne igre pod obručima, ali na pitanje da li je Srbija i dalje zemlja košarke, odgovara kao iz topa:

Naravno, jesmo zemlja košarke! Imamo sjajan podmladak i talente, ovo je talentovano podneblje. Samo je neophodno da treneri što više rade na razvoju tih mladih košarkaša„.

Privatna arhiva

Svakako, njegove poruke su kristalno jasne. Pavlović je velikoj košarkaškoj porodici sa ovih prostora i šire sve servirao na tacni. Suštinu košarkaške igre. Samo to valja pročitati, pa zasući rukave i primeniti i primenjivati.

Kao što na početku rekosmo, da neko na sred košarkaškog puta ne zaluta pobrinuo se Luta. Njegovi pisani tragovi su putokaz. Delo i dela za buduća pokolenja.

I kad neki novi klinci potraže u tim dragocenim publikacijama definiciju kraljice igara odgovor je jednostavan. Košarka – to je Luta!

Impresivan košarkaški put

Milutin Luta Pavlović je rođen 11. oktobra 1931. godine u Bitolju. Završio je gimnaziju u Kikindi, a Fakultet fizičke kulture (DIF) u Beogradu i na njemu magistrirao sa temom: Uticaj različitih vrsta mišićnih naprezanja na preciznost šutiranja u košarci.

Od 1947. godine neprekidno je u košarci. Prvo kao igrač u Kikindi (KK Šesti oktobar i Lokomotiva), a zatim u Beogradu (Železničar), Aleksincu (Mladost) i Nišu (Student i Radnički). Bio je na pripremama šireg sastava reprezentacije za EP (Moskva, 1953), ali umesto u SSSR poslat je u Lijež kao kapiten nacionalne železničke selekcije, koja je bez poraza osvojila šampionat Starog kontinenta, a Luta titulu najboljeg strelca. Igrao je za reprezentaciju Beograda, studentsku (vojvođansku i jugoslovensku), Beogradskog univerziteta.

​Trenirao je ženske timove Student i Radnički iz Niša, Partizan iz Novog Sada i Topolčanku iz Bačke Topole.

​U Novom Sadu je od 1973. do 1990. godine bio savetnik za košarku u Zavodu za fizičku kulturu Vojvodine i zamenik direktora. Od osnivanja Više košarkaške škole, čiji je osnivač i akcionar, član je UO, zamenik direktora i direktor od 2006. godine i glavni i odgovorni urednik svih izdanja škole. Predaje predmete Teorija i metodika košarke i Fizička priprema. Napisao je 40 knjiga o košarci.

Više puta je nagrađivan, dobio je Veliku zlatnu plaketu KS Vojvodine, Spartakovu nagradu SOFK Vojvodine, Car Konstantin i nagradu KSS za životno delo.

 

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare