Miki, Maestro – besmrtni Gospodin Trener

Mihajlo Vuković
Print screen

Čovek. Kako to gordo zvuči. Trener. Kako to viteški zvuči. A kako te dve reči moćno zvuče kada idu uz ime Mihajlo Miki Vuković. Gospodin Mihajlo Miki Vuković.

Još jedan dragulj koji je najlepšim sjajem obasjavao jugoslovensku, srpsku i špansku, evropsku, svetsku košarku… A sa tugom i setom konstatujemo da od 15. januara na nebu stanuje Mikijeva zvezda. Zaiskrila je tamo da večno osvetljava sećanja iskrenih ljubitelja igre pod obručima na veličinu i raskoš neponovljive ličnosti, na njegovo delo i košarkašku filozofiju.

Povezane vesti

I ako kažemo bio je legenda za života i otišao je u legendu, izgledaće kao fraza. A ustvari, bio je tako poseban, originalan. Tipičan predstavnik srpske i jugoslovenske i košarkaške škole, ali specifičan po pristupu, posvećenosti, temeljnosti, odgovornosti. Ne kažu džaba Vukovićeve kolege, da je otišao jedan od najvećih košarkaških mislilaca na svetu…

Tihi stvaralac, ali žestoki borac, rođeni pobednik. Miran, skroman, pošten, srdačan, pristupačan, a ogroman autoritet. Jednostavan, a velik. Zato za veliki košarkašku porodicu sa ovih prostora ostaje besmrtan.

Ljubitelji košarke i sporta uopšte, znaju ga kao tvorca čuvene Razije Mujanović i evropskog šampiona, tuzlanskog Jedinstva, kao srebrnog selektora košarkašica sa SP u Maleziji 1991. godine, kao pomoćnika selektora na OI u Seulu 1988. godine, kada je osvojeno srebro, kao čudotvorca u španskoj Valensiji, sa kojom je godinama carevao u Evropi.

Izmišljotina da je Miki psovao Razu

Kada je došao u Valensiju Miki Vuković nije znao španski jezik, mešao je italijanski, engleski i srpski. I u poznijim godinama se sa dečačkim stidljivim osmehom sećao kako je tada greškom upotrebio reč „puta“, koja na španskom ima pogrdno značenje (kurva). Igračice su bile šokirane i prekinule trening. Naravno, nesporazum je odmah rešen.

Osim te slučajnosti gospodin Miki nikada nije opsovao, tako da je krajnje vreme da se sruši i lažna urbana legenda, koju tabloidi uporno prenose. Definitivno, vic o Razi u kojem joj trener kaže „Igraj Razo, boli te k……..“, je izmišljotina. Postoje i tvrdnje da joj je tako nešto rekao neko drugi, ali pouzdano se zna da to nije bio Miki Vuković. I bio bi red, iz poštovanja prema uspomeni na takvog čoveka i vanserijskoj igračici da se prestane sa plasiranjem takvih besmislica…

Trener, drugi otac, pedagog, prijatelj, šampion, primer i uzor. Hvala ti, treneru, što si me naučio da budem šampion i da se ponašam tako i što si me naučio da su oni skromni iznutra najbogatiji. Hvala ti što mi nikad nisi dopustio da odustanem, jer isto tako ja danas ne dam svojim košarkašicama da odustanu od snova! Pričam im o tebi, jer niko ne sme zaboraviti ko je profesor košarke, genije. Hvala ti za sve uspomene, razgovore, za svaki moj roditeljski sastanak na koji si otišao, za sve reči motivacije, za to što si verovao u mene kada niko drugi nije. Počivaj u miru treneru svih trenera!, napisala je Raza Mujanović između ostalog na Fejsbuku.

Sa ženskom ekipom Dorna Godelja je dva puta bio prvaka Evrope (1992, 1995) i igrao još dva finala KEŠ, pet puta bio šampion Španije, a nezaboravne 1992. godine Dorna je osvojila triplu krunu: prvenstvo, Kup i titulu prvaka Evrope bez ijedne izgubljene utakmice!

Mušku ekipu Pamese je uveo u elitnu ligu i doneo joj prvi trofej u istoriji kluba – nacionalni kup 1998.

Nikada pre i posle ekipa koja je debitovala na završnom turniru Kupa nije ga i osvojila. Godinu dana kasnije doveo ih je i do finala Saporta kupa, kao i do još jednog finala u kupu Španije.

Zbog svega toga, Španci su ga zvali: Maestro!

Ali, možda šira publika ne zna sa koliko ljubavi, posvećenosti i čestitosti je Miki stigao do evropskih i svetskih visina, kakav je trag i uticaj ostavio na saradnike u klubovima i u reprezentaciji, a iznad svega, na igračice.

A tabloidni auditorijum ga „zna“ po izmišljenoj, lažnoj, prostačkoj anegdoti o Razi i njemu, što nije dostojno ni spominjati, ali je, svakako, neophodno prekinuti sa pripisivanjem osobina, čoveku, koji je bio nešto sasvim suprotno. Pedagog i vrhunski stručnjak, koji nikada nije podigao glas na košarkašice, već strpljivo od njih pravio i napravio zvezde pod obručima, dobre ljude i intelektualke.

Te devojke, kasnije, žene, decenijama su ga kasnije i dalje oslovljale sa „treneru“, retko kad imenom, a uvek sa neizmernim poštovanjem.

Uspešnost ženske košarke u najvećoj meri zavisi od načina rada i pristupa trenera koji rade sa košarkašicama. Njima se mora prići drugačije nego muškarcima, pažljivije ih saslušati, a samim tim i različito trenažno tretirati. Psihološki pristup je veoma bitan, posebno u mlađim kategorijama. To je za mene fundamentalno. Teško mi pada da sada deca od 12,13 godina već imaju menadžere, ili da su im roditelji menadžeri. To je strašno. Uvek sam, pored posvećenosti košarci, insistirao i na edukaciji igračica i igrača. Bilo je i na putovanjima dovoljno vremena za učenje, spremanje ispita. Obrazovanje predstavlja nadgradnju, ako je intelektualni nivo veći, to se reflektuje i na kvalitet igre na terenu”, govorio je Mihajlo Vuković.

Sudbinski put ga je iz rodnog Kraljeva, odveo preko Beograda do Tuzle i Španije. Igračku karijeru započeo je u kraljevačkoj Slogi, nastavio u tuzlanskom Jedinstvu, a s ponosom je isticao da su u tim klubovima tada stasavali i legendarni igrači poput Ljubodraga Ducija Simonovića i Mirze Delibašića. A Beograd je Vukoviću bio samo usputna stanica, jer posle očeve smrti nije bilo novca za studije, ali je ubrzo stigla sjajna ponuda iz tuzlanske Slobode, smeštaj i hrana u najboljem restoranu, pa je neometano nastavio sa igranjem košarke i završio školovanje na tamošnjem rudarskom fakultetu.

Ostalo je zabeleženo da se početkom sedamdesetih godina dogodio kraj igračke, ali i početak jedne velike trenerske karijere. Počeo je da peče zanat 1972. godine u Slobodi, muškom timu, kao pomoćnik velikom prijatelju, Zdravku Dugonjiću, sa kojim je stvorio dobru seniorsku selekciju u jugoslovenskim okvirima. Naredne godine je Vuković pristupio stvaranju čuvenog ženskog tima Jedinstva, sa kojim je osamdesetih nekoliko puta osvajao titule prvaka i Kup Jugoslavije, a 1989. godine se popeo i na krov Evrope!

Poslednji put iz Valensije u Kraljevo

Valensija, Tuzla i Kraljevo u suzama. Mihajlo Miki Vuković je preminuo 15. januara u bolnici u Valensiji posle duže bolesti. U Valensiji je obavljena kremacija, a prethodno održana komemoracija, na kojoj je odata počast i izražena ogromna zahvalnost legendarnom treneru. Organizovana je komemoracija i u Tuzli, a poslednji ispraćaj biće u Kraljevu.

Vuković je, po njegovoj želji, kremiran, a urnu će porodica, supruga Gordana, sinovi Dejan i Igor, doneti u Srbiju kada se stvore epidemijski uslovi da se iznese iz Španije. Miki Vuković je želeo da ga sahrane u porodičnoj grobnici u rodnom Kraljevu, tako da će njegova poslednja želja biti ispoštovana„, rekao je Radomir Žilić, Mikijev prijatelj i saradnik iz tuzlanskih dana.

Klub Valensija se i na društvenim mrežama oprostio od Vukovića, uz poruku da će “zauvek pamiti velikog čoveka, koji je sve promenio i koji ih je naučio kako se pobeđuje”.

Iza velikih uspeha stajao je predan rad i požrtvovanje, ali iznad svega, otkrivanje dvometrašice Razije Mujanović, koja je zahvaljujući žestokom radu sa Mikijem postala najveći adut tuzlanske ekipe i jugoslovenske reprezentacije.

A to je priča, zaista, dostojna najlepšeg filma. Vukoviću je rekao jedan novinar da mu brat radi kao pedagog u školi u Čeliću, 30-ak kilometara od Tuzle i da tamo jedna visoka devojčica, učenica sedmog razreda, ima 14 godina, a već je visoka 195 centimetara! Istog dana su otišli i u Čelić i u Razino rodno selo Ratkovići i lako se dogovorili sa njom, njenim roditeljima i nastavnikom fizičkog vaspitanja o svemu, a najpre o programu rada do dolaska u Tuzlu. A kada se priključila timu Jedinstva, krenuli su ozbiljni treninzi uz dodatni individualni rad. I ne samo to, Vuković se brinuo o njoj kao roditelj, o školovanju i adaptaciji u potpuno novoj sredini. I što je najvažnije, verovao je u nju, iako su neki poznati treneri bili po tom pitanju skeptični.

Bilo je to ogromno uzajamno poverenje, a ostatak priče je istorija. Posle mukotrpnog i upornog rada Raza je kasnije postala planetarno poznata, osvojila brojne klupske trofeje, medalje sa reprezentacijom SFRJ, igrala i u NBA ligi, ušla i u FIBA Kuću slavnih. Vuković je uvek, kada bi se prisećao teških i lepih dana Razijinog razvoja, spominjao ovaj ključan momenat:

Na početku je valjalo popraviti Razinu koordinaciju pokreta. Često smo radili sami, jer sam uočio da joj je neprijatno da trenira pred drugima. Video sam da može mnogo. Bilo je teško i naporno, a Raza je u početku često govorila „ja ne mogu ovo“. Onoga dana kada sam primetio kod nje veliki napredak, pitao sam je, da li sada možeš, odgovorila je „mogu“! Rekao sam joj, e sad sedi na klupu i odmori se. I znao sam da smo tog trenutka dobili veliku igračicu„.

Razija Mujanović, Mihajlo Vuković
Privatna arhiva/Facebook

Sa Razijom Mujanović je vrhunski sarađivao i u španskoj Dorni, gde su zajedno osvojili još jednu evropsku titulu u KEŠ, tačnije, triplu krunu, jer im je pripao i trofej u domaćem prvenstvu i Kupu kraljice i sve to bez poraza. Mnogo toga lepog iz saradnje sa Vukovićem pamti čuvena Raza, sa setom i tugom…

Izgubila sam biološkog oca, ali sada i trenera Mikija koji je bio moj drugi otac. Još uvek ne verujem da ga nema. Njegovu smrt doživela sam teško i emotivno, kao kada izgubite člana porodice. Iznenadila me vest, iako sam znala da je bio bolestan„, rekla je Mujanović Tanjugu.

Članica FIBA kuće slavnih, i koja se oprobala i u ženskoj NBA ligi igrajući za Detroit i trostruka najbolja igračica Evrope (1991, 1994. i 1995) prisetila se prvog susreta sa Vukovićem.

Došao je u moju osnovu školu u Čeliću. Razgovor sa njim je bio otvoren od starta, odmah mi je ulio poverenje. Nisam se plašila odlaska iz roditeljske kuće, jer se radilo o čoveku koji je veoma pristupačan. Jednostavno, odisao je vedrinom i sigurnošću. Za jedno dete takav prvi susret je veoma bitan. Najpre je trebalo da mi nametne radnu naviku. Čim sam došla u Tuzlu, počela sam da treniram sa prvim timom. Neke devojke su bile starije od mene i po 15 godina, ali je trener Miki pripremio ekipu na moj dolazak i to tako da ja ništa ne znam o tome. Počeli smo od samog trčanja, jer je prvo to trebalo naučiti. Kada sam imala 17 godina pričao mi je da ću jednog dana postati prvi centar Jugoslavije. Ja sam se nasmejala i pomislila da priča neke bajke. On me je tada pogledao i rekao: Razo, to je realnost. Zapamti da će se to dogoditi. Kada budeš prvi centar Jugoslavije, onda napadamo Evropu. Da i tamo budeš prva, a možeš da dostigneš i da budeš prvi centar sveta’.“

Istorijska generacija Jedinstva

U analima su ostala upisana imena igračica tuzlanskog Jedinstva, koje su 22. marta 1989. godine u Firenci osvojile evropsku krunu. A to su: Jadranka Savić, Ilvana Zvizdić, Mara Lakić, Vesna Pođanin, Dragana Jeftić, Smilja Rađenović, Razija Mujanović, Zorica Dragičević, Naida Hot i Stojanka Došić. Sjajan tim pod diregentskom palicom Mihajla Mikija Vukovića i pomoćnika Zdravka Dugonjića.

Jedinstvo je u superfinalu KEŠ igralo sa italijanskom ekipom Primiđi iz Vićence, petostrukim prvakom Evrope i slavilo 74:70. Iako se utakmica igrala u Italiji, na „neutralnom“ terenu, u Firenci, fantastične Tuzlanke su pokorile Primiđi, koji je tada važio za svetski drim-tim.

Prethodno, u grupi, ove dve ekipe su imale skor 1:1, Jedinstvo je kod kuće pobedilo 75:70, a Primiđi u Vićenci 77:53.

Razija Mujanović je u velikom finalu postigla 35 poena, uz neverovatan šut 18-15! Igrala je petorka: Mara Lakić plejmejker, bekovi šuteri Naida Hot i Stojanka Došić, a ispod koša Zorica Dragićević i Razija Mujanović. Raza je potpuno zaustavila Amerikanku Dženis Lorens, Tuzlanke su stalno bile u vođstvu, ali je italijanski tim smanjio na 44:43 u 24.minutu, a u 36. minutu bilo je 62:62, da bi u finišu susreta Mujanović i Došić (trojkom) rešile pitanje pobednika i novog šampiona Evrope.

Kako Raza ističe, u dečjem uzrastu lako može da se zamrzi sport ako trener nema adekvatan pristup prema igraču, ali Miki je bio sjajan stručnjak i neko ko je bezrezervno preuzeo i roditeljsku brigu o njoj i svim igračicama Jedinstva.

O svemu je brinuo, od našeg školovanja, učenja košarkaških koraka, do zdravstvenog stanja. Sve je to radio na uštrb svoje porodice. Ako je trebalo da se ide kod zubara, on je vodio mene i ostale košarkašice, dok je njegova supruga vodila njegovu decu. To su stvari koje ne možeš da mu zaboraviš. Zahvalna sam mu što sam se izgradila i kao čovek i kao košarkašica. Imala sam lepo odrastanje, dao mi je životne smernice“.

Legendarna Raza se seća i atmosfere pred utakmicu finala KEŠ sa italijanskim Primiđijem.

Na sastanku pred tu utakmicu, sve smo sedele pognute glave. Pitao nas je: ‘Zašto ste se uplašile? Mislite da ne možemo da pobedimo Primiđi?’ A mi u čudu. Tada je rekao da veruje da ćemo pobediti, ali i da moramo da verujemo njemu, da smo spremne da ih dobijemo u Italiji“.

I dok se nižu sećanja Raza Mujanović ne može da sakrije tugu zbog ogromnog gubitka.

Osećam kao da mi je član porodice otišao. Zasta mi je mnogo značio, to se rečima ne može iskazati. Jedini je zaslužan za moju i karijeru svih igračica tadašnjeg Jedinstva. On me je stvorio. Bio je i pedagog i psiholog. Nikada nije vikao. To nije ni bilo potrebno, toliki je bio autoritet, a viču samo neznalice da prikriju neznanje. Vodio je računa o svim košarkašicama, ali eto, mi smo ostvarili posebnu vezu. Pošto moji roditelji nisu bili u Tuzli išao je u moju školu na roditeljske sastanke, vodio računa kako i koliko učim. Koji trener to danas radi? Mi smo i kasnije stalno bili u kontaktu, čak i kad smo bili ljuti protivnici, ja u Italiji, a Miki u Valensiji. Zvala sam za ga savet kada sam bila strankinja u nekom klubu, iako mi nije bio više trener. Poslednji put smo se čuli mesec dana pre Mikijeve smrti, osetila sam da je slab i nisam htela da ga zamaram“, sa uzdahom dodaje Razija Mujanović.

Mikijev trofejni put

Vuković je rođen 25. juna 1944. godine u selu Miločaj u okolini Kraljeva. Impozantnu trenersku karijeru započeo je u Tuzli, gde je završio i rudarski fakultet.

Za osamnaest godina rada sa devojkama tuzlanskog Jedinstva Aide osvojene su tri titule prvaka Jugoslavije, Kup Jugoslavije, a kruna je bila trijumf u Kupu evropskih šampiona 1989. godine.

Karijeru je potom nastavio u Valensiji i sa košarkašicama kluba Dorna Godelja osvojio triplu krunu 1992. godine – Kup šampiona, špansko prvenstvo i Kup kraljice i to bez poraza. Evropsku krunu odbranio je 1993, osvojio i Svetski kup u Brazilu, a igrao je u finalu KEŠ sa ovim klubom i 1994. i 1995. godine.

Mušku ekipu Valensije vodio je od 1995. do 2000. i tamo ostavio neizbrisiv trag, donevši joj prvi trofej u istoriji – Kup Kralja 1998. godine, a kasnije je bio sportski direktor ženske, potom i muške ekipe i tehnički sekretar.

Rekorder je ovog kluba sa najviše utakmica na klupi. Proglašen je za najboljeg trenera u istoriji kluba, a po njemu je nazvana jedna od sala novog, velelepnog, košarkaškog centra u Valensiji.

Vuković je kao trener ženske juniorske reprezentacije Jugoslavije 1984. godine osvojio zlatnu medalju na Balkanijadi, a u ulozi pomoćnika Milana Cige Vasojevića, na OI u Seulu 1988. godine dao je značajan doprinos osvajanju srebra. Bio je selektor ženske seniorske reprezentacije Jugoslavije 1989. i 1990. godine i u 29 utakmica zabeležio je 25 pobeda. Ostvario je istorijski uspeh osvojivši srebro na SP 1990. godine u Maleziji.

Na vest o smrti Mihajla Mikija Vukovića u Tuzli je organizovana komemoracija. Tom prilikom je u tuzlanskom Narodnom pozorištu rečeno kako su se od Vukovića emotivnim rečima u telegramima saučešća oprostili ljudi iz FIBA Svet i FIBA Evropa, košarkaških saveza Rusije, Slovenije, Nemačke, Srbije, BiH, igračice i igrači koje je trenirao, brojni prijatelji i navijači… A nekadašnji kapiten šampionskog Jedinstva, sada direktor kluba, Mara Lakić Birčaninović, emotivno je istakla:

Bio nam je otac, staratelj brižni pratilac našeg ponašanja u školi, na ulici i svuda gde smo se kretale. Neosporni autoritet na terenu i van njega. Naša komunikacija sa trenerom nikada nije prestala. Posle igračkih dana, gde god je bio on, a gde god smo bile mi, uvek je brinuo šta radimo i kako smo. U svakom trenutku spreman da pomogne savetom i na sve načine koji su mu bili na raspolaganju. Treneru, bio si nam uzor, vodilja, čovek u koga smo se mogle pouzdati. Odveo si nas na tron Evrope i stvorio jednu veliku porodicu„.

U sličnom tonu ovih dana, pišu, govore i sećaju se i ostale nekadašnje klupske šampionke Evrope, pa tako i Stojanka Coja Došić, jedna od najzaslužnijih što se tuzlanski tim 1989. godine popeo na krov Starog kontinenta.

Tuga. Kad odlaze veliki i dragi ljudi iznenađenje je tim veće, bez obzira na okolnosti, i teško je prihvatiti realnost koja je baš surova. O Mikiju reći nešto, a da bude kratko, vrlo je teško. Iza sebe je ostavio puno toga što već znamo i mnogo puta je rečeno i viđeno. Rezultati su tu. Ja ću reći da nas je napustio Miki Vuković – Gospodin Trener! Trener i čovek od nivoa u svakom smislu i u svim okolnostima. I kad je trening u pitanju i kad je utakmica i kad se gubi i kad se pobeđuje. Svugde i na svakom mestu. Jedinstven čovek i trener koji je imao strpljenje, poštovanje, uvažavanje prema igračima u svakom momentu, bez agresije, uvrede, uvek oslonac i podrška. Kad svemu tome dodate veliki rad, sva dostignuća dođu kao nešto normalno. Bila mi je čast i privilegija da upoznam takvog čoveka, da sarađujem s njim i učim od njega. Zahvaljujući tome postala sam trener i dobila Mikijevu podršku. Naravno, prvom prilikom našao je vremena i učinio mi je čast da prisustvuje utakmici koju sam vodila. Nedostajće Mikijevo fizičko prisustvo, ali njegovi saveti i rečenice podrške svima nama, kojima nas je vodio kroz sport i život, lebdeće u mnogim dvoranama, a u „Mejdanu“ večno. Hvala ti za sve, neka ti je večna slava! Počivaj u miru Božjem”, napisala je Stojanka Coja Došić na društvenim mrežama.

Privatna arhiva/Facebook

Jedna od sjajnih igračica Jedinstva, u to vreme veoma talentovani centar, MIlena Đukić Lučić, u Tuzli je dosegla do neslućenih košarkaških visina, ali i do diplome lekara.

Sa ogromnim poštovanjem i zahvalnošću se sećam Mikija. Bila sam u drugom razredu srednje škole u Doboju a živela u Bosanskom Petrovom selu, koje je na pola puta za Tuzlu, a između Doboja i Tuzle je 70 kilometara. Posle škole sam iz Doboja putovala u Tuzlu na trening dva sata vozom, a svako veče me trener Miki vozio 30 kilometara do kuće, jer uveče nije bilo prevoza. Brzo sam napredovala i u četvrtom razredu prešla u Tuzlu i postala standardni član prve petorke Jedinstva, sve uz veliko Mikijevo požrtvovanje i podršku. Sestra i ja smo studirale medicinu, a u jednom trenutku nam se u stanu priključila Raza, koja je živela sa nama prva dva, tri meseca po dolasku u Tuzlu. Tako je Miki odlučio da Raza kao mlađa živi sa nama starijima, kako bi se bolje snašla i o svemu se brinuo i novčano pomagao. Same smo spremale hranu, a trener je iz svog džepa dodavao novac za nabavku namirnica“, seća se za Sport Klub, Milena Đukić Lučić, s neskrivenim poštovanjem.

Detalj, koji slikovito opisuje snagu Mikijevog autoriteta opisala je Slavica Ilić Petrović, takođe nekadašnja igračica Jedinstva, koja je stasavala u podmlatku šampionskog kluba iz Tuzle.

Kao tadašnjoj penaestogodišnjakinji, koja je trenirala sa prvim timom Jedinstva, ostao mi je upečatljiv momenat, kada je Miki iznenada ušao u prostoriju, u kojoj je Raza zapalila cigaretu. Ustala je, nije uspela da sakrije cigaretu, a iz ogromnog poštovanja prema njemu, samo ju je zgnječila u ruci i tom prilikom spržila dlan„, ispričala je Slavica Ilić Petrović, sjajni centar, koja je kasnije igrala u Partizanu i brojnim evropskim klubovima.

Zahvalnost, divljenje i poštovanje odišu i u rečima Kornele Zirdum Vuković, članice slavne generacije Jedinstva.

Velikani polako odlaze. Gore na nebu prave veliku školu košarke, koja će i nama, koji smo ostali na zemlji da o njima pričamo, jednog dana prirediti doček. Otišao je još jedan koji nas je učio šta je košarka i kako se igra. Otišao je veliki Miki. Čovek koji je znao da prepozna talenat, od njega napravi igrača koji se uklapao u ekipu, a ekipi davao epitet najbolje. Treneri u Derventi od mojih početaka su me učili onako kako je Miki zamislio. Mom treneru mogu samo da poručim, hvala vam veliki čoveče! Sigurna sam da ćemo na nekom boljem mestu jednog dana pričati o svemu ovome. S poštovanjem“, emotivno i nadahnuto je za Sport Klub izgovorila Kornela Zirdum Vuković.

A misao, koju je na komemoraciji u Tuzli na kraju izlaganja izneo gradonačelnik, Jasmin Imamović, svakako, može da bude najbolji zaključak ovog teksta, sećanja na Mikija ljudinu, trenerčinu. Maestra…

Tuzla nikada neće zaboraviti svog velikana. Miki je imao san i ostvario ga je. Niko u 100 godina istorije sporta u Tuzli to nije uspeo. Zašto? Pa zato što se čovek kao Mihajlo Vuković rađa jednom u 100 godina„.

Pešić: Miki zaslužio da uđe u Kuću slavnih

Trofejni srpski stručnjak Svetislav Pešić je po više osnova bio blizak sa kolegom i prijateljem Mihajlom Vukovićem. Popularni Kari ove sezone odmara od košarke, ali se za španski portal lasprovincias.es odazvao da govori o Mikiju i spomene inicijativu o posthumnom ulasku Vukovića u FIBA Kuću slavnih, za šta se zalaže i Razija Mujanović.

Matthias Kern/Bongarts/Getty Images

Veoma sam tužan otkako sam primio vest o gubitku prijatelja. Znao sam da ima zdravstvenih problema, ali kad smo poslednji put razgovarali, delovao je vrlo dobro, optimistično, kao i uvek. To je zakon života, ali izgubili smo sjajnog čoveka i trenera. Da biste bili trener kao što je bio Miki Vuković, morate da budete i divna osoba. Upoznao sam ga u vreme Jugoslavije, kada je došao u Tuzlu. Ja sam bio trener Bosne, a on rođen u Kraljevu, odakle je moja majka. Brzo smo se sprijateljili. O Mikiju se može napisati knjiga, jer je jedan od retkih trenera na svetu koji je trijumfovao u muškoj i ženskoj košarci, uspostavio jednak, savremen model rada. Zaslužio je odavno da uđe u Kuću slavnih. Valensija će to sigurno da predloži FIBA. Bio je skromna osoba, ali imao je poverenja u svoj rad i u svoje ciljeve. Šteta je što se rano povukao se klupe, mogao je još mnogo da pruži. Miki mora da ostane veoma važna ličnost u istoriji, ne samo Valensije, već i evropske košarke„, istakao je Svetislav Pešić.

 

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare