„Miličić je mogao da bude najbolja bela petica u istoriji!“

Skener 9. mar 202110:00 > 10:29 19 komentara
Privatna arhiva

"Ne rađaju se danas manje talentovana deca, lošije motorike, niti samo zbog novca prerano odlaze u inostranstvo. Nemamo strategiju, proizvodnju, trenerski centar kakav je bio Beograd i, sve manje od nas može da se nauči. Velike boljke srpske košarke,“ smatra Petar Rodić (62), trener i profesor stručnih predmeta na novosadskom fakultetu „Tims“. Onaj koji je nekada „odgajao“ Miličića, Nesterovića, Radoševića, Ilića...

Za nekoga poput njega se kaže da je pod obručima ceo život, samo trenerskog staža više od četiri decenije. Od udaranja temelja Dunavu, današnjem članu Košarkaške lige Srbije, preko velike scene Partizana, trofejnih reprezentativnih dana, stvaranja baze u vršačkom Hemofarmu… samo su neke od značajnijih karijernih tačaka. A tek prebogat „si vi“ onoga koji je uglavnom obavljao „nezahvalni“ posao sa „tamo nekim klincima“. Nagledao se talenata, uspona i nestajanja, kao i sporta, koji je dugo „vijo“ barjak ispred većine nacionalnih sportskih grana. Nekada neponovljiva košarka postaje ponovljivo prosečna, laganim, na žalost, sigurnim korakom. A razloga mnogo.

Povezane vesti

Kažu da ljudi kada zađu u „neke“ godine mnogo kritikuju, a ja to radim dobronamerno i sa pokrićem. Znate li zašto je Nemačka privredna sila? Pa, imaju proizvodnju. A jugoslovenska, pa srpska košarka, bile sile, jer smo imali najbolje „proizvode“ te vrste u Evropi. Ili još jedan izlet u jedan drugi sport. U Formuli 1, glavnu reč vode konstruktori, pa se tek onda „pitaju“ vozači. A mi da se zapitamo, ko su nam basket „konstruktori“? Šta je sa vizijom, strategijom, od klupskog do reprezentativnog plana? Imam tako puno pitanja i, malo odgovora. Odnosno onih koji bi zadovoljili, da se ne pale crvene lampice, budemo spokojni, a ne možemo,“ svašta nabraja Rodić u razgovoru za Sport klub.

Svedoci smo da nam škripi po pitanju igrača, struke, načina i uslova rada sa najmlađima.

Nama je strategija najveći problem. Nije dobro ako se svodi na situaciju, od kluba do kluba. Kao što do napretka ove igre ne može da se dođe ako se sve svede na zadovoljavanje klupskih interesa kroz Savez. Da bi bilo jasnije, ilustrovaću primerom. Nekada niko nije mogao da pravi karijeru, bez obzira koliki je bio talenat, ako barem nije prošao kraj sjajnog Branislava Rajačića, godinama zaduženog za mlađe reprezentativne kategorije. Slično i na primeru Bore Cenića. Ko se sada i kako strateški bavi sličnim ciljevima? Zar je moguće da Košarkaški savez Srbije ima „slovom i brojem“ jednog trenera na stalnom radnom odnosu? Pa, ne mogu svi sve da rade. Koncepcija i ozbiljna organizacija trenerskog posla je kao u bolnici. Adekvatan raspored struke, ne može da operiše medicinska sestra. Mora da postoji neki kriterijum za izbor trenera, od iskustva do rada sa mladim asovima. Ovo ne pričam iz ličnih razloga, sve sam to prošao i ni od koga ne zavisim. Stvar je strategije i principa.“

Slučaj Nesterović… Kakvi su to timovi bili

„Pitate me kako se svojevremeno Radoslav Nesterović nije zadržao u Partizanu, a kasnije možda zaigrao i za reprezentaciju SRJ. Nije klupski, ni moj propust, tako se namestilo. Budući NBA centar je u sezoni 1992/93 priključen prvom timu crno-belih, ali biološki nije mogao da odgovori zahtevima seniorske ekipe. Uprkos ogromnom talentu, Raša je tada malo biološki kasnio, a trener mora da ga čeka, ako može… Malo ni on sebe nije video u Partizanu u to vreme, a drugi su se nudili. Od crno-belih je produžio u PAOK, pa dalje u slavu. A kakvi su to bili juniorski okršaji sa Crvenom zvezdom, kod nas Nesterović, a tamo Peđa Stojaković…“

Gotovo sve ono što će do današnjih dana tražiti i apostrofirati u ovom sportu, imao je prilike svojevremeno da upozna u Humskoj.

Imao sam sreće da učim od velikana trenerskog i organizacionog dela. Pamtim i izdvajam jednog Kićanovića kao najsavršeniju ličnost za vođenje kluba, ne samo na ovim prostorima. Ili Sisketa (Đorđe Čolović), koji nije propuštao da me „opomene“ sa čuvenim – igrač je najvažniji. I to u vreme, sredinom osamdesetih prošlog veka, kada su u Partizan dovedeni Divac, Paspalj, Đorđević, Obradović, da spomenem samo najvažnije. Kristalno jasna je bila strategija i politika kluba, stvarati igrače. Nije bilo pod moranje da budemo prvi, već da se „izbaci“ novo ime. E, sad, nije se ni bežalo od prvog mesta, ali, u tom trenutku, nije bilo primarno. Zato je i Dule (Vujošević) postavljen za trenera, znao je da napravi igrača. Postojala je klupska vizija, čak i pre Kiće (Toma Jeremić, Milorad Đurić, Čolović), a sa njim je napravljen korak više, nešto kasnije je stigla i evropska titula (1992).

Privatna arhiva

Kao što je nekada Rodić trenerski „master“ počeo da sprema u crno-beloj kući, mnogim kolegama, glavni grad je bio magnet, zbog praktičnog i teorijskog dela.

Po čemu je Beogard bio (košarkaški) poznat? Ni po sjajnim pojedincima, a nije da ih nije bilo, ni po večitima, iako se plamem rivaliteta decenijama ne gasi. Beograd je
bio svojevrsni trenerski centar Evrope, kroz različita vremena i trajanje. Od jednog Aleksandra Nikolića, pa Ranka Žeravice, Dušana Ivkovića, Božidara Maljkovića,
Duška Vujoševića, Željka Obradovića… a tu nije kraj spiska. Sve do vremena sadašnjeg, kada praktično nemamo stručnjaka koji je potekao iz glavnog grada. Nije ovo nikakav kvazi lokal patriotizam, niti imam bilo šta protiv sadašnjih kolega. Ali, Beograd je izgubio trenerski primat, a nekada su i ovdašnji učitelji juniora imali težinu u Evropi. Dolazili smo u glavni grad da se školujemo ako smo želeli nešto da napravimo u karijeri. Tako sam iz mojih Starih Banovaca, potegao da radim sa Maljkovićem u pazovačkom Lifamu, sa Duletom (Vujošević) i Rebom (Borislav Ćorković) u Partizanu, kralo se od Pive Ivkovića, Ranka Žeravice, Ace Nikolića… Trenerske veličine i ljudske težine. Ne kažem da više nema dobrih trenera, ali… Nisam siguran da se zna šta ko i koliko radi u klubovima. Opet se vraćam na strategiju. Zato su i mogući oni slučajevi da kolege menjaju jer su izgubili neku pionirsku utakmicu.

Jedan od pozitivnih primera, koji opet pripada prošlosti, vezan je za bivši Hemofarm (sada Vršac), u kome je sagovornik Sport kluba proveo tri i po godine.

Angažovali su me krajem devedesetih, kada klub još nije mogao da se „umeša“ u domaći ligaški vrh. Krenili smo od nule, dobio sam odrešene ruke u radu sa mlađim kategorijama. Iz te „škole“ je izašlo desetak igrača, koji su kasnije igrali ozbiljno dobru košarku. Među njima i Darko Miličić, Mile Ilić, Nenad Mišanović. Postojala je strategija, ali, kao u svakom poslu, i poneki gram sreće. Ne mogu da zaboravim jednog Nemanju Matovića, koga sam intezivno spremao od 1996. do 1999. Po potencijalu, mogao je da bude novi Divac, ali se desio peh, povreda… viša sila, koja je sve preokrenula. Eh, da je to jedini primer.“

Divac „školovan“ za Medžika

„Trener se nadograđuje uz velike igrače, čak i kada tek nagoveste šta bi mogli da naprave. Tako sam svojevremeno, kao pomoćni trener u Partizanu, učio radeći sa Vladom Divcem. I ne samo ja. Kao što je jedan od najboljih srpskih centara, „školovan“ i pripreman da zaigra sa Medžikom Džonsonom, odnosno u još većem klubu. Svi smo znali da on ne može dugo da ostane u crno-belom dresu, to je život i karijera.“

Postoji i onaj o kome se brujalo Evropom, američkom profesionalnom ligom, stigao do šampionskog prstena, ali…

Miličić je imao potencijal da bude najbolja bela petica u NBA, ma u istoriji košarke. Fizičke predispozicije, osećaj prostora, smisao za igru, kontrola reketa… mogao bih do ujutru da nabrajam. To se videlo dok je bio golobradi klinac. Skoro je jedna američka TV ekipa dolazila da pravi prilog o njemu, pa smo pričali. Mislim da on nije shvatao koliko je košarkaški moćan, a bilo je i drugih stvari koje su kumovale što je njegova karijera išla kako je išla. Dok sam radio sa njim, bio je čudesan. Iz tog perioda ga odlično poznajem, pa više sam vremena provodio sa njim u Hemofarmu, nego sa svojom decom.“

Brian Babineau/Getty Images

Pod vršačkim bregom je bilo još interesantnih visokih igrača…

Sasvim drugi sistem rada morao sam da primenim na Miletu Iliću ili Nenadu Mišanoviću, iako su se po poziciji poklapali sa Miličićem. U mlađem uzrastu su bili fizički slabiji, kasnije to sve dođe na svoje. A zašto nisu otvorili baš sva vrata u karijeri, pa nikada nisu do kraja završeni kao igrači, i to se dešava.“

Igrači su kao i treneri neobična „sorta“, a Rodićeva beležnica, pa i požutelih listova, puna je različitih sudbina.

Kakav je samo profesionalac bio Miroslav Radošević, sa radnim navikama iskusnog seniora i kada je jedva bio punoletan. Svaki minut je zaslužio i sa 18 godina, da ne govorim o kasnijem periodu, kada je otišao iz Užica gde sam takođe radio. Željko Topalović je napravio zavidnu karijeru, a mogao je još više da se nije desila povreda (otišao na operaciju meniskusa, pa srčane komplikacije zbog tromba, prim. aut.). Sadašnjeg centra Barselone, Artema Pustovjia (216 cm), upoznao sam dok sam radio u ukrajinskom Himiku. Delovao je dosta nezgrapno, ali je uspeo da napravi iskorak u karijeri. Nadam se da će na pravi način iskoristiti boravak u velikom klubu. Radio sam sa Aleksejem Pokuševskim jednog leta, kada je već bio u Atini. Ekstra talenat, neverovatne motoričke sposobnosti, gipkost, elastičnost, ali je evidentno da još mora da „uči“ seniorsku košarku. Šteta što nije bio u sistemu, mlad je otišao u Olimpijakos, pa i u NBA (razvojna liga), da se ne vraćamo na početak ove priče o izostanku strategije.

Milojević se borio kao lav

„Nema ko nije od kolega gurao Dejana Milojevića da igra „trojku“, to mu je po visini trebalo da bude pozicija. Svi su mislili da mora da igra spolja, a pokazalo se da su grešili. On se sam korigovao i, izborio da igra na sasvim drugom mestu, kao krilni centar. Niko u struci nije savršen, dešavaju se i ovakve stvari, ali je i sadašnji trener Budućnosti i nekadašnji reprezentativac, ipak, izuzetak.“

Iz doba kada je vodio kadetsku reprezentaciju SR Jugoslavije, još jedno zanimljivo iskustvo.

Ta selekcija je postala šampion Evrope 1999. godine, ali nekolicina, kasnije veoma uspešnih košarkaša, nije se našla u sastavu iako su po godištu odgovarali. Jednostavno, nisu bili biološki zreli u tom trenutku. I to je mnogo važno u trenerskom poslu, da ga sačekaš, nikako ispuštaš iz vida. Baš sam skoro pričao sa Nenadom Krstićem, koga nisam mogao da vodim na pomenuti EŠ, baš zbog kasnijeg sazrevanja. Slično je bilo sa još nekim reprezentativcima, poput Saše Pavlovića ili Bojana Popovića, koji je otpao jer je bio prenizak tog leta. Reprezentativni rad se razlikuje od klupskog, mnogo faktora utiče da li ćete da iskoristite sve ono što vam je priroda dala. Iz te kadetske generacije, Bojan Bakić je napravio solidnu klupsku karijeru, dok je Aleksandar Gajić bio najkorisniji igrač šampionata, ali… Kasnije nije imao pravog menadžera, pa je „odlutao“.

Neke vaše kolege, ne govore baš biranim rečima o menadžerima?

Da bi uspeo kao igrač, pored kvaliteta i rada, moraš i da koštaš. Odnosno da imaš menadžera, koji će da vodi računa o tvom statusu u klubu, ali ne i koliko ćeš da treniraš“.

Predrag Danilović, Miroslav Radošević
REUTERS/Ivan Milutinovic

Ako bi pojednostavili proces stvaranja vrhunskog igrača, neophodni su sledeći koraci.

Trenerski, pa sopstveni dril, ali i da te sreća pogleda. Evo primera, sa Predragom Danilovićem se krvnički radilo, najviše Dule (Vujošević) na početku, ali je i on sam sebe drilovao. Kada sam pomenuo Fortunu, ali i još neke stvari, zamislite šta bi bilo sa igračem na Sašinoj poziciji, da je u istom trenutku došao u Partizan, bez obzira na rad i talenat. Ovo poslednje je imao i Davor Perak, sećam ga se iz Hemofarma. Ali, kasnije se „utopio“, jer je izostao trenerski dril. Posla ima i za sportskog psihologa, u pravilnom određivanju profila ličnosti. Kao pomoć trenerima da istaknu najbolje osobine, a loše gurnu pod tepih, jer niko nije idealan.

Najveće zlo kada te nenaučeni uče

„Imao sam čast i sreću da sarađujem za trenerskim veličinama u različitim periodima karijere, od Duleta Vujoševića, Ace Nikolića, Ranka Žeravice, Pive Ivkovića, Bore Cenića, Bože Maljkovića… Teško onom koga nenaučeni uče, to je najgore što može da se desi nekom u bilo kojoj delatnosti. Samo da toga ne bude pod srpskim obručima. Što bi Platon rekao, da parafraziram, Grčka neće propasti zbog lošeg obućara, ali ako učitelji omladine budu rđavo obavljali svoj posao onda će stvoriti pokoljenja neznalica koji će upropastiti budućnost otadžbine.“

Podsećanje na prošlost istovremeno je alarm za sadašnjost i, budućnost.

Pre 20-ak godina, neke nacionalne federacije su se „tukle“ da sa, tada, SRJ i SCG, zajednički odrađuju pripreme. U goste su nas zvali Turska, Francuska, Izrael… sve
sa podmirenim troškovima. Govorim, recimo, o 83. godištu, kao i neku godinu pre i posle. A sa generacijom rođenom 1989. već nas niko nije zvao. Više nisu imali šta da nauče od nas, za samo šest godina. Iako trenutno nemam angažman, još uvek sam trener, pa gledam… Ako nemam šta da vidim od igre, košarkaša, promenim kanal, to je barem lako. Ali, trebalo bi da se zamislimo, dvorane su nam trenutno prazne zbog epidemije, a „de fakto“ zbog nekvaliteta. Klinci odlaze ne samo zbog para, koliko i ambicija, uslova. Zato ih ima i previše u Mađarskoj, samo jedan primer. Ili kada dete bivšeg solidnog klupskog igrača, zapuca u Real sa 14, 15 godina. Razlozi su pomešani, o tome bi trebalo povesti računa, ako volimo i želimo dobro srpskoj košarci. A šta ćemo tek sa brojnim pionirskim selekcijama, gube na turnirima od Praga. Posledice tek slede. Ponavljam, imamo dobre dece i trenera, ali ne i strategiju razvoja, što povlači mnogo stvari.“

Sagovornik smatra da „vađenje“ na materijalnu situaciju ne pije vodu, uz sledeće objašnjenje:

Nikad nije bilo lakše napraviti klub za manje novca, ali to je proces od pet, šest godina, ne postoji ništa kvalitetno preko noći. Ali, neophodno je strateški oformiti i razvijati tim, uz kontrolu novčanih tokova, koji ulaze u klub. Ne može da se desi da uprava finansijeru ne pravda (sve) troškove, a svake sezone podiže sumu neophodnu za klupsko egzistiranje. I, onda se „čude“ što ovaj zavrne slavinu. Generalno, za srpsku košarku nije dobro da nema kluba iza koga stoji privreda, mada je to skopčano i sa nekim drugim stvarima.“

Bio nekad Partizan i Zadar

Rodić je tokom 42 godine duge trenerske karijere radio u više od desetak klubova, od starobanovačkog Dunava, Partizana, Užica, Berana, Kragujevca, Hemofarama, trebinjskog Leotara, ukrajinskog Himika… Sa kadetima SRJ je osvojio Evropu 1999, a dve godine kasnije i univerzitetsko zlato. Više od decenije, svakog leta je stručni rukovodilac u kampu „Kasta“ po programu profesora Milivoja Karalejića.

„Gde god je bilo vrsnih trenera, tamo je bilo i jakih klubova, kako nekad u Srbiji, ali i čitavoj bivšoj SFRJ. Uvek se setim, recimo Zadra, odnosno Slavka Trninića, Krešimira Ćosića i Josipa Đerđe. Iz fantastičnih generacija, posebno onih neposredno pred raspad zemlje, sa retkim izuzecima, gro je poticao iz zadarske i Partizanove škole košarke.“

A šta će klubovi ako u njima ima sve veći broj stranaca, ne samo u onima koji učestvuju u najjačim takmičenjima, već i u nižim rangovima?

Moramo da se vratimo proizvodnji igrača, iako to sve manje i manje radimo. Onda nećemo toliko osetiti kada oni vrhunski odu u najbolje evropske klubove, pa i dalje. U takvom procesu, imaćemo odlične košarkaše za potrebe KLS, koji će jednog dana igrati za pristojan novac u sredinama koje nisu prva basket liga. A ne da se dešava da ne mogu da prođu ni u rumunskoj ili mađarskoj ligi, jer nemaju dovoljno kvaliteta. A pre deset godina su takve sredine prosto preplavili. Nama niko ne brani da proizvodimo odlične igrače, vrhunski će uvek ići dalje i dalje. Problem je kada „zastanemo“ u pravljenju igrača na raznim kvalitativnim nivoima. To je opasno.“

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare